Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

BOMBAŠKA AFERA (4) Dvojicu „bombaša” NIKOLA PAŠIĆ primio u svojoj kući

| Postavio/la: Antena M

Ekskluzivni feljton

BOMBAŠKA AFERA (4) Dvojicu „bombaša” NIKOLA PAŠIĆ primio u svojoj kući

Piše: Vladimir Jovanović

Po čitanju OPTUŽBE za veleizdaju, 12. maja 1908, iako LABUD GOJNIĆ, predśednik Suda za suđenje anarhističkih zločina, nikom još nije dao riječ, navodi se u novinskim izvještajima da „ustaju branioci, podižu optuženici larmu, svaki hoće po nešto da govori“, a „Predsjednik opominje da će branioci i optuženi dobiti riječ u svoje vrijeme“.

JOVAN HAJDUKOVIĆ (brani optužene M. LJEPAVE, M. ĐONOVIĆA, D. ĐONOVIĆA, M. BEGOVIĆA, S. PILETIĆA i M. M. ĆULAFIĆA), najglasniji je među nezadovoljnicima – biće, nota bene, kao i mnogi iz afere, poslanik tzv. Podgoričke skupštine – „traži OPTUŽBU za svoje klijente“, dok „[optuženi] MIHAILO IVANOVIĆ i MILOSAV RAIČEVIĆ traže isključenje Predsjednika iz suđenja; ponovo nastaje larma“.

„Predsjednik prekida larmu i naređuje da se čita izvještaj ’kotorske vlasti’“. Riječ je o ekspertskome izvještaju, pribavljenome od vlasti Austro-Ugarske, o karakteru, vrsti i porijeklu zaplijenjenih bombi – izloženih, rekosmo, na stolu, nasred sudnice.
RISTO POPOVIĆ, član sudskoga vijeća (čita izvještaj): „Na potraživanje Ć[esarsko]- k[raljevskoga] Suda u Kotoru, poslata je istome Sudu jedna od uhvaćenih bombâ – 9 cm visoka, 6 cm široka, 4 cm debela, ½ kg teška, da se stručnjački utvrdi njeno djejstvo. U tu svrhu bila je obrazovana u Kotoru sudska komisija sa vještacima“.

Navodi se da je, sudska komisija, kod Prčnja, izvršila detonaciju, te da je ustanovljeno: „Bomba, gore opisana, sudeći po jakosti praska, po dimu i mirisu od dima, te po znacima ostavljenim na skrinjama i daskama, i po komadima preostalim od iste poslije eksplozije, JESTE PRAVA BOMBA, a napunjena je bila sa ekrazitom (piroksilin tj. pikrat) u količini od 10 dekagrama, a u istoj masi nalazio se i kapsel (tj. 2 grama špreng-kapsela), jer inače ne bi bila eksplodirala sama stupa (stopina), a da se čime ne upali“.

„SNAGA JE BOMBE TAKVA, DA U DALJINI OD 5 METARA MORA UBITI SVAKOGA ČOVJEKA, A OSIM TOGA, NA VIŠOJ UDALJENOSTI, MORA ZADOBITI SVAKI ČOVJEK JAKIH OZLJEDA. Ovakva BOMBA, kad bi eksplodirala u jednoj sobi ili sličnom prostoru, ne bi se dogodilo drugo, nego što bi prozori i vrata izlećeli. Kuća ne bi mogla ovakvim BOMBAMA razrušena, već jedino kad bi za to rupe bile napravljene u zidovima na više mjesta; i kad bi unutra ovakve BOMBE bile postavljene i eksplodirale“.

„Mi smo viđeli više vrsta BOMB“, navodi se u izvještaju o vještačenju austrijskoga suda, „ali ovakve nijesu nam do sada poznate, te ne možemo dosljedno ni kazati odakle potiču“.

„Poslije pročitanja“ ovoga izvještaja, oglasio se, bez da je dobio riječ, optuženi MILOVAN MARUŠIĆ, koji viče: „Mogli ste to vi i samo napisati!“ Zatim, traži i dobija od Predśednika Suda riječ. Sljedeći dijalozi upućuju na glavne primjedbe optuženika i branilaca u pogledu vođenja cjelokupnoga postupka.

