Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

BOMBAŠKA AFERA (5) „Reče Todor Božović: BOMBE SU IZ RUSIJE“

| Postavio/la: Antena M

BOMBAŠKA AFERA (5) „Reče Todor Božović: BOMBE SU IZ RUSIJE“

Piše: Vladimir Jovanović

Bivši plemenski kapetan iz Vasojevića i bivši poslanik, „klubaš”, VASO ĆULAFIĆ, imao je, za jednoga emigranta neobičnu priliku da popriča sa srpskim premijerom NIKOLOM PAŠIĆEM. U svojstvu drugooptuženoga, kazaće 13. maja 1908. pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina na Cetinju da je, sa Pašićem, u njegovome domu u Beogradu, pretresao egzistencijalne probleme crnogorskih emigranata. Pašić će njemu i optuženome saborcu mu, „bombašu“ SIMU ŠOBAJIĆU, reći da „u Srbiji ima vazda rada; ovđe svaki radi, nema nikakvog drukčijeg življenja“.

OPTUŽENI VASO ĆULAFIĆ: „SIMO poče TAMO NEŠTO DA PRIČA; i ja rekoh, da se mi nadamo, da će naš dobri Gospodar [knjaz NIKOLA] učinjeti milost da se opet vratimo kući. Tražih [od PAŠIĆA] za sebe i za svoje društvo; i za moga sina da se školuje“.

Pašić mu, Ćulafić tvrdi, reče: „Ti si čovjek star, prijavljivaćeš se opštinama i imaćeš preporuku za ’SRPSKU BRAĆU’ i neće te zapuštiti; a to društvo, neka radi“. „Srpska braća“, vladina organizacija koja je „humanitarnim radom“ maskirala svoju subverzivnu djelatnost i prema Crnoj Gori, kako će se čuti tokom suđenja, Vasa zaista „neće zapuštiti“, već će se postarati da dobije – bombe.
Naime, Ćulafić se vraća u Kragujevac, tu „čekam odgovor za moga sina; jer mi reče Ministar da ću dobiti odgovor“, ali, „pošto viđeh da nema odgovora“, „jedno jutro [10. oktobra 1907] krenuh u Biograd“. U iskazu, međutim, na Pašića više ne aludira; ne pominje, dakle, „odgovor za moga sina“, nego se – reklo bi se ničim izazvan – sada u Beogradu uvaljuje, ili će biti da ga uvaljuju, u zavjerenički osinjak.

Naravno, s njim je tu MILUTIN TOMIĆ, agent srpske vlade, koji ga je, po svemu sudeći, prethodno i doveo na razgovor kod Pašića; u svakome slučaju, Tomić prisustvuje – pisali smo u prošlome nastvaku feljtona – njihovome razgovoru, baš kao i VOJIN POPOVIĆ, „Vojvoda Vuk“, istaknuti pripadnik četničke organizacije. Što, dakle, Vaso radi po drugi put u Beogradu? Ne kontaktira Beograđane, već tamošnje „đake“, Crnogorce.

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Pošao sam u hotel ’Balkan’ i tu nađoh dosta đaka; ali, nikoga nijesam poznavao; samo koji bi se meni predstavio: ja sâm taj i taj. Onda s njima razgovaram. Tu je bio

MILUTIN TOMIĆ. I jošte dosta crnogorskih đaka, iz sve Crne Gore. I pričaju oni mene za stanje u Crnoj Gori“.

PREDŚEDNIK SUDA LABUD GOJNIĆ: „Bi li ih mogao izbrojati, koji su bili ti đaci?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ja ne znam. Imaše ih iz Morače, iz Rovaca, iz Pipera i sa svake strane Crne Gore. Oni su mi se predstavili. Ali ih ja, sada, da ih vidim, ne bih poznao. Oni bjehu pomiješani s drugim ljudima u one uske haljine. Tu ne idu u kafanu kao kod nas, četvorica-petina; tamo ide veliki svijet, da se ne može proći. Velika kafana, šeta se tu, svaki čita novine i pije biru [pivo]. Ja po tome poznah ko je Crnogorac – digao mi se, a ko nije, on se ne šene, pa i ministar da ulježe. Počeli smo pričati s MILUTINOM [TOMIĆEM] o prilikama u Crnoj Gori; stanje mučno, ova današnja vlada ćera po 50 vojnika [?], svaki čini, da Bog lijepi sudi. Izbroji mi on: kako je serdar SAVO poginuo – ubila ga policija; kako je jedan učitelj umro; kako je TOMIĆ umro; kako je sud osudio na pravdu Božju toga i toga; ko može da bježi – bježi, ko ne uzmogne pobjeći, samo je li iz Narodne stranke, nema mu stanka. Ja velim: ‘Ko vi to kaza?’ - On reče: ‘Došli su baš dvojica: jedan radnik, koji je bio u štampariji nikšićskoj [štampariji ’Narodne misli’, STEVAN RAJKOVIĆ, prvooptuženi – prim.a], a jedan je bio u Oblasnome sudu na Cetinju [PETAR NOVAKOVIĆ, optužen, u bjekstvu]. - Oni su kazali: ’Ne pričamo ti ni pola’ […] Tu se razgovramo i sjedimo. I nekakvo pisamce oni čitaju. ‘Odakle to pisamce?’ - Vele, od MARKA DAKOVIĆA. – ‘A đe je on?’ – Vele: ‘U Risnu’. – ‘Što piše u tome pisamcu?’ – ‘Ovamo, braćo, sve propade, no, braćo, pomoć, ako Boga znate.’ ĐECA BI SVAKOGA MOGLA PREVARITI!”

PREDŚEDNIK: „Znaš li čitati?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ja NE ZNAM. Štampano jedva mogu čitati, a pisano ne mogu; SAMO IME SVOJE NAUČIH PISATI; i drugo ništa“.

U nastavku, Ćulafić, priča da sa śednikom prijeđoše u kafanu „Pariz”, tamo „imaše 1.000 stolica; tu smo, na jedno mjesto, sjeli i pili po jednu čašu piva”.

PREDŚEDNIK: „Jesi li poznavao STEVANA RAJKOVIĆA?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ne, tako mi Boga! Najprije ga poznah kod [TODORA] BOŽOVIĆA; poslije, da sam ga srio, ne bih ga poznao. Počeše mi pričati tako, pa tako – da su predali ostavku svi iz Narodne stranke, koji su bili pred sudovima; a tako isto: da ima, otprilike, oko 170 oficira, kapetana, popova i učitelja, koji dadoše ostavku. U tome društvu, ima dva dijela podoficira i 12 oficira, pa hoće da idu u svoje pleme; jer, ako ne bi pala Vlada [premijera dr LAZARA TOMANOVIĆA – prim.a] – otvoriće se revolucija u Crnoj Gori“.

PREDŚEDNIK: „Ko ovo govori?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ovo govori [PETAR] NOVAKOVIĆ. Otvoriće se revolucija, ali će se [još] čekati. ’I tebe se [misli na VASA – prim.a] preporučuje da pođeš u Vasojeviće’. Ja kažem: ’Ne mogu poći u Vasojeviće, jer sam, prije, mnogo preko Turske podnio [dok je prebjegao u Srbiju – prim.a]; vukli su me po noći, da me biju – i ja ne smijem poći preko Turske. Sâm ne mogu, đecu uzeti ne mogu. Ali, pošto mi je sve rasprodato kod kuće, rad bih bio poći, da vidim tu svoju familiju’. On [NOVAKOVIĆ] mi reče: ’Mi ćemo ti dati oružje, jer bez oružja se preko Turske ne može’. -’Kakvo je to oružje?’ - Reče: ’To su BOMBE’. - Kaže: ’Ako krene revolucija, da stoje tu’. - Rekoh: ’Ja ih u Vasojeviće nikad ne bih prenio, kad bih znao da bi se poklali’. - ’Sve je’, reče, ’složno, ništa se ne boj.

MILOSAV [RAIČEVIĆ, optužen] čekaće te na granicu; i on će ti kazati da li će ih primiti ili neće’. Niti je bilo tu kakvog drugog zbora, ni ništa; niti je tu spominjat Gospodar, ni peti, ni deveti, ništa na bijelome svijetu – do ovo. Ja sâm poslije pošao. I [TODOR] BOŽOVIĆ mi pokaza BOMBE. Ja kazah – da ih uzimam samo prijeći preko Turske, a za ništa drugo. - On reče: ’Ti sa tim možeš spomen [spomenik] na sebe ostaviti!’ - Druge noći, pođoh kod [STEVANA] RAJKOVIĆA, pošto mi je uzeo [kupio mu – prim.a] baul [kufer]; a RAJKOVIĆA nijesam našao samoga, nego sa [TODOROM] BOŽOVIĆEM, koji mi reče: ‘Što si u brizi?’ – Ja rekoh: ‘Bojim se preko Turske prijeći’. – ‘Hajde ti’, reče, ‘lijepo, pa možeš 4-5 sati hoditi, ako tu nije MILOSAV [RAIČEVIĆ], ti sa BOMBAMA natrag”.

U Srbiju, Vaso Ćulafić je, kako reče, došao „sa moje dvoje đece: MAKSIMOM, koji je star 15 godina, i MARKOM, koji ima 18 godina [u sudskim spisima stoji 21 godinu – prim.a], sa dva rođaka, Mijatom Minjinim [na drugim mjestima ime oca MILE] i ILIJOM MILJANOVIM ĆULAFIĆIMA, i sa tri PANTOVIĆA: ANDRIJOM, JOKANOM I BOŠKOM, koji su trojica iz turske granice, i to s Police; govorahu mi [PANTOVIĆI] da idu da traže zemlju u Srbiji”. Na povratku, skupa sa svojim sinovima, rođacima, a „stigli su me i PANTOVIĆI“ (bez ANDRIJE, koji se ranije povratio u Police), te sa baulom u kojem su bombe, ispričaće Vaso Ćulafić, „dok [putujući kroz Srbiju] dođosmo na granicu tursku – nikome nijesam pokazao BOMBE, ni đeci; a pošto smo došli na granicu tursku, rekoh: ’Evo, đeco, ovako se [BOMBE] pale; ako nas Turci napanu, da nas pokolju, nama spasenja nema svakako drukčije pa ako ćemo i sebe lagumisati“.

„Kroz Tursku“, tj. kroz Sandžak, srećno su prošli, javivši se, blizu crnogorske granice, ANDRIJI PANTOVIĆU, takođe optuženome, đe u njegovoj kući ostaviše baul. Uputiše se potom u Ržanicu, selo u kojem je živjela Vasova sestra LJUBICA, udata za VUKMANA ČUKIĆA.

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Pisah jedno pismo MILOSAVU RAIČEVIĆU: ’Za stvari, koje ste poručili, prenio sam ih – odgovorite, jeste li ih poručivali, ili ne; i ako je moguće, da se sastanemo’“.

PREDŚEDNIK: „Jesi li ti pisao?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ne, nego MARKO, moj sin. Ja otole produžih put u Rovce [selo kod Berana – prim.a], đe predanih. Pošto mi dođe sestra [LJUBICA], kaza: ’Ja pismeno [pismeni odgovor od MILOSAVA RAIČEVIĆA– prim.a] ništa nijesam donijela.’ Izgubih nadu; i rekoh, da idem sa tim BOMBAMA preko Turske [nazad za Srbiju – prim.a], pa poginuo ili ostao živ. Utoliko, VOJSKA NAS OPKOLI”.

PREDŚEDNIK: „KOJA VOJSKA?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „VOJSKA CRNOGORSKA“.

PREDŚEDNIK: „Koj je to dan bio?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „28. oktobra [1907], jer je 26. oktobra [po starome kalendaru – prim.a] Mitrov-dan. Ja iskočih iz kuće. VOJSKA CRNOGORSKA OPKOLILA MI KUĆU. REKLI SU: ’PREDAJ SE!“
Kroz pitanja predśednika Labuda Gojnića, potom će Vaso pojasniti još neke okolnosti.

PREDŚEDNIK: „Koliko si bombâ donio?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Devet. Izgubih jednu do na Lješnicu“.

PREDŚEDNIK: „Bi li poznao koju od njih?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Bih poznao“.

PREDŚEDNIK: „JESU LI OVAKVE BOMBE IZGLEDALE?“ (Pokazuje na bombe postavljena na sto posred sudnice).

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „JESU!“

PREDŚEDNIK: „U što si ih ponio iz Biograda?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Ponio sam ih u baul. Baul mi je kupio taj radnik“.

PREDŚEDNIK: „Koji?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „RAJKOVIĆ“.

PREDŚEDNIK: „Znaš li đe je ostao taj kufer?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „On je ostao kod ANDRIJE PANTOVIĆA“.

PREDŚEDNIK: „Bi li ga [kufer, baul] poznao da ga vidiš?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Bih“. (Pokazuju mu baul).

PREDŚEDNIK: „JE LI TO TAJ BAUL?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „JEST’“.

U pogledu načina na koji je ovaj sudski postupak vođen, zanimljivo je obraćanje KRSTA JABLANA, branioca optuženih  Đ. KONTIĆA i G. CEROVIĆA, koji, tokom saslušanja Vasa Ćulafića, po prilici u ime svih branilaca, zatraži od Labuda Gojnića riječ.

BRANILAC KRSTO JABLAN: „Gospoda su branioci molili, da dozvolite optuženim [da dobiju pisanu] OPTUŽBU, a ja bih molio da im dopuštite da prisustvuju raspravi, jer je od velike važnosti da optuženi čuju živu riječ. A, ako to nije moguće, onda da se stenografske bilješke štampaju, da bar tim putem znaju što se protiv njih govori“.

PREDŚEDNIK: „Ja sâm nakanio, da dozvolim optuženim, osobito onima koji nemaju dodira sa onima koji se preslušavaju, da prisustvuju raspravi. Ali, budući da ste viđeli i sami, kako su nervozni i kako su larmu podizali – to ne mogu dozvoliti da prisustvuju. Čak ovaj postupak Suda, da svi optuženici ne budu na optuženičkoj klupi,  ne protivi se modrenom principu, osobito kad oni imaju svojstvo svjedokâ. A što se tiče, da čuju [’živu riječ’ sa pretresa] – oni će čuti. Najprije će se RAJKOVIĆ ispitati, pa će ostati [u sudnici] da sjedi, pa će ĆULAFIĆ, uopšte svi oni, koji terete jedan drugoga, da se suoče, kao i oni koji jedan drugoga dodiruju. Nikako ne mogu dozvoliti da ovđe bude nereda, da se istina ne bi profanisala. Ja dozvoljavam braniocima da stavljaju pitanja opširno, da i najmanju okolnost rasvijetle i da se objasne, ukoliko im nije jasno, bilo iz saslušanja mojih pitanja, bilo iz akata, bilo iz OPTUŽBE“.

BRANILAC K. JABLAN: „Mi bi trebali da općimo sa optuženima“.

PREDŚEDNIK: „To Sud ne može da dozvoli, jer je ovo jedan veliki zločin, đe se TUŽBA ne daje niti samim braniocima“.

U nastavku, vraćajući se na svoj boravak u Beogradu i druženje sa zavjerenicima, Ćulafić tvrdi da je Todora Božovića, kad mu je ovaj pakovao bombe za Vasojeviće,  pitao: „Otkud im BOMBE?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „BOŽOVIĆ reče DA SU [BOMBE] IZ RUSIJE, a da su koštale mnogo para. Kaže: ’Na hiljade’. A koliko je [tačno] kazao – Boga mi ne znam; i da su neki ljudi obećali pare za njih, a sada ne dadu. Ne znam, ili reče [da li je novac] dat ili ne dat, ili kako bi. Na pitanje: ‘Koji ljudi su to bili?’ – o tome ne čuh ni riječi”.

Nakon njegova suočenja sa Stevanom Rajkovićem – u kojem nije bilo nikakvih interesantnih novosti, pročitana je i izjava Vasa Ćulafića iz isljednoga postupka. Iz nje se može zaključiti da su zavjerenici u Beogradu – za slučaj da, iz ma kojih razloga, ne uspiju sa podizanjem pobune 18. oktobra 1907, tj. na dan izbora u Knjaževini Crnoj Gori – imali i plan „b“. Odnosni dio iskaza Ćulafića – čiju autentičnost potvrđuje i na Sudu, a koji se odnosi na 12. oktobar 1907, kada mu, dakle, Todor Božović u Beogradu pakuje bombe – glasi:

„BOŽOVIĆ, pomoću neke čivije, odvida zaklop na baulu i otvori ga – onda izvadi, ispod kreveta, jednu malu kašeticu; i iz nje izvadi 10 bombâ i smjesti ih u moj baul. Dâ mi je, ne znam, 8 ili 13 napoleona. On mi, tom prilikom, reče i to – da su već odnijeli bombe [JOVAN] ĐONOVIĆ, PETAR NOVAKOVIĆ, jedan Crmničanin – ne znam kako se zove, onaj što mi je baul kupio [STEVAN RAJKOVIĆ] i još neki. I to su polazili [iz Beograda]: jedan u jutro, jedan na podne, jedan u veče; dakle, sve jedan po jedan, da ih ne bi policija austrijska uhvatila. BOŽOVIĆ mi, takođe, reče tom prilikom, da će AKO IZBORE NE OSUJETE I VLADA NE PANE, LAGUMISATI ZETKI DOM [śedište Crnogorske narodne skupštine – prim.a] I TO KAD BUDU POSLANICI NA OKUPU. Najviše [TODOR BOŽOVIĆ] govoraše protiv JANKA VUKOTIĆA, vojvode MIHAJLA [vjerovatno MIJAJLA VUČINIĆA – prim.a] i BLAŽA BOŠKOVIĆA; a za MITRA MARTINOVIĆA govorahu da će ga sami MARTINOVIĆI ubiti”.

PREDŚEDNIK: „Kaži, VASO, kaješ li se što si nosio te BOMBE?“

OPTUŽENI V. ĆULAFIĆ: „Kako se ne bih kajao! Šest mjeseca sâm bio okovan u gvožđima i ležao sam mjesec dana od reumatizma“.

Saslušanje Vasa Ćulafića se završava u 10,45 sati 13. maja 1907, a istoga dana u 16 sati pred Sud izvode optuženoga ĐURA VOJVODIĆA, 24 godine, rodom iz Građana u Riječkoj nahiji, „pravnika treće godine na Biogradskom univerzitetu“.

Vojvodiću je dozvoljeno da se, na početku, Sudu obrati na način da pročita jedan svoj uradak. Tu Vojvodić, ne bez utemeljenosti à propos činjenicâ da je, između ostaloga, Ustav u Crnoj Gori donešen sa višedecenijskim kašnjenjem, pita: „Da li se kušala snaga naroda pod uvjerenjem da je Crnogorac preživio svoj vijek i iz borbe sa spoljnim neprijateljem izašao i nesposoban za dalji život, ili su to opet ljudi, koji su morali obratiti pažnju na materijalnu podlogu i kulturini napredak naroda, viđeli pred sobom samo pustoš i prazninu, za koju nijesu imali ni volje ni načina da je popune?“

„Ratnička istorija i životna snaga našega naroda“, kazao je Vojvodić, „vjekovima će bit’ svjedok da Crnogorac živi. Pretpošljedni izbori, pod dosta slobodnim izborima kabineta g. [LAZARA] MIJUŠKOVIĆA i lako prilagođavanje naših sugrađana i najslobodnijim zakonima na strani, dovoljno nam garantuju do koga se stepena popela svijest našega naroda. Da se, kojom srećom, obratilo malo više pažnje na materijalnu podlogu i narodno blagostanje, vjerujem da bi na tom, kao i na bojnome polju, Crnogorac zadivio svijet. No, dok su bojne poljane bile zajedničko dobro sviju nas, plod što je iz vrele krvi naših otaca, đedova i prađedova ponikao, ostao je i dalje luksuz pojedinaca, a namučeni ratnik i dalje rob zle sudbine svoje, što ga je za kamen ovaj prikovala – da ga po hiljadu puta samo kada ustreba krvlju i znojem svojim okupa“.

Veli da su u Crnoj Gori još „kućići i odžakovići s PRAVDOM U ČIBUKU“, da je „kod nas zastoj u svakome pogledu i to kad ostali narodi izniču prečišćeni od srednjovjekovnih predrasuda“, a „mi još lutamo i tražimo puta, mada ga nam je Lučindan 1905. godine [datum objave Ustava Knjaževine – prim.a] jasno pokazao”.

No, taj govor Vojvodića nije ima neposrednu vezu sa krimenom koji mu je stavljen na teret. Uspio ga JE dovršiti – uz protest državnoga tužioca JANKA DRLJEVIĆA, te poziv predśednika Labuda Gojniča: „Na stvar, na stvar, Vojvodiću. To su samo fraze”.

Vojvodić – na pitanje: „Kada ste krenuli iz Biograda i odakle ste krenuli?“ – odgovora: „Krenuo sâm 14. oktobra [1907]  iz svoga kvartira i dođoh na [željezničku] stanicu. Tu sam našao TODORA BOŽOVIĆA”. Navodi da je „tu uzeo BOMBE“ i „opasao ih oko sebe; i prenio ih u Zemun [teritorija Austro-Ugarske – prim.a]“.

PREDŚEDNIK: „Koliko je bilo tih BOMBÂ?“

OPTUŽENI ĐURO VOJVODIĆ: „Ne znam! Nijesam zavirio u onu kašetu. U vozu ih stavih u kufer i onda otputovah; a 15. oktobra [1907]  došli smo u Dubrovnik“.
Vojvodić pominje jedno ime koje, u najmanju ruku, vrijedi zapamtiti: JAKOV-JAŠA NENADOVIĆ. On je, izvjesno vrijeme u istome vozu sa Vojvodićem i Todorom Božovićem. Nenadović je rođak kralja Srbije PETRA I KARAĐORĐEVIĆA. U kasnijem toku postupka na Cetinju, jedan vrlo važan svjedok, Nenadovića opisuje kao glavnu kariku srpske vlade za nabavku bombi koje bi poslužile za krvoproliće u Crnoj Gori.

PREDŚEDNIK: „Jeste li se putem s njim [TODOROM BOŽOVIĆEM, u vozu za Dubrovnik – prim.a] razgovarali ili koga sreli?”

OPTUŽENI Đ. VOJVODIĆ: „Bio je JAŠA NENADOVIĆ, ali o tome ništa nijesmo razgovarali. Ja njega nijesam ni poznavao.“.

PREDŚEDNIK: „Je li se BOŽOVIĆ poznavao s njim [NENADOVIĆEM]?“

OPTUŽENI Đ. VOJVODIĆ: „Jest’! On me je njemu predstavio“.

PREDŚEDNIK: „Je li bilo kakvog razgovora između vas?“

OPTUŽENI Đ. VOJVODIĆ: „Ne!“

Ispostavilo se da je Vojvodić, do pred odlazak s bombama put Crne Gore, radio kao službenik srpske vlade – na carinarnici. Branio se na Sudu, reklo bi se, klimavom tezom. Naime, reče Vojvodić: „Ja nijesam uzeo učešće da primim BOMBE radi Crne Gore, jer nijesam ih prenio da se njima podupire revolucija; NEGO, DA ĆE NAM, MOŽE BITI, TREBATI PROTIV KOGA TREĆEGA, PROTIV STRANE DRŽAVE”.

