Spojio jevrejstvo i crnogorstvo, iako je jedno prokletstvo sasvim dovoljno – šta je u eseju o Kišu napisao Boro Krivokapić (1989)

Priredio: V.J. 

Navršava se devet decenija od rođenja književnika DANILA KIŠA, 1935. godine, 22. februara. Između ostaloga, Kiš je i krvno i životopisno i literaturno utemeljen i u Crnoj Gori — svojim crnogorskim nacionalnim porijeklom (s majčine strane) i školovanjem u Cetinjskoj gimnaziji. 

„Antena M” prenosi esej o „Hladnim danima Danila Kiša”, objavljen 1989. u „Književnim novinama” iz Beograda, a povodom smrti književnika —— napisao Kišov prijatelj, poznati crnogorski publicista i novinar BORO KRIVOKAPIĆ (1949-2018).

Umro Boro Krivokapić

* * * * * * * * * *

Piše: Boro Krivokapić 

Otac EDUARD, željeznički inspektor (pisac međunarodnog reda vožnje), mađarski Jevrej; majka MILICA, rođ. DRAGIĆEVIC, Crnogorka sa Cetinja.

Književno transponovan kao Eduard Sam ili E. S. - Kišov otac, potiče iz zapadne Mađarske; i kako Kiš napominje „završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom)."

Među Kišovim „PRECIMA S MAJČINE STRANE nalazi se jedan LEGENDARNI CRNOGORSKI JUNAK, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna 'amazonka’, koja je iz osvete pośekla glavu turskom nasilniku“.

I kišovska ironija: „Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom”.

Sada nam se to dogodilo.

„Prvi put srećem pisca koji o teroru, o progonu Jevreja, govori s ironijom, čak s humorom. To je literarni pothvat, i više od toga, humani pothvat” (Gi Skarpeta).

Kad mu je bilo četiri godine, u vrijeme antijevrejskih zakona u Mađarskoj (1939), roditelji su Kiša krstili u pravoslavnu vjeru u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu. To mu je spaslo život. Zato su Danila Kiša, njegovom potonjom voljom, na potonje putovanje, do vječne aleje, na počivalištu beogradskom, ispratili pjesma pravoslavne molitve i odjek pravoslavnih zvona. Kiš je i potonju, samrtnu metaforu odmjerio otmjeno i tačno: glava za glavu. „Slavno je za domovinu mreti”.

Na tom mjestu — na mjestu smrti — je i početak. Za Kiša-pisca osnovni.

Kiš (govorno):

- „Moj svesni život počinje negde januara 1942. godine, u vreme takozvanih hladnih dana, u vreme poznatog masakra Jevreja i Srba u Novom Sadu i u Vojvodini. Najviše ih je pobijeno na Dunavu. Bio je iskopan led, bila je probijena rupa u ledu; čakljama su pod led gurali leševe ljudi koje su na Strandu ubijali. Bili su redovi za streljanje. U tom redu stajao je i moj otac”.

- „Toga dana izgubio sam svoje drugove iz igre, iz iste ulice, video mnogo leševa. Tada sam imao sedam godina i navukao mnogo straha. Nekog metafizičkog, iskonskog straha".

Poslije novosadskog pokolja, Kišova porodica prebjegla je u Mađarsku. Živjeli su „u očevom rodnom kraju”. Godine 1944, Eduarda Kiša, i rođake, zaputili su u Aušvic. Nijesu se vratili.

Dječak Kiš je „radio kod bogatih seljaka”, mađarskih. Čuvajući stoku, od starijih dječaka naučio je da pjeva, lijepo, mađarske romanse i ciganske pjesme. A u školi je „slušao katehizis ili katoličku biblijsku egzegezu".

U kratkoj autobiografiji Kiš je zapisao:

„Uznemirujuća različnost, ono što Frojd naziva Heimlicheit, biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma rat par excellence".

Do svoje trinaeste godine (1947) Kiš je sa majkom i sestrom živio u Mađarskoj. Njegov ujak, istoričar i njegošolog RISTO DRAGIĆEVIĆ, posredstvom Crvenog krsta, pronašao ih je i repatrirao u Crnu Goru.