M. MARUŠIĆ: „Hoću da kažem samo dvije riječi. Nemojte računati da ste mi dali pravo da govorim. Ja sam htio da Vas molim, kao Predsjednika i kao sudiju, da činite ono što čini svaki sud. Vi znate, da je praksa, kad se čovjek optužuje i za običnu stvar, da on dobije tužbu, bilo kad se oslobodi [kad se brani sa slobode – prim.a], ili u pritvoru, da može na nju odgovarati; a gospodo, vi dobro znate, u ovakvim stvarima, đe se radi o glavi, da je tu potrebitije da se dobije optužba, pa onda i branilac. To ne biva onoga trena kad se izriče presuda o sudbini moga života, moje familije i časti, nego, ja mislim, da je davno trebalo dati branioca i OPTUŽBU. Došao je 16. aprila [1908] k meni išljedni sudija i pitao me: ‘Da li sam izabrao branioca i kojega hoćete?’ Ja sam rekao, da ću birati branioca, ako mogu, prema Ustavu, da ću izabrati diplomiranoga, koji je spreman i zna zakone; i zna da brani čovjeka, bilo kriva, bilo prava. A ko je kriv, ne može se niti odbraniti, ako branioc iznosi razloge. Ja sam rekao, da tražim diplomiranoga, prema ustavnome načelu. Gospodin je rekao: ‘Mi nemamo diplomiranih’. Ali, kako će mene braniti jedan branioc koji nije specijalista svoga posla? Mene ne može da brani orač, niti kopač, jer ne zna zakona. Svakako mi je 16-oga trebao Sud da odredi branioca, a ja ga do danas ne znam, niti sam ga dobio. Dobio sam 16-oga četiri tabaka hartije: i rekoše mi: ‘To je za odbranu’. A kako ću je ja pisati, kad ja nemam OPTUŽBE u ruci? To nikad nije bilo, da čovjek piše odbranu, a da nema optužbu. Treba mi dati OPTUŽBU […]”

PREDŚEDNIK: „Što se tiče branioca, mi nijesmo mogli da, prema opštem principu, dobavljamo sa strane, jer ne bi Sud mogao vršiti policiju nad redom i radom tih stranih branilaca”.

M. MARUŠIĆ: „Dakle, treba presija”.
(Buka u sudnici).

PREDŚEDNIK: „TUŽBU ste čuli danas, po našem postupku, a da je bolje proštudirate, dobićete je”.
M. MARUŠIĆ: „Ja sam zadovoljan tim, da mi se dâ optužba”.

PREDŚEDNIK: „Gospodine doktore [Marušiću], Vaš je branilac gospodin dr [DUŠAN] MATANOVIĆ [u nekim spisima pogrešno i kao MARTINOVIĆ – prim.a]. Što se tiče samijeh branilaca, mi smo probrali, ono što je najspremnije, bilo po zahtjevu Vašemu, ili uređenju Suda; što, pak, nemamo, ne možemo ni dati”.

M. MARUŠIĆ: „Gospodin doktor [DUŠAN MATANOVIĆ] nije bio sposoban da ostane predsjednik suda, a danas ste ga izabrali za branioca”.

PREDŚEDNIK: „Ima riječ gospodin LJUBO BAKIĆ [branilac: S. RAJKOVIĆA, V. ĆULAFIĆA, N. A. DAKOVIĆA, MIL. IVANOVIĆA, A. PANTOVIĆA I P. Đ. CEROVIĆA]”.

BRANILAC LJUBO BAKIĆ: „Imam da napomenem, da nemamo pozitivnog zakona o krivičnom sudskom postupku. Mi se upravljamo Sudom, a taj mora postupiti po praksi i opštem postupku. Po praksi i opštem postupku, treba da se optuženim dade OPTUŽBA, jer mora da na nju odgovore. Molio bih, da im se dade OPTUŽBA, da o njoj razmišljaju 24 sata, jer ste viđeli negodovanje”.

PREDŚEDNIK: „Daćemo im je”.
BRANILAC JOVAN HAJDUKOVIĆ: „Molio bih za riječ. Za jedno lično moje pitanje, a važna je stvar. Na strani 10-oj OPTUŽBE nalazi se da je PETAR NOVAKOVIĆ rekao VASU ĆULAFIĆU i ovo (čita): ‘Ja sam poslat od GAVRILA CEROVIĆA, SPASOJA PILETIĆA, A. RADOVIĆA, M. RADULOVIĆA, MIHAILA IVANOVIĆA, MILOSAVA RAIČEVIĆA, MITRA VUKČEVIĆA, MITRA ĐUROVIĆA i jednoga HAJDUKOVIĆA, koji ne znam kako se zove, ali reče da je pravnik. Rekli su mi: ‘Ti VASO ideš u Vasojeviće’. A to je riješeno na održatom skupu na Romanovoj livadi’. Dakle, ja protestujem protiv postupka Suda, zašto me nije za ovo okrivio, kao njih?”

