Treći dio ekskluzivnog feljtona
Piše: Vladimir Jovanović
OPTUŽBA za ĐURA VOJVODIĆA (star 24 godine, rodom iz Građana u Riječkoj nahiji, „pravnik treće godine na Biogradskom univerzitetu”) temelji se, značajnim dijelom, na inkriminišućim činjenicama „PO NJEGOVOME SOPSTVENOME PRIZANJU”.
Vojvodić ne poriče „da su on i [TODOR] BOŽOVIĆ krenuli iz Biograda sa BOMBAMA”.
Putovali su vozom do Gruža kod Dubrovnika, đe su ih sačekali neki od zavjerenika, a onda su „pošli za Risan [tada u sastavu Austro-Ugarske – prim.a], ponijevši njegov kufer s BOMBAMA”.
Pošto noći u hotelu „Stadt Wien” u Kotoru, Vojvodić priznaje da je 18. oktobra 1907. bio „na konferenciji” na kojoj MARKO DAKOVIĆ – po propasti termina za akciju na taj dan, kada se u Knjaževini Crnoj Gori održavaju parlamentarni izbori – najavljuje grupi zavjerenika novi plan.
Śutradan, Daković u „Stadt Wienu” pojašnjava Vojvodiću da će „narodne vođe u Crnoj Gori, prilikom prevrata, svaki po 50 ljudi dovesti na Cetinje, UBITI knjaza Gospodara i knjaza MIRKA, a Prestolonašljednika [DANILA] proglasiti Gospodarom Crne Gore; od vođa [DAKOVIĆ] pomenu samo MIHAILA IVANOVIĆA i ANDRIJU RADOVIĆA, za koje mu je, u putu od Biograda do Gruža, pričao i BOŽOVIĆ; naime, da će MIHAILO IVANOVIĆ prvi početi, a ANDRIJA RADOVIĆ će doći u Kotor radi sporazuma sa MARKOM DAKOVIĆEM”.
Vijest da STEVANA RAJKOVIĆA, sa bombama, na Cetinju, hapse, Vojvodić saznaje 26. oktobra 1907. u Risnu, đe je grupa zavjerenika – uključujući Marka Dakovića, Todora Božovića i JOVANA ĐONOVIĆA – čekala „glasove narodnih vođa iz Crne Gore“. Vojvodić objašnjava da je „BOŽOVIĆ umakao, za MARKA da ne zna đe je“. Izgleda pogrešno cijeneći da ga crnogorska policija nije „provalila“, „pošao je u Bar svojoj kući“; pa je tamo uhapšen.
Takođe su optuženi za veleizdaju MARKO ĆULAFIĆ (21 godina, iz Polimlja u Vasojevićima, težak) – sin VASA ĆULAFIĆA, uz Stevana Rajkovića drugi uhvaćeni donosioc srpskih bombi u Crnu Goru – zatim, ILIJA ĆULAFIĆ (27 godina, iz Polimlja, težak), MIJAT ĆULAFIĆ (48 godina, iz Polimlja, težak) i ANDRIJA PANTOVIĆ (35 godina, iz Police u Vasojevićima, težak). Temelji njihovih inkriminacija potvrđeni su i „po sopstvenome priznanju“.
Oni su „sa VASOM ĆULAFIĆEM, preko turskoga teritorija, nosili BOMBE i time pripomogli VASU ĆULAFIĆU uspješan prijenos istih“. Za Pantovića se u OPTUŽBI podvlači da „ih je [bombe] krio u svojoj kući“. Kao i Mijat Ćulafić, Pantović u isljednome postupku ne poriče da je znao za „zavjerenički plan, tj. za svrhu prijenosa BOMB“.
Dio OPTUŽBE, koji se odnosi na ĐORĐIJA KONTIĆA (16 godina, iz Pješivaca, „đak IV razreda gimnazije cetinjske“), obiluje zanimljivim činjenicama, tim više jer ih je upravo on saopštio; a poklapaju se, kako ćemo viđeti, sa drugim iskazima.
Navodi se da je Kontić 20. oktobra 1907. u Kotoru sa grupom zavjerenika prisutan kada je „pretresen cio plan“; da je referisao „o đacima na koje bi se moglo računati“, a da je, skupa sa još jednim „đakom“, o tome razgovarao sa Markom Dakovićem „u posebnoj sobi“.