Na Cetinju, ispod lovćenskih gora, od čijeg će njegoševskog ośećanja dosta lično ponijeti, Kiš je ispit za likovnu školu polagao pred MILOM MILUNOVIĆEM i PETROM LUBARDOM (baš pored kojeg počiva u mermernoj stijeni zaslužnih), violinu učio kod Simonutija starijeg, a u gimnaziji — „ja sam na tu školu vrlo ponosan” — kod „belih Rusa”.

Kiš: „Nije bilo igranki osim gimnazijskih, nešto u stilu starovremenih bolova, gde sam ja, u duhu romantičarske Sturm und Drang, u biti larpurlartističke, staromodne, provincijske pobune, s puno smisla za martirstvo i sa željom da se izdvojim od ošišanog krda, stajao sam na podijumu, takođe ošišan do glave, i svirao violinu!"

Priča „Eolska harfa", koju je Kiš, „nekih petnaest godina posle”, kao zaključnu, uvrstio u zbirku pripovijedaka „Rani jadi” („za decu i osetljive"), kazuje i drugo:

„Evo, dok drži sklopljene oči, evo šta mu peva harfa na uvo: da će uskoro prestati pa radi kao sluga kod gospodina Molnara; da se njegov otac neće nikad vratiti; da će napustiti udžericu s nabijenom zemljom umesto poda; da će DOSPETI NAJZAD U CRNU GORU kod dede; da će imati nove knjige; da će imati 1.500 olovaka, 200 naliv-pera, 5.000 knjiga; da će sresti devojku koju će večno voleti; da će putovati; da će videti mora i gradove; da će — prodirući u daleku istoriju i u biblijska vremena — istraživati svoje mutno poreklo; da će napisati priču o eolskoj harfi od električnih bandera i žica”.

Kiš je višim rasporedom SPOJIO JEVREJSTVO I CRNOGORSTVO, iako je jedno prokletstvo sasvim dovoljno.

Godine 1973, u malom stanu u Ranka Tajsića ulici, kod Autokomande [Beograd], Kiš je šetao po sobi i govorio, zapravo diktirao i sisitematizovao od upitnika do upitnika. Udarao sam „s jednim prstom” po pisaćoj mašini (čemu se dječački smijao) i hvatao riječ po riječ.

Tako cijelu neđelju.

Kiš je razlagao svoju poetiku, realizovanu („Bašta, pepeo”; „Peščanik”) i nagovještavao književne prosedee buduće („Grobnica za Borisa Davidoviča”, „Enciklopedija mrtvih”). Ko je ovđe prije Kiša i pomenuo antropološki roman.

Tako je nastao i intervju — objavljen samo u nekoliko stotina primjeraka časopisa „Ideje” — koji su svi iz „velike štampe” (beogradske i druge) odbili. Kiš se tome nije čudio.

Pet godina docnije, u „Času anatomije”, na talasu jedne sramne, čaršijskim kanibalizmom podmetnute kampanje, Kiš će objasniti i taj embrionalni čas.

Kiš: „Valjalo bi jednom zauvek raščistiti, ovde, tu famu o tome kako sam ja to, tamo po njima, 'izdao narod', progovoriti o tome argumentovano i svesti neke račune, jer sve je to počelo, naravno, već davno, koreni tog nesporazuma datiraju iz onih godina kada je trebalo jasno i glasno reći da li si za nas (što će reći protiv njih) ili nisi (a ako nisi za nas, onda si za njih). Portret nacionaliste (u mom famoznom intervjuu za časopis ‘Ideje’, br, 4 za 1973) dat na osnovu ličnih zapažanja, nije bio ništa drugo do psihološki portret en général čoveka koji gubi zdrav razum i snagu rasuđivanja na pomen imena druge nacije, svog izabranog neprijatelja, i jedino kroz taj destruktivni totalni izbor realizuje, u sartrovskom egzistencijalističkom značenju te reči. No ja ni tada, u tom svom intervjuu (a ne treba smetnuti s uma datum njegovog pojavljivanja!) nisam doticao nijedan od nacionalnih principa, bilo čijih, nego sam, velim, govorio uopšteno o dome šta jedan takav totalni izbor može da znači, do kakvih psiholoških deformacija može da dovede. A to što su se neki ljudi prepoznali u tom i tako datom portretu, to bi trebalo da me ispuni taštim zadovoljstvom. No kako sam ja zbog tog lika, u književnom značenju te reči, navukao na sebe isuviše bede, i kako sam zbog tog dobro pogođenog književnog portreta izgubio mnogo prijatelja i izazvao mnogo mržnji protiv sebe, ja se, na žalost, ne mogu gorditi, ne mogu biti veseo. No ne kajem se, daleko od toga!”

Na ovome mjestu valja podśetiti da „Peščanik” završava čuvenim pismom Eduarda Sama; a ono, pismo, post skriptumom koji glasi:

„Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima”.

Falanga je svojski razumjela Kišov sudbinski dati, ali ne manje i intelektualni izbor. I ne časeći, metodičnošću svojom, hitala da pregazi i pisca i čovjeka. Njoj je vazda svejedno pisca ili čovjeka, najradije obojicu (kao da nije riječ o jednome). Udruženi hajkači, ulične i novinske horde filistara i neznalica. Jurišni odredi. „Partijski psi” (Kiš). Batinaši.

Kiš: „Zanimljivo, je setiti se da je jedna od najboljih polemičkih knjiga srpske literature doskora bila takorekuć na indeksu, sklonjena od očiju javnosti; mislim, naravno, na ‘Knjigu o Zmaju’ Laze Kostića, koja je tek tu nedavno ponovo štampana. Mislim da je tim zakašnjenjem od nekih osamdeset godina (od prvog štampanja te knjige) polemički žanr u srpskoj književnosti drastično unazađen. A ta je knjiga bila sklonjena, ako dobro sudim, zato što je nosila takvu količinu erudicije da je time predstavljala opasnost ne toliko po Zmaja, nacionalnog barda, nego za jedan velik deo srpske romantičke škole. Jer ako bi se visoki kriteriji koje je 'ludi Laza’ tu uveo primenili na srpsku poeziju, od nje ne bi ostao kamen na kamenu. To je bila ta opasnost zbog koje su ‘Knjigu o Zmaju’ kao eksplozivnu materiju desetinama godina čuvali skrivenu od javnosti. Nešto slično, dozvolićete, postoji i u odnosu na ‘Čas anatomije’. Tu nije reč samo o političkoj cenzuri nego o cenzuri javnog mnenja, koje veruje da je polemika kao takva pogibeljna po literaturu, po javni mir i poredak, kao što je polemika, sledstveno tome, i po mogućnoj analogiji, pogibeljna i po društveni poredak”.

Samo su najbliži Kišovi prijatelji viđeli cijelu bitku, i sve posljedice čiji je, evo, konac.

Dvije posljednje Kišote pripovijedačke knjiga u naslovu sadrže riječi grobnica i smrt, a zatim enciklopedija. Umjetnost proroka.

Potonje Kišove štampane riječi spjevane su u spomen smrti. Avgustovski, stoički krik: „Na vest o smrti gospođe M. T.”

Kakav dobro obavljen posao, Smrti,

kakav uspeh,

srušiti takvu tvrđavu!

Požderati toliko mesa,

skrckati toliko kostiju

za tako kratko vreme,

Potrošiti toliku energiju,

brzo, Kao kad se ispuši cigareta.

Kakav je to bio posao, Smrti,

kakva demonstracija sile.

(Kao da ti ne bismo

verovali na reč.)

Epitaf za sopstveni postament.

Kiš je najsenzibilniji čovjek koji se mogao zamisliti. I u moralnom smislu. (Nije samo igra riječi naslov Po-etika) Senzibilitst koji je Kiša učinio piscem i umjetnikom, vitezom čarolije — smješten među ovakve nas — našao je brzo svoju cijenu. Punu.

I potonji ovozemaljski dani Danila Kiša bili su hladni. I jednako lucidni i viteški. Kiš je još jednom nadvisio. I nas i smrt. I odmetnuo se u svoju legendu o spavačima.

Stameni i nježni Danilo. I logori.