PREDŚEDNIK: „To će kazati ĆULAFIĆ i gospoda držvani tužioci, ko je taj ‘pravnik HAJDUKOVIĆ’.
(Buka. Mnogi optuženici dižu ruke da govore).
PREDŚEDNIK: „Ja neću nikom dati riječ, kad hoćete da kvarite red.

TUŽILAC JANKO DRLJEVIĆ: „Gospodin HAJDUKOVIĆ možda ne zna, da državni tužioc ima uvijek pravo da podigne specijalno optužbu protiv koga god hoće, isto tako i protiv gospodina HAJDUKOVIĆA”.
BRANILAC J. HAJDUKOVIĆ: „Izvolite”.

PREDŚEDNIK: „Ima riječ MILOSAV RAIČEVIĆ”.
OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Ja bih tražio, da kažete: Koja mi imamo prava? Mi ih do sada nijesmo imali. Da imamo, na primjer, pravo da isključimo sudije za koje nalazimo da ne mogu biti nepristrasni u suđenju. Mislim, da imamo pravo da dobijemo OPTUŽBU, što mislim da je trebalo već da je prije bilo. Mislim, da imamo pravo, da se služimo i knjigama i ostalijem stvarima, koje bi bile potrebite, na primjer ‘Glas Crnogorca’ i tako dalje”.

PREDŚEDNIK: „Ja znam da Vam je davato i knjiga i lapisa itd”.
OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Ja ih nijesam dobio. Dakle, najprije, što se tiče isključenja, ja bih prvo tražio, da se Vi isključite. Do sada iz OPTUŽBE nigđe nijesam vidio, da…”
PREDŚEDNIK: „Sjedite, nemate riječ”.
(Buka).

PREDŚEDNIK: „Znamo mi vaše tajne dogovore”.
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „E onda, znaćete ih!”
OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Tajna se sakriti ne može, istina na viđelo!”
OPTUŽENI ĐURO VOJVODIĆ: „Vi ste dopunjavali RAJKOVIĆEVE zapise!.
(Silna buka).

PREDŚEDNIK: „Van s njim! Neka iziđe i publika napolje”.
GLAS NEKOGA OD OPTUŽENIH: „Ako iziđe on i mi ćemo s njim izići!”
(Buka).

PREDŚEDNIK: „Odvedite ih istijem redom kako ste ih i doveli. Dajem mali odmor”.
Nakon pauze, pretres je nastavljen.
PREDŚEDNIK (zvoni): „Neka se dovede [STEVAN} RAJKOVIĆ.

BRANILAC PETAR PLAMENAC (brani: A. RADOVIĆA, B. GARDAŠEVIĆA, S. ĐURAŠKOVIĆA, M. PAVIĆEVIĆA i J. ĐONOVIĆA): „Gospodine Predsjedniče, Vi ste, maloprije, kazali, da ćete dati braniocima da kažu sve, što imaju, za vrijeme odbrane. No, Vi znate, da smo dobili akta sasvim dockan. Osim toga, Vi nam nijeste dozvolili, da se sastanemo sa našim klijentima, pa zato molim da, za vrijeme pretresa, mognemo polagati sva pitanja, koja se tiču našijeh klijenata”.
PREDŚEDNIK: „To se razumije”.

BRANILAC P. PLAMENAC: „Pošto se RAJKOVIĆ i ĆULAFIĆ ne slažu, i pošto OPTUŽBE nijesu na vrijeme razdate, pošto se pokazuje protivurječje, a čuo sam i ovđe, kada se OPTUŽBA pročitala, da je RAJKOVIĆ kazao dva-tri put: ‘Nije istina’...”
PREDŚEDNIK: „Nemojte tražiti riječ sada za govor; ja ne dozvoljavam odbranu, na’ko jedanput. Branioci mogu metati pitanja preko mene”.

BRANILAC P. PLAMENAC: „Dobro bi bilo, da svi krivci budu ovđe prisutni, a ne samo jedan po jedan”.
PREDŚEDNIK: „Kad bi oni bili mirni, i da nijesu pokušali da pokvare red, to bi i bilo”.
BRANILAC P. PLAMENAC: „Nemojte, gospodine Predsjedniče, da svi stradaju zbog nekijeh”.
PREDŚEDNIK: „Neka ustane RAJKOVIĆ. Jeste li vi STEVAN RAJKOVIĆ?”
OPTUŽENI STEVAN RAJKOVIĆ: „Jesam”.

Davši osnovne podatke o sebi, prvooptuženome Stevanu Rajkoviću predśednik Labud Gojnić predočava „da ste pred Sudom, da govorite samo istinu, kako u pogledu svoje krivice, tako i u pogledu krivice drugih oputženika; jer, ukoliko budete govorili istinu, u pogledu svoje krivice – biće vam olakšica, a ukoliko budete govorili u pogledu drugijeh optuženika, biće vam također olakšica, i dušu nećete teretiti”.

Po prilici, izgleda da je saslušanje Rajkovića u poneđeljak 12. maja 1908. pred Sudom potrajalo nekih četiri-pet sati, jer je pretres, koji je počeo čitanjem OPTUŽBE u osam sati, zaključen tačno u 14,35 sati istoga dana. Njegovo saslušanje je nastavljeno u utorak 13. maja 1908. sa početkom takođe u osam sati; i potrajalo je, po prilici, dodatnih sat-dva. Pitanja su mu postavljali, kako Predśednik, tako i tužioci, zatim njegov i branioci drugih optuženika. Rajkovića će i kasnije, tokom cijeloga postupka, pozivati radi suočavanja sa drugim optuženicima, odnosno, radi još nekih pojašnjenja.

Interesantno je i pisanje srpske štampe o Stevanu Rajkoviću. Kada „Glas Crnogorca” objavi njegovo hapšenje sa bombama donijetim iz Beograda, dnevni list „Politika” 25. oktobra 1907. piše: „U čemu se, upravo sastoji cela ta zavera, POSTOJI LI ODISTA, ILI JE NAMEŠTENA – to se za sada još ne zna. KOLIKO JE NAMA POZNATO, TIPOGRAF RAJKOVIĆ I NE POSTOJI”.
Upravo tada, povodom Rajkovića, srpski ambasador na Cetinju, JOVAN JOVANOVIĆ, demonstrativno napušta Cetinje – prvi put po ovome slučaju; drugi put je to uradio kad su se, tokom sudskoga procesa, pojavili dokazi o umiješanosti Srbije u cijelu aferu. Tada je ocijenjeno da se radi – o PREKIDU DIPLOMATSKIH ODNOSA.

Retrospektivno, tvrdanja da „Rajković i ne postoji” može se uporediti i sa činjenicom da je, upravo Stevan Rajković, tokom Drugoga svjetskoga rata, bio šef srpske (četničke) propaganda u Crnoj Gori – urednik izdanjâ „Pakao ili Komunizam u Crnoj Gori”!

Srpska štampa, koju je kontrolisala tamošnja vlada, priješla je skoro pun krug svih mogućih varijanti poricanja cijele Bombaške afere. Da bi, najzad, suočena sa snagom dokaza i gotovo perfektno izvedenim sudskim postupkom – koji se odvija pred očima i desetina izvještača evropskih listova, kao i članova diplomatskoga kora – upravo „Politika” prala ruke od nekih svojih ranije izrečenih tvrdnji. Pa je, uoči izricanja presudâ „bombašima”, uvodnikom „Beograd i Cetinje”, diskreditovala još samo onaj dio dokaza o umiješanosti najistaknutijih konfidenata srpskih u Crnoj Gori i zvanične Srbije uopšte, ali ne i da je zavjera – kao pokušaj krvavoga prevrata – zaista postojala. U izdanju od 25. maja 1908. „Politika” piše:

„Neki srpski listovi počeše dokazivati da je celu tu zaveru izmislila cetinjska policija. To je, međutim, bilo POGREŠNO, jer je ZAVERA ODISTA POSTOJALA. CETINJSKA POLICIJA NIJE JU IZMISLILA, ali je proširila, okrivljujući i mnoge političke ličnosti na Cetinju, koje su nevine, i okrivljujući Srbiju”…

Vratimo se Stevanu Rajkoviću, koji, davši generalije, 12. maja 1908 i narednih dana, pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina, ne samo potvrđuje svoj iskaz iz isljednoga postupka, nego ga dijelom proširuje. Jedino što osporava iz OPTUŽBE, jeste da on nije na Cetinju uhapšen, već da se, postupajući po vlastitoj savjesti, sâm prijavio vlastima.

„Bez ikakve posredne sile, sâm dođoh na Cetinje, pokajanjem”, kazao je Rajković. Opisuje, potom, svoje kretanje nakon što je 27. septembra 1907. legalno napuštio Crnu Goru. Navodi da je 2. oktobra 1907. doputovao u Beograd.

OPTUŽENI S. RAJKOVIĆ: „Pred hotelom ‘Balkan’ našao sam TODORA BOŽOVIĆA. Pozdravili smo se, te me je pitao: ‘Kako je u Crnoj Gori?’ Ja sam, istina, rekao, da baš nije najbolje. On mi reče: ‘Vidi se da si se popravio, ako i nijesi kako treba, ali ti ćeš se već popraviti’. To je rekao, što sam imao zbog istih stvari ranije neku svađu u Biogradu”.
PREDŚEDNIK: „Jeste li od prije poznavali BOŽOVIĆA?”

OPTUŽENI S. RAJKOVIĆ: „Ja ću to u glavnome ispričati. Ovo nije bilo prvo poznanstvo. Poznavali smo se u godini 1904, jer smo bili zajedno [u Beogradu] u kvartiru u Bosanskoj ulici br. 54. On je imao svoju sobu, sa dva đaka, a ja sam bio još sa dvojicom na stanu. Jedne večeri, otišao sam kod BOŽOVIĆA, na razgovor; a budući da je BOŽOVIĆ bio onaj isti, koji je vječito govorio i pisao protiv stvari u Crnoj Gori, to je naročito počeo svoje predavanje, što je znao, da sam se zbog istih stvari 1903. svađao sa jednim novinarom, o čemu je i preko novina govoreno. Tom prilikom je između mene i BOŽOVIĆA došlo do toga, da smo se POZDRAVILI I PESNICAMA […]”

Sada, kad su se Rajković i Todor Božović našli u novim okolnostima – Rajković je bio „izaslanik MARKA DAKOVIĆA” – kontaktira ili upoznaje i druge buduće „bombaše”: SIMA ŠOBAJIĆA, LJUBA PAVIĆA, VASA ĆULAFIĆA, PERA VRBICU „i ostale”; a od JOVANA ĐONOVIĆA, je „tražio novaca na zajam”. „’Mi smo se riješili’”, kazao mu je PETAR NOVAKOVIĆ, još jedan optuženi „bombaš” u bjekstvu, „’da na DAN IZBORA dođemo u Crnu Goru, podignemo bunu i POUBIJAMO nekoliko poznatih nasilnika”.

OPTUŽENI S. RAJKOVIĆ: „Zapitah NOVAKOVIĆA na to, da li poznaje naš narod i da li zna za patriotizam Crnogoraca, naročito seljaka; a on mi odgovori: ‘Nema ti ništa više od toga. Nema više starog oduševljenja, sve je to propištilo kao zmija pod kamenom; sve čeka na najmanji pokret, pa da ustane na oružje. Kuči ne izdaju M. IVANOVIĆA, Piperi su kupili S. PILETIĆU dva rala zemlje i 200 ovaca. Uostalom, mi imamo jedno oružje, što je bolje od pušaka i topova’. Zapitao me na to, da li sam što čitao i da li mi je što poznato o BOMBAMA i proslijedi: ‘Mi ih imamo veliki broj, a neka se čuje samo jedna, ma u kom kraju naše zemlje, naši će protivnici biti pobijeđeni’”.

Potom mu – Rajković tvrdi – Novaković kaže: „Kad god ustrebaš novaca, zatraži i dobićeš ili od mene ili BOŽOVIĆA”, a da je u Beogradu i kasnije „dobivao [novaca] koliko sam trebao“. Todor Božović je njemu i VASU ĆULAFIĆU u svojoj sobi pokazao bombe; uzeo je jednu i pokazao kako se aktivira:

„Odvije šraf, pokaza fitilj i reče: ’Ovđe se pali, ali za taj posao treba imati furmine, koje se na vjetar ne gase. Čim se fitilj zapali treba je bačiti, jer se u roku od 11 sekunada rasprsne’. Napomenu, da je treba dobro od vlage, čuvati, jer od vlage gubi snagu. Istodobno reče, da će dobiti još neke druge BOMBE, koje će on sam nositi, jer treba na njih osobitu pažnju skrenuti, jer se same pale“.

Preuzeo je Rajković i te i još neke bombe, te je 12. oktobra 1907. otputovao vozom iz Beograda za Gruž kod Dubrovnika, đe stiže 14. oktobra 1907 oko 21,30 sati. Tu će pronaći MARKA DAKOVIĆA i JOVANA ĐONOVIĆA. U Kotor je doputovao sa Dakovićem; tu je vido i ANDRIJU RADOVIĆA, bivšega premijera, takođe optuženoga. Nakon što nijesu obavili sve pripreme, da akciju otpočnu 18. oktobra 1907, dakle na dan izbora u Knjaževini Crnoj Gori, Daković, tvrdi Rajković, saopštava: „’Mi ćemo, osim svih ministara, UBITI još LAZARA MIJUŠKOVIĆA, JANKA VUKOTIĆA, SAVA VULETIĆA’, a mislim i Vas, LABUDA GOJNIĆA, ’a naročito da ne umakne MIŠO POPOVIĆ [maršal Dvora – prim.a]’“.

Rajković, pred Sudom, navodi i sljedeće riječi Dakovića: „U to vrijeme odnijeće se JEDNA, ILI DVIJE BOMBE, pred Stari dvor, a tako isto i pred stan knjaza MIRKA. ČETIRI DO PET KOMADA [BOMBI] biće dovoljno, ne samo da se poruše ove kuće, nego da se unište i okolne kuće, pošto su ovo MODERNE BOMBE NAJUŽASNIJE PRIRODE. Ako bi se narod pobunio, istaći ćemo vojvodu ĐURA ili BOŽA PETROVIĆA, koji imaju u narodu veliki ugled’“.

Kako je Rajković kazao, lično je, na kraju drame, o postojanju zavjere izvjestio LAKIĆA VOJVODIĆA, ministra unutrašnjih poslova Knjaževine Crne Gore. Potražiće ga u hotelu na Cetinju, đe ministar odsijeda. Nakon što Rajković posla poruku da „ima nešto važno da mu prijavi“, odvedoše ga kod Vojvodića.

OPTUŽENI RAJKOVIĆ: „Osim Ministra tu se nalazio jedan perjanik i jedan stranac meni nepoznat, koji je imao mnogo medalja na prsima i čibuk u rukama. Na to, Ministar, zapita me, što bih imao da mu rečem? Pogledao sam na prisutna dva i utoliko Ministar dodade: ’Ti bi želio nasamo da mi što god rečeš?’ Te je, onda, otvorio vrata; i pošli smo u jednu sobu, ĐE SAM MU ISPRIČAO UKRATKO O OVOJ STVARI“.

Tokom unakrsnoga ispitivanja, Rajković odgovara i na pitanja državnih tužioca, PAVLA VUJISIĆA i JANKA DRLJEVIĆA, te uporedo i branilaca – Petra Plamenca, Jovana Hajdukovića, Ljuba Bakića, zatim DUŠANA MATANOVIĆA (brani B. ĐUKANOVIĆA, J. P. MIJOVIĆA – BAILA, K. A. MILOVIĆA, V. DAMJANOVIĆA, M. DAKOVIĆA i M. MARUŠIĆA), KRSTA JABLANA (brani Đ. R. KONTIĆA i G. CEROVIĆA)...

Čini se osobito zanimljivim pitanje MILOVANA BOŠKOVIĆA, koji je, osim LJ. PAVIĆA, P. VRBICE i S. ŠOBAJIĆA, branioc i optuženoga LAZARA BOŽOVIĆA, u bjekstvu, pripadnika četničke organizacije. Za Lazara Božovića se u OPTUŽBI – citirao sam je – navodi da je rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, „bivši učitelj“, ali se ne precizira neki određeni krimen.
BRANILAC M. BOŠKOVIĆ: „Juče [12. maja 1908], u nekoliko svojih izjava, RAJKOVIĆ je napomenuo i LAZA BOŽOVIĆA bivšega učitelja iz Pipera, današnjega emigranta. Stoga bih molio, da RAJKOVIĆ izvoli reći sve što zna o poznanstvu s Božovićem i o njegovom udjelu prilikom tih konferencija državnih u Biogradu?“

OPTUŽENI S. RAJKOVIĆ: „Ja sam ranije izjavio da nijesam bio prisutan na kakvim konferencijama, nego što sam istakao u zapisniku. Sa [LAZAROM] BOŽOVIĆEM nijesam imao dodira. Što sam napomenuo, to je bilo samo moje mišljenje. Išljedni sudija pitao me: ’Otkuda mislim da su kupljene BOMBE?’ Ja sam mu na to dao svoje mišljenje, a nijesam ništa tvrdio. LAZAR BOŽOVIĆ je predsjednik nekoga komitskog društva u Staroj Makedoniji. ZNAM DA UPOTREBLJAVAJU BOMBE, a znam da je LAZAR neki stric TODORA BOŽOVIĆA; i prema tome sam dao svoje mišljenje, da je on dobio KRUPNE BOMBE od LAZARA BOŽOVIĆA“.

Nakon Stevana Rajkovića, 13. maja 1908. pred Sud je pozvan drugooptuženi, bivši poslanik, „klubaš“.

PREDŚEDNIK: „Neka se dovede VASO ĆULAFIĆ. Jeste li Vi VASO ĆULAFIĆ?”
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Jesam”.
PREDŚEDNIK: „Odakle ste rodom?”
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ja sam iz Vasojevića”.

PREDŚEDNIK: „Što ste po zanimanju?”
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Radio sam, bio sam nekad kapetan; bio sam nekad narodni poslanik, itd”.
PREDŚEDNIK: „Jeste li kad za čem bili kažnjeni?”
OPTUŽENI V. ČULAFIĆ: „Jesam. Nekad mi je ko što nametnuo, te sam bio stavljen u tamnicu”.
PREDŚEDNIK: „Zbog čega?”

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ja ne znam. To je odavno bilo, ima već 20-30 godina”.
PREDŚEDNIK: „Ti si, VASO, star čovjek, kao što se govori, ‘nogama u grobu’; predat si Sudu; i zato treba da kažeš istinu: sve kako je što bilo, kako u pogledu svoje krivice, tako isto i u pogledu drugih optuženika”.
Predśednik Labud Gonić čita dio OPTUŽBE koji se odnosi na Vasa Ćulafića.
PREDŚEDNIK: „Jesi li, Vaso, razumio OPTUŽBU; i što imaš na nju odgovoriti?”

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ja gospodine Predsjedniče, vidite kako je, ja je [OPTUŽBU] nijesam mogao dobiti , da činim sebe odbranu, jer je to muka. Ja sam molio, da mi se dade jedan pisar, pa da činim sebe odbranu […]. Još od onoga nesrećnoga dana, KADA SU ME NAPALI DA SAM REKAO ZA GOSPODARA ONO ŠTO NIJESAM REKAO, kad su mi sve nezakonito rasprodali, uputio sam jedno pismo ministru, a drugo Gospodaru, da idem slobodno na Cetinje. Ali, nijesam primio odgovor. Preskočio sam bio u Srbiju. Pa sam mislio, da će to biti za malo vremena, pa da će mi Gospodar dati milost. Pa sam zato htio kazati, da mi je nemoguće kazati [odbranu], na’ko pismeno, jer mogu nešto ostaviti, nešto pogriješiti, pa treba to pismeno da iskažem”.
PREDŚEDNIK: „Ti treba lijepo da kažeš usmeno sve kako je bilo, pa ako što izostaviš, opet ćeš dodati […]. Ja sâm te pozvao da rečeš, to je tako i tako, a ono što znaš da nije – nije tako. Odgovori mi, dakle, kad si ti pošao u Srbiju?

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ja sâm pošao za Srbiju na Gospođin-dan”. 

PREDŚEDNIK: „Jesi li sâm pošao?
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Nijesam sâm pošao; no sa dva sina, dva rođaka, dva vođe [vodiča] i sa tri PANTOVIĆA”.
PREDŚEDNIK: „Kud si pošao? Đe si se bavio? S kim si se sastajao?”
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Pođoh preko Turske, preko opasnih mjesta. […] Ja sâm tri noći hodio. I kad dođoh na granicu srpsku, tu me panduri dočekaše; i zadržali su me za tri dana; nijesu mi dali naprijed da idem. Poslije toga, dopuštili su mi da idem na Javor i tu me zadržaše na dva-tri dana; i dopuštili su mi da idem u Ivanjicu. Tu smo se zadržali dva-tri dana. Dopuštili su mi da idem za Čačak. Odatle, dopuštili su mi da idem za Užice”.
PREDŚEDNIK: „Ko vam je to kazao?”