U isljednome postupku saopštio je Kontić „revolucionarni plan“: „jedan će od đaka ZAPALITI petrole[j]om Gimnaziju [na Cetinju], đe će se svijet okupiti; zatim, [zapaliće] Ministarstvo unutrašnjih djela i Oblasnu upravu; na Pošti, prekinuti žice; uzeti SVAKI PO JEDNU BOMBU i poći k staroj varoši, kamo će, preko Obzovice, doći MARKO DAKOVIĆ, JOVAN ĐONOVIĆ i ostali; onda će, vičući: ’Dolje tirani!’, svi zajedno doći pred Dvor i POUBIJATI SVE ČLANOVE DINASTIJE; i Prestolonašljednika [Danila] proglasiti Gospodarom Crne Gore“.
Marko Daković, priznaće Kontić, „u Kotoru njemu i DUŠANU ĐONOVIĆU objašnjava kako se BOMBE pale i bačaju“; Kontić i D. Đonović su ponijeli Dakovićevo pismo za jednoga od zavjerenika na Cetinju – MILOŠA IVANOVIĆA (o njemu vidi dolje), „pisano alegorijskim tonom“, ali ga im je „DAKOVIĆ protumačio“ s nalogom da ga identično objasne i primaocu pisma.
„Sadržaj pisma, po tumačenju DAKOVIĆEVU“, precizira Kontić, glasi: „Da MIHAILO IVANOVIĆ dovede 100 Kuča, bajagi da se žali Gospodaru, zašto IVANOVIĆ nije mogao biti kandidovan za narodnoga poslanika; da MITAR VUKČEVIĆ dovede do 50 VUKČEVIĆA, bajagi u istu svrhu; da SPASOJE PILETIĆ dovede 50 Pipera i da BLAŽO ĐUKANOVIĆ dovede 30 Lukovljana. Polovica te vojske imala bi čuvati Cetinje od eventualnih navala spolja, a polovica pomagati pri izvođenju zavjereničkog plana – ujedno se, u pismu, stavlja u izgled što skoriji dolazak bombâ“.
OPTUŽBA protiv ostalih „đaka gimnazije cetinjske“ – DUŠANA ĐONOVIĆA, MIHAILA ĐONOVIĆA, MILISAVA LJEPAVE I MIRKA BEGOVIĆA – temelji se na onome „što je za njih kazao Đorđije Kontić, a ŠTO SU I ONI POTVRDILI SVOJIM ISKAZIMA“.
Protiv MILOŠA IVANOVIĆA (30 godina, „vršioc dužnosti sekretara glavne Državne kontrole“) „stoji sve što je u vezi s njim navedeno iskazom ĐORĐIJA KONTIĆA i njegovih drugova, glede donošenja poruka od DAKOVIĆA“; a „sa kojim se IVANOVIĆ ne samo saglasio“, već je, tvrdi u iskazu optuženi Dušan Đonović, Miloš Ivanović poručio: „Ja ću otići u Kuče; i ako niko ne šćedne raditi, ja ću sâm“.
BLAŽO RADIFKOVIĆ (22 godine, tipograf) tereti se, između ostaloga, da mu je njegov kolega – tipograf, Stevo Rajković, „23. oktobra [1907] dao bombe u svrhu da ih ostavi kod MIHAILA JOVANOVIĆA; da ih je, budući da ih isti [JOVANOVIĆ] nije htio primiti, ostavio u radničkoj čitaonici, o čemu je RAJKOVIĆA izvijestio“. Optuženi MIHAILO JOVANOVIĆ (33 godine, gostioničar) negirao je u isljednome postupku da mu je Radifković saopštio da se u kutiji, koju je pokušao da mu uruči, nalaze bombe. „Što ju [kutiju] ipak nije primio, opravdava smrću svoga djeteta i svojom namjerom da se, u te dane, mislio seliti u Podgoricu“, navodi OPTUŽBA. „Ipak, da kao gostioničar nije htio primiti ponuđeni mu paket“, navodi OPTUŽBA, „moraju se pretpostaviti drugi motivi“.
Za oca Marka Dakovića, optuženoga AKIMA DAKOVIĆA (65 godina, iz Grahova, „kapetan u penziji“) i njegova sina, odnosno Markova brata, NIKOLU DAKOVIĆA (34 godina, trgovac), po priznanju njihovome i „zapisničkim iskazima drugih“, precizira se da su „preko njih išla pisma od MARKA DAKOVIĆA iz Risna pojedinim u Crnu Goru, a naročito BLAŽU ĐUKANOVIĆU, kojima se DAKOVIĆ obraćao u stvarima zavjere“. Oni su, takođe, „BOMBE MARKA DAKOVIĆA iz Risna“ po kuririma (niženavedeni optuženici), „slali BLAŽU ĐUKANOVIĆU u Nikšić“, ali Đukanović– uplašio se? – odbija da ih primi.
Protiv KRSTA MILOVIĆA (30 godina, iz Grahova, težak) i SAVA (ANDRINA) DAKOVIĆA (44 godina, iz Nikšića, težak), OPTUŽBA navodi da su „BOMBE preko njih išle na BLAŽA ĐUKANOVIĆA, koji ih ne prima, te ih nose natrag na Grahovo, NIKOLI DAKOVIĆU, bratu MARKA DAKOVIĆA“.
„Njihova [MILOVIĆEVA i SAVA DAKOVIĆA] tvrdnja, da nijesu znali da su to BOMBE, mora se smatrati neistinitom, dovede li se u vezu sa okolnošću da ih BLAŽO ĐUKANOVIĆA ne prima, čime je, nesumnjivo, sve i da prije nijesu znali – izazvao njihovu ljubopitljivost, kojoj su sigurno morali udovoljiti, ako ne od BLAŽA ĐUKANOVIĆA, ono od NIKOLE DAKOVIĆA“.
OPTUŽBA, koju 12. maja 1908. pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore čita državni tužioc PAVLE VUJISIĆ, dalje navodi iskaz Stevana Rajkovića da je „od 16-28. septembra 1907. na skupovima držanim u kući (gostionici, na Cetinju) MIHAILA JOVANOVIĆA između ostalih zavjerenika“ bio i BLAŽO ĐUKANOVIĆ (22 godine, iz Nikšića, oficir).
Citiraju se riječi Marka Dakovića: „ĐUKANOVIĆ će sigirno u Nikšiću nešto uraditi, a kad se uvjeri da smo nabavili BOMBE, taj će se pomamiti“. Međutim, od junačenja Đukanovićeva nije bilo ništa. Kad mu Daković, po kuririma iz Risna, „upućuje pismo i BOMBE“, „ĐUKANOVIĆ ne samo da nije htio ni da vidi paket, u kojemu su bile BOMBE, nego istoga dana iz Nikšića BJEŽI na Cetinje“.
„Uprkos njegovom [ĐUKANOVIĆEVOM] djelimičnom poricanju, mora se, iz gornjih okolnosti, nesumnjivo zaključiti, ne samo da mu je čitav plan zavjerenički bio poznat, nego i da je sudjelovao u stvaranju deliktuozne odluke“, piše u OPTUŽBI. „Međutim, s druge strane, opet, izgleda da se [ĐUKANOVIĆ] u zadnjem momentu trgao, što bi za njega bila olakšavajuća okolnost, da je svoju zadnju odluku prijavio vlastima. S obzirom na gore navedeno, učinio se optuženik nesumnjivo krivcem zločina veleizdaje“.
Protiv težaka iz Nikšića, staroga 24 godine – PETRA Đ. CEROVIĆA (na nekim mjestima u sposima navode ga i pod nadimkom Pero), na osnovu iskaza optuženih A. Dakovića i N. Dakovića, te svjedoka MARKA SUBOTIĆA i žene mu TOMNE SUBOTIĆ, on je „primio pismo od MARKA DAKOVIĆA, adresirano na BLAŽA ĐUKANOVIĆA“, a da je „pismo sadržavalo okolnosti koje stoje u vezi sa zavjereničkim planom“. Podvlači se da Cerović poriče da se „sadržaj pisma kretao u istaknutom pravcu“, ali OPTUŽBA tvrdi kako se „mora iskazima gornjih svjedoka, koji, uostalom, sa CEROVIĆEM stoje u vlo bliskim rodbinskim odnosima, pokloniti potpuno povjerenje“.
JOVAN MILOVIĆ – BAILO, tu-i-tamo se pominje i kao BRAILO, star 50 godina, rodom iz Grahova, težak, nije poricao u isljednome postupku iskaz Stevana Rajkovića da je „20. oktobra 1907. došao u društvu sa MARKOM DAKOVIĆEM iz Risna u Kotor“ i da je naveče prisustvovao skupu dijela zavjerenika, đe su „u potankostima pretresali zavjerenički plan“.
Bilo mu je, priznaće Milović, poznato da je Daković, po kuriru, „BOMBE poslao BLAŽU ĐUKANOVIĆU u Nikšić“. Kad su počela hapšenja „bombaša“, drugi zavjerenici, okupljeni u Boki kotorskoj, razbježali su se kud koji, ostavljajući Milovića bez para. Pokušao je da se domogne Trebinja, navodi OPTUŽBA, „da traži novaca, vješto krijući se od naših vlasti, dok ga nije napokon uhvatila naša patrola u Bijeloj gori, u pećini“.
MILOSAV RAIČEVIĆ (35 godina, iz Trepče u Vasojevićima, „bivši vršioc dužnosti predsjednika Oblasnog suda u Baru“), tvrdi se u OPTUŽBI, prisustvovao je septembra 1907. sastanku jezgra zavjerenika održanome na Romanovoj livadi kod Cetinja. Vaso Ćulafić je kazao da mu je, jedan od zavjerenika, dok su boravili u Beogradu, kazao da je odlučeno da „RAIČEVIĆ pođe na Trepču u Vasojeviće, da dočeka VASA ĆULAFIĆA sa BOMBAMA“.
„Dalje stoji da je VASO ĆULAFIĆ sa Ržanice, sa turskoga teritorija, izvijestio RAIČEVIĆA pismom, poslatim po sestri LJUBICI, da mu je STVARI ZA KOJE JE PORUČIO U BIOGRAD, iznio na Policu kod ANDRIJE PANTOVIĆA. Ujedno, pita u pismu, đe bi se mogao s njim sastati. Po iskazu LJUBIČINOM, odgovorio je MILOSAV da se, za sada, sastati ne može sa VASOM, jer da je pod stražom, savjetovavši ujedno VASA da se, zasad, pritaji. Tek pri suočenju sa VASOM, priznala je LJUBICA – da je nosila gornje pismo RAIČEVIĆU i da je on, po njoj, poslao gornju poruku VASU. RAIČEVIĆ, poričući, u početku, da je dobio gornje pismo, kašnje je PRIZNAO, kao i okolnost da je poslao gornju poruku VASU“.
OPTUŽBA se, u ovome dijelu, poziva i na jedno pismo koje je Todor Božović, još 27. maja 1907, po VLADU (VLADIMIRU) DAMJANOVIĆU (optužen, vidi dolje), „poslao MARKU DAKOVIĆU“; a u njemu se obraća „i na MILOSAVA RAIČEVIĆA“.
Činjenica da je sadržaj toga pisma bio poznat crnogorskoj policiji, između ostaloga, svjedoči da je, preko svoje (kontra)obavještajne mreže, ona na i za današnje prilike efikasan način, danonoćno nadzirala „bombaše“, njihova kretanja, sastanke, pomagače, kako u zemlji tako, ispostaviće se, takođe u Srbiji; i najvažnije – znala je, pravovremeno, do detalja, sve o njihovim planovima.
GAVRILU CEROVIĆU (31 godina, iz Drobnjaka, „bivši vršioc dužnosti predsjednika Oblasnog suda“) na teret se stavlja da je „jedan od saučesnika konferencije na Romanovoj livadi“, te da je, neke od optuženih, „posalo sa zavjereničkom misijom u Biograd“, a jednoga od njih ovlastio „da izvijesti u ime njino revolucionare u Biogradu o izgledima namjeravanog prevrata u Crnoj Gori i o njegovom (CEROVIĆEVOM) polasku u svoje pleme u tu svrhu“.
Teretili su ga iskazima i optuženi D. Đonović, N. Daković. Takođe, tereti ga i „okolnost da CEROVIĆ priznaje da je 25. septembra 1907, tj. neposredno pred polazak JOVANA ĐONOVIĆA u Biograd, konferisao noću u kući MIHAILA JOVANOVIĆA sa zavjerenicima: MARKOM DAKOVIĆEM, P[ETROM] NOVAKOVIĆEM, JOVANOM ĐONOVIĆEM i drugima“. OPTUŽBA rezimira: da je Cerović „ne samo bio upućen u intencije zavjerenika, nego i da je sâm igrao vidnu ulogu u veleizdajničkom komplotu“.
Kako u OPTUŽBI piše, po zanimanju pravozastupnik, star 37, rodom iz Crmnice – MITAR ĐUROVIĆ, priznaje da je 18. oktobra 1907. od Marka Dakovića, koji tada boravi u Kotoru, preko kurira primio pismo; te da mu je kurir saopštio da je došao i sa „nalogom da zatraži novaca od njega, vojvode GAVRA VUKOVIĆA i MARKA VUKOTIĆA”. To je isto tvrdio i Stevan Rajković.
„Iskazi [RAJKOVIĆA i ĐUROVIĆA] se slažu u tome da [ĐUROVIĆ] nije dao novaca”, a da pismo nije htio primiti; kad je kurir pismo ostavio kod njega na sto, on ga je, „ne pročitavši ga, odmah poderao”. Da se Daković „više puta obraćao”, tražeći pare od Đurovića, tvrdili su i optuženi „đaci” D. Đonović i Đ. Kontić.
