BOMBAŠKA AFERA (6): Neki zavjerenici tražili PASOŠE ZA RUSIJU

Šesti dio ekskluzivnog feljtona

Piše: Vladimir Jovanović

Već u prva dva dana pretresa pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina, 12-13. maja 1908, OPTUŽBA je potvrđena u bazičnome dijelu – da je zavjera, s namjerom izvođenje krvavoga prevrata, postojala.

Svih sedmorica saslušanih – STEVAN RAJKOVIĆ, VASO ĆULAFIĆ, ĐURO VOJVODIĆ, MARKO ĆULAFIĆ, MIJAT ĆULAFIĆ, IIJA ĆULAFIĆ, ANDRIJA PANTOVIĆ – ma kako neki od njih to objašnjavali, pred Sudom potvrđuju da IZ SRBIJE JESU PRENOSILI BOMBE.

Konkretno, Rajković, Vaso Ćulafić i Vojvodić ne poriču da u Beogradu neposredno kontaktiraju sa „đacima”, zavjerenicima; zatim – priznali su – da u Beogradu preuzimaju BOMBE i iz Beograda sa BOMBAMA kreću put Crne Gore; a Rajković da je, još prije dolaska u Beograd, u Crnoj Gori, sa nekim od optuženih u konspiraciji, etc.

Međutim, tek je predstojalo da se utvrdi kakva je eventualno krivica nekih od optuženih za veleizdaju – onih koji se i ne terete da su bombe preuzeli ili ih trebali preuzeti, i-ili su imali druge, možda važnije zavjereničke uloge?

Jedan od takvih je MILOSAV RAIČEVIĆ, rođen 1875. u selu Trepča u Vasojevićima. Osnovnu školu završava u Andrijevici, gimnaziju u Beogradu, a Pravni fakultet u Petrogradu. Bio je 1903-1907. sekretar Ministarstva pravde Knjaževine Crne Gore, pa starješina Oblasnoga suda u Nikšiću i Oblasnoga suda u Baru, ministar pravde i zastupnik ministra prosvjete. U Prvome svjetskome ratu se pridružuje komitima RADOMIRA VEŠOVIĆA. U oktobru 1918, po ulasku srpske vojske u Crnu Goru, Raičević je među istaknutijim „ujediniteljima” – učesnik tzv. Podgoričke skupštine. Međutim, propala mu je kandidatura za njezina predśednika: dobio je 72 glasa, a sa 82 glasa pobijedio ga je SAVO CEROVIĆ (branilac u BOMBAŠKOJ AFERI: optuženih M. JOVANOVIĆA, B. RADIFKOVIĆA, N. P. STRUGARA, S. A. DAKOVIĆA i MIH. IVANOVIĆA).

Revoltiran zbog neizbora za predśednika, Raičević je tada kazao da su i nakon 1907. u (ilegalnoj) organizaciji Narodne stranke „nastavili borbu; i ORGANIZACIJA JE POSTOJALA i sada postoji; i ja, kao član te organizovane stranke, dođoh ovđe”. Kazao je, 14. novembra 1918, okupljenim „ujediniteljima”: „Kada je, pak, SADA DOŠAO MOMENT, DA NAM SE PRIZNA RAD I STRADANJE ZA NAROD, VI STE [većina poslanika] IZDALI, NAJPRIJE MENE LIČNO”. Odbivši da ga, ipak, nagrade utješnim članstvom u Izvršnome odboru tzv. Podgoričke skupštine, Raičević reče: „Mene je prebačivano i zbog veze sa VEŠOVIĆEM i zbog još nekih sitnica i time se agitovalo protivu mene; i ja kažem da se, zbog svega toga, ne mogu primiti članstva u Izvršnom odboru”, etc.

Vratimo se na proces, dan treći – 14. maj 1908. u dupke punu salu Velikoga suda Knjaževine Crne Gore na Cetinju, đe zasijeda Sud za suđenje anarhističkih zločina. Raičevića saslušavaju na okolnosti da je – OPTUŽBA tvrdi – (nepreciziranoga datuma) 1907. učestvovao na zavjereničkome skupu održanom na Romanovoj livadi kraj Cetinja, sa koga u Beograd šalju PETRA NOVAKOVIĆA (punoljetan, iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „bivši pisar Oblasnoga suda na Cetinju“; optužen, u bjekstvu) da izvijesti tamošnje zavjerenike kako je u zemlji, procjenjuju, stanje zrelo za nasilni prevrat – to je tvrdio Vaso Ćulafić.

Zatim, terećen je Raičević, opet od Vasa Ćulafića, da je preko Vasove sestre LJUBICE, udate ČUKIĆ, dok je bio u selu Trepča, dobio pismo o preuzimanju srpskih bombi koje je Vaso, sa družinom, prenio na crnogorsku granicu – a da je Raičević, preko Ljubice, poslao usmenu poruku da se pritaji; te da je, od ranije, još u proljeće 1907, pominjan Raičević u prepisci „iz koje proviruju pripreme revolucije u Crnoj Gori”.

