Priredio: Vladimir Jovanović
„U Crnoj Gori je jedno guvernadurstvo. Guvernadurska vlast nije našljedna pa prelazi na onoga koga narod izabere, a odobri i potvrdi Mitropolit”.
Ovako početkom 1758. mitropolit Vasilije Petrović-Njegoš uz još neke činjenice o političkome ustrojstvu Crnogoraca pismeno izvještava rusku vladu (grafa Mihaila Ilarionoviča Voroncova) - nakon čega je primljen kod carice Jelisavete I Petrovne.
„Godine 1717. bio je guvernadur u Crnoj Goru VUKOTA OZRINIĆ, današnjega serdara đed” — nastavlja visokopreosvećeni Vasilije — „a poslije ovoga bio je izabran za guvernadura Stefan Kovačević iz Cuca; - a poslije ovoga VUKADIN VUKOTIĆ iz Čeva; - a poslije ovoga Stanislav Radonjić, koji je ovđe u Petrogradu s nama doša. Poslije ovoga biće guvernadurom onaj koga naš narod izabere po našemu povratku u Crnu Goru”.
I drugi izvori upućuju na tačnost podataka o izbornosti guvernadura (na Zboru crnogorskome) i o obaveznosti potvrde toga izbora od strane Mitropolita – a ta je praksa važila do 1770. godine, od kada titula postade nasljedna u familiji Radonjića, do 1830.
U istoriografiji je, nažalost, preuzeta interpretacija — bez valjanoga dokaza — kako 1750-ih guvernadurstvo iz familije Vukotića pređe na Radonjiće s Njeguša na način: da je trajno razmijenjeno za serdarsko zvanje, uz doplatu Radonjića od 100 cekina (dukata) i skupocjenu sablju. Da tome nije tako, svjedoči provjerljivo i činjenica da je nakon smrti gorepomenutog Stanislava, uopšte prvoga guvernadura od Radonjića, koji se 1758. upokojio u Rusiji, naredni guvernadur, izabran 1759. —— opet od VUKOTIĆA - DRAGO. Ukupno, dakle, trojica Vukotića su bili guvernaduri…
Za života mitropolita VASILIJA PETROVIĆA-NJEGOŠA (†1766) „Radonjići se nijesu usudili da otvoreno istaknu pretenzije na titulu guvernadura Crne Gore” - izabran je 1759. za guvernadura Drago Vukotić
Vukotići su starocrnogorski plemići, rodom iz Ozrinića sa Čeva (Kčeva):
„Чево равно гньіездо юначко! / А крваво людско разбоиште, / Многели си войске запамтило!” („Горскій віенацъ”, сочиненіє Π. Π. Η. Владыке Црногоскога —— u njemu je lik i ВУКОТА СЕРДАРЪ).
Gospodar Ivan Crnojevića 1489. navodi kako „pozvah 24 vlastelina da pronađu međe Bogom i dušom njhovom; imena vlastele… VUKOTA OZRIHNOVIĆ…” A gospodar Đurđe Crnojević u povelji iz godine 1490. upisa: „svjedočim Bogom i svojom dušom i tom svjedoci svi 24 vlastelâ…VUKOTA OZRINIĆ…”
Teško je i pobrojati dugi niz znamenitijeh Vukotića: od serdara, vojvoda, senatora, ratovođa i đenerala; imali i jednoga premijera… do kraljice MILENE ili „oskarovca” DUŠANA VUKOTIĆA (1927-1998).
Uopšte je prvi „Governatore del Monte Negro” — ĐIKAN, po prilici Vukota Ozrinić (koga u našem uvodnom citatu pominje miropolit Vasilije). Mada, prema istoričaru Ristu J. Dragićeviću tek je „VUKADIN VUKADINOVIĆ prvi i neosporni guvernadur crnogorski” („Guvernaduri u Crnoj Gori 1717-1830”, „Zapisi”, XXIII-1, Cetinje, 1940, 22).
Uz guvernadursku, Vukadin Vukotić imao je i tutulu vojvode; evo nekih ispisa iz istorijskih dokumenata o njemu:
- 25. april 1738. godine. - „… Pisata je ova knjiga… u Manastir Cetinje... I tomu jesu svjedoci: vojevoda Vukadin Vukotić…”
- 2. decembar 1738. godine (izvještaj Daniela Dolfina, mletačkoga generalnog providura Dalmacije). – „… Crnogorci… nađeno je potrebno da im se laska, takođe da im se dadne subvencija, koja prolazi kroz ruke njihovih glavara; prva mjesta među njima zauzimaju dva serdara, knez (conte) Petar Savić i pop Joko Stanišić, potčinjeni guvernaduru Vukadinu Vukotiću… Mnogo zavisi od ovih glavara raspoloženje Crnogoraca prema Veneciji, koja, za slučaj rata, može računati na tolike zaklete neprijatelje Porte…”
- 1741. godine. - „…guvernadur Vukadin Vukotić piše providuru povodom zatvaranja crnogorskih talaca od strane Mlečana: - A evo među nama Prčanjanah i Dobroćanah, mogli bismo ni ustavit, a blago uzet - ma nećemo, ni dao Bog”.
- 8. septembar 1742. godine („Pismo glavara crnogorskih carici Elisaveti Petrovnoj…”). – „…V Črnoj Gorje… [prvopotpisani] Vukadin Vukotič gubernator vseja Černija Gori…”
- 9. septembar 1743. godine. - „…Sakupiše se na Cetinje, prvi vojevoda Vukadin Vukotić ot Črnije Gori, od Kčeva…” — etc.
„Горскій віенацъ”, сочиненіє Π. Π. Η. Владыке Црногоскога — u njemu je ВУКОТА СЕРДАРЪ
Ovđe se fokusiram na izgled i tekstualni sadržaj PEČATA (mohura) guvernadura Vukadina Vukotića, jer za savremenu javnost osta, dosad, nepoznat — otisak je na naslovnici uz ovaj tekst.
Taj pečat, istina, pominju istoričari Jevto Milović i Gligor Stanojević, ali bez vizuelne reprodukcije i eventualno nekih pojašnjenja. Milović u članku iz 1957. navodi sadžaj predstavke od 23. aprila 1749. glavarâ slobodne Crne Gore „presvijetlomu i preuzvišenu g-dnu Vićencu Griti, sofra-prividuru ot Kotora, Arbanije i nad Novijem” u kojoj se, između ostaloga, navodi:
„…mi, guvernadur, serdari i knezovi i starješine ot Crne Gore. Preuzvišeni g[ospodi]ne, dodijaše ni knjiga i karanje i kletve ot našega g[ospodi]na preosveštenoga Mitropolita [Save Petrovića-Njegoša] da se mirimo (sa) suditima vašijema… mi smo Crnogorci jedno: ličit se jedan ot drugoga ne možemo. Ako vi ko prezentaje druge riječi — ne vjeruj…”
Porijeklom iz Crne Gore (Boke Kotorske), Ibrahim-paša Resulbegović između 1735. i 1750. bio je kapetan Trebinja (BiH), tada u Otomanskoj carevini; njegov je otac, Osman-paša, 1726. podigao u tom gradu oktaugaonu DŽAMIJU
Kako piše Milović, „gornji dokument nije potpisan od strane podnosilaca predstavke, već je, umjesto potpisa, snabdjeven sa pet pečata, oblika i sadržine kako slijedi: s lijeva na desno okrugli pečat sa natpisom unaokolo [a prvi od njih]: VUKADIN VUKOTIĆ guvernadur….” („Istorijski zapisi”, I-II, Titograd, 275-283).
Istoričar Stanojević („Istorijski zapisi”, IV, Titograd, 1969, 651-654) objavljuje jednu drugu predstavku naših glavara mletačkim vlastima, datiranu na 13. april 1749, „pisata u Crnu Goru, na Zbor crnogorski”, ispod koje je ukupno pet glavarskih pečata, a najprvi: - „Pečat guvernadura Vukadina Vukotića”.
O pečatu Vukadina Vukotića — što možemo novoga predočiti?
Resulbegovići se podijeliše u Defterdaroviće i Kapetanoviće, Adembegoviće i Hadžibegiće… Upravo AHMED-BEG DEFTERDAROVIĆ (1871-1930), strudirao i pravne nauke doktorirao u Beču, iz porodične zaostavštine će javnosti i predočiti pisma Ibrahim-paši koje mu je poslao guvernadur Vukadin Vukotić
Otisak ovoga pečata nalazi se sačuvan u prijepisima TRI PISMA koja je ovaj guvernadur slao IBRAHIM-PAŠI RESULBEGOVIĆU. Nijedno od tih pisama nije datirnao.
Otisak pečata guvernadura Vukotića, a nalazi se u lijevom gornjem uglu hartijâ sa tekstovima pisama koja su poslata paši Resulbegoviću, objavljen je krajem 19. vijeka u Sarajevu, sa još čitljivim sadržajem u natpisu.
S izvanjske strane jednoga od pisama adresanta, naznačeno je: „Da se preda u gospočke ruke čestitomu gospodaru Ibraim paši”. U drugome pismu, poslije guvernadura Vukotića, adresant je i knez Tomaš - po svemu sudeći Nikolić, takođe iz Ozrinića (na tom je pismu, sa guvernadurskim, još i zasebni pečat kneza Tomaša čiji izgled, međutim, nije reprodukovan); u trećemu pismu Ibrahim-paši su adresanti istim redosljedom, guvernadur pa knez — ali ovo je pismo i od „Nikolića i svije glavara” (Ozrinića, pretpostavljam).
„Nego, za Boga gospodaru, i za tvoju sreću, da sam ti preporučen što te Bog uči; te ako može bit da se razminemo” – faksimil prijepisa pisma koje je guvernadur Vukadin Vukotić poslao Ibrahim-paši Resulbegoviću
Ibrahim-paša Resulbegović između 1735. i 1750. bio je kapetan Trebinja (BiH), tada u Otomanskoj carevini. Njegov otac, Osman-paša, 1726. podigao je i sada postojeću oktaugaonu džamiju u Trebinju.
Resulbegovići su porijeklom iz Crne Gore (Boke Kotorske), od porodice Burovića.
Nakon što su Mlečani uz pomoć Crnogoraca vojnom pobjedom nad Osmanlijama 1687. preuzeli Herceg-Novi, iselili su Resulbegovići najvećim dijelom u Trebinje; i narednih bezmalo 200 godina, kao tamošnji glavari (kapetani, paše, sandžak-begovi i begler-begovi, age) obilježiće lokalnu povjesnicu — ali i neke periode naše, crnogorske istorije.
Resulbegovići su se vremenom podijelili u Defterdaroviće i Kapetanoviće, Adembegoviće i Hadžibegiće… Upravo Ahmed-beg Defterdarović (1871-1930), koji je strudirao i pravne nauke doktorirao u Beču, iz porodične zaostavštine će javnosti i predočiti pisma Ibrahim-paši, uključujući i ona od guvernadura Crne Gore.
Jedan ogranak Resulbegovića je u Ulcinju i dan-danji, od davnine. Kada je ovaj grad nakon Veljega rata 1876-78. povraćen Crnoj Gori, knjaz je Nikola I Petrović-Njegoš, starini Arslan-begu, glavi ovoga fisa Resulbegovića, dodijelio čin vojvode; a rođenom mu bratu, Mehmed-begu, komandijerstvo u crnogorskoj vojsci…
Što se tiče otiska pečata guvernadura Vukadina Vukotića na sva tri poznata pisma Ibrahim-paši Resulbegoviću — istovjetni su. Transkribovan, natpis iz pečata glasi:
GUBERN[A]DUR VUKADIN VUKOTIĆ✙ OZRINIČ 1733.
Uočljivo posred pečata je urezana crkvenoslovenskim slovima godina: αψλγ —– 1733. Nemam u dostupnim mi izvorima pouzdanije objašnjenje zbog čega je baš ta godina na pečatu Vukadina Vukotića. Pretpostavka: on je 1733. postao guvernadur.
VUKOLAJ-VUKO RADONJIĆ —– posljednji od guvernadurâ
Natpis u pečatu i tekst ovih guvernadurovih pisama, vrlo je interesantna mješavina slovâ iz arhaičnih pisama: staroslovenskoga, crkvenoslovenskoga, bosančice… nažalost, internetske alatke zasad ne podržavaju sve ove drevne grafeme da ih u ovome tekstu citiramo i u izvornome obliku.
Na kraju riječi u pečatu, koju mi transkribujemo „Ozrini-Č”, urezano je Ҁ (kopa), slovo iz starijega grčkog alfabeta posljedično korišćeno i u slovenskim rukopisima na ćirilici, otprilike upravo do prvih decenija 18. vijeka, do kada se rasturanjem pečatanih bogoslužbenih knjiga iz Rusije i na crnogorskim prostorima ustalilo ćirilično Ч.
U pečatu guvernadura, krajnje slovo u prezimenu, „Vukoti-Ć”, izgleda nam kao umekšano К (КЬ),—— slično kao u egzemplarima crnogorskih inkunabula „Oktoih” iz 1490-ih u prezimenu: Цьрноевы-КЬ...
Uz reprodukciju otiska pečata guvernadura Vukadina Vukotića, objavljujem transkripciju upodobljenu na sadašnji pravopis crnogorskoga jezika prijepisa (i faksimil toga prijepisa) jednoga od tri pisma guvernadura Vukadina Vukotića iz Ozrinića kapetanu Ibrahim-paši u Trebinju.
Iz toga pisma, tumačim: u slijedu da neki mladi Crnogorci iz Ozrinića („luda momčad bez mozga”) navodno mimo volje guvernadura u krajeve kod Trebinja upadaju „ot zlu radnju”, po prilici (i) da pljačkaju stada, među njima je i sin guvernadura, koji biva uhvaćen i paši priveden; i stoga guvernadur, uz laskave riječi, predlaže paši: sina da razimne „za moga Turčina što je ovamo; i da se vrati ono što je oćerano onoga puta”…
* * * * * * * * *
- OT BOGA ZDRA[V]LJE, OT CARA POMILOVANOME, NAŠEMU GOSPODINU ČESTITOMU IBRAIM-PAŠI POKLON I PODRAV —– MI, VOJVODA VUKADIN VUKOTIĆ.
- A po tome: čestiti gospodaru, čuli smo i razumismo da mi je uhvaćen sin samodrugi; i doveden u tvoji grad i tvome gospodstvu.
- Za to ti, čestiti pašo, pišem i preporučujem jedinome Bogu i tebi — da mi ne bi sina izgubio, ali kudije iz tvojije ruka puštao. Za što se uzdamo i tako ni se čini: dokle čujemo da su u tvoje ruke – koliko da su i doma.
- Znaš, čestiti pašo, i ako su Crnogorci zli i mahniti, ja nijesam nigda ot zlu radnju; pristupao i poklanjao se i tebe i ostalijema zabitima — i ako su luda momčad, bez mozga, neznana pošla.
- Nego, za Boga gospodaru, i za tvoju sreću, da sam ti preporučen što te Bog uči; te ako može bit da se razminemo, za moga Turčina što je ovamo; i da se vrati ono što je oćerano onoga puta. Ali na ovi način misliš, da bi ni pisao.
- Ako bismo mogli što učinit — da činimo. Ako li ne možemo ništa učinit, bare[m] da veće ne mislimo. Ma se u tvoje gosp[o]dstvo uzdamo i Bog te u gospodstvu podržao.
* * * * * * * * *
Sin Vukadina Vukotića — Drago, moguće da se o njemu radi u gornjem pismu, izabran je, napomenusmo, godine 1759. za guvernadura Crne Gore.
„Tako su prve crnogorske titule guvernadura i serdara ostale u kući Vukotića”, pisao je Gligor Stanojević.
„Istina, Stanov [Stanislava Radonjića, prim] sin Vukale pretenciozno i krišom se potpisivao kao guvernadur na pismima upućenim kotorskom providuru”, ali „za života Vasilijeva [mitropolita, †1766] Radonjići se nijesu usudili da otvoreno istaknu pretenzije na titulu guvernadura Crne Gore” („Istorija Crne Gore”, III-1, Titograd, 1975, 356-357).
Predstavku izvanrednom providuru Pjetru Manjki od 9. januara 1763. prvopotpisuje: - „guvernadur Drago Vukotić… i svi Černogorci uopšte”.
Drago Vukotić, kao i otac mu Vukadin, imao je još i titulu vojvode. On je guvernadur po prilici do svoje smrti. Jer, sljedeći guvernadur - Jovan Radonjić, mlađi sin Stanilslava-Stana Radonjića, izabran je godine 1767.
Za kraj, osvrt na obnovu de facto guvernadustva (koje potraja oko dvije i po godine) od strane jednoga Vukotića… a nakon poznate istorijske kontroverze kada je Petar II Petrović-Njegoš s većinom glavara u novembru 1831. uhapsio i proćerao iz Crne Gore Vukolaja-Vuka —– posljednjega od guvernadurâ Radonjića.
IVAN VUKOTIĆ („đeneral Ivanović - Podgoričanin”), nastanjen u Rusiji, 1819. dobio je od Petra I Petrovića-Njegoša „sviditeljstvo”, mitropolitov akt da je „zakoniti nasljednik vojvode Ivana Vukotića, i Ane, rođene Ivanović; poslije ovoga Ivan Vukotić postaje u neku ruku zvanični opunomoćenik Crne Gore kod ruske vlade” i „njemu je vladika Petar I slao moga pisma i preporuke” (Branko Pavićević, „O misiji ivana Vukotića…”, „Istorijski časopis”, VII, Beograd, 1957, 249-283).
U avgustu 1831, sa svojim rođakom Matejom Petrovićem -Vučićevićem (još jednim Crnogorcem iz Rusije, imao i on od upokojenog Petra I izvjesna punomoćja), doputovao je Ivan Vukotić u slobodnu Crnu Goru. Prema jednoj tvrdnji, Vukotić je „u Rusiji bio veliko blago naslijedio i bio sa vladikom ugodio, da se u Crnu Goru kao u svoj narod useli”, te su „njih dvojica krojili planove kako će s tim novcem narodu dobro činjeti”.
Vukotić je postavljen za prezidenta Crnogorskoga senata; u preambuli Zakona otačastva (1833) piše doslovno „…gospodina Ivana Vukotića, kojega smo mi i priznali prezidentom…”
Drugim riječima, uz nekog Petrovića-Njegoša, jedan Vukotić, nakon guvernadura Draga, opet je čelnik slobodne Crne Gore.
Pokušavajući da opiše neuspješno oslobođenja Podgorice iz godine 1832, Milovan Đilas piše da su u pripremi za taj napad crnogorsku vojsku raspoređivali „Vladika Rade i Ivan Vukotić — kao nekad guvernadur i vladika” („Njegoš - pjesnik, vladar, vladika”, Beograd, 1988, 123).
Ali, dolazi do razlaza između Njegoša i Vukotića, po prilici o tome ko je glavniji - iako još ne i otvorenog sukoba; jer, prema istoričaru Branku Pavićeviću, „Njegoš je bio svjestan da mu Vukotić ne može dovesti u pitanje položaj vrhovnoga zemaljskog poglavara”.
Vukotić je tokom 1833. poboljevao, te je u januaru 1834. otputovao radi liječenja za Rusiju - ispostavilo se da se nikad ne povrati u Crnu Gori. Ostavio je tada u pismu Njegošu „preporuku Crnogorcima da strogo vode računa o odredbama Zakona otačestava; no i pored ove zavjetne misli, o njima se nije vodilo računa”.
Tek nedugo po prispijeću Vukotića u Rusiju, netrpeljivost s Njegošem će se rasplamsati, otvorenom razmjenom optužbi u njihovoj prepisci iz jeseni 1834. godine. I nije ostalo na tome.
Nastanjen u selu Parhamovki u Rusiji, Vukotić je „spletkario protiv Njegoša, slao pisma po Crnoj Gori u kojima je pozivao na pravu pobunu protiv vladike”; kod mu je „u Parhomovku bio pristigao Marko Radonjić”, takođe i pop Vaso Radonjić, „Vukotić savjetuje crnogorskim glavarima da proćeraju između sebe porodicu Petrovića i da od ruskoga cara traže njegov ponovni povratak u Crnu Goru”. Doslovno im piše Vukotić: - „izgnat Petroviće iz manastira, koji svu Crnu Goru nagrdiše i osramotiše” (B. Pavićević).
Njegoš je 8. maja 1839. ruskome konzulu u Dubrovniku pisao „da su me moji neprijatelji najcrnjejšima bojama opisivali pred ministerstvom ruskim” — o tome se prethodno uvijerio za vrijeme svoga posljednjeg boravka u Rusiji, tokom 1837.
„VLADIKA RADE i Ivan Vukotić — kao nekad guvernadur i vladika”
„Za to sam i starao se doznati” — saopštava Njegoš ruskome konzulu — „otkuđ je taj zli izvor istekao; i najsposlje uspjeo uznati da je to Ivan Vukotić, koji je svojijema pismima učio neke nedobromisleće, kako će pisati protiv mene dvoru ruskomu. Ovi neblagomisleći, a nije ih više bilo nego četvorica u sve, zasluživši jošte prije toga pravednu kaznu od mene - lako su se za njim poveli i soblaznili. Da bi Vam mogao jasno dokazati Vukotićevo otrovno śeme, koje je radio po među ovijem narodom, prilažem ovđe njegova pisma u podlinku, iz koji[h] ćete viđeti, đe on između ostaloga piše Crnogorcima, ako bi mene u Rusiju stavili u tavnicu, a također đe ih nagovori da mene ubiju”.
To Njegoševo pismo je 1887. prvi citirao ruski slavista Petar A. Lavrov.
„Čak i ako bi ovđe bile preuveličane opružbe protiv Vukotića” — tumači Lavrov — „onda je u svakome slučaju nemoguće odricati da prezident Senata, navikao da igra gotovo glavnu ulogu u prvim godinana upravljanja Crnom Gorom vladike Petra Drugoga, nije mogao lako podnijeti jasno izraženu docniju želju vladičinu da se oslobodi svakog starateljstva. A Vukotić, možebiti je maštao da postane za Crnu Goru ‘guvernadur’ za odnose s Rusijom” („Петръ II Петровичъ Нѣгошъ, владыка черногорскій и его литературная дѣятельность”, Moskva, 94)
Akademik Branko Pavićević o Ivanu Vukotiću rezimira kako „treba praviti razliku do 1834. i kasnije” — jer je „Vukotić uložio mnogo truda u organizovanju crnogorske države, što ga, zaiista, za određeni period crnogorske istorije, čini značajnom ličnošću”.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR