Priredio: Vladimir Jovanović
SAVO Matov MARTINOVIĆ, rođen 1814. u Bajicama, umro 1896. u Podgorici, jedan je od onih Crnogoraca čije je junaštvo u bojevima s Turcima, a učestvovao je u njih dvadesetak —— opjevao NJEGOŠ: „Martinović od Cetinja Savo, / S dvojicom se bori na megdanu, / Obojicu dobi na megdanu; / Jednome je glavu otkinuo, / S obojice skinuo oružje!” („Kula Đurišića”).
Kao tek stasali momčić, Martinović bježi od kuće, radeći kao najamnik u Baru i Mrkojevićima (tada u Otomanskoj carevini), da bi se priključio hajdučkoj družini koja je ordinirala Bokom Kotorskom (u Austrijskoj carevini) - u tom ga svojstvu u jednome od spisa pominje i MARKO MILJANOV. Martinović je svjedočio da je četiri puta osuđivan na smrt.
No, Njegoš, koji je dakle Martinovića osobio, uticao je da se hajdukovanja batali: jer nije bio crnogorski interes da se kvare odnosi s Austrijancima. Te se Martinović okrenuo prekograničnoj trgovini, postajući jedan od bogatijih Crnogoraca; i bilježi se da je Njegoš najmanje tri puta posredovao kod austrijskih vlasti u Kotoru zbog komercijalnih sporova Martinovića…
Kod knjaza DANILA, 1850-ih u crnogorskoj vojsci je Martinović imao čin stotinaša (kapetana).
No, nakon što se sukobio sa MIRKOM PETROVIĆEM-NJEGOŠEM, velikim vojvodom i rođenim bratom knjaza Danila, Martinović u jesen 1857. emigrira u Austrijsku carevinu - tj. u Hrvatsku (Zadar, Zagreb).
Knjaz NIKOLA, sin velikoga vojvode Mirka, 1873. amnestiraće Martinovića. I on se povrnuo u domovinu —— te u svojoj već sedmoj deceniji učestvuje u Bici na Vučjemu dolu i u oslobođenjima Nikšića i Bara!
Hrvatskome vajaru IVANU RENDIĆU na Cetinju su trojica Crnogoraca pozirali da im napravi biste: NOVICA CEROVIĆ, Marko Miljanov i Savo Matinović. Ruski prijestolonasljednik ALEKSANDAR je Martinoviću 1876. darivao brilijantski prsten…
U međuvremenu, Martinovića je 1860. u Zadru upoznao VUK S. KARADŽIĆ. Budući je Martinović bio nepismen, njegove pjesme, kaživane uz gusle, zapisivao je VUK VRČEVIĆ (rodom iz Risna), a Karadžić ih objavljivao u svojim knigama. Savo M. Martinović CRNOGORAC, kako se potpisivao, ukupno najmanje 16.178 stihova u 23 pjesme dostavio je Karadžiću. Pjesme su mu pečatane i u ondašnjim južnoslovenskim časopisima. Objavio pet autorskih zbirki pjesama.
Nekrolog „Vojvoda Mirko Petrović: Riječi kapetana Save Martinovića” avgusta 1867. objavljen je u zagrebačkome „Dragoljubu: zabavnom i poučnom listu” (I-32, 507-510), uređivao ĐURO DEŽELIĆ.
Prenosim cjelokupan ovaj spis, sa činjenicama, śećanjima i ocjenama čiju bi vjerodostojnost moglo osnažiti to što je Martinović akter nekih važnih događaja vezanih za lik i djelo Mirka Petrovića-Njegoša. Iako ljuti protivnici, kapetan Martinović je Velikome vojvodi i za života odavao priznanja…
* * * * * * * * *
Vele tužan i nemio glas dopade nas u Hrvatskoj, da se je 1. avgusta t[ekuće] g[odine] prestavio veliki junak, vojvoda Mirko Petrović, predśednik Senata crnogorskoga, otac vladajućega knjaza Nikole Petrovića, gospodara Crne Gore i Brdá. A kako ne bismo tužni i žalostni bili za takovim neumrlim junakom, koj je poznat u cijeloj Evropi s junaštva i hrabrosti, a u nas i sa svoga pjesničkoga uzleta, sa svojih junačkih pjesama.
Otac mu je bio plemenski vojvoda STANISLAV PETROVIĆ, a mati KRSTINJA, rođena u istom plemenu Njeguša od porodice VRBICÂ, šćerka DAMJANA VRBICE. Plemenski vojvoda Stanislav bijaše hrabreni junak i visokoumni čovjek, koj je proputovao austrijsku, prusku, rusku i srbsku državu, steko si velikoj iskustvo i znanje; a vrativ se u Crnu Goru odlikovao se kano junak, ali još više kano sudac. Njega odlikova ruski car Aleksandro I. prstenom s briljantima, u vrijednosti od 1.000 zl. dukata.
Od takvoga dobroga otca rodiše se tri sina: STEFAN, Danilo, Mirko; i četiri šćeri: JOVANA, JANE, MARICA, a četvrta RAKITA.
Stefan, najstariji sin, bijaše odgojen u nauku; njega prisvajaše vladika Petar II. podučavajuć ga, da śede na mjesto njegovo. Ali Stefan g. 1855. [vjerovatno tipfeler, radi se o 1836. godini - prim] poginu junački s bratom vladičinim i sa mnogo Crnogoraca, u onoj prvoj bitki, da izbave Grahovo iz turskih ruka.
Danilo, sin mlađi, postade crnogorskim knjazom i steče kano umni gospodar i vladalac neumrlu slavu tako da će narod o njem pripovijedati do pošljednjega koljena.
Poginu ubijen g. 1860. zbog nesloge i zavađe domaće i nekijeh lakomaca crnogorskijeh, koj zavadiše obitelj Petrovića; a nijesu ju zavadili da urede Crnu Goru ili da proslave narod, nego su bacili u nj krvavu sablju, kako će više pojesti i novaca izmamiti; to sam ja obširno naznačio u 5. knjizi VUKOVIH narod[nih] pjesama, što je izašla u Beču g. 1865.
Šćeri su mu sve četiri udate: - Joke za vojvodu IVA RADON[j]IĆA; - Jane za popa i kapetana RISTA BOŠKOVIĆA; - Marica za sinom kapetana IVANA JOVIĆEVIĆA; - Rakita za NIKOM KALUĐEROVIĆEM u Dolju [? - prim] u Primorju.
Vojvoda Mirko bijaše Stanislavu srednji sin; rodio se 19/31. avgusta 1820. a oženio se iz plemena MARTINOVIĆA, sa STANOM - sestrom vojvode MARKA MARTINOVIĆA; i u svem vijeku svom imaše s njom dvoje žive đece: NIKOLU, današnjega knjaza, i šćer GORDANU, udatu prvi put sa senatorom LABUDOM STRUGAROM, a drugi put za serdarom SAVOM PLAMENCOM.
Vojvoda Mirko bijaše već od svojih mlađih dana, što ga ja znam, hrabren momak i odvažan junak.
To mu ja javno svjedočim, premda je on moj politički protivnik bio i inače mi radio o glavi, što mu baš nijesam zaslužio.
Ja to ne kažem danas samo iz za njegove smrti, da se tobože ulaskam i uvjerim komu; ja sam to već javno priznao i koliko sam umio ljepše, njegovo visokoumlje i junačtvo, kako će sa svojim sinom Nikolom poslje smrti svoga brata knjaza, sačuvati slobodu crnogorsku, ocijenio u pjesmi „Tugovanje zmaja na Lovćenu”, što je pečatana u gore spomenutoj 5. knjizi Vukovih narodnih pjesama.
U toj sam pjesmi naznačio samo, kako će uzdržati Crnu Goru, ali njegovo junačtvo i bojeve opjevao sam još one iste godine i pjesme predao pokojnomu Vuku Karadžiću, a on ih pripravi za 6. knjigu, koja jošte nije štampana. Ja se držim toga načela, da se i najvećemu protivniku i krvniku dade ono, što ga ide; i što je unj dobra i krijepostna da se pohvali.
Za vojvodu Mirka, dokle je bio na vladanju i gospodar vladika PETAR II. PETROVIĆ, znalo se, da je dobar junak i pametan đetić ali mu se opet toliko nije priznavalo visoko čustvo; jer su onda bili drugi stariji od njega na čelu. Ali kako se je mislilo o Crnoj Gori, kad umrie vladika Petar II. vidi se iz toga, što su Crnogorci rekli: „Umrije sva Crno Gora”. To dušmani rado i dočekaše. Iz za toga vladike postade knjazom Danilo, i pod ovim tekar otvori se široko polje Mirku, da po svojoj želji pokaže narodu svoj um i junačko srdce.
U prvom boju bijaše na Žabjaku g. 1851. ali ne kao vođa, nu i tu se pokaza hrabreno i junački.
Slijedeće godine bijaše vođa crnogorski u ratu proti OMER-PAŠI, kad je udario na Župu nikšićsku, na Ostrog, na Grahovo, na Crm[n]icu i na Bijelopavliće. Vojvoda Mirko bješe poslan knjazom u manastir Župski sv. Luke, da brani Župu od Turaka: a posla unaprijed i njegova rođaka KRCA PETROVIĆA, da čuva Župu, dok Mirko dođe.
Kakov bi ja čovjek bio, da mu zatajim spomeni dostojna djela, kad sam u tom ratu s njim zajedno bio u zatvoru sa njekoliko Crnogoraca.
Tader sam vidio, što u Mirka spava, kad se probudi.
Tu se pokaza, kad se niko ne ponada, da ćemo se izbaviti nego svi do pošljednjega izginuti i da trajati nećemo više od jedan dan. Nas, 400 Crnogoraca, opkoljeni bjesmo sa sve četiri strane sa 36.000 Turaka.
Mirko se tu ne boraše kao gospodin i veliki vojvoda nego kao najznatniji junak, koj nikakva dobra ne žali na ovom svijetu ostaviti; on ne poštedi nigđe svoga života, nego jahaše na svom hatu Gavranu sabĺjom u ruci za dan i za noć; ni śeđaše niti počivaše, ni pušaše ni hljeba ijaše, ni spavaše ni vode pijaše - no na hrabrost sokoljaše junake svoje. I tu se je borio, dokle mu nije ponestalo praha; a onda śutra dan u zoru otvori vrata od dvorišta i naćera svoga Gavrana na plotune Turske i reče ovako: „Braćo moja, svi za mnom, crkvu su ni srušili topovima, više neimamo što čuvati, no sad u Turke, pa što Bog dâ i sreća junačka”.
Uz njega bijaše Krco Petrović na konju i Novica Cerović — poznat braći hrvatskoj iz Mažuranićeve pjesme „Smrt Smail-Čengić-age”. I tu udrismo na Turke i razkrhasmo turske plotune i proz njih prodrijesmo i spasismo se.
Po tom dovede vojvoda Mirko vojsku u Ostrog k VASILJI, i hoćaše da koj dan tu odpočine, da mu se vojnici odmore; svakoga vojnika spravi, koj ne bješe poginuo, na svoj dom, a ostavi tu jedno dvadeset momaka, koje nas bješe doveo iz Cetinja.
Nu Turci nam ne dadoše počinuti već udriše sa četiri strane na Crnu Goru i Mirka četiri žalostna glasa dopadoše: - da je DERVIŠ-PAŠA Grahovo izgorio, i da se je okrenuo, da će na Cetinje; - da je kapetan arnautski i tosački sa SELIM-BEGOM barskim izgorio pola Crm[n]ice; - da je Omer-paša izgorio Martiniće i Crmce i došao do sv. STEFANA [Piperskoga - prim] i osvojio Brda; - a još smo viđeli i veliki dim od gorećijeh kuća; - a četvrti jad nam dođe, da su reis-paša SMAIL-PAŠA (ne mješaj ga sa Čengićem) i ARAP-PAŠA sa 36.000 Turaka zapalili Poviju i Stubicu - s onu stranu Planinice na granici crnogorskoj, pó ure puta od Ostroga.
Kad to razumio i vidio očima, vojvoda Mirko reče ovako: „Braćo moja, više spasenja neima, valja mrijeti”. Odgovorih mu ja: „Hrabreni vojvodo, ja mislim ovđen umrijeti, u zatvoru kod ovoga svetca, barem da ne gledam žalost crnogorsku, đe kolju Turci ženu i đecu. Ovđen ću se zatvoriti”. To mi odobri vojvoda i š njim senator Novica Cerović i rekoše ovako: „Tako valja, naš hrabri sokole, baš smo znali, e ćeš to izreći; i hajdemo da se zatvorimo”.
I tu se zatvorismo i Turci nas obkoliše; osam dana i osam noći sa svom silom tri paše, boriše se s nami, a nas nije bilo kod vojvode no dvadeset i četiri; biše ne topovima i oružjem i vatrom pališe, a mi se s njima borismo oružjem; ali ni, viši dio, poprska oružje od velike vrućine pucajuć, pa se najposlije kamenja latismo i kamenjem se spasismo, odbivši svu tursku silu, koja bješe uljegla u naše dvorište. Tu viđeh velikoga vojvodu i rekoh ovako:
„Može se njegovo junačtvo naznačiti, da se je borio kao i neumrli ĐURO KASTRIOTIĆ”. Toj bitki spjevah i pjesmu istinitu u 5. knj. Vukovoj pod naslovom: „Udarac Omer-paše na Crnu Goru”.
Pa se trećom pokaza vojvoda Mirko na njeke srbske izdajice t. j. na najvažnije i najznamenitije pleme DREKALOVIĆA u Kučah, kojemu su poglavari slavno ime ocrnili i pred svijetom izgrdili ližući turske pjate i sahane i prodavajuć Turčinu narod. Tu ne bijaše što malo, no njih 3.000 puškara.
Dosta je crnoga jada vidio oko njih vladika Petar II. da ih metne u svoj krug crnogorski; a nakon vladike i knjaz Danilo, no ne mogaše ih nikako dovesti i izvaditi iz laža turskijeh.
Ovaj posla na njih svoga brata Mirka moleći ih, da dođu i da priznaju svoga knjaza, a oni odgovore: „Nikako, ne poznamo toga knjaza niti ćemo mu harač dati; mi ga ni Turčinu ne dajemo, nego Turci nam vazda od Kosova”.
Drekalovići dovedoše Turke među sebe, da im se pomognu braniti.
To se cijelo pleme borilo sretno sa svom Arbanijom, i nikad nije bilo predobljeno ni izgoreno, pa se je rugalo Mirku; nu ovaj se razsrdi, trenù na konja, pređe vodu Moraču i za njim 5.000 Crnogoraca: za 4 sata cijele Kuče popali, izśeče mnogo ljudi i zaćera sve Drekalovo pleme i ostalo cijelo Kuče u planinu; ne pomogoše im ni kule ni tvrđave.
Tader Arbanija upoznade, što je vojvoda Mirko i jedan po svuda zavlada glas: - da se nije s Mirkom šaliti.
Ja sam god. 1857. po svojoj nevolji izašo iz Crne Gore ljuto žalostan za otačbinom i uvrijeđen u srdcu. Ja sam tader bio ljutit na Mirka, nu kad se g. 1858. Mirko lijepo izkaza na Grahovcu vječitom slavom, tada mi se ublaži srdce spram njega, i bijah zadovoljan š njim, što se tako bori za domovinu proti neprijatelju.
A i višu radost i zadovoljstvo naprema Mirku i novomu knjazu Nikoli dobih za velikoga osmomjesečnoga tursko-crnogorskoga rata g. 1862, kad je malena iskra opekla velikoga lava barbarskoga i kad mu se nije dala proždrijeti u žvale. O tom sam spjevao pjesmu, napose o vojvodi Mirku i knjazu Nikoli; i ta je pripravljena g. 1863. za 6. knjigu Vukovih narodnih pjesama.
Velik bijaše u Mirku vojvodski duh i da je imao vojske koliko je ima gđekoja velevlast, on bi se sporedio bio s najslavnijima junacima PASKIJEVIČEM i RADECKIM. Ali je u njega bio i veliki pjesnički duh, i on bi se kao pjesnik, ko što pravo kaže arhimandrit NIĆIFOR DUČIĆ (u predgovoru knjige „Junački spomenik: pjesme o najnovijim tursko- crnogorskim bojevima”, spjevane od velikoga vojvode Mirka Petrovića, izdane na Cetinju g. 1864) mogao bio usporediti sa svojim stricem Petrom II. Petrovićem, vladikom crnogorskim, da se je od svoje mladosti pjesmami zabavljao. Njegov je vas obični govor, veli još Dučić, čista narodna poezija; „on u tili časak može pjesmu spjevati za svaki dogođaj tako lako, da se čovjek mora prekomjerno začuditi”.
I to je živa istina: meni je to poznato, jer kad sam bio u Crnoj Gori, zajedno smo pjevali i veselili se, pak i u samom zatvoru kod sv. Vasilje, kad ne Turci obkoliše, pjevasmo pjesme iza glasa.
Meni je ovđe o njegovu pjevanju kazati samo to, da je on za crnogorske junake dobro spjevao, ali za sebe i previše sukratio, bojeći se da mu ko ne zamjeri. Nu, za njega i njegove zasluge istinito predadoh potomstvu ja u pjesmah, što imadu izaći u 6. knjigi Vukovoj.
Kako bješe velik junak i vojvoda te pjesnik, takov bijaše i državnik; znaše on bez ičijega upliva s turskim carem i drugimi vladami, s kojimi imaše obćiti, tako razgovore udesiti i odvažno politiku voditi kao sabljom u ruci; njemu se imamo vrlo mnogo zahvaliti, te nam Crna Gora ne podleže pod tuđi jaram.
Sad za Mirkom pravedno plače naša Crna Gora i žali š njom cijelo slavenstvo; ali znam da će od radosti klikovati Turci i drugi neprijatelji naši, koji znaju suditi, što je to u današnje kobno doba izgubiti takvoga vođu odvažnih junaka.
Ali, neka njihove radosti, vazda će neprijateljem biti na žalost.
Neka znadu, da sokolica drugu pticu ne rađa nego sokola, pa i Crnogorka rađa junake i vođe crnogorskim vojnikom.
Ej moj hrabreni veliki vojvodo, i ako si mi protivnik bio, ja tugujem za tobom i žalim, što si tako rano umro; - dostojan si kao branitelj svojega otačastva, kao veleumni i revni predśednik Senata, te veliki zaslužnik svoga naroda - da ti milostivi Bog prosti sve pogreške; - prosto ti bilo junačko materino mlijeko, i svijetlila se ona prsa, koja su takovih junaka odgojila. Laka ti zemljica i vječna uspomena!
Miro
Poštovanje g. Jovanovicu.