ANDRIJA RADOVIĆ, bivši premijer, te po tome osnovu hijerarhijski „najteža“ fugura među optuženim „bombašima“, pokušavajući da opovrgne veze sa „omladincima“, upravo Đura Vojvodića navodi kao personalni primjer osobe s kojom on, „pri čistoj pameti“, ne bi nikad imao posla – pogotovo ne da je, a tvrdi da nije, planirao prevrat.  On je pred Sudom izjavio kako je Đuro sin istaknutoga „pravaša“, a majka mu je rođaka MIŠA POPOVIĆA – maršala Dvora, koga su neki od zavjerenika pominjali na listi za smaknuće.

Na drugoj strani, srpski vladin list „Politika“, izdanje od od 15. maja 1908, izvještavajući o saslušanju Vojvodića, tvrdi da je on „jedan od najinteligentnijih crnogorskih omladinaca“. Tu se pominju podaci, ili „podaci“, o kojima nema pomena u stenogramima ili drugim spisima suđenja.

„Podvrgnut mučenju za vreme dok je bio pod istragom, VOJVODIĆ je pokušao da izvrši samoubistvo u zatvoru. Kad mu to nije ispalo za rukom, on je primio svu krivicu u zaveri na sebe, tereteći se više no što su ga i optuživali, nadajući se da će ga za ono, što tvrdi, ubiti još pre nego što suđenje počne“.

Pretres je 13. maja 1908. zaključen u 18,45 sati, a śutradan počeo je u 8 sati. Predśednik Labud Gojnić naredi da se dovede MARKO ĆULAFIĆ, sin Vasa Ćulafića. Marko je star 21 godinu, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak (radnik).

PREDŚEDNIK: „Tebe TUŽBA tereti da si sa svojim ocem, VASOM, prenosio bombe ovamo iz Srbije. Je li to istina?“

OPTUŽENI MARKO  V. ĆULAFIĆ: „Ja ih jesam nosio preko Turske, ali nijesam znao zašto!“

PREDŚEDNIK: „Jesi li pitao oca zašto?“

OPTUŽENI M. V. ĆULAFIĆ : „Za odbranu preko Turske.“

PREDŚEDNIK: „Jesi li ga pitao otkuda su BOMBE?“

OPTUŽENI M. V. ĆULAFIĆ: „Nijesam“.

PREDŚEDNIK: „Izgleda da si, pred išljednim sudijama, kazao, da si ga pitao i da ti je on odgovorio ko mu ih je dao“.

OPTUŽENI M. V. ĆULAFIĆ: „Neka kaže ako mi je kazao“.

PREDŚEDNIK: „Koliko ste BOMBÂ imali kod sebe?“

OPTUŽENI M. V. ĆULAFIĆ: „Deset“.

PREDŚEDNIK: „Zar nijesi pitao otkuda BOMBE, ko mu ih je dao, kako ih je nabavio?“

OPTUŽENI M. V. ĆULAFIĆ: „Nijesam“.

Dijalog se neko vrijeme vrtio oko toga, da bi bio pročitan iskaz Marka V. Ćulafića iz isljednoga postupka: „Kad smo došli na granicu tursku, i to na Bijeli kamen, VASO najedanput otvori njegov baul, izvadi nešto, te reče: ’Evo, ovo su BOMBE!’ [...] VASO mene nije govorio, otkuda su mu te BOMBE; samo mi je ILIJA [ĆULAFIĆ, optužen; o njemu vidi sljedeći pasus – prim.a] kazao da mu je VASO rekao, da je bombe dobio od ’SRPSKE BRAĆE’ u Srbiji“.

PREDŚEDNIK (Marku V. Ćulafiću): „Sjedi! Neka se uvede ILIJA ĆULAFIĆ“. (Uvodi se I. Ćulafić).  „Jesi li ti ILIJA [od oca  MILJANA, star 27 godina – prim.a] ĆULAFIĆ?“

OPTUŽENI ILIJA ĆULAFIĆ: „Jesam“.

PREDŚEDNIK: „Od kuda si?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ:„Iz Vasojevića“.

PREDŚEDNIK: „Čime se zanimaš?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Zemljodjelstvom“.

PREDŚEDNIK: „Jesi li bio kažnjavan?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Nijesam“.

PREDŚEDNIK: „Ti si čuo, da se iznosi protiv tebe, da si sa VASOM ĆULAFIĆEM prenosio bombe iz Srbije u Crnu Goru“.

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Za Crnu Goru – ne! Nego, preko Turske, za čuvanje života, kako je VASO kazao“.

PREDŚEDNIK: „Đe ste, najprije, viđeli BOMBE?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Na granicu, na Bijeli kamen“.

PREDŚEDNIK: „Koliko bijaše BOMBÂ?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Deset“.

PREDŚEDNIK: „Otkud su bile?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „VASO je kazao da su dala ’SRPSKA BRAĆA’“.

PREDŚEDNIK: „Zašto?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Radi čuvanja od Turaka“.

PREDŚEDNIK: „Jesi li kazivao što ti je VASO kazao?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Nijesam“.

PREDŚEDNIK: „Je li to pričao još kome?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Mene je pričao i svi su bili tu“.

PREDŚEDNIK: „Zajedno ste bili, svi?“

OPTUŽENI I. ĆULAFIĆ: „Jest’, zajedno“.

Potom je doveden u sudnicu i optuženi MIJAT ĆULAFIĆ, ime oca MILE, star 48 godina, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak.

PREDŚEDNIK: „Što dolaziš VASU?“

OPTUŽENI MIJAT ĆULAFIĆ: „Bratstvenici smo, ali podaleko“.

PREDŚEDNIK: „Tebe TUŽBA tereti da si s njime prenosio BOMBE?“

OPTUŽENI MIJAT ĆULAFIĆ:„Dâ mi ih je ILIJA ĆULAFIĆ“.

PREDŚEDNIK: „Jesi li pitao za BOMBE?“

OPTUŽENI MIJAT ĆULAFIĆ:„Jesam“.

PREDŚEDNIK: „Od kuda su?“

OPTUŽENI MIJAT ĆULAFIĆ:„ON [ILIJA ĆULAFIĆ] REĆE DA SU IZ RUSIJE“.

OPTUŽENI ILIJA ĆULAFIĆ: „Lažeš, Mijate!“

Zapitan od Predśednika – da li mu je MARKO ĆULAFIĆ, sin Vasov, pričao o zavjeri? – Mijat Ćulafić odgovara: „Kaza [MARKO ĆULAFIĆ]: da su se zavjerili, kako mu je VASO pričao, nekoliko Crnogoraca iz Biograda i pošli otud morem. Pitam: ’Zašto je ta zavjera?’ Tako, polako u razgovor, iđosmo; i reče mi: ’Može biti da ti ne smjedne ADŽO [nadimak VASA ĆULAFIĆA – prim.a] pričati; a ja ti kažem da ne smiješ nikome reći’. - Kaže: ‘ADŽO je pričao da su se zavjerili neki Crnogorci i UZELI BOMBE DA LAGUMIŠU DVOR GOSPODAREV’. - Ja sam rekao: ‘Kako to može biti?’ - On mi reče: ‘Boga mi, ADŽO mi je pričao, a pričaće i tebe ako smjedne, a ako ne smjedne – neće’. - Pošli smo dalje i došli više Ivanjice i tu su došli oni dva Srbina, što smo im platili četiri konja da jašemo. Oni su pošli brdom, a mi stranom. Jašući, VASO je govorio da su 12 pravnika krenuli na Cetinje. To mi je on pričao”.

PREDŚEDNIK: „A u koju svrhu su krenuli?“

OPTUŽENI MIJAT ĆULAFIĆ: „On kaza isto, da LAGUMIŠU DVOR GOSPODAREV. Tako mi je, Boga mi, rekao VASO. I rekao mi je da nijesu oni sami, no da ima 300 takvijeh. U čemu je stvar bila, ne znam; što mu je to šćelo – ne znam“.

Ovim svjedočenjem Mijata Ćulafića je diskreditovana odbrana Vasa i sina mu Marka Ćulafića, kao i Ilije Ćulafića, da za zavjeru, čiji je cilj ubistvo Gospodara i Knjaza Crne Gore, nijesu znali.
PREDŚEDNIK: „Vidiš, VASO, kako priča MIJAT, da mu je MARKO [ĆULAFIĆ] pričao, a uz put i ti ponovio isto, da ste BOMBE krenuli: ti otuda, a ’12 pravnika’ preko Dalmacije – da lagumišete Gospodara i njegov Dom?“

OPTUŽENI VASO ĆULAFIĆ: „To ne može kazati ni MIJAT, ni peti, ni deveti, A TO KAŽE SAMO [ZBOG TOGA] JER JE GRDAN I DUŽAN“.

Došlo je do oštre rasprave između Mijata i Vasa Ćulafića.

MIJAT ĆULAFIĆ: „Za čem si odio [u Srbiju] – ne znam; što si mislio – ne znam; što si radio – ne znam. Još si mi rekao ovo za Gospodara: ‘Koliko je nesavjesti učinjeo!’ - I rekao si: ‘Kakav bješe taj soko sivi, ili ću ovo turit u palac, ili ću mrtav panut’ [sic!]. Jesi li mi ovo pričao? Što kažeš da sam dužan, lani mi se davalo za moju imovinu u Oblasnome sudu [u Kolašinu] 800 forinti. Najviše, ako sam dužan, 100 forinti; ali to mogu platiti – a nemoj me tijem putem ‘biti’! Pošao sam, napošljetku, da za tebe poginem, ako bi potrebe bilo, a ne od kakvog nasilja i bezakonja. Nijesam mogao mislit da me vodiš u Srbiju i da donosiš BOMBE…”

OPTUŽENI VASO ĆULAFIĆ (dobačuje Mijatu): „Nijesam te ja vodio!“

MIJAT ĆULAFIĆ: „... i da me ovđe dovedeš; i da me ovđe, sa takvijem riječima, gubiš. Ja ti dušmanin nijesam. A ovo si mi pričao – kazao si mi: da su se dogovorili 12 pravnika i otišli morem, da idu na Cetinje. Pitao sam: ’A zašto?’ - ’Hoće da lagumišu Dvor Gospodarev i Gospodara’. - Pitao sam ga: ’Zar ima takvijeh Crnogoraca?’ - Kaže: ’Ima 300 koji čekaju’. - Čemu ti je ta stvar trebala, ne znam; što si činjeo, ne znam. Što si rekao – reči, pa makar izgorio na oganj“.

Istu verziju Mijat Ćulafić je u bitnome ispričao i u isljednome postupku. Tu je još kazao: „Imam reći da u Giljevi [planina južno od Sjenice, Srbija – prim.a] priprijetih VASU ĆULAFIĆU da ću, budem li zdravo ušao u Crnu Goru, izdati ga i spriječiti mu – da ne učini što je namislio, već da vezan ode preko Crne Gore, na Cetinje – pa, ovamo, ako će ga i darovati“.

O boravku njihovome u Kragujevcu, o tome koliko je Vaso Ćulafić puta odlazio u Beograd i drugome, rekao je Mijat Ćulafić da je Vaso „dobio besplatnu željezničku kartu, pa je hodio kad je htio“. „A reklo nam se bilo Načelstvo [Kragujevac] da trošimo, pa dâko država plati; već je li što plaćeno, ne znam“. Nešto kasnije, „ja sâm se mučio, u Kragujevcu i radio; ŠĆEDOH TELEGRAFIRATI OTUDA GOSPODARU, DA ME KAKO IZBAVI, ALI MI REČE JEDAN PUKOVNIK, KOJEMU NE ZNAM IMENA, DA NEMA RAŠTA PISATI GOSPODARU – JER ĆE GA IZBUCATI“. Na pitanje isljednika: „Kako to da VASO ima dosta para, pa ne dâ tebe ništa?“, odgovori: „On je takve krvi – ja mu i rekoh u Giljevi, kad smo se porečkali, da je trebao i nama dati“.

Pozvan je u Sud optuženi ANDRIJA PANTOVIĆ, star 35 godina, rodom iz Police u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak.

OPTUŽENI ANDRIJA PANTOVIĆ: „Visoki Sudu! Ja sam pošao, kao što je poznato, za poslom u Kraljevinu Srbiju iz Crne Gore. Mučio sam se da prijeđem. Slučajno se uputih sa VASOM ĆULAFIĆEM, kome nijesam znao nikakva nepoštenja. POĐOH U SRBIJU I TAMO SE MUČIH I STRADAH“.

I na povratku Vasovom i družine mu, kad su donijeli srpske bombe, obratiše se Andriji Pantoviću u Police, đe je on ranije bio već pristigao.

OPTUŽENI A. PANTOVIĆ: „Pitao sam ih kuda će, a oni rekoše, ako Bog dâ u Vasojeviće, u Crnu Goru, jer je Gospodar dao svakome slobodu; i pitao sam ih, zašto su odbjegli od njega kad je on priznat od sedam careva za Cara junaka i kao takav sjedi na Cetinje. Poslije je došao kod mene [u selo Police – prim.a] VUKO PANTOVIĆ i pitao me je: Kad  dođoh i s kim? Ja sam mu kazao. I pitao me je za VASA. Ja mu pričah, ali mi on ne vjerovaše, da mu je tu brat bio, pa ga može pitati. On reče da je pošao za Andrijevicu. Poslije su došli vojnici od [brigadira RADOMIRA] VEŠOVIĆA. I pitali su me: ’Đe je VASO i je li što ostavio i kuđ je otišao?’ A ja im rekoh: ’Tamo i tamo’“.

PREDŚEDNIK: „Jesi li ti pitao VASA, odakle mu te BOMBE?“

OPTUŽENI A. PANTOVIĆ: „Rekao mi je samo da svaka košta po 500 kruna“.

PREDŚEDNIK: „A jesi li ti pitao otkuda su bile pare?“

OPTUŽENI A. PANTOVIĆ: „Nijesam. TRI-ČETIRI ĆULAFIĆA NIJESU BOLJI OD NJIHOVIH ŽENA, ZATO &Sca

Komentari

Kiro,

Po stoti put cu ponoviti, tekstovi V Jovanovica suvoga zlata vrijede. Da je srece, bili bi skolska literatura. No Vlada i ministar nemaju kad o tome da misle od Vijesti.

Ostavi komentar

0/300