Prisajedinila nam se i zasebna AUTOKEFALNA CRNOGORSKA CRKVA – iz Beograda gramotom obavještavaju patrijarha Rusije (1921)

Priredio: Vladimir Jovanović

DIMITRIJE PAVLOVIĆ (na slici gore), patrijarh „ujedinjene” autokefalne Crkve Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (od strane Karađorđevića 1931. prozvana SPC), iz Beograda 15/28. avgusta 1921. šalje gramotu TIHONU BELJAVINU, patrijarhu Rusije, te članovima „Svjatjejšago Sinoda, drage nam sestre Ruske crkve”.

Pavlović (1846-1930), rodom iz okoline Požarevca (Srbija), seoski učitelj, oženjen, naknadno je, urgencijom tasta - popa, rukopoložen za parohijskoga sveštenika. Pa se, ostavši udovac, zamonašio (zadržavši laičko ime Dimitrije - ?!), te doškolovavao u Beogradu.

A zavladičen i postavljen za episkopa u Nišu tek sticajem nekanonskih okolnosti u Crkvi Srbije — kada je Obrenović s trona mitropolita beogradskoga 1884. poćerao Mihaila Jovanovića. Ali, kada 1889. iz ruske emigracije povrnuše Jovanovića na isti tron, Pavlovića su sklonili u Francusku; i tamo, u Parizu, ovaj udovac, sada bez mitre i odeždi crkvenih, a već u poodrasloj dobi, „nastavio studije”.

Tek oko deceniju kasnije, godine 1898, a po smrti mitropolita Jovanovića, vrnuli su Pavlovića u Srbiju; te opet aktivirali kao episkopa Niša. E da bi ga, po krvoproliću u kojem su zaklali bračni par Obrenović — Petar I Karađorđević postavio 1905. za mitropolita beogradskoga - poglavara Crkve Kraljevine Srbije.

A u Velikome ratu, kada je krajem 1915. okupirana Srbija — da kao arhipastir ostane u zemlji s narodom, a po nagovaranjima Karađorđevića i srpske vlade, Pavlović nije htio, već je s njima pobjegao u inostranstvo — upravo on lično preko teritorije Kraljevine Crne Gore: specijalno je na Cetinju gošćen, mažen i pažen dobrotom kralja Nikole, etc.

Elem…

U novim okolnostima, 15/28. avgusta 1921. Dimitrije Pavlović gramotom obavještava Tihona Beljavina - Patrijarha mskovskoga i cijele Rusije (u tom zvanju od 1917. do smrti 1925, uopšte prvi patrijarh Rusije još od 1700. godine) i tamošnji Svjatjejši Sinod o ustrojavanju Crkve Kraljevine SHS, zapravo o proširenju jurisdikcije Crkve Kraljevine Srbije —— koja je, napominjemo, silom srpske oružane okupacije u Kraljevini Crnoj Gori sprovedena nekanonskim „prisajedinjenjem” drevne Crkve Crnojevića i Petrovića-Njegoša: autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve.

U gramoti, Pavlović saopštava kako su državne vlasti Srbije, koje personifikuju Karađorđevići (u to vrijeme faktički vladar regent Aleksandar, u ime svog oca Petra) — odigrale glavnu ulogu u formiranju nove crkvene uprave, a nakon što su Srbi, uz podmuklu saglasnost Francuske, djelimično i Velike Britanije, 1918. dobili mandat da gospodare i nad Crnogorcima i ostalim južnoslovenskim nacijama, liše Bugara.

„Naša je država u dogovoru s crkvenom upravom” — piše Pavlović patrijarhu u Rusiji — „najprije insistirala da se pravoslavni dijelovi njezina novoga područja, koji su do tada pripadali drugim autokefalnim Crkvama, kanonski pripoje našoj Crkvi, a potom su izdjejstvovali od Carigradske patrijaršije da ona primi na znanje i obavijesti druge sestrinske Crkve o potrebi uzdizanja naše Crkve na stepen patrijaršije, koje je dostojanstvo nosila za vrijeme postojanja naše stare države, a i u kasnijem razdoblju porobljavanja”.

Međutim, pod datumom kada Pavlović piše ovu gramotu, Srbi još nemaju kanonski tomos za Crkvu Kraljevine SHS od Vaseljenske Majke-Crkve. Biće im izdat 19. februara 1922, ali u njemu, provjerljivo je svakome, nema ni riječi „o potrebi uzdizanja naše Crkve na stepen patrijaršije”; niti o izmišljotini novije srpske istoriografiji da je Crkva u Srbiji (Žička/Pećka arhiepiskopija) ikada „stepen patrijaršije” kanonski imala, doslovno: ne postoji takav diptih (sintagmat).

Drugim riječima u tomosu Vaseljenske Majke-Crkve (Sveta Velika Crkva) od 19. februara 1922, a taj je akt i sada važeći, ni pomena o priznavanju ranga patrijaršije za Crkvu u Srbiji, niti o sukcesiji sa Pećkom arhiepiskopijom („patrijaršijom”), etc.

Za nas važnije… Dimitrije Pavlović u gramoti patrijarhu Rusije eksplicitno navodi AUTOKEFALNU CRNOGORSKU CRKVU, biva da im se „prisajedinila”, sugerišući da je to učinjeno dobrovoljno i crkveno-kanonski ispravno — a nije ni jedno ni drugo.

Navodim iz pomenute gramote Pavlovića segment izvornika na ruskome jeziku, te prijevod na crnogorski:

- „Что касается каноническаго присоединенія упомянутыхъ православныхъ частей новой государственной территоріи къ нашей Церкви, то и святая Великая Церковь и святая Буковинско-Далматская Церковь отозвались на просьбу нашего государства и Церкви, и эти области уже находятся въ полномъ единеніи съ нашей Церковью, къ которой присоединились и до сихъ поръ отдѣленныя АВТОКЕФАЛЬНЫЯ ЦЕРКВИ ЧЕРНОГОРСКАЯ и Карловацкая, а так же автономная Боснійско-Герцеговинская”.

- „Što se tiče kanonskoga prisajedinjenja spomenutih pravoslavnih dijelova nove državne teritorije našoj Crkvi, i Sveta Velika Crkva [Vaseljenska Majka-Crkva] i Sveta Bukovinsko-dalmatinska Crkva odazvale su se zahtjevu naše države i Crkve, te su ovi krajevi već u punome jedinstvu s našom Crkvom, kojoj su se pridružile ranije zasebne AUTOKEFALNE CRKVE CRNOGORSKA i Karlovačka, kao i autonomna Crkva Bosansko-hercegovačka”.

Predmetni dio iz ove gramote sam citirao u nekoj od svojih knjiga; uostalom kao i odgovor Pavloviću od patrijarha Tihona Beljavina —– u kojem i Rus (potonji svetitelj, od 1989. pričislen Собору святых новомучеников и исповедников Российских) — pominje AUTOKEFALNU CRNOGORSKU PRAVOSLAVNU CRKVU.

A sada gramotu Dimitrija Pavlovića od 15/28. avgusta 1921. — specijalno za čitaoce „Antene M” — objavljujem cjelokupnu, u faksimilima, onako kako je naštampana u „Церковныя вѢдомости” (1/14-15/28. jul 1922, 1-4), službenome glasilu dijela rusko-pravoslavne jerarhije koja je po Oktobarskoj revoluciji emigrirala, okupivši se većinom upravo u Kraljevini SHS (Sremskim Karlovcima) i ostajući u to vrijeme u kanonskome jedinstvu sa Patrijarhom moskovskim i cijele Rusije…

.

.

.