Pomozi vi Bog braćo Crnogorci! Povladičenje NJEGOŠA iz 1830. po iskazu senatora Stevana Perkova Vukotića

Priredio: Vladimir Jovanović

Uplašenog i zbunjenog Radivoja-Rada Tomova, kao 17-ogodišnjaka, ne bez prisile i njegove „muke i stida - gotovo da plače”, te od strane jednog mu od stričeva ućutkanog („muč tu!”), psovanog i vrijeđanog („rđo!”), ali i udarenog („šakom u bokove” ili „šakom u leđa”, „da me” – govorio je Njegoš sedam godina docnije - „i danas boli”) —— oktobra 1830-te pravoslavni Crnogorci postaviše za poglavara autokefalne Mitropolije cetinjske - Crnogorske pravoslavne crkve.

O tom „povladičenju” je 1853. pričao svjedok, Stevan Perkov Vukotić (?-1867), senator, jedan od najumnijih Crnogoraca; a njegove riječi zapisivao Vuk Vrčević (1811-1882), rodom iz Risna. Vrčević će taj iskaz naštampati 1871. u „Dubrovniku: zabavniku štionice dubrovačke za godinu 1870” (99-106), pod naslovom „Smrt Vladike Petra I. i povladičenje Petra II.” - a sa sljedećom svojom fusnotom:

- „Ovo mi je sve po redu kaživao češće puta napomenuti vrsni starac šenatur Stevan Perkov Vukotić jednu večer uz mesojeđe 1853. god. po mojoj molbi, jer sam bio čuo i prije, ali ovako sve potanko nijesam prije znao”.

Napominjem, kako je Rade Tomov – Petar II, arhiepiskop i mitropolit, peti po redosljedu i potonji arhipastir Petrović-Njegoš; ali on je i prvi od Crnogoraca, prethodnim odobrenjem „vseopšteg crnogorskoga naroda sobranija”, hirotonisan za episkopa u Ruskoj pravoslavnoj crkvi.

Upravo je samostalni izbor prvojerarha u nekoj crkvenoj jursikciji temeljni dokaz autokefalije.

A takvu su tradiciju pravoslavni Crnogorci imali još od gospodara Ivana Crnojevića: on će 4. januara 1485. naznačiti u svojoj slavnoj hrisovulji da postavi Visariona — prvoga od mitropolita na arhipastiroj katedri cetinjskoj.

Kaživanje senatora Stevana Perkova o „povladičenju” Njegoša — u bitnom potvrđuju i drugi poznati izvori. Ipak, dodajem, kako iskaz senatora, makar onakav kakvim ga je prenio Vrčevć, ne sadrži i sve dragocjene i-ili nama danas u najmanju ruku interesantne fakte o tome kako je Njegoš postavljen za prvojerarha Crkve.

Te, poradi olakšanijeg razumijevanja konteksta i hronologije o kojem svjedoči Stevan Perkov, navodim:

- Rade Tomov nije prvotno od strica mu, vladike Petra I Petrovića, planiran za prejemnika: potonji je svetitelj najprije izabrao Mitra (Dimitriju), najstarijega sina svoga najstarijega brata Stijepa Markova;

- no, budući da je Mitar mlad umro, potom mitropolit za nasljednika odredi najstarijega sina svoga srednjeg brata, Đorđiju Sava Markova — i on „Đorđiju zađakoni”; pa je Đorđije „na obštem zboru sviju crnogorskije glavara bio izabrat za nasljednika i poslat [početkom 1825. godine] u Rusiju da se uči”, e da bi „Đorđije u oktobru 1825. stupio u Petrogradsku duhovnu akademiju”;

- dočim, dok je boravio u Rusiji, Đorđije „odreka se gospodarstva nad Crnom Gorom”, naime „privlačio ga je vojnički život — i on se 1828. obraća pismom mitropolitu Petru I, javio mu je da ne želi da bude njegov nasljednik i zamolio — da mu dopušti da stupi u vojnu službu”;

- i tek u samrtnoj postelji, 18. oktobra 1830, na Lučindan po starome kalendaru, Petar I objavi u najužem krugu prisutnih sadržaj svoga zapisanog testamenta — da će ga naslijediti Radivoje-Rade, srednji sin rođenoga mu najmlađeg brata Toma Markova; nakon čega se visokopreosvećeni Petar upokoji;

- 19. ili 20. oktobra 1830, tačniji od ova dva datuma u istoriografiji nije definitivno utvrđen, ispred Cetinjskoga je manastira, a u prisustvu i glavarâ iz Brdâ - tj. i iz onih krajeva Crne Gore koji su tada još pod Turcima - pročitan je upokojenog vladike Petra I Petrovića testament (original, nažalost, docnije bestraga nestao) o njegovome prejemniku —— Radu Tomovu;

- i toga dana, arhimandrit Ostroga Josif Pavićević, uz sasluženje približno 60 sveštenika iz jerarhije Crnogorske, uključujući igumana Đurđevih stupova Mojsija Zečevića i igumana Morače Tiodosija, zamonaši (u stepen rasofora) Rada Tomova —— „obukavši ga u crne mantije njegova preminuvšeg strica vladike”;

- ali, kako u to vrijeme nije bilo vladike (episkopa) u slobodnoj Crnoj Gori, da bi po pravilima crkveno-kanonskim rukopoložili u sveštenomonaha Rada Tomova — a on se, od „povladičenja” 19. ili 20. oktobra 1830. pa do 31. januara 1831. potpisivao kao Н[амѣсникъ] и Н[аслѣдникъ] М[итрополита] чeр[ногорскога] — to će uz usrdnu pomoć Mustafe-paše Bušatlije iz Skadra (koji se bijaše odmetnuo od sultana) biti zatražena usluga suśednog, sa katedrom u Prizrenu, vladike Vaseljenske patrijaršije: mitropolita novopazarsko-prizrensko-skenderijskoga (skadarskoga);

- i taj vladika iz Prizrena - Ananije, etnički Grk, prispjevši 31. januara 1831. na obalu Skadarskoga jezera, unutar tadašnje slobodne Crne Gore, tik uz granicu s Otomanskom carevinom, a u drevnoj crkvi Uspenija svete Bogorodice manastira Kom, zadužbini i svojevrsnom mauzoleju Crnojevića — Rada Tomova rukopoloži za jerođakona, odmah zatim za svešetnomonaha (prezvitera - jeromonaha), te proizvede u arhimandrita;

- pa se Rade Tomov, od toga dana, primivši u zadužbini Crnojevića malu shimu i uzevši, po svome stricu, potonjem svetitelju, monaško ime Petar, potpisivao u naredne oko dvije i po godine: Архимандритъ чeрногорскiй Пeт[а]ръ Пeтровичъ - ili, u zavisnosti na koje adrese je slao svoja pismena - L’archim. del Montene[g]ro Petrovich —— sve do svoje ruske vladičanske hirotonije (narečenja, preobraženja i rukopoloženja), ceremonijalâ crkvenih koji su u Petrogradu od strane vladika tamošnjega Svjatjejšago Sinoda obavljeni 4-6. avgusta 1833. —— docnije će Petar II dobiti od Rusa gramote za čin arhiepiskopa (1834), pa mitropolita (1844); a za naše prađedove, njegove savremenike, on je vazda bio i ostao: vladika-gospodar Rade.

Slijedi zapis o „povladičenju” Njegoša sačinjen po śećanju senatora Stevana Perkova Vukotića —— onakvim kakvim ga uobliči i saopšti Vuk Vrčević (neke naše primjedbe, dopune ili pojašnjenja izdvojena su unutar uglastih zagrada)…

* * * * * * * * *

Godine 1837, dok sam ja onda u Budvi živio, siđe Vladika Crnogorski PETAR II. u nekad bivši Manastir pod Majine (daleko od Budve jedan čerek sata); ču za mene, te posla svojega đakona IVA POPOVA ZECA, austrijskog podanika iz Pobora, da bih pošao k njemu u Manastir; i tako, śutri dan rano krenemo iz Budve pješe s neopisanom radosti, da se uspoznam s mojim vrsnikom, oglašenim novim Vladikom Crnogorskim.

On me uprav na prijateljsku dočekao, ne kao oni kojega sva Evropa danas i mrtva počituje i uvažava, nego na onu našu bracku.

Po ručku, reče mi:

- Čuo sam g. VRČEVIĆU da vi imate krasan rukopis, pa sam vas potrudio da vas molim da mi ovu rukopisnu knjigu, što najljepše možete, bez ikakve hitnje prepišete; i da mi stihove popunite pravopisnim znacima koja sam ja sva i svuda izostavio, bojeći se da ne bih đe što pogriješio, jer pravo vi reći nijesam u znakove pravopisa toliko uspio kao u poeziju.

- Drage volje, Vaše Visokopreosveštenstvo — ja mu odgovorim: i počnem pregledati knjigu i čitati na komade neke stihove.

Nadslov ove knjige bio je „Свободiяда - епскiй спѣвъ у десетъ пѣсама” [prim. - prenosim cjelokupan naslov iz pečatanog originala, Njegoš je u pisanju ćirilicom koristio 37 slova] u kojoj su bili, može se reći, opisati svi glavni bojevi između Crnogoraca i Turaka —— od prvoga crnogorskoga vladaoca Vladike, poslije polaska CRNOJEVIĆA [gospodara ĐURĐA] u Mletke u tazbinu (đe je i kosti ostavio), do posljednjega vladike PETRA PETROVIĆA, njegova počivšeg strica. (*Ovu je knjigu, dosta poveliku, poslje posvetio nadsljedniku Ruskog Prijestolja ALEKSANDRU NIKOLAJEVIČU, kao što se to viđelo u predgovoru iste knjige.)

Ja sam, dakle, za 27 dana zasobice (osim neđelja i praznika) u proljeće 1837. god. od jutra do večera besprestano prepišivao po želji Gospodara Vladike, onako kako sam najbolje umio i znao; a svaku večer vrćao se u Budvu, a u jutro iz Budve u Manastir.

G[ospodar] Vladika ponajviše bi se bavio gledajući jedno 200 ljudi, koji mu trapljahu zapuštane zemlje ispod Manastira; a kad bi bilo doba od ručka, došao bi k meni i vazda pogledao kako radim, i rekao:

- Hajde, Vrčeviću, ostavi sad pero, a prihvati veslo da ručamo - vrijeme je.

Više puta prekinuo bi mi radnju i vazda po nešto za mene važno, a za njega smiješno pripovijedao; među kojim najsmiješniji i najčudnovatiji način njegova rukopoleženja za Vladiku, poslije smrti Vladike Petra I. —— i kako ga je striko STANKO (otac knjaza DANILA) udario šakom u bokove, „da me” - on veli - „i danas boli”.

Kad sam, dakle, u Crnu Goru došao, i pošto sam naumio da opisujem neke važnije događaje, koje sam ja našao, ne samo da dokažem čudnovatost ovoga naroda, nego i za budućnu istoriju Crne Gore, i želeći da opširno opišem postavljanje novoga Vladike i proglas novoga Gospodara Crne Gore i Brdâ —— zamolih rijetkoga starca g. STEVANA PERKOVA VUKOTIĆA, jednog od vazdažnijih, prvih poglavara onoga naroda; i on mi se obeća, te jednu večer dođe k meni (uz časne poste) i poče mi pripovijedati sve od početka do svršetka; a ja iz njegovih usta riječ po riječ prepisao kako slijedi.

- Kad se prestavi Sveti Petar, da mu je za slavu i milost, ja sam se —— veli mi Stevan —— na Cetinje desio su sva mu tri brata, STIJEPOM, SAVOM i TOMOM, i jošt su nekoliko biranih Crnogoraca; te mi razašlji na sve crnogorske i brcke nahije i plemena ljude da jave narodu da se Vladika prestavio, i da glavari dođu na Cetinje da našega oca i branitelja sahranimo; i da način iz brackoga dogovara učinimo za Crnu Goru i Brda. Kroz dva, tri dana navrvlješe crnogorski i brcki glavari, popovi i kaluđeri, kao da su krila imali, a ne da su došli pješe na opanke.