Optuženi Vaso Ćulafić je Đurovića teretio da je učestvovao na sastanku na Romanovoj livadi. D. Đonović i M. Ljepava, poslati„od Marka Dakovića iz Kotora, išli su u njegovu kuću; i ne našavši ga, ostavili su mu cjeduljicu na stolu, kojom traže da ih dočeka u 5 sati po podne kod kuće, jer imaju s njim važna dogovora; ĐUROVIĆ, našavši cjeduljicu, nije ih dočekao, nego im je – kako kaže – poručio po svojoj ženi, da neće s njima više da ima posla”.
SPASOJA PILETIĆA, staroga 32, rodom iz Pipera, „bivšega sekretara Ministarstva pravde“, teretili su iskazi Stevana Rajkovića i Vasa Ćulafića da je bio učesnik „sastanka devetorice na Romanovoj livadi”, odnosno da je preuzeo obavezu da će „dići Pipere”. Piletić je u isljednome postupku priznao da je prisustvovao jednoj drugoj konferenciji, „u kući MITRA ĐUROVIĆA, sa DUŠANOM ĐONOVIĆEM, MITROM ĐUROVIĆEM i GAVRILOM CEROVIĆEM, o izgledima namjeravanoga prevrata”. U iskazima su ga teretili i D. Đonović i Đ. Kontić: da je u gorepomenutome pismu Dakovića za Miloša Ivanovića, „spomenuta kao posebna tačka zavjereničkoga plana okolnost da će SPASOJE PILETIĆ sa Piperima učestvovati u prevratu”.
MIHAILO IVANOVIĆ, star 34, rodom iz Kuča, „bivši vršioc dužnosti člana Velikog suda” – on je brat Miloša Ivanovića, takođe optuženog – terećen je iskazom Stevana Rajkovića, „kojemu je DAKOVIĆ, uz put od Dubrovnika do Cavtata, iznoseći zavjerenički plan u detaljima i o ličnostima angažovanim u zavjeri, naročito akcentuirao MIHAILA IVANOVIĆA i njegovu ulogu”.
U OPTUŽBI piše: „MIHAILO IVANOVIĆ imao se navodno pridružiti Vasojevićima na čelu sa VASOM ĆULAFIĆEM, te tako Vasojevići i Kuči udariti na Podgoricu, poubijati ‘sve po zlu poznate nasilnike’, razoriti Kaz[neni] zavod u Podgorici i puštiti zatvorenike sa LAZAROM SOČICOM. Dalje je M. Daković u Kotoru, na sastanku u kući KOSTE MILINOVIĆA, pred RAJKOVIĆEM, R. POPOVIĆEM, MILIJOM PAVIĆEVIĆEM i SAVOM ĐURAŠKOVIĆEM, govorio da će nekoliko samozapaljivih BOMBÂ, koje su donijeli ĐURO VOJVODIĆ i TODOR BOŽOVIĆ iz Biograda , poslati MIHAILU IVANOVIĆU u Kuče”.
„Po iskazu VASA ĆULAFIĆA”, navodi OPTUŽBA, „a po referatu PETRA NOVAKOVIĆA, na poznatoj konferenciji zavjerenika u Biogradu”, Ivanović je bio jedan od devetorice učesnika sastanka na Romanovoj livadi, kada su „i donijeli zaključke u smislu kojih je NOVAKOVIĆ pošao u Biograd, a oni, dakle i MIHAILO IVANOVIĆ, ostali u Crnoj Gori, da sondiraju teren za namjeravani prevrat”.
„Dalje je ĆULAFIĆU , kako kaže, pričao TODOR BOŽOVIĆ, prilikom predaje BOMBÂ, da je MIHAILO IVANOVIĆ pošao u Kuče; bajagi da ih miri, a ustvari da ih utiša, dok BOMBE ne stignu i drugim plemenima, dok ih Kuči već imaju. Na ovome mjestu konstatujemo: da je MIHAILO IVANOVIĆ u istinu u te dane predao ostavku na državnu službu i prešao u Kuče”.
Đ. Vojvodić, D. Đonović i Đ. Kontić su iskazima takođe teretili Mihaila Ivanovića: da, skupa sa Andrijom Radovićem, „stoji na čelu”, te da je „prisustvom svojim sa Kučima na Cetinju trebao da obezbijedi uspjeh prevrata”.
OPTUŽBA pominje i iskaz RADOVANA MINIĆA: „DAKOVIĆ je po njemu [MINIĆU] poručio MIHAILU IVANOVIĆU i ANDRIJI RADOVIĆU da, jedan od njih, siđe u Kotor, čime se, opet, utvrđuje činjenica da je MIHAILO IVANOVIĆ podržavao stalno veze i sa zavjerenicima u Boki”.
Optuženi MITAR VUKČEVIĆ, star 38, rodom iz Lješanske nahije, „član Oblasnog suda u penziji“, terećen je, takođe, iskazima Stevana Rajkovića, Vasa Ćulafića, Dušana Đonovića i Đorđija Kontića. Pored ostaloga, Marko Daković je kazao da će „MITAR VUKČEVIĆ, sa dvije čete svojih rođaka, učestvovati u prevratu”.
„Protivu VUKČEVIĆA stoji još, PO NJEGOVOM PRIZNANJU, da je STEVAN RAJKOVIĆ, pred svoj polazak za Biograd, konferisao s njim i ANDRIJOM RADOVIĆEM u kući ANDRIJINOJ” i da „priznaje da je, one večeri, kad je pošao tajno ANDRIJA RADOVIĆ s Cetinja, bio s njim do pred sam njegov polazak, tj. do poslije 11 sati noću”.
I MILOVAN MARUŠIĆ, star 50, „rodom Bjelopavlića, vjere pravoslavne, liječnik”, terećen je iskazima Stevana Rajkovića, te Jovana Milovića – Baila, Dušana Đonovića i Đorđija Kontića: da je Marko Daković „nekoliko BOMBÂ poslao na Grahovo, a nekoliko u Nikšić, i naredio da se pošlje koja i doktoru MARUŠIĆU”. Iako nije učestvovao na zavjereničkome „sastanku devetorice” na Romanovoj livadi, OPTUŽBA precizira da je u Beogradu, među dijelom zavjernika, potvrđeno kako se Marušić „potpuno slaže sa njihovim zaključcima”.
„Đaka V razreda gimnazije biogradske“, VLADIMIRA (VLADA) DAMJANOVIĆA, staroga 18 godina, rodom iz Bjelopavlića, prema OPTUŽBi, tereti „okolnost da je donio iz Biograda dva pisma MARKU DAKOVIĆU, jedno od TODORA BOŽOVIĆA, datirano 27. maja 1907, u kome se, između ostaloga, kaže da će omladina iz Biograda ‘krenuti otprilike preko Drine, tako da prodre u atare LAZARA SOČICE”. Ujedno, „u pismu se kaže da mu ne može sve pisati, ‘jer se takve stvari ne pišu, niti se mogu pisati… Sad dolazi tamo VLADO DAMJANOVIĆ, koji će ti pričati sve što je potrebno, opširnije i više’”.
„Drugo je pismo od MILUTINA TOMIĆA [‘poreklom Crnogorac’, jedan od glavnih ‘oficira za vezu’ srpske vlade sa ‘crnogorskim omladincima’ – prim.a], takođe datirano 27. maja 1907, u kome su, između ostaloga, kaže: ‘Iz tako mučne situacije, kada bi bilo ljudi, ima samo jedan izlaz i on ti je vrlo dobro poznat’. Pismo se završuje riječima: ‘O svemu ostalome, pričaće ti VLADO’”. – „Gornja pisma, nesumnjivo, ovlašćuju zaključivati na opstanak već započete akcije, koja je kašnje došla do izraza u zavjereničkome komplotu”, a „kulminirala u etabliranju BOMBÂ na crnogorskome teritoriju“.
„Dodamo li još“, piše u OPTUŽBI, „da se adresant upućuje na DAMJANOVIĆA, pismonošu, u svrhu detaljnijeh informacija, moramo konstatovati da je deliktuozna misao već izgrađena, a kašnjim pregovorima ostavljena možda tek detaljna konstrukcija plana namjeravanoga prevrata“.
Težaka NIKOLU P. STRUGARA, staroga 37 godina, rodom iz Dodoša u Riječkoj nahiji, tereti, kako se navodi, iskaz „LJUBICE MIKIĆ, njegove nezakonite žene, da je imao u svojoj kući BOMBE, koje je, kako joj je rekao, DOBIO IZ SRBIJE, i više puta joj je pričao da će s njima RAZORITI Dvorac knjaza MIRKA u Podgorici”.
Strugar je, po hapšenju, poricao ovaj navod, tvrdeći da Ljubica Mikić, ne samo da nije njegova „nezakonita žena”, već „da je uopšte nije nikad ni vido”. Međutim, istragom su „pohvatana njegova pisma, kojima su, nesumnjivo, utvrđeni njegovi odnosi prema LJUBICI, kako ih je i ona navela, što je i on kašnje priznao”.
„Uvaživši gornje okolnosti, te okolnost, da se krijući bavio prošloga ljeta u Podgorici i okolini, dakle baš u danima kad se spremao teren za namjeravani prevrat, moramo zaključiti da je imao zločinačkih namjera”.
OPTUŽBA, potom, notira optuženike – njih 21, koji su, u momentu njena podizanja, bili u bjekstvu. Od njih su u prvoj grupi MARKO DAKOVIĆ („svršeni pravnik“), TODOR BOŽOVIĆ („pravnik Biogradskog univerziteta“), JOVAN ĐONOVIĆ („student Biogradskog univerziteta“), PETAR NOVAKOVIĆ („bivši pisar Oblasnoga suda na Cetinju“) i RADONJA POPOVIĆ (student). Tužioci, Pavle Vujisić i JANKO DRLJEVIĆ, navode da su, već smo istakli, oni „centar zavjereničkog komplota, bar ukoliko se tiče provođenja zavjereničkog plana namjeravanog prevrata“.
Za Dakovića, Božovića, J. Đonovića, Novakovića i Popovića, osim u bitnome ovđe već predočenih činjenica, u rezimeu OPTUŽBA navodi: „I kad mišljahu da je plan dozrio za provođenje, poslaše STEVANA RAJKOVIĆA s BOMBAMA na Cetinje. Uvažimo li još okolnost, da gornji optuženici, svojim autoritetom, uvlače u zavjeru, s jedne strane lakovjerne mladiće – većinom gimnaziste, koji su, već po bujnosti svog mladićkog temperamenta, nedostatku potrebitog razbora i moralnog otpora, a možda i po slabom domaćem vaspitanju, te čak vjerovatno i u želji da steku slavu, koja pripada junacima dana, skloni na avantruristička poduzeća; a s druge strane, ZLU SKLONE, SEBIČNE I NEPATRIOTIČNE ELEMENTE, moramo ih smatrati, ne samo krivcima zločina veleizdaje”.
U drugoj grupi optuženika u bjekstvu, navode se SIMO ŠOBAJIĆ (iz Nikšića, „trgovac i bivši narodni poslanik“), LJUBOMIR-LJUBO PAVIĆ (iz Šavnika, trgovac), LAZAR BOŽOVIĆ (iz Pipera, „bivši učitelj“), PERO VRBICA (iz Njeguša, „bivši činovnik Ministarstva finansija“).
Inkriminacije protiv Šobajića i Pavića su inicijalno uglavnom saopštene kroz već objavljene iskaze nekih drugih optuženika. Dok za Vrbicu, OPTUŽBA navodi da je u Beogradu, komentarišući „o izgledima eventualnog uspjeha s BOMBAMA, okrenuvši se STEVANU RAJKOVIĆU, rekao: ‘Ja sâm te odavno barjaktarom nazvao, pa eto ćeš sad ustvari biti pravi barjaktar”. Za Božovića, OPTUŽBA ne navodi neki određeni krimen.
ANDRIJI RADOVIĆU na teret se stavlja da je, kako se tvrdi, obećao Marku Dakoviću i nekim drugim „bombašima”, da će ih, po njihovome prispijeću iz Beograda, „dočekati u Kotoru i dati im para čim vidi BOMBE, ili, kako se DAKOVIĆ izrazio, da će mu morati na samu BOMBU pare brojati”.
„Dalje, da je MILIJA PAVIĆEVIĆ [optužen, vidi dolje], u ljutnji zbog toga što DAKOVIĆ i društvo mu njega, PAVIĆEVIĆA, određuju da nosi BOMBE u Crnu Goru, rekao DAKOVIĆU: ‘Eto ti ANDRIJA RADOVIĆ i BAJO GARDAŠEVIĆ [i o njemu vidi dolje – prim.a]’. Da je RADOVIĆ novčano pomagao RAJKOVIĆA pri polasku za Srbiju, u kuću primao, koju okolnost svjedoči i MITAR VUKČEVIĆ”. Tereti Radovića i više drugih činjenica saopštenih u iskazima nekih „bombaša”.
Tu je i iskaz RADOVANA MINIĆA, da je „po njemu 11. otkobra [1907] poručio M. DAKOVIĆ iz Kotora da reče ANDRIJI RADOVIĆU ili MIHAILU IVANOVIĆU, da pošlju koga u Kotor. MINIĆ, doduše, tvrdi, da on nije poruku DAKOVIĆEVU isporučio A. RADOVIĆU; nego priznaje samo da je na Cetinju 12. oktobra [1907], pri polasku za Podgoricu, pričao to RISTU RUNDU. Ali, upada u oči, da je A. RADOVIĆ, 12. otkobra [1907], oko 11-12 sati noću, u istinu tajno pošao u Kotor”.
Protiv BAJA GARDAŠEVIĆA, rodom iz Rudina, „bivšega člana Velikoga suda“, navode se tvrdnje Stevana Rajkovića. Između ostalih, da je „gledao u te dane češće GARDAŠEVIĆA u društvu sa DAKOVIĆEM i drugim zavjerenicima u Kotoru“.
OPTUŽBA za MILIJU PAVIĆEVIĆA, iz Bjelopavlića, „bivšega pisara Državne kontrole i bivšega narodnoga poslanika“, navodi da je prisustvovao skupu u Kotoru kojim je predśedavao Marko Daković. „Dalje, stoji da je [PAVIĆEVIĆ] tajno ostavio Crnu Goru u društvu sa MARKOM DAKOVIĆEM i PETROM NOVAKOVIĆEM, pošavši s njima u Boku kotorsku“.
I SAVO ĐURAŠKOVIĆ, rodom iz Ulcinja, „ekonom i bivši narodni poslanik“, optužen je da je prisustvovao zavjereničkome skupu u Kotoru, na kojem se „raspravljalo o namjeravanom prevratu i načinu kako da se BOMBE prenesu u pojedine krajeve Crne Gore, kojom se prilikom on [ĐURAŠKOVIĆ] izrazio: ‘Nemojte, ljudi, na mene gledati. Ja sam bolestan čovijek, i idem da se liječim u Italiju’”.
Protiv NIKOLE T. MARTINOVIĆA, iz Bajica, „studenta na Minhenskom univezitetu“, navodi se sljedeće: „BOMBE koje su donijeli iz Beograda T. BOŽOVIĆ i Đ. VOJVODIĆ do Gruža, a iz Gruža u Kotor M. DAKOVIĆ i R. POPOVIĆ bile su smještene u kuferu NIKA MARTINOVIĆA“. Bombe je „kašnje, po nalogu DAKOVIĆEVU, uzeo STEVAN RAJKOVIĆ“.
VUJADIN O. VUJAČIĆ, rodom iz Grahova, „bivši kapetanski pisar“, optužen je na temelju iskaza oca i sina, Akima i Nikole Dakovića, „da im je 17. oktobra 1907. donio paket s BOMBAMA od MARKA DAKOVIĆA iz Risna i poruku MARKOVU da upute bombe BLAŽU ĐUKANOVIĆU u Nikšić, što su ovi i učinjeli“.
„Pošto ĐUKANOVIĆ nije htio primiti paket, AKIM DAKOVIĆ ga je dobio natrag; on ga je predao VUJADINU [VUJAČIĆU] da ga povrati M. DAKOVIĆU u Risan. NIKOLA DAKOVIĆ tvrdi da mu je, kašnje, VUJADIN u Risnu govorio da je paket kod njega i da za njega ne misli”.
MILUTIN S. MILIČKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Pipera, težak, optužen je jer je „prisustvovao zavjereničkim konferencijama u Kotoru“, a da ga je „MARKO DAKOVIĆ, čiji je bio čovjek povjerenja, izdržavao, vjerovatno s namjerom da ga upotrijebi pri izvođenju prevrata“.
OPTUŽBA tereti LAZARA DAMJANOVIĆA, iz Bjelopavlića, pravnika, da ga u pomenutome pismu 27. maja 1907. Todor Božović pominje, naime da je naložio Marku Dakoviću da o planovima „izvijesti i LAZARA“; te da je Damjanović, „čim je čuo da je otkrivena zavjera, odnosno uhvaćen STEVAN RAJKOVIĆ s BOMBAMA na Cetinju, pobjegao iz Crne Gore“.
„Gimnazisti u Srijemskim Karlovcima“ - JOVAN TOMAŠEVIĆ, JOVAN KAŽIĆ, GLIGORIJE VUKČEVIĆ – terećeni su na osnovu ovđe već predočenih iskaza i činjenica. Konačno, JOVAN LAZAREVIĆ, iz Cetinja, tipograf, upozorio je Stevana Rajkovića „da se dobro čuva, jer policija prati svaki njegov korak“, a o zavjereničkim planovima da je „bio potpuno upućen“. Neki drugi, mlađi optuženici, tvrdili su da su „novajlije morali, prije nego se prime u organizaciju zavjerenika, poći kod LAZAREVIĆA, zavjeriti se da neće izdati tajnu i od njega primljenu ulogu“.
Sa ovim navodima, iscrpljeno je čitanje OPTUŽBE. U sudnici je došlo do velike buke, protesta nekih optuženika i njihovih branioca...
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR