U uniji s Papom – arhivski dokumenti o Svetom Vasiliju Ostroškom

Priredio: Vladimir Jovanović

Jasna, vlastoručna svjedočanstva, koja su iz ignorantske perspektive danas za mnoge vjerovatno senzacija, a u realnosti su fakta davano zapisana — da se VASILIJE JOVANOVIĆ, potonji SVETI OSTROŠKI ČUDOTVORAC, upokojio kao mitropolit (athiepiskop) u uniji sa Papom — tu-i-tamo su prohujalnih decenija nastojali osporiti ili relativizovati neki srpski autori; a potom, u ovoj raboti neuspješni, batalili.

Ali, po anagramskoj formuli manipulacije „neznanje je moć” uspješno je ova tema prepuštena hibridnoj „tišini”, uhougodnoj i za sljedbenike novokomponovanoga „svetosavlja” (za koje su uostalom ispisivane tolike treš inačice reče-mi-jedan-čoek „istorije”, pa i oko ostroškoga svetitelja).

Da je Sveti Vasilije stupio u uniju s Papom, navodim tri poznata i u skrupuloznoj istoriografiji nedvosmisleno istumačena arhivska izvora, a to su: - od 25. aprila 1661. pismo pape Aleksandra VII koje preko igumana Trebinjskoga manastira Ćirila šalje mitropolitu Vasiliju; - takođe od 25. aprila 1661. pismo pape Aleksandra VII koje u vezi s prednjim pismom šalje glavarima Dubrovačke republike; - te od 3. januara 1671. papi Klimentu X pismo od Vasilija (sa igumanom Atanasijem i monasima manastira Trebinjskoga - prozvanog Tvrdoš u vremena novija, mnogo poslije upokojenja Vasilija).

Autentičnost je ovih dokumenata nepobitna; objavljeni još tokom 19. vijeka u sljedeće dvije hrestomatije:

- 1) „Istorijski spomenici koji se odnose na vladavinu velikih careva Rusije Aleksija Mihailoviča, Feodora III i Petra Velikoga iz vatikanskih i napuljskih arhiva…” (Rim, 1859, 69-70) — tu je u prijevodu na latinski pismo mitropolita Vasilija, igumana i bratije Trebinja, uz napomenu da je „original na ilirskome”, a pod egidom: - „Grkokatolički mitropolit srpski izvještava Papu o strahotama koje su Turci počinili nad hrišćanima i moli ga za zaštitu” („Le métropolite grec-catholique de servi informe le pape des horreurs commises par les Turc contre les chrétiens et implore sa protection”);

- 2) „Stari spomenici istorije južnih Slovena…” (XXIII, Zagreb, 1875, 160-161, 201-202) — u ovoj hrestomatiji uz pismo iz 1671. u izvorniku na crkvenoslovenskome Vasilija, igumana i monahâ trebinjskih, takođe su i dva pomenuta pisma (mitroplitu Vasiliju i Dubrovačkoj republici) na latinskome pape Aleksandra VII iz 1661. godine.

Ove dokumente prenosim i kao faksimile.

Dva pisma pape Aleksandra citiram na latinskome, te sa prijevodima na crnogorski; a sadržaj pisma mitropolita Vasilija s igumanom i bratijom Trebinja ispisan u originalu crkvenoslovenskim — radi lakše čitljivosti donosim transkribovan. 

K tome, objavljujem i prvoklasna tumačenja ovih dokumenata od strane najvećega srpskog istoričara 20. vijeka dr Vladimira Ćorovića iz njegove studije o „Hercegovačkim manastirima” koju je 1911. objavio u „Glasniku Zemaljskoga muzeja” (XXIII, Sarajevo, 505-533).

Napominjem, nezavisno od stupanja u uniju s Papom, Vasilije Ostroški je zadržao pravoslavni liturgijski obred, uz pomen u diptihu Pape kao prvojerarha, slično kao u drugim onovremenim grkokatoličkim enklavama Evrope. Prije njega u uniju su stupili najmanje dvojica arhipastira na Cetinju, mitropoliti iz familije Uskokovića. Kod njih, u Cetinjskome manastiru je podvizan i zamonašen Vasilije Jovanović, starinom iz Crne Gore. Jerarhija Pećke arhiepiskopije („patrijaršije”) takođe je u 17. vijeku u manastiru Moračkome saborovala o uniji.

Vasilije u zavještajnoj listini veli da Ostrog „i obnovih s nekoju bratijeju“. Dakle: manastir Ostrog je postojao od ranije, Vasilije nije manastir sam obnovljao, tamo je već zatekao monahe po svome dolasku iz Trebinja.

Prepisane su i 1911. objavljene na Cetinju ostroške starine, iz kojih se vidi da je iguman Isajie od Onogošta (Nikšića) najkasnije 1667. zadužbinar Svetokrstovske crkve u ostroškome Gornjemu manastiru. Isajie navodi u zapisu o sebi da je unuk istoimenoga igumana „od Onogošta, od sela Popa“, citiram - „prvago, svetago i prepodobnago”. Vjerovatno je đed igumana Isajie, jednoimeni Isaije i najprvi („prvago”) svetitelj Ostroga: ISAJIA OSTROŠKI.

Vasilijev kult je nekoliko decenija po upokojenju (†1671) zaživio u Bjelopavlićima, onda u drugim crnogorskim plemenima, ali i kod naših sunarodnika u okupiranoj Boki Kotorskoj.

Mitropolija cetinjska - Crnogorska pravoslavna crkva u doba arhipastirovanja mitropolita Save Petrovića-Njegoša je Vasilija objavila za kanonizovanog ČUDOTVORCA OSTROŠKOGA najkasnije 1768, dvije godine nakon što je i de iure obnovila autokefaliju: od tada postoji služba, u tipiku obilježavana znakom krsta crvene boje ili polukrugom odozdo; a možda i je od toga vremena i predložak sinaksara posvećenog svetitelju…

----------

ALEXANDER PAPA VII. BASILII ARCHIEPISCOPI HERCEGOVINAE IN S. SEDEM DEVOTIONEM LAUDAT. - Principi. an. vii. ep. 26.

- Venerabili fratri Basilio, archiepiscopo Hercegovinae Alexander papa VII. Romae 25. aprilis 1661.

Venerabilis frater salutem etc.

Literas fraternitatis tuae, quas dilectus filius Cyrillus istius monasterii Trebinensis igumanus reddidit, libenter accepimus, eumque de rebus vestris sedulo disserentem attente ac benigne audivimus.

Porro studium eximium, quo et hanc sedem et principem apostolorum in humilitatis nostrae persona tum pie veneraris, in primis gratum et acceptum accidit, tum pastoralis curae diligentiam tuam, et salutis animarum zelum praecipuo paternae caritatis affectu complectimur, cujus etiam documenta, quoties occasio tulerit, numquam profecto deerunt.

Interim te, ac monasterium, uti postulas, rectori, et consiliariis reipublicae Ragusinae accurate commendamus.

In reliquo tibi et populis istis sub infidelium gravi jugo gementibus opem afferre posse vellemus; ex omni corde certe compatimur.

Quae sane Cyrillus aliaque plura de nostra pro rebus vestris sollicitudine, et animi propensi voluntate refferre poterit. Ut igitur illi hoc iure fidem habeas valde cupimus.

Fraternitati tuae, cunctisque monasterii Trebinensis religiosis assidua gratiae divinae munera precamur apostolicamque benedictionem peramanter impertimur.

Datum Romae apud s. Mariam majorem sub annulo piscatoris die 25. aprilis 1661. Pontificatus nostri anno septimo.

 - P r i j e v o d : PAPA ALEKSANDAR VII U SV[ETOJ] STOLICI HVALI ODANOST VASILIJA ARHIEPISKOPA HERCEGOVAČKOGA. - Principi. an. vii. ep. 26.

- Prepodobnome bratu Vasiliju, arhiepiskopu hercegovačkome Aleksandar papa VII. - Rim, 25. aprila 1661. godine.

Prepodobni brate, pozdrav etc.

Pisma Vaše bratije, koja nam je naš ljubljeni sin Ćiril, ovoga manastira Trebinjskoga manastira iguman vraćamo, rado smo ih primili, te smo smo ga pažljivo i ljubazno slušali dok je marljivo raspravljao o Vašim poslovima.

Štoviše, dobrodošla je izuzetna revnost kojom pobožno poštujete i ovu Stolicu i Kneza apostola u ličnosti naše smirenosti, a mi prihvatamo vašu marljivost u pastirskome staranju i staranje za spasenje duša sa posebnom naklonošću očinskoga milosrđa, o čemu izvjesni dokazi, kad god se ukaže prilika, sigurno nikada neće izostati.

U međuvremenu, pažljivo preporučujemo Vas i manastir, kako tražite, rektoru i savjetnicima Dubrovačke republike.

U ostalom bismo željeli da možemo da donesemo pomoć Vama i onim narodima koji stenju pod teškim jarmom nevjernikâ; svakako od srca saośećamo sa Vama.

Ćiril će moći da ispriča ove i mnoge druge stvari o našoj brizi za Vaše poslove i spremnosti našeg uma da budemo nakloni. Stoga, mi veoma želimo da o ovome s pravom imate vjeru.

Molimo se za stalne darove Božanske blagodati za Vašu bratiju i za sve vjernike manastira Trebinjskoga - i sa najsrdačnijim ljubavlju dijelimo naš apostolski blagoslov.

Dato u Rimu kod [bazilike] Sv. Marija Sv. Marije Velike pod ribarskim prstenom (annulo piscatoris) 25. aprila 1661. - u godini sedmoj našega pontifikata.

----------

ALEXANDER PP. VII. BASILIUM ARCHIEPISCOPUM HERCEGOVINAE REIPUBLICAE RAGUSINAE COMMENDAT. - Principi. An. VII. ep. 27.

- Dilectis filiis nobilibus viris rectori et consiliariis reipublicae Ragusinae Alexander papa VII. - Romae 25. aprilis 1661.

Dilecti filii nobiles viri salutem etc.

Etsi non dubitamus, quin pro nobilitatum vestrarum in deum et catholicam religionem pietate ven[erabili] frater Basilius, archiepiscopus Hercegovinae cum suo monasterio trebinensi post agnitam orthodoxae fidei veritatem, et huic sancte sedi praestitam obedientiam vobis multo magis carus et acceptus futurus sit: tamen exigit muneris pontificii cura, ut hunc tum liberalitati vestrae, cui plurimum se debere profitetur, accurate commendemus.

Pro certo enim habemus fore, ut quam animi propensi benignitatem religiosis viris hactenus impendistis, ut illos ad sanctam fidem penitus amplectendam hac etiam ratione promptiores efficeretis, eis communione catholica jam fruentibus nedum conservare, sed etiam augere et cumulare plane velitis.

Hoc etiam paternam caritatem nostram vobis arctius devincietis , et quod caput est, ipsius omnipotentis dei gratiam et protectionem magis magisque demerebimini.

Nobilitatibus vestris apostolicam benedictionem peramamter impertimur.

Datum Romae apud sanctam Mariam majorem sub annulo piscatoris die 25. aprilis 1661. Pontificatus nostri anno septimo.

- P r i j e v o d : ALEKSANDAR PAPA VII PREPORUČUJE DUBROVAČKOJ REPUBLICI VASILIJA ARHIEPISKOPA HERCEGOVAČKOGA. - Principi. An. VII. ep. 27.

- Voljenim sinovima, plemićima, rektoru i savjetnicima Dubrovačke republike, papa Aleksandar VII. - Rim, 25. april 1661.

Dragi sinovi, plemeniti ljudi, pozdrav etc.

Premda ne sumnjamo da će vam, zbog plemenitosti vaših prema Bogu i katoličkoj vjeri, prepodobni brat Vasilije, arhiepiskop hercegovački sa svojim manastirom Trebinjskim, nakon što je priznao istinu pravoslavne vjere i poslušnost koju je iskazao ovoj Svetoj Stolici, biti mnogo draži i prihvatljiviji: - pa ipak briga papinske službe zahtijeva da ga pažljivo preporučimo vašoj velikodušnosti, za koju se izjašnjava da joj je jako dužan.

Sigurni smo, naime, da ćete dobrotu koju ste do sada iskazivali prema monasima ne samo sačuvati, da ih i na ovaj način učinite spremnijima za potpuno prihvatanje svete vjere, nego i povećati i nagomilati, ne samo za one koji već uživaju u katoličkoj pričesti. Time će se i naša očinska ljubav čvršće vezati uz vas, a što je najvažnije, sve ćete više zavrijeđivati milost i zaštitu samoga Svemogućega Boga.

Vašim plemićima s velikom ljubavlju dijelimo naš apostolski blagoslov.

Dato u Rimu u Sv. Marije Velike pod ribarskim prstenom 25. aprila 1661. - u godini sedmoj našega pontifikata.

----------

VASILIJE, MITROPOLIT HERCEGOVAČKI I ZAHUMSKI, ZAJEDNO SA IGUMANOM ATANASIJEM I BRATIJOM MANASTIRA TREBINJSKOGA SV. BOGORODICE, OBJAŠNJAVA PAPI KLIMENTU DESETOME JADNO SVOJE I STANJE HRIŠĆANA U TIM KRAJEVIMA, MOLEĆI ZA POMOĆ. - Litt. episc. vol. 54, fol. 5.

Trebinje, 3. januara 1671.

Iže višnjago Boga promišlenijem vsepreosvjaščenomu, i Bogom izbranomu, i Apostolom ravnoprestolnomu pastiru i naučitelju oplejenomu svetije vjere krstjanske, svetoga Petra namjesniku, i vaselenskomu učitelju, nastavnikov nastavniku, ocem ocu, nadahnutomu Svetago duha, izbranomu gospodinu i gospodaru našemu KLIMENTU DESETOMU i gospodaru našemu i svoj ostaloj rimskoj gospodi — ot nas VASILIJA MITROPOLITA HERCEGOVINI I ZAHLMIJI, i ot nas igumana Atanasija i sve ostale bratije naše svetije Gospe u Trebinju - nisko poklonenije, Tvojego prijestola podnožiju cjelovanije.

A po tom sveti Oče, krstjanska kruno i diko i pohvalo! - razumljela je Vaša Svetinja naše tuge i nevolje, koje ot prokletijeh Turaka trpimo na ove strane za ove rati, što smo podnijeli mi i naši ljudi; u kojoj muci i nevolji neuzdamo se u drugoga nego u Gospodina Boga i u Tebe, sveti Oče, i pravo utješenije! - i da te nas svetije Tvoje molitve pomošči i blagoslov, koji primimo grješni.

Da bismo vjeru sačuvali, sveti Oče! - tukli smo se, po gorah krili i po spilah, koji uboden, koji obješen, koji na kolac nabijen, imajušči pred oči, ščo učini sveti Atanasije i ostali sveti mučenici i ispovjednici ot neprijaznika progonjeni.

I tako ot Gospodina Boga dođe nam pomoć; tere nekoliji ostadosmo i k manastiru se prikupismo, i u njemu prjed krstom, koj nam je poslao svjet(i) Otac, koji je bio Alesendar, namisnik Svjetinje Tvojej, neprestano Boga molimo, da Vam slavu umnoži mnoga ljeta, nadaj stadu svomu pastira dobrago udrži, posvitilišča učiniti pljemenitom čašom, koju nam takođe, kako obilježje Vaše ljubavi, poslaste.

I hoteli smo ot-davna poslati našu braću, da bi sveta mjesta pohodili, i Svetinji se Tvojoj poklonili, i tuge naše pokazali; ali - sveti Oče! - nijesmo smjeli ot Turaka; jere je bila rat.

A sade neki, sam znaš, svetlo sunce! - poslasmo dva naša ista brata: popa jermonaha Filipa i popa jermonaha Simeona, da se u Svetinje Tvoje blagoslove va mjesto vaseh nas.

I dobrota je Vaša otrjedila, da nam bude dati milostini, kada bismo poslali naše kaluđere. Sada ih šljemo, istaj naša dva kaluđera i šljemo našu istu knjigu, koja nam je otređena ot prestola Vašego; - i u knjigi odpisata pljemenata milostini, koju nijesmo primili. Ima 9 godina da bojeći se Turaka nijesmo smeli dohoditi i Svetinji se Tvojej pokloniti.

Najpreosveščena glavo, Svetitelju Božji!

Primi bratiju našu, i pomozi nam, jeliko to Duh Sveti nauči, jere nam se na veliki cerkvi trulo ubinulo, i oko cerkve parasuri poukidali ot trješnje, koja je bila na ove strane; i u Turskoj oblasti mnogo harča trebuje, a mi ne imamo svojijeh mnogo baščin - nego ščo prosimo po zemlji, te se tijem pomažemo. A Sveto pismo kaže, svoju cerkvu ne ostaviti, koja je bila čjuvena po mnogo zemlje.

Da Ti smo preporučeni svjeti Oče, a mi smo dužni, Tvojega Svetiteljstva sluge, Gospoda Boga moliti, kako je predato po ustavu svetih apostol - za Svetinju Tvoju i ostalu rimsku gospodu, koji Tebe nogi cjeluju, umileno poklanjajesmo. I da sout pročeje Vaše svetiteljske molitvi, da nas mogutpomoći.

- Pisano u monastiru Blažene Gospože u Trebinju mjesjaca jenuara 3. dan.

----------

Vladimir Ćorović: HERCEGOVAČKI MANASTIRI - TVRDOŠ

Sa vanrednim pogledom na čitavu župnu dolinu sve do Dražidola, uprav iznad Trebišnjice, na njenoj desnoj strani, na podnožju nekad šumovitog Kličanja, na izbočenim i oštrim hridinama, bio je podignut Trebinjski manastir Bogorodičinog Uspenija, poznat u narodu po imenu okolnih dvaju sela Tvrdoša - kao Tvrdoš.

Ime Tvrdoš  n e  d o l a z i  n i k a d  u  s t a r i j i m  s p o m e n i c i m a . Manastir se zove prosto: - „crkva uspenija prjesvetije Bogorodice na Trje(binje)” (1509. godine); - „hram uspjenija prečistije bogorodice na Trjebinju” (1524); - „v manastirju glagolemom Trjebinju” (1654); - „hramu idježe jest uspjenije presvetije vladičice naše Bogorodice, na mjeste zovomo Trjebinje” (1562); - „hramu uspenja prjesvetej Bogorodice, iže jest v Trjebinju” (1602), itd…

Trebinjski se manastir naročito ističe u doba mitropolita VASILIJA JOVANOVIĆA (1639-1671), popularnog ostroškog svetitelja, pod kojim su se 1651. spojile obje hercegovačke mitropolije.

Zbog političkih prilika Vasilije je zajedno sa bosanskim mitropolitom Epifanijem i banjskim episkopom Isaijom pokrenuo ponovo pitanje o uniji Pravoslavne crkve s Katoličkom.

On je, naime, u tradiciji patrijarha Jovana želio oslobođenje Hrišćana od Turaka i vidio je, da mu je to moguće samo pomoću katoličkih država Austrije i Mletaka i uplivom Papinim.

S toga, da bi Papu zadobio za tu ideju, on [Vasilije] žrtvuje svoje dosadanje pripadništvo Carigradskom Patrijarhu. Tu ideju njih trojica javno istakoše 1648. godine u doba Kandijskog rata.

Godine 1661. je Ćiril, iguman trebinjskog manastira, odnio papi ALEKSANDRU VII Vasilijevo pismo, kojim ovaj, uvjeravajući Papu o svojoj privrženosti moli Svetu Stolicu, da preporuči manastir pažnji Dubrovačke republike i da im pomogne protiv Turaka; - 25. aprila iste godine odgovorio je Papa na to pismo, obećavajući i blagosivajući; isti dan pisao je i Dubrovačkoj republici. On [papa Aleksandar] im u tom pismu veli kako:

- „Basilius, archiepiscopus Hercegovinae scum suo monasterio trebinensi post agnitam orthodoxae fidei veritatem et huic sancte sedi praestitam obedientiam vobis multo magis carus et acceptus futurus sit” —— i kako oni [Dubrovačka republika] u interesu Crkve treba da nastoje, da se ovi [mitropolit Vasilije, iguman trebinjski i bratija] uzdrže i ojačaju predusretljivošću katolika.

- 3. januara 1671. pisao je Vasilije, i iguman Atanasije, iz „monastira naše svetije Gospe” papi KLIMENTU X, koji je „krstjanjstva krouna i dika i pohvala” za velike „tuge i nevolje, koe od prokletijeh Turaka trpimo na ove strani za ove rati”. Bijeda je njihova velika; „ne uzdamo se”, vele „u drugoga njego u gospodina Boga i u tebe, Sveti oče”.

- Gonjeni su, pate i gotovo očajavaju; mole se u manastiru pred krstom, što im ga je poslao papa Aleksandar. Šalju dva brata, Filipa i Simeona, da se poklone Papi i iskažu svoj jad.

Iz tog pisma doznajemo, da je Papa slao manastiru i novčane pomoći, koje se za zadnjih devet godina, radi rata, nijesu mogle podizati.

Misija Filipova i Simeonova i sad, u glavnom, ide za tim. Trulo im se, vele, uvinulo na velikoj crkvi; od velikog potresa 1676. godine, od koga je stradao Dubrovnik, oštećeni su im parasuri oko crkve; u turskoj zemlji treba mnogo harča.

„A mi ne imamo svojijeh baščin, nego ščo prosimo po zemli, te se tijem pomažemo”.

Pomoć im na to sigurno nije izostala, i ako im stvarna novčana bijeda nije bila velika. Upravo tih godina kupovao je vladika Vasilije neke zemlje i obnavljao manastir Ostrog. A broj kaluđera bio je oko 30, što ni malo ne pokazuje oskudicu manastira…