BOMBAŠKA AFERA (1) „Odvratna osnova izgrađena na teritoriji bratske nam Kraljevine“

Piše: Vladimir Jovanović

Cetinje, 1908, poneđeljak 12. maj (po starome kalendaru).

Početak najvećega suđenja koje je Crna Gora dotad imala.

LABUD GOJNIĆ predśedava Sudom za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore, odnosno, „Naročitim Sudom, sastavljanim od članova Državnoga savjeta, Velikoga Suda, oblasnih sudova“. Sudije, članovi vijeća: MARKO ĐUKANOVIĆ (iz Nikšića, član Državnoga savjeta), MEDO LUKAČEVIĆ (iz Podgorice, član Državnoga savjeta), MILO DOŽIĆ (iz Kolašina, sudija Velikoga suda), RISTO POPOVIĆ (sudija Velikoga suda), JANKO MILIĆ (sudija Velikoga suda), ANDRIJA RAĐENOVIĆ (v.d. predśednika Oblasnoga suda u Baru), ŠĆEPO MARTINOVIĆ (sudija Oblasnoga suda u Nikšiću) i JOKAN IVANOVIĆ (sudija Oblasnoga suda na Cetinju).

U sali Velikoga suda Knjaževine, „podignuta je tribina sa stolom za sudije“. Lijevo do sudskoga stola su sekretar (djelovođa) suda SAVO DRAGOVIĆ (iz Oblasnoga suda u Kolašinu) i pisar PETAR KRALJEVIĆ.
Do njih su isljedne sudije – državni tužioci, obojica porijeklom Moračani: PAVLE VUJISIĆ (u nekim spisima prezime napisano bez „j“ – VUISIĆ) i JANKO DRLJEVIĆ. Desno od sudija su stenografi.
Ispred je sto na kome su krst i Jevanđelje sa dvije voštane svijeće.

Niže od državnih tužioca i stenografa, desno i lijevo od sudskoga stola, mjesta su za branioce optuženih. Malo niže, stolovi su za novinare, izvještače stranih redakcija: „Neues Wiener Tagblatt“, „Zeit“, „Neue Freie Presse“, „Frankfurter Zeitung“, „Pester Loyd“, „Daily Mail“, „Vossische Zeitung“, „Corriere della Sera“, „Stampa“, „Gazzetta di Venezia“, „Picolo“; od srpskih i hrvatskih: „Beogradske novine“, „Večernje novosti“, „Mali žurnal“, „Narodni list“, „Branik“, „Naše jedinstvo“, „Dubrovnik“, „Crvena Hrvatska“, „Ujedinjeno srpstvo“ (iz Čikaga), „Obzor“, „Slavenska misao“, „Srpski rodoljub“ (iz Njujorka); od čeških „Narodni listy“; od bugarskih „Večernja pošta“. Izvještač „Glasa Crnogorca“ bilježi da je, „osim ovih listova, zastupljeno i Srpsko novinarsko udruženje iz Biograda, preko naročitog izaslanika“.

Lijevo od sudskoga stola, a dalje od stolova novinarskih, „ostavljeno je, zastrto ćilimom, mjesto za diplomatski kor, sa nekoliko fotelja“. Ispred sudskoga stola, namještene su klupe za optužene, a pozadi je publika, koja „u velikom broju očekuje dolazak optuženih“.

Tačno u osam 8 sati predśednik Suda naređuje da se optuženi dovedu. Pojavljuje se uniformisani crnogorski potporučnik, za njim optuženi, iza svakoga po jedan stražar. Optuženi, prisutni u sudnici, su:

1. STEVAN RAJKOVIĆ, star 24 godina, rodom iz Kosijera, vjere pravoslavne, po zanimanju tipograf;
2. VASO ĆULAFIĆ, star 56, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, „bivši plemenski kapetan i bivši poslanik“;
3. ĐURO K. VOJVODIĆ, star 24, rodom iz Građana u Riječkoj nahiji, „pravnik treće godine na Biogradskom univerzitetu“;
4. MARKO VASOV ĆULAFIĆ, star 21, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak (radnik);
5. MIJAT MILEV ĆULAFIĆ, star 48, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak;
6. IIJA MILJANOV ĆULAFIĆ, star 27, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak;
7. ANDRIJA PANTOVIĆ, star 35, rodom iz Police u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak;
8. MILOSAV RAIČEVIĆ, star 35, rodom iz Trepče u Vasojevićima, „bivši vršioc dužnosti predsjednika Oblasnog suda u Baru“;
9. ĐORĐIJE R. KONTIĆ, star 16, rodom iz Pješivaca, vjere paravoslavne, „đak IV razreda gimnazije cetinjske“;
10. DUŠAN ĐONOVIĆ, star 18, rodom iz Brčela u Crmnici, vjere pravoslavne, „đak V razreda gimnazije cetinjske“;
11. MIHAILO ĐONOVIĆ, star 18, rodom iz Brčela u Crmnici, vjere pravoslavne, „đak V razreda gimnazije cetinjske“;
12. MILISAV LJEPAVA, star 18, rodom iz Cetinja, vjere pravoslavne, „đak VI razreda gimnazije cetinjske“;
13. MIRKO BEGOVIĆ, star 18 godina, iz Katunske nahije - Zagarač, vjere pravoslavne, „đak VI razreda gimnazije cetinjske“;
14. MILOŠ IVANOVIĆ, star 30, rodom iz Cetinja, vjere pravoslavne, „vršioc dužnosti sekretara glavne Državne kontrole“;
15. BLAŽO RADIFKOVIĆ, star 22, radom iz Cetinja, vjere pravoslavne, tipograf;
16. MIHAILO JOVANOVIĆ, star 33, rodom iz Cetinja, vjere pravoslavne, gostioničar;
17. NIKOLA AKIMA DAKOVIĆ, star 34 godine, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, trgovac;
18. AKIM DAKOVIĆ, star 65, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, „kapetan u penziji“;
19. KRSTO A. MILOVIĆ, star 30, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, težak;
20. SAVO A. DAKOVIĆ, star 44, rodom iz Nikšića, vjere pravoslavne, težak;
21. BLAŽO ĐUKANOVIĆ, star 22, rodom iz Nikšića, oficir;
22. PETAR Đ. CEROVIĆ, star 24, rodom iz Nikšića, vjere pravoslvane, težak;
23. JOVAN P. MIJOVIĆ – BAILO, star 50 godina, rodom iz Grahova, težak;
24. GAVRILO CEROVIĆ, star 31, rodom iz Drobnjaka, vjere pravoslavne, „bivši vršioc dužnosti predsjednika Oblasnog suda“;
25. MITAR ĐUROVIĆ, star 37, rodom iz Crmnice, vjere pravoslavne, pravozastupnik;
26. SPASOJE PILETIĆ, star 32, rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, „bivši sekretar Ministarstva pravde“;
27. MIHAILO IVANOVIĆ, star 34, rodom iz Kuča, vjere pravoslavne, „bivši vršioc dužnosti člana Velikog suda“;
28. MITAR VUKČEVIĆ, star 38, rodom iz Lješanske nahije, vjere pravoslavne, „član Oblasnog suda u penziji“;
29. MILOVAN MARUŠIĆ, star 50, rodom Bjelopavlića, vjere pravoslavne, liječnik;
30. VLADIMIR DAMJANOVIĆ, star 18, rodom iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „đak V razreda gimnazije biogradske“;
31. NIKOLA P. STRUGAR, star 37, rodom iz Dodoša u Riječkoj nahiji, vjere pravoslavne, težak.
Na Cetinju se upravo na dan početka suđenja pojavio još jedan od optuženika, do tada vođen pod rubrikom „u bjekstvu“ – ANDRIJA RADOVIĆ, „punoljetan, rodom iz Martinića, vjere pravoslavne, bivši član Državnoga savjeta“.

Međutim, na taj dan, nijesu dostupni crnogorskim vlastima preostalih 20 optuženika:
1. MARKO AKIMOV DAKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, „svršeni pravnik“;
2. TODOR BOŽOVIĆ, punoljetan, rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, „pravnik Biogradskog univerziteta“;
3. JOVAN I. ĐONOVIĆ, punoljetan, rodom iz Crmnice, vjere pravoslavne, „student Biogradskog univerziteta“;
4. PETAR NOVAKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „bivši pisar Oblasnoga suda na Cetinju“;
5. RADONJA POPOVIĆ, punoljetan, rodom iz Kuča, vjere pravoslavne, student;
6. SIMO ŠOBAJIĆ, punoljetan, rodom iz Nikšića, vjere pravoslavne, „trgovac i bivši narodni poslanik“;
7. LJUBOMIR-LJUBO PAVIĆ, punoljetan, rodom iz Šavnika, vjere pravoslavne, trgovac;
8. LAZAR BOŽOVIĆ, punoljetan, rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, „bivši učitelj“;
9. PERO VRBICA, punoljetan, rodom iz Njeguša, vjere pravoslavne, „bivši činovnik Ministarstva finansija“;
10. BAJO GARDAŠEVIĆ, punoljetan, rodom iz Rudina, vjere pravoslavne, „bivši član Velikoga suda“;
11. MILIJA PAVIĆEVIĆ, punoljetan, rodom, iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „bivši pisar Državne kontrole i bivši narodni poslanik“;
12. SAVO ĐURAŠKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Ulcinja, vjere pravoslavne, „ekonom i bivši narodni poslanik“;
13. NIKOLA T. MARTINOVIĆ, punoljetan, rodom iz Bajica, vjere pravoslavne, „student na Minhenskom univezitetu“;
14. VUJADIN O. VUJAČIĆ, punoljetan, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, „bivši kapetanski pisar“;
15. MILUTIN S. MILIČKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, težak;
16. LAZAR DAMJANOVIĆ, punoljetan, rodom iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „svršeni pravnik“;
17. JOVAN TOMAŠEVIĆ, star 17 godina, rodom iz Crmnice, vjere pravoslavne, „gimnazista u Srijemskim Karlovcima“;
18. JOVAN KAŽIĆ, star 19 godina, rodom iz Lješanske nahije, vjere pravoslavne, „gimnazista u Srijemskim Karlovcima“;
19. GLIGORIJE VUKČEVIĆ, star 18 godina, vjere pravoslavne, „gimnazista u Srijemskim Karlovcima“;
20. JOVAN LAZAREVIĆ, punoljetan, rodom iz Cetinja, vjere pravoslavne, tipograf.
Ukupno su optužene 52 osobe. Optuženici u sudnici, i-ili oni u bjekstvu, angažovali su advokate, ili su im po službenoj dužnosti dodijeljeni. Kako se navodi, „branioci optuženijema“ su:
1. JANKO SPASOJEVIĆ za M. V. Ćulafića, I. M. Ćulafića, N. T. Martinovića, P. Novakovića, V. O. Vujačića i M. S. Miličkovića;
2. JOVAN HAJDUKOVIĆ za M. Ljepavu, M. Đonovića, D. Đonovića, M. Begovića, S. Piletića i M. M. Ćulafića;
3. LJUBO BAKIĆ za S. Rajkovića, V. Ćulafića, N. A. Dakovića, Mil. Ivanovića, A. Pantovića i P. Đ. Cerovića;
4. DUŠAN MARTINOVIĆ za B. Đukanovića, J. P. Mijovića – Baila, K. A. Milovića, V. Damjanovića, M. Dakovića i M. Marušića;
5. SAVO CEROVIĆ za M. Jovanovića, B. Radifkovića, N. P. Strugara, S. A. Dakovića i Mih. Ivanovića;
6. MILOŠ MARKOVIĆ za T. Božovića, J. Lazarevića, J. Kažića, J. Tomaševića i G. Vukčevića;
7. PERKO MARKOVIĆ za A. Dakovića, M. Raičevića, R. Popovića i L. Damjanovića;
8. PETAR PLAMENAC za A. Radovića, B. Gardaševića, S. Đuraškovića, M. Pavićevića i J. Đonovića;
9. KRSTO JABLAN za Đ. R. Kontića i G. Cerovića;
10. MILOVAN BOŠKOVIĆ za L. Božovića, Lj. Pavića, P. Vrbicu i S. Šobajića;
11. VLADIMIR PEJOVIĆ za Đ. K. Vojvodića;
12. TOMO MILOŠEVIĆ za M. Vukčevića i M. Đurovića.

Dakle, na poziv Labuda Gojnića, predśednika sudskoga vijeća, optuženi zauzimaju mjesta u klupama. Ispred njih je sto sa materijalnim dokazima: jedan kufer, kese, te corpora delicti, ručne bombe – komada 20...
To je mizanscen suđenja „okrivljenika po djelu namjeravanoga atentata sa bombama na članove Uzvišenog Vladalačkog Doma i prevrata u svrhu rušenja postojećega stanja u Crnoj Gori“.

Događaj je poznat kao – BOMBAŠKA AFERA.
Prema optužbi, „22. oktobra 1907. STEVAN RAJKOVIĆ, štamparski radnik, donio je bombe na Cetinje, a 23. oktobra [1907] je uhvaćen od policije i zatvoren; kašnje [kasnije] uhvaćen je u Vasojevićima, na turskoj granici, VASO ĆULAFIĆ s bombama, koje je, kao i RAJKOVIĆ, donio iz Biograda“.

„Provedenim išljeđivanjem konstatovano je da su RAJKOVIĆ i ĆULAFIĆ, članovi zavjereničkog komplota, stvorenog u svrhu prevrata u Crnoj Gori tj. protivu Nj. Kr. Visočanstva Knjaza Gospodara, članova Vladalačkog Doma i postojećeg Ustava“.
Vijest o spriječenom komplotu u Crnoj Gori je izazvala senzaciju u evropskoj javnosti, ali i konsternaciju i bijes među Crnogorcima. Tako je 3. novembra 1907. na Cetinju održan miting na kojem je donešena rezolucija „kojom se blagodari svemogućem Bogu što je omeo zločinačko djelo“ i „osuđuju izrodi i izdajnici, koji poslužiše kao slijepo oruđe paklenom preduzeću“.

Miting je završen ovacijama pred Dvorcem knjaza Nikole, a odatle je „cjelokupno građanstvo pošlo u manastirsku crkvu , đe je održano svečano blagodarenje za sreću i dug život našega Viteškoga i Uzvišenoga Gospodara“.
„Na blagodarenju je činodjejstvovao Njegovo Visokopreosveštenstvo Gospodin Mitropolit [MITROFAN BAN] s mnogobrojnim sveštenstvom“, izvještava ondašnja štampa. „U crkvi je otvoren ćivot SVETOGA PETRA CETINJSKOGA, kome narod pobožno pristupaše“.
Navodi se kako se „svuda po Crnoj Gori drže mitinzi na kojima se izražava narodno nezadovoljstvo što je osujećen pakleni posao, koji bi donio propast Crnoj Gori; što je na vrijeme otkrivena zavjera i uhvaćene bombe, koje su došle bile iz Biograda na Cetinje; narod se gnuša izroda koji su u ovo posvećeni“.

I „podgorička omladina“ 4. novembra 1907. drži svoj miting na pijaci u Mirkovoj varoši „povodom otkrića zlonamjernog, izdajničkog pokušaja od strane nekih izroda – da pomoću bombi unište najviše svetinje svakojeg sina ove zemlje“. Veličali su „Boga i Svetoga Oca Vasiliju Ostroškoga Čudotvorca i Svetoga Petra Cetinjskoga koji svojim proviđenjem zaštitiše naš narod od propasti i očuvaše mu sveto znamenje“.

„Podgorička omladina apeluje živo i na ostalu braću crnogorske omladince, osobito na one koji su izvan granica naše Otadžbine, da podignu svoj glas, zbog SRAMNOG ATAKA NA NAŠE NAJVEĆE SVETINJE I NAŠU VJEKOVNU NEZAVISNOST, te da pokaže dušmanima i plaćenim izrodima, da smo svi spravni vazda ustati u odbranu časti i ugleda mile nam Otadžbine“. Skup završavaju aklamacijama:
„DA ŽIVI CAR JUNAKA, NAŠ UZVIŠENI I LJUBLJENI GOSPODAR!“
„DA ŽIVI SLAVOM OVJENČANI DOM PETROVIĆ-NJEGOŠA!“
„DA ŽIVI CRNA GORA!“

Tu-i-tamo je došlo i do nereda: ogorčena masa je srušila kuće „bombaša“, kasnije optuženih Andrije Radovića i Milovana Marušića. Jedan ruski diplomata u izvještaju Petrogradu piše kako mu je „Knjaz priznao da je cijele dane i noći provodi pored telefona moleći narod da ne zavodi sam pravdu, nego da pričeka sudsku presudu” i da mu je rekao da su krivci za rušenje privedeni, a da će kuće biti obnovljene iz državne kase.
Crnogorska vlada 9. novembra 1907. traži od srpske vlade ekstradiciju za osumnjičene državljane Knjaževine Crne Gore. U Kraljevini Srbiji su uhapšeni Todor Božović, Jovan Đonović, Simo Šobajić, Milija Pavićević, Lazar Bošković, Ljubo Pavić; a Marko Daković bježi – u Tursku!

O ekstradiciji Božovića i Đonovića, koji su oko dva i po mjeseca u beogradskome zatvoru, raspravlja i Narodna skupština Srbije. Tu NIKOLA PAŠIĆ tvrdi da „dokazi sa Cetinja nijesu dovoljni“, vajka se da Srbija traži „jaču argumentaciju“, te da ionako ne postoji međudržavni srpsko-crnogorski ugovor o ekstradiciji.
Knjaz Nikola u PRIJESTONOJ BEŚEDI 15. novembra 1907. u Crnogorskoj narodnoj skupštini izjavljuje da je osujećen „užasni pokušaj da se Crna Gora obezglavi, preda vlasti anarhije i unište zajedničke tekovine Moga naroda i Moga doma“. Obraćanje završava pokličem:
„ŽIVJELA CRNA GORA!“

Tokom toga zasijedanja, crnogorski poslanici, „ustajući i burno kličući“, uzvikuju: „Smrt izdajnicima!“, „Dolje izdajnici!“, „Prokletstvo na izdajnike i izrode!“

Za to vrijeme, značajni dio srpske i hrvatske štampe vodi bjesomučnu kampanju ne bi li čitavu stvar prikazali kao inscenaciju. „Glas Crnogorca“ 1. decembra 1907. piše o „buri klevetanja JUGOSLOVENSKIH listova“...
Taj kontekst nas dovodi do 12. maja 1908. u osam sati, đe u sudnicu Velikoga suda Knjaževine na Cetinju stražarno dovode optuženike.

Predśednik Labud Gojnić „saopštava im rješenje kojim su stavljeni pod sud, pa je po tome državni tužilac PAVLE VUJISIĆ pročitao OPTUŽBU“ (formalno podignutu 6. maja 1908. i zavedenu pod djelovodnim brojem 414).

Tužilac Vujisić, između ostaloga, kazaće: „Poznato je da početak ustavnog i parlamentarnog života manje-više kod svih naroda preživljuje ’djetinje bolesti’ koje ostavljaju za sobom češće vrlo osjetljivih tragova u daljnjem razvitku državnog života.
I nesumnjivo je redovito potreban veliki kvantum državničke mudrosti, da se u tako osjetljivim početcima sačuva država od erupcija, koje bez razboritih prevencija mogu biti ne samo kobne po kulturnu, ekonomsku, prosvjetnu i političku budućnost naroda, nego dovesti u pitanje i samu egzistenciju države. Razumljivo je da, češće razuzdana teorija – ma kako bila po svojoj konstrukciji savršena i formalno-logično korektna – presađena u svom krajnjem rezultatu na teritoriju kulturno zaostale države, čija se politička organizacija temelji na plemenskom principu, bez razborite uviđavnosti nužno dovodi do političkih eksplozija, za kojima ponajčešće ostaju u ruševinama, u prahu i pepelu rezultati napora i krvave borbe čitavih generacija.

Da, početkom ustavnog i parlamentarnog života svaki se narod postavlja u položaj polaganja ispita političke zrelosti, pa smo u takav položaj postavljani i mi mudrošću i državničkim genijem Uzvišenog nam Suverena Nj. Kr. Visočanstva Knjaza Gospodara“.

Međutim, naglasio je da „nije mogao ni najumniji predviđati“ da će se „naći izmeta koji će biti spremni dići ruku na ono, što je svakom Crnogorcu sveto: na slavom naše prošlosti i tekovinama sadašnjosti i solidnim temeljima srećnije budućnosti osveštanu lojalnost crnogorskog naroda prema Uzvišenom prijestolu“.

„Pa, ipak, pred nama stoji – Promislom Svevišnjega osujećeni – pakleni plan i s njim moramo računati“.
Tužilac Pavle Vujisić, potom, apostrofira ulogu Srbije:
„SA UŽASOM STOJIMO PRED FAKTOM I S BOLOM U DUŠI KONSTATUJEMO, DA JE ODVRATNA OSNOVA IZGRAĐENA NA TERITORIJI BRATSKE NAM KRALJEVINE“...

(Nastavlja se)