Na pitanje predśednika Suda, LABUDA GOJNIĆA, Raičević odgovara da Petra Novakovića poznaje; da MARKA DAKOVIĆA „poznaje malo”, a TODORA BOŽOVIĆA – ne poznaje. Prema izjavi u isljednome postpuku 24. januara 1907. – a toga se držao i na Sudu – Raičević tvrdi da „u ovoj zavjeri nemam nikakva učešća; niti mi je o zavjeri štogod poznato; jedino, kad bijah u Vasojevićima, dobih pismo od VASA ĆULAFIĆA, po kojemu, niti sam mogao znati o čemu se radi, ni u čemu je stvar; to mi je, tek docnije, bilo jasno i mogah razumjeti sadržinu – kad sam sa Andrijevice sproveden do Podgorice sa 10 vojnika i podoficirom; i kad sam, kasnije, ispitivan u Oblasnoj upravi, ovđe, na Cetinju”.

„U tome pismu VASOVU”, nastavio je Raičević, „javlja mi: ‘MILOSAVE, prema Vašem traženju, donesoh stvari. I u isto vrijeme, tražio je [VASO] odgovor i izjavio želju da se sastanemo, ako smjednem’. Kad dobih takvo pismo, nijesam ga mogao razumjeti; jer, niti poručivah za kakve stvari, niti znah u čemu je stvar”.

DRŽAVNI TUŽILAC JANKO DRLJEVIĆ: „Gospodine Predsjedniče, pitajte g. RAIČEVIĆA, zašto nije odmah priznao pismo? Kad ga nije priznao, pred išljednim sudijom, zašto je priznao pred nama?”

PREDŚEDNIK SUDA LABUD GOJNIĆ: „Odgovorite, RAIČEVIĆU, na ovo pitanje!“

OPTUŽENI MILOSAV RAIČEVIĆ: „Kazao sam g. DRLJEVIĆU o pismu sve što sam znao”.

TUŽILAC J. DRLJEVIĆ: „A nijeste pismo priznali pred Išljednom komisijom [prije sudske istrage, Išljednu komisiju sačinjavali su: STEVO LOPIČIĆ, SAVO RADULOVIĆ, SAVO VULETIĆ – prim.a]”.

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Ja znam samo [za] jedno saslušanje”.

PREDŚEDNIK: „Bila je Išljedna komsija. I Vi pred njom nijeste priznali da ste primili pismo od VASA ĆULAFIĆA; dok, čak i VASO i LJUBICA priznaju – da Vam je ova [LJUBICA] nosila pismo. I Vi, pošto su VASO i LJUBICA priznali, tek sjutradan priznajete, pošto se je VASO vratio u zatvor. Izgleda da Vam je došapnuo VASO, da je kazao za pismo, a onda ste tek priznali o pismu”.

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Da Vam kažem: prvi put su me saslušavali u policiji. A o toj Išljednoj komisiji, ne znam. Mene je saslušavao [SAVO] RADULOVIĆ. Ja viđeh samo njega“.

Što se tiče sastanka na Romanovoj livadi – koji OPTUŽBA naglašava – Raičević kaže: „Ja mislim da je ovaj zavjerenički sastanak bio u Oblasnoj policiji”!

PREDŚEDNIK: „A kad je bio u Oblasnoj policiji taj sastanak?“

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „To je išljedni sudija dužan da izvidi. Mislim da teorija kaznenoga prava kaže da se nikada pretpostavke ne smiju da čine na račun okrivljenoga; A ISTO TOLIKO PODATAKA, KOLIKO IMADE GOSPODIN TUŽILAC – DA JE TAJ SASTANAK BIO NA ROMANOVOJ LIVADI – ZNADEM I JA DA JE BIO U POLICIJI“.

Raičević, naime, bez nekih dodatnih objašnjenja, sumnja da mu, ministar vojni, MITAR MARTINOVIĆ priprema ubistvo! Uz to, pita Sud: Zbog čega nije optužen i LJUBO BAKIĆ? Na ovome procesu, Bakić brani nekolicinu optuženih (S. RAJKOVIĆA, V. ĆULAFIĆA, N. A. DAKOVIĆA, MIL. IVANOVIĆA, A. PANTOVIĆA i P. CEROVIĆA). Prema Raičeviću, „vazda je [BAKIĆ] u našoj partiji [Narodnoj stranci] bio aktivan član; ja sam se najviše družio sa njime; ono što je znao on, znao sam i ja; i obrnuto?“

PREDŚEDNIK: „Vi pitate, zašto nije i BAKIĆ optužen? Vidite, MI SMO PUŠTILI 20 LIČNOSTI ZATO ŠTO JE BILA SAMO JEDNA OKOLNOST PROTIVU NJIH. I nