Slučaj Joka Tijanića (1842)

Priredio: Vladimir Jovanović

Objavljujem sadržaje dva dokumenta iz 1842. godine. Prvi je Crnogorski pasport za JOKA TIJANIĆA, koji je sa sedmočlanom familijom uselio u Otomanskoj carevini vazalnu kneževinu Srbiju; a drugi: potvrda da su oni na Mokroj Gori, Zlatiboru, prošli karantin.

Tijanići su drevno bratstvo u Pivi. 

Ali u Jokovom pasošu stoji da je on — iz Morače? 

Nije greška, niti krivotvorenje - da je eventualno upisana Morača umjesto Piva, kako bi mu se olakšao put kroz tursko-srpske kontrolne punktove; jer je par decenija unazad od Otomanske carevine faktički priznavana Morača kao dio slobodne Crne Gore, za razliku od Pive koja je još pod Turcima, a oslobođena i matici pridružena docnije, 1876. godine.

Naime, Joko Tijanić, kao i Mitar Tijanić, rodom zaista iz Pive, bili su u ona vremena poznati crnogorski uskoci. Iz Pive su preselili - u Moraču, iz koje su, bilježi se, 1840. među onima koji su napali Smail-agu Čengića.

Pasport za Joka Tijanića, uostalom i za sve druge, potpisivao je vladika crnogorski Petar II Petrović-Njegoš.

Od 1834. Crnogorski senat je izdavao i svojim pečatom ovjeravao putna dokumenta, najprvo pod nazivom ЦРНОГОРСКО ПРОВОДНО ПИСМО, od 1842. preimenovano u ЦРНОГОРСКIЙ ПАСПОРТЬ. 

Isprave su imale odštampan obrazac sa utisnutim Grbom Crnogorskoga senata (reprodukovan na naslovnici uz ovaj tekst). Bliže pojedinosti o nosiocu pasporta unošene su rukopisom, a ovjeravane pečatom takođe Crnogorskoga senata i konačno s.r. potpisom Njegoša, docnije knjaza Danila I, etc. 

Tijanići, po predanju, starinom su iz Nedajna, naseljeni u Stabnima (Župa Pivska), a početkom 20. vijeka bilo ih je tu 17 kuća, najviše u zaseoku Kovačima, ranijem katunu. Među onim su crnogorskim familijama čije je prezime vjerovatno matronim, po Tijani. 

Kako navodi dr Obren Blagojević, po jednoj verziji, „prozvali su se po Adžića udovici Tijani; po tome bi Tijanići bili rod sa Adžićima” (starina pivskih Adžića je Rijeka Crnojevića); a po drugoj verziji „Tijanići su rod sa Tufegdžićima i Radojičićima, što, uostalom, ne mora biti u protivrječnosti; rođaci su im Dakići i Tončići, u [selu] Crnoj Gori” („Piva: priroda, istorija, etnografija, revolucija”, Beograd, 1971, 421). 

Pronašli smo da je Đuro Tijanić, crnogorski barjaktar, 1910. od Kralja Gospodara nagrađen IV stepenom Danilova ordena; a Obilića medaljom Mato Tijanić (1843-1939), pouzdanik Cetinja koji je doprinio oslobađenju Pive od Turaka (nosilac i ruskoga krsta Svetoga Đorđija)…

Tekstualni sadržaj Crnogorskoga pasporta iz 1842. za Joka Tijanića i preslika mohura s njega objavljeni su 1925. u studiji „Zlatibor: antropogeografska ispitivanja” („Srpski etnografski zbornik”, 19, Zemun). 

Autor, Ljubomir Ž. Mićić, piše da se ovaj Crnogorski pasport „kod jednog Tijanića čuva”, selo Kriva R[i]jeka - u izvorniku: Rjeka. Ovaj nalaz Mićića referencira crnogorski istoričar Đoko Pejović u knjizi „Iseljavanje Crnogoraca u 19. vijeku” (Titograd, 1962, 146). Mićić objavio je i potvrdu za Joka Tijanića i njegovu familiju: - da su na Mokroj Gori (Zlatibor) uredno prošli karantin (podignut 1836. radi sprječavanja posljedica epidemije kuge). 

Liše Tijanića, navodi Mićić da Krivu R[i]jeku početkom 20. vijeka naseljavaju i ove familije useljenih Crnogoraca: 

- od 18. vijeka Zlatići iz Nikšića, te Ivanovići i Čitakovići (Drobnjak); a u 19. vijeku doseljeni Bakovići, Kotlice i Tmušići, svi „iz Dovolje na rijeci Tari”; zatim, Cerovići („iz Tušine u Drobnjaku”), Pejovići („iz Morače, od njih su Drobnjaci u požeškom Glumču”), Jakšići („iz Kuča”), Đaići (Pljevlja), Rubeži („iz Drobnjka”), Strunjaši („iz Timara u Drobnjaku”). 

Crnogorizovan nije samo naziv sela, nego i mnogi toponimi, uključujući najplodnije dijelove atara – Mješnik, te Cerovo, po Cerovićima (početkom 20. vijeka ih je popisano 13 kuća u tom dijelu Krive R[i]jeke); u Cerovu je i Strunjaška livada, sa popisane 2 kuće Strunjaša, na kojoj je i najveće od u tom kraju ukupno tri Grčka groblja („i u njemu kamen izrađen u vidu lafa”). 

Vremenom, ovi, kao i većina potomaka u Srbiju odseljenih naših sunarodnika, posrbljeni su. Kriva R[i]jeka u Opštini Čajetina danas je zvanično: - Kriva Reka. A nekim potomcima Joka Tijanića, onome dijelu familije koji je iz Krive R[i]jeke preselio u obližnje selo Šljivovicu, i prezime je promijenjeno u – Erić. 

Bilježi se da je prije oko šest decenija u Čajetini održana „izložba posvećena Njegošu” i tu prikazan handžar za koji nagađaju: ili je njim ubijen Smail-aga Čengić ili je „u svakom slučaju pripadao Smail-agi ili nekom od njegove pratnje”; takođe, da je tada izoloženo „nekoliko predmeta koje je sa sobom donio Joko Tijanić, doselivši se 1842. g. legalno na Zlatibor sa Njegoševim ‘pasportom’” („Bibliotekar”, XV-6, Beograd, 1963, 542).

* * * * * * * * *

(CRNOGORSKI PASPORT) - No. 151.

Pokazatelj ovoga jest JOKO TIJANIĆ rodom IZ MORAČE CRNA GORA polazećij odavde ZA SRBIJU SA SVOM ČELJADI za djelo svoje sopstveno kome se i dopušta poći SVOBODNO. 

Od imena Vlasti upravljajuće Crnom Gorom i Brdima umoljava se tamošnja Vlast pokazatelju ovoga pisma svobodnij prolazak, kakogođ i u slučaju nužde i pomoć i pokrovitelstvo ukazati, obećavajući od ove ove strane jednaku vzaimnost.

Cetinje, mjeseca septembra 23, goda 1842.

(PRAVITELJSTVUJUŠČEGA SENATA CRNOGORSKOGA PEČAT)

(Vladika Crnogorskij P. P. NJEGOŠ)

* * * * * * * * *

Viđen u vnuter imenovani JOKO TIJANIĆ iz Morače, CRNOGORAC, procetijanija poroda karantinsko polazi odavde sa sedam duša za u Srbiju žitije svoje spostveno.

No. 23. – 2-gi novembar 1842. god. u Mokroj Gori

(m.p.) Karantina – Arso Nikolić