Knjaz u Drobnjacima (1865) – kroz Miloševiće, Mokro, Pridvoricu, Pošćenje, Previš, Petnjicu, Mljetičak, Kosoriće, Tušimlju…

Priredio: Vladimir Jovanović

O tome kako je 1-5. oktobra 1865.  knjaz i gospodar NIKOLA I PETROVIĆ prvi put bio u Drobnjacima, području sada uglavnom u Opštini Šavnik —— sačuvan je zapis.

Autor je bio u gospodarevoj pratnji - to je arhimandrit NIĆIFOR DUČIĆ (1832-1900). Ovaj Srbin, rodom iz okoline Trebinja (BiH, tada u Otomanskoj carevini), ispostaviće se agent Srbije (Obrenovića), primljen je 1863. u klir Mitropolije crnogorske - Crnogorske pravoslavne crkve — do 1868. kada odlazi ili bježi, kako se uzme, za Srbiju, te u Beogradu ne živi u manastiru, nego, isplaćen iz tajnih fondova srpske vlade, sebi sagradio kuću; docnije postaje tamošnji akademik, etc.

Kako bilo, Dučić svjedoči putovanju i boravku knjaza Nikole u Drobnjacima. A budući kako se Dučić u ono vrijeme trudio da se pocrnogorči, njegov zapis „Putovanje kroz Crnu Goru (u septembru i oktombru 1865)”, objavljen 1892. u Beogradu (dodatak „Književnih radova”, II), pisan je na crnogorskome narodnom jeziku. 

* * * * * * * * * *

Knjaz crnogorski NIKOLA І odlučivši da pohodi plemena, koja su se śedinila s Crnom Gorom tek 1858/9 god. pod vladavinom knjaza DANILA І (njegova strica), i koja do tada nije pohodio; a ta su: Župa nikšićska, Drobnjaci i Tušimnja; za tijem: Morača gornja, Morača donja i Rovca (śedinjeni s Crnom Gorom 1820. godine) — krene dakle s Cetinja 26. septembra u 2 časa poslije po dne.

U pratnji knjaževoj bili su: - veliki vojvoda MIRKO PETROVIĆ, predśednik Senata (otac knjažev); - KRCO PETROVIĆ, potpredśednik Senata; - NIKOLA KVEKIĆ (šurak knjaza Danila); - MILJAN VUKOVIĆ, senator i vojvoda vasojevićski; - ĐURO MATANOVIĆ, senator i vojvoda ćeklićski; - i nekoliko tjelohranitelja (kapadahije), perjanika i gardista. Knjaz je pozvao i pisca ovijeh redaka na taj put…

Zapisivao sam, putujući, sve što je vrijedno znati, i što bi čitaoce moglo zanimati. Tako će se u ovijem zapisima naći: epizodâ iz crnogorske ratne istorije; imena: sela, polja, brda, planina, rijeka, crkava i manastira u mjestima, kroz koja smo proputovali; kao i to: kako narod dočekuje i ispraća svojega gospodara…

Na brodu zetskom [dok su plovili rijekom Zetom, prema mjestu Poviji – da bi u kući popa LAZARA MIJUŠKOVIĆA konačili - prim. „Antene M”] sretne knjaza vojvoda NOVICA CEROVIĆ iz Tušimlje, plemena Drobnjačkoga, koji je pošao na Cetinje (pa zadocnio), da prati na ovome putu svojega gospodara, koji ode da vidi i Novičin zavičaj.

Sijedi i čuveni vojvoda Cerović bješe uskićen od radosti. Knjaz Nikola svraćao je na Novicu svoju vladalačku pažnju po primjeru vladike Petra II i knjaza Danila І…

Poslije večere [u kući popa Lazara, prim] knjaz opet śedne na prostirku pred vatrom i drugi glavari redom do gospodara. Domaćin je često nudio vinom i kafom gospodara i goste. Donesene su i gusle, te jedan vješt guslač ispjeva pjesmu iz crnogorsko-turskih bojeva od 1862. god.

Zatijem knjaz zapovjedi da se spava, jer je valjalo śutri dan putovati.

Za knjaza i velikoga vojvodu Mirka bijahu spremljena mjesta u donjem dijelu kuće u spavaonici. Knjaz je htio da prenoći tu na prostirci kod vatre. Odredi, đe će koji glavar leći: vojvodi Mirku do sebe s desne strane, Kvekiću s lijeve, do njega vojvodi Krcu, meni do Mirka, Novici do mene, itd.

Neki glavari zaspaše: jedan mirno; drugi rčući.

Zaspa i vojvoda Novica. Meni čisto odlahnu; jer, kako je bio do mene, jednako me je rukom gurao, kad hoće što da pita, ili da kaže. Zaspa i gospodar. Veliki vojvoda Mirko i ja ostasmo još budni, i šapćući razgovarasmo.

Kad vojvoda Novica poče da govori kroza san: kazuje na glas sve što je taj dan čuo i vidio!

Το bješe vrlo zanimljivo. Mnogi se probudiše; probudi se i knjaz Nikola. Neki se glavari i nasmijaše; a ja bijah začuđen, jer nikad prije nijesam imao prilike da čujem, da tako govori čovjek kroza san, kao na javi.

Vidjeći veliki vojvoda Mirko da je to za mene novo, reče mi: „Na sve što bi sada bio zapitan vojvoda Novica, odgovorio bi; ća kazao bi i svoju najveću tajnu". Mene to još većma zainteresova; a Mirko da me uvjeri, okrene se k Novici, i običnijem glasom zovnu ga:

- „Novko!"

Novica: - „Ko me zove?”

Mirko: - „Kad si od kuće?"

Novica: - „Juče”.

Mirko: - „Kud si poša?”

Novica: - „Na Cetinje ka gospodaru”.

Mirko: - „Za što?”

Novica: - „Da ga pratim u Drobnjake”.

Mirko: - „Jesi li s kim u zavadi?”

Novica: - „Jesam”.

Među tijem knjaz Nikola probuđen, ne dade Mirku da ga dalje pita. Meni se je činilo, da Novica ne spava, jer samo budan može onako tačno i jasno odgovarati na pitanja. Veliki vojvoda Mirko reče mi, da probudim Novicu radi uvjerenja da je u tvrdosanici. I ja, zaista, imadoh muke dok ga probudih, kazavši mu šta je pitan i šta je odgovorao; Novica se ispravi i okrenu ka gospodaru, pa reče:

„Za Boga! – gospodaru, da nijesam što ružno kaživao?”

Knjaz Nikola: „Nijesi, Novko!”

Veliki vojvoda Mirko dodade: „Sve smo ti tajne doznali”.

Za tijem svi jedan po jedan zaspasmo…

Pošavši iz Župe 1-ga oktombra, došli smo u selo Gradac, koje pripada Župi, a zove se i Zagrad. Tu na brdu vide se razvaline staroga grada.

Iz Graca smo išli uz Brezovo brdo, pa kroz Konjsko, Zakraj, Ćeraninu goru i Krnovo. Na Krnovu je bila spremljena užina za gospodara: pečeni ovnovi, meki sir, mlijeko, hljeb i vino.

Kiša je rominjala; narod se tiskao, da vidi gospodara; a gospodar je sa svijema bio ljubazan.

Knjaz Nikola rado siječe svojim velikim nožem (koji nosi u pojasu, kad putuje) pleća i pečene ovnove. Pa je i tu presijecao jednijem udarcem po dva ovna jedan svrh drugoga. I zaista ima veliku snagu, vještinu i lakoću u siječenju.

U takim prilikama imao je osobito zadovoljstvo, da i mene naćera da siječem. Ja priznajem, da nemam te vještine. Nu, morao sam poslije dugoga zatezanja da okušam, mogu li preśeći dva pečena ovna jednim udarom. Ja nijesam imao za to volje; ali, da se gospodareva riječ pred skupljenim narodom posluša, šapnu mi veliki vojvoda Mirko, da mu izvršim volju, odobrivši, da siječem sabljom MAHMUD-PAŠINOM (BUŠATLIJE), koju je SVETI PETAR darovao vojvodi STANKU PETROVIĆU, ocu Mirkovu, pa je dao meni, da je na tome putu pašem.

Sablja je sva u srebru. Ja slučajno rekoh: „Ako što bude sablji, hoću li biti odgovoran?” Mirko: „Što gođ bilo — nećeš odgovarati”.

Perjanici po zapovijesti metnuše na debele daske dva pečena ovna ujedno, a ja da se ne bih osramotio pred tolikim svijetom, zamahnem sabljom sa svom snagom, preśekavši oba ovna, zaśekoh još i u daske, ostavši rukodrž u ruci, a gvožđe u drvetu!

Veliki vojvoda Mirko ništa ne reče, i ako mu je ta sablja bila najmiliji spomen. Na protiv i on i knjaz Nikola kavaljerski to javno pohvališe. Ali je meni bilo veoma i žao i teško. Kad smo se vrnuli na Cetinje, Mirko pošalje sablju u Beč, te je rukodrž opet spojen s gvožđem tako da se ništa nije poznavalo.

S Krnova siđosmo pred noć u Miloševiće, pa u Mokro. Narod je svuda dočekivao i pratio gospodara s neopisanom radošću i uzklicima.

Mokro je pod planinom Vojnikom, koji razdvaja Drobnjake od Nikšića i Duge. Vojnik je vrlo visok i obrastao gustom šumom. Vrhovi su mu: riđe i sive litice nagnute tamo i amo, a između njih divokoze i srne.

Prošavši Mokro, dođosmo u Pridvoricu, đe pregazimo na konjma rijeku Bukovicu, stigavši u suton u Pošćenje ka kući serdara MILUTINA BAŠOVIĆA. Tu za knjaza i njegovu pratnju bješe određen konak.

Bašović je vrsan drobnjački prvak; njegova je kuća od starine čuvena i poštovana. Za sinom mu je sestra BOŽA PETROVIĆA, knjaževa rođaka.

Serdar se je Bašović topio od radosti, gledajući gospodara i velikoga vojvodu Mirka u svojoj kući u plemenu Drobnjačkom, od kojega je polovina pripala Crnoj Gori tek poslije crnogorske pobjede na Grahovcu 1858. godine (*Druga je polovina Drobnjaka pripala Crnoj Gori poslije rata: 1876/8 godine).

Kuća je serdareva pozemljuša; pokrivena šindrom. Unutra je po srijedi pregrađena daskama. U gornjem je dijelu na sredini ognjište; a u donjem su dijelu dvije klijeti, jedna za spavaonicu, a druga za ručaonicu. I u jednoj su i drugoj kućevne različite stvari, kao što je običaj u boljim seljačkim kućama.

Kod vatre smo śedili prije večere i poslije večere.

Doček je bio usrdan; sovra puna i bogata. Guslač je poslije večere divno gudio i pjevao.

Oko crkve Uspenija Bogorodična u Pošćenju ima mnogo rimskoga groblja.

Śutri dan poslije po dne krene gospodar u selo Previš na konak u kapetana ŽIVKA PEKIĆA.

Svi su drobnjački glavari dočekali na granici drobnjačkoj gospodara i pratili ga kroz pleme. Narod se je skupljao na pojedinijem podesnijem mjestima, osobito, đe su bili određeni: doručak, ručak i užina.

Prolazeći pokraj sela: Pridvoricu i Petn[j]icu, đe je rođen otac slavnoga VUKA KARADŽIĆA - STEVAN, vidi se u brdu jedna velika pećina. U nju su se po neki Drobnjaci zatvarali, kad su kod Turci vojštili na Drobnjake, a to je često bivalo. Tako se je u nju zatvorio MILOVAN MIMOVIĆ KARADŽIĆ s 15 odabranijeh drugova u ratu tursko-crnogorskom 1852/3. godine. Ali se je najposlije morao predati neprijatelju.

U suton stigosmo kući Pekićevoj. Naroda se mnogo bješe šljeglo, veselo i gromovito uzvikujući: „Dobro nam došao, Gospodaru!"

Kuća je Pekićeva od kamena i kreča na jedan pod; nova i prostrana. U kući svega dosta; jer je Pekić dobar gazda. Na podu u kući nema nikakvijeh pregrada. Gornji je dio zastrt: ponjavama, ćilimima i podglavnicama s vunom od domaće tkanine. Večera je bila bogata.

Poslije večere obično najbolji guslač ispjeva pjesmu. Spavali smo svi na podu oko gospodara.

Na Previšu se vidi jedna vrlo stara kuća. Starinu joj pokazuje zid i oblik. Ta je kuća TOMIĆA. Narodno predanje živo tvrdi, da je ta kuća sagrađena prije Kosovskoga boja. Bilo bi vrijedno sačuvati je bar u snimku:

Śutri dan 2. oktombra pošli smo ranije, jer je knjaz Nikola želio da vidi Mljetičak, đe je poginuo SMAIL-AGA ČENGIĆ. Na Mljetičku je narod spremio ručak za gospodara.

Prispjevši na samo mjesto 3. oktombra oko 10 časova prije po dne, bješe se skupilo mnogo naroda: muškaraca i ženskinja. Sve to plivaše u radosti. Pratnja je knjaževa postala mnogobrojna.

Vojvoda Novica Cerović, junak mljetičke tragedije, jednako je bio uz gospodara. On je pokazao i objasnio knjazu Nikoli đe je bio òkô Čengićev, đe mu je bio šator, i s koje je strane došao Novica sa svojom junačkom četom, udario na Smail-agu, razbio ga i glavom mu se umetnuo!

Bilo je milina gledati i slušati sijedoga junaka, s kakvijem oduševljenjem priča o tome pokolju. — MIRKO ALEKSIĆ s Malinska odśekao Čengićevu glavu. To je bilo 1840. godine.

Tijem su po crnogorskom običaju osvećeni Petrovići, koji su poginuli na Grahovu 1836. godine, đe je Smail-aga Čengić vojsku tursku predvodio. Tu je poginuo i STEVAN PETROVIĆ, brat knjaza Danila i velikoga vojvode Mirka.

Kad veliki vojvoda Mirko stade na mjesto, đe je Smail-aga pośečen, razvedri mu se sumorno čelo i sijnu mu na licu zadovoljstvo. Jamačno je tada mislio na smrt i osvetu svojega brata Stevana, jer nigđe nijesu tako skupe muške glave, kao u Crnoj Gori.

Ko ne zna crnogorsku istoriju, crnogorske pojmove o muškarcima, ko ne zna osvetu, junački ponos i dugovječnu krvavu borbu crnogorsku s Turcima, taj ne može potpuno razumjeti tu skupoću i osvetu muškaraca u Crnoj Gori.

I knjaz Nikola očevidno bijaše veseo isto kao i otac mu Mirko.

Poslije prijegleda śedne gospodar i njegova pratnja za sovru. Pozvao je i nekoliko starija drobnjačkih glavara. Sovra je bila puna: pečenja, pogače, sira, skorupa, cicvare, gibanice, vina i medovine. Dok je ručak trajao, dotle je mladež oba pola u kolu igrala, pjevajući:

„Ogrija sunce, ogrija,

Ogrija more i Dunav:

Dobro nam dođe Gospodar

U naše pleme sa srećom!"

***

„Iza brda sunce ogrijalo

Pored njega Danica zvijezda:

Što je bilo sunce ogrijalo,

To izide slavan Gospodare,

Po narodu sunce rasturuje,

Vas mu narod sunce ogrijalo.

Što pored njeg' Danica zvijezda,

To ne bila Danica zvijezda,

Nego naša milosna KNEGINJA”.

Ove je stihove improvizovala tu jedna kitna Drobnjanka, koja vođaše kolo, i počinjaše pjevati, a za njom svi drugi.

Mljetičak je jedna visoka ravanj pod planinom Ivicom, obronkom Durmitora između Previša i Kosorića.

Poslije ručka pošli smo kroz selo Kosoriće u Tušimlju ka kući vojvode Novice Cerovića. Dugo bi bilo da ovđe pobrajam sve što je vrijedno spomena u Drobnjacima kao: planine, rijeke, crkve, manastire, sela, bojeve između Drobnjaka i Turaka, i narodno predanje o Drobnjacima i Jezerima, Durmitoru i Pirlitoru. O tome ću na drugom mjestu pisati, jer sve to nije lako uglobiti u ove putne zapise.

Samo ću spomenuti: kako je pleme Drobnjačko između Durmitora i Vojnika dosta kršovito. Ali su mu ljetišta ravna Jezera prostrana i pašna, da im se ne može u tome isporediti ni jedno mjesto na Balkanskom poluostrvu. S toga su Drobnjaci i Jezerci stočni i imućni. Jedna krava na Jezerima može dati za jedno ljeto više od 100 kila sira i masla…

Taj dan, 3-ga oktombra, prispjesmo za zaranka u Tušimlju k Novičinoj kući, đe se narod bješe šljegao, da dočeka svojega gospodara. I dočekao ga je vrlo oduševljeno i veselo.

Osim gromovitijeh uzvika, koji prolamahu vazduh, svakojemu se viđaše na licu živa radost.

A sijedi i junačni vojvoda Cerović gotovo izvan sebe od radosti. Nikad ne stajaše: čas kod gospodara, nudeći ga kafom i rakijom; čas u narodu pred kućom svojom; a čas među domaćima, naređujući večeru za visokoga gosta.

Novičina je kuća od kamena i kreča na jedan pod; dosta udobna. U njoj je bilo mjesta za gospodara i njegovu pratnju. U njoj imaju i dvije sobe s krevetima i stolicama po jevropski. A i u ručaonici je sto i oko njega stolice.

Od Cetinja do Tušimlje nijesmo našli ni jednu kuću tako udobnu. Tu je očevidno cetinjski utjecaj; a u nekoliko, jamačno, i sina mu - vojvode ĐURA, koji se je učio u Trstu.

Knjaz je predanio u Tušimlji, pregledavši narod, koji se bijaše tu skupio. Poslije po dne 4-ga oktombra bile su narodne igre na prostoru između vojvodine kuće i crkve sv. Đorđija, koja se bijeli tu na jednom brežuljku. Igre su: muška trka, skakanje i metanje kamena s ramena.

PERO HERAKOVIĆ s Njeguša, knjažev rođak i kapadahija, najbolje je skakao. On lako preskoči konja, da ga ne dodirne.

Vojvoda Novica u društvu je veseljak i u pričanju neumoran. Dugo je pričao gospodaru i velikom vojvodi Mirku o Drobnjacima itd. Na pošljetku i ja njemu ukratko ispričah o MAŽURANIĆEVU spjevu „Smrt Smail-age Čengića”, u kojemu se i Novica spominje. Razgovor o tome između mene i njega, u koji se je umiješao i veliki vojvoda Mirko, bio je vrlo zanimljiv.

Novica ima dva sina: Đura, koji ga je zamjenio u Crnogorskom senatu; i MILUTINA, koji se je zapopio.

Iz Tušimlje smo se krenuli 5-ga oktombra poslije doručka.

Vojvoda Novica s Tušimljanima pratio je gospodara uz rijeku Tušimlju do Javorja, đe je granica između Tušimlje, Malinska i Morače. Tu je dočekao gospodara kapetan BEGAN [DRAGOJEV TREBJEŠANIN - LOPUŠINA, prim] s Uskocima; a Novica se vrnu natrag…