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „To mi je kazao načelnik. I rekao mi je: ‘Ne možeš naprijed. Nego da ideš u Užice’. U Užice sam bio tri-četiri dana. I pozvao me načelnik i kazao mi je: ‘Dopušteno ti je ići u Srbiju i živjeti đe gođ hoćeš, osim u Biograd’. Tvoje društvo, neka ide u Srbiju da radi, a tebi će opština i ‘SRPSKA BRAĆA’ [vladina organizacija koja se, pod firmom humanitarnoga rada, bavila i subverzivnim akcijama u suśednim zemljama – prim.a] izdržavanje naći. Iz Užica smo došli u Kragujevac; i pošto smo tu stali oko pet-šest dana, onda sam JAVIO MINISTRU INOSTRANIJEH DJELA SRBIJE brzojavno [telegrafski] da mi dade dozvolu, da pođem u Biograd. Dobih odgovor; i kaže se u brzojavu: ’Dopušta ti se samo tri dana stati u Beograd’. Ja sam pošao i uzeo sa sobom svoje dijete [optuženi MARKO ĆULAFIĆ, star 21 godinu], da bi ga turio u oficirsku školu. JAVIO SAM SE MINISTARSTVU I MINISTARSTVO GA JE PRIMILO. Javio sam se načelniku ministarstva, da pristupim Ministru, koji mi je kazao da Ministar-predsjednik ne prima. Jedno, ne prima stoga što nema vremena, a drugo, stoga što ga davija [optužuje] Crna Gora. Onda mislim: što ću i kako ću, rada nemam, gladan, a nerodna godina. Ja pođem, pa lijepo čekam Ministra. Čekao sam ga do dvije ure poslije podne; i pošto ga nijesam mogao viđeti kad je izašao iz Ministarstva, pošao sam u njegovu kuću. I evo, tu čekaju: SIMO ŠOBAJIĆ [optužen, u bjekstvu], pop VOJNIN POPOVIĆ, i jedan TOMIĆ iz Nikšića – ne znam kako ga zovu, koji govoraše da ima brata profesora. Oni rekoše, da nama ministar ne da da pristupimo, ako tebi ne da. Ja cukaj na vrata, velim: ’Hoću ministra!’“


PREDŚEDNIK: „Kaza li ti, ko si?”
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Kazao sam ko sam”.
PREDŚEDNIK: „Jesi li sâm od sebe pošao kod Ministra, ili ti je ko rekao, da pođeš na kuću?”
OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ne znam, može biti neko mi je kazao: ‘Pođi kod kuće Ministra’. I pošao sam. Onda, pošto sam primio dozvolu, uljegao sam. On nas je pitao, što tražimo i rekao: ‘VI ZNATE’, kaže, ‘DA SAM JA PREDSJEDNIK MINISTARSTVA KRALJEVINE SRBIJE, NE ULAZE LAKO KOD MENE POLITIČKI KIVCI; i ja sâm nekad bio išćeran iz Srbije i skitao sam se kroz Bulgariju i Rusiju, pa nijesam nikad mogao kod ministra doći”.

***
S kim, zapravo, Vaso Ćulafić razgovara tom prilikom?
„JEDAN TOMIĆ IZ NIKŠIĆA“ ima svoje ime – MILUTIN. U iskazima on se na više mjesta pominje kao prisutan „zdogovorima“ optuženih „bombaša“ na skupovima u Beogradu. Milutin Tomić biće 1920-ih poslanik Radikalne stranke.
„POP VOJNIN POPOVIĆ“, kako ga pominje Vaso Ćulafić, rođen 1881, poginuo 1916, oficir je srpske vojske, VISKORANGIRANI PRIPADNIK ČETNIČKE ORGANIZACIJE – VOJVODA, sa nadimkom „POP“, međutim, kasnije poznatiji kao „VOJVODA VUK“ – član zloglasne „CRNE RUKE“.
„PREDSJEDNIK MINISTARSTVA KRALJEVINE SRBIJE”, tačnije: Predsednik Ministarskoga saveta Kraljevine Srbije, sa kojim Vaso Ćulafić razgovara u njegovome domu u Beogradu, tada je – NIKOLA PAŠIĆ…

(Nastavlja se)

Ostavi komentar

0/300