Onda su gospodine —— Stevan veli —— bila mučna i nesretnja vremena u Crnu Goru! Zakrvio se narod između sebe. Nahija s nahijom, pleme s plemenom, brastvo s brastvom - a znaš ti našu staru i ćoravu rabotu; pa se mi glavari ubojasmo da među krvavce ne pane krv na Cetinje; te iziđe najstariji brat Svetoga Petra — Stijepo — i š njim mlađi brat Savo pred svijem narodom, vičući da svak čuje:

- O braćo Crnogorci i Brđani! Zaklinjemo vas Bogom i ovom Svetom Crkvom pred kojom smo, pa po tri puta u nakrst zemlje i svijetu! Nemoj koji da danas zametne inada na Cetinje, nego kao prava braća, da složno ukopamo našega mitropolita Vladiku, i da iz dogovora vidimo način i potvrdimo, onako kako najbolje vidimo, za napredak, sreću, i slogu narodnju.

- Sad najprije pristupite vi, nahijà i plemenâ, glavari da ufatite vrh mrtvoga Vladike ruke, a na ruke tvrdu Božju vjeru do Mitrovadne; i ko ne poslušao, da Bog dâ jaki i ova sveta Gospođa, da se njegov trag iskopa od muškije glava!

Kad ovo izustiše dva brata, Stijepo i Savo, onda mi svi glavari i svi od kuće PETROVIĆA, zavikasmo jednogrlice: Amin! —— a za nama sav narod.

Iznijesmo Svetoga Petra pred crkvom, okupiše se svi oni koji su od posla, te pro mrtva Vladike rukovaše se i vjeru tvrdu ufatiše.

Pošto se vjera u narodu ufati iziđosmo svi glavari s kućom Petrovića pred Manastir, đe bješe narod okupljen — donesoše kaluđeri  T a s t a m e n a t  počivšeg Vladike; i počesmo ga pred narodom učiti.

Svi se začudismo, kad čusmo da veli:

- Ostavljam mjesto sebe, za nasljednika, mojega sinovca Rada, sina mojega brata TOMA, pošto ne bi suđeno ĐORĐIJI SAVOVU sinu, jer se ne šće vladičiti u Rusiju nego se primio vojene ruske službe. Preporučujem, prvo G[ospodu] Bogu, pa svemu narodu, mojega sinovca Rada, na kojega ostavljam moj blagoslov i svemu mojemu narodu, da on narodu bude za sreću i napredak, a narod njemu. Koji bi se našao da se protivi ovoj mojoj naredbi ostavljam na njega proklestvo i odgovornost na strašnome Božjemu sudu. Amin.

Kad se prouči  T a s t a m e n a t  zavika Stanko Stijepov (*Stanko Stijepov bio je odvojio pameću od drugih Petrovića, tako da ga je vazda S[veti] Petar za važne narodnje poslove šiljao u Rusiju, u Beč, i u Srbiju. Kad je već ostario, češće bi ga Vladika Petar II. pozvao na Cetinje i više dana držao radi društva, jer uprav bješe originaini čovjek. Ja sam ga i ljubio i počitovao, a i on mene):

- Jeste li čuli, o narode! I pristajete li vi na ovo što je ostavio na samrtni konac moj stric a vaš Vladika Petar?

A narod svi, jednoglasice: - Pristajemo i sretno nam bilo ako Bog dâ!

Narod ostade ispred Manastira —— produžuje Stevan —— a mi se vrnusmo u Manastir i saranismo Vladiku u crkvu Manastirsku; a pošto ga saranismo, otidoše svi Petrovići u ćeliju Svetoga Petra, pa i ja š njima, drugo niko.

Dok započe govoriti Savo, brat vladičin: - A da, nu braćo, da se mi između nas nešto na bracku razgovorimo i pośetujemo. Vi svi znate, i sva Crna Gora, da je počivši moj brat Vladika davno opremio mojega sina Đorđiju u Rusiju na knjige da bude vladika, pa meni se čini da ne bi pravo bilo da Rade bude nasljednik, nego moj sin Đorđije.

Stanko Stijepov ne dade mu odušiti, no ljutito pred svijema reče: - Ma jesi li Striko pri sebe? Što zboriš, ako Boga znaš! Đe je jutros Đorđije? Da nje on htio moglo mu je biti, ali on pošto svrši školu ne šće se vrnuti u ove prazne i gole gore, nego ode da služi cara ruskoga; i eno ga danas u Rusiju oficijalem u konjaničku vojsku.

U tome će odgovoriti Savo Stanku: - Ako je u vojničku službu rusku nije u tursku, pak ga je lako dobaviti; a tebe je i svakome jednako, já bio Đorđije, já Rade — ko tebe: Gospodu pomolim sja - i ti njemu: Gospodi pomiluj.

Sad se jošt više naljuti Stanko, pa nastavi: - Ne znam ja Striko drukčije, nego kako je ostavio i naredio striko Vladika, i kako narod oće a ne kako ti oćeš; niti ću ja na moje ognjište nositi kletvu vladičinu, a nećeš ni ti, jer je svako zlo i dobro mene i tebe zajedno; ja voliji i kukavicu u ruci, no sokola u planinu.

Pa se okrenu na sve Petroviće i na mene pitajući: - Zborim li braćo pravo, kažite amanet vi Božiji!

Svi odgovorismo: - Drukčije i ne može nikako biti, nego kako je pokojni Vladika naredio.

Tu nije bilo mnogo čekanja nego —— veli Stevan —— o poslu.

Poručismo za Rada pokojnoga, i dvojicu-trojicu šiljasmo po njega; a on čuo i śetio se zašto ga zovemo pa se negđe sakrio; te najposlije pokojni Stanko otide psujući ga, i jedva ga k nama dovede; a mi š njime u crkvu, te mu obuci, ja i pokojni Stanko s pomoću staroga đakona Zeca, sve što obukuje vladika s noga od glave.

Vladika pokojni od muke i stida gotovo da plače, i reče:

- Što činite ljudi od mene, Bog vi sudio! Ne mogu ja vladičine aljine prije reda na sebe nedostojno stavljati.

Stanko se na njega razvika:

- Muč tu! Grijeh na moju dušu, ali je ovako u Crnu Goru! No, nâ: u lijevu ovu vladičinu šljaku [arhipastirski štap - prim]; a nâ: ovi veliki krst u desnu ruku, pa da te izvedemo pred narodom, kojega ćeš sve u nakrst blagosivljati, a mi ćemo svi od naše kuće kraj tebe stajati, i ostali svi glavari, od sviju plemena —— no ajdemo u ime Boga!

Pokojni Rade Vladika nikad da izađe iz crkve; a Stanko, kao Stanko, naljuti se —— pa ga udari jednom šakom u leđa i istisnu ga iz crkve, govoreći:

- Što se rđo prepadaš i od koga se bojiš ili stidiš!

(*Napomenuh ja Stevanu, smijući se, kako mi pok. Vladika jošt u Manastiru pod Majinama pripovijedao za Stankovu šaku; i kako mi reče: - Vjeruj mi, Vrčeviću, da je sva crkva odjeknula kako me jako zvešti, i da ne bjeh ručao — zlo po mene.)

Evo, već jedva iziđe, a mi za njim pred narodom; a Stanko:

- O narode, evo nam u dobri čas i po nas i po svu Crnu Goru - novi Vladika i Gospodar! Nego, svaki pristupaj k njemu i svaki ovako kao ja.

Skide kapu, poljubi krst pa Vladiku u ruke, a kad odstupi stade mu uza leđa, te mu prišapta:

- Blagosivljaj svakoga krstom.

Pošto viđeše svi Petrovići Stanka, i oni svi pristupiše redom; za njima svi narodnji glavari, pa cijeli narod; a kad se ovo ovako svrši: zazvoniše zvona na crkvu, a zapucaše topovi, pa najpotlje vas narod iz pušaka, da se nije moglo od miline slušati.

Mi se glavari vrnusmo s vladikom u Manastir đe smo svi zajedno ručali, a narodu se iznese jelo i piće po livadama, svakoj Nahiji po napose.

Poslije ručka izidosmo s Vladikom onako obučenijem kao da će služiti Leturgjiju, te po narodu šetamo. Svak živi skače ispred nas na nogama, i s kapicom u rukama doklen prođemo, a Vladika pokojni svakoj nahiji:

- Pomozi vi Bog braćo Crnogorci!

A narod: - Sretan i čestit nam bio, novi Gospodaru!

Bijaše divota pogledati onoliko sivih sokolova pod oružjem, umirenih, sitih i veselih, đe na hiljade hodaju po poljani kao paunovi; a pok. Vladika tek u svojoj 28. godini [prim. - tipfeler ili Vrčevićeva omaška, Njegoš je tada bio deceniju mlađi], zdrav momak, visok kao koplje, podičio nas glavare u one zlatotkane aljine kao mlada i lijepa đevojka svatove; i opet se povratismo u Manastir, a narod na sve strane pofataše kola, te u pjevanje i u pucanje iz pušaka.

Śutri dan rano otpuštismo narod, a ostade nas okolo 50 narodnjih poglavara da iznađemo način o upravi i vladanju narodnjem.

Postavismo narodnji sud i nazvasmo ga  Š e n a t , a za sudnike izabrasmo 12 ljudi, t. j. jednoga vice presidenta, g. Pera Tomova, brata vladičina — i jedanaest Šenatura od najjačih plemena; - i postavismo 40 perjanika, sve birane momke i junake, a od jaka brastvâ; - a vrh svijeh nas, kao Presidenta, pok. Vladiku.

Platu godišnju ośekosmo: - vice presidentu 600, šenaturima po 100, a perjanicima po 40 ćesarova talijera; - a Vladici rekosmo da je sve za njega i za njegov trošak što se Manastirsko nazivlje, i što Manastiru prihoda rane.

U svako selo namjestismo kapetane, a po nahijama Vojvode i Serdare; i svakome naredismo da naimenuje nekoliko duševnih i poštenih ljudi uza se; i po mjeri dušâ onoga mjesta, načine stražu (kao u Austriju rondare) pa da sve pomanje stvari između sebe sude — a za više da šilju sudu na Cetinje.

Niko od ovih narodnjih kapetana, serdara i straže, nije imao ni jedne pare plaće na godinu, osim samo što su dijelili globe koje je narod plaćao za neka i neka pobilježena prestupljenja.

No da ne zaboravim kazati —— nastavi Stevan —— za novoga Vladiku; oćasmo da ga odma šiljemo u Rusiju da se vladiči, ali on kaono ti pametan mladić reče nam:

- Kako ću ovako, nenaučen ići u Rusiju da se vladičim ako Boga znate?! Nijesam no dvije godine u Kotor učio, a dvije-tri na Toplu u Kastelnovi kod igumna JOSIFA TROPOVIĆA, pa mi treba jošt — i koliko da znate! — priučiti, pa onda otiti u Rusiju.

On se, pokojnik, predade nauci dan i noć; i poslije jedan mjesec dana, opremismo ga k vladici Pećkome [prim. – tačnije, napomenusmo: novopazarsko-prizrensko-skenderijskome mitropolitu Ananiju, Grku s katedrom u Prizrenu] s pismom i Mohurom narodnjim [prim. - МОХУРЪ ВСѢЄ ЧРНIЄ ГОРИ - ili - PEČAT VASCIJELE CRNE GORE, vidi snimak uz ovaj tekst], te ga za-arhimandriti; - i stajao je Arhimandritom sve do proljeća [1833. godine - prim], a vazda učio, pa ga opremismo; - i Rusija nam ga zavladiči, i darova mu svu novu okrutu vladičuju, jer mu ni jedna, od onijeh što imamo na Cetinje nije valjala, no sve kratke do koljena.

(*Uvjeravali su me mnogi stari Crnogorci, pa i isti g. Stevan Perkov, da se u Crnu Goru jošt nije rađalo visočijega i u svemu sarazmjerna — krupna i ugledna — niti pak u licu viđenijega od pok. Vladike Petra II. Nu, ja u mome vijeku nigđe u svijetu onako visoka, krupna i ljucke dike nijesam vidio, a za njegov um ne treba mi kaživati.)

A da ti je bilo viđeti, moj Vrčeviću, đe smo mi šenaturi u početku śeđeli i sudili, prije nego pok. Vladika ogradi ovu ljepotu od kuće [Biljardu - prim]? Duše mi moje grešne, ljepša je danas Gospodara-Knjaza konjuška.

Pa evo vidiš za slavu Boga —— a za zdravlje kuće Petrovića! —— je li ovo danas jedna mala carevina? A što Bog dâ i u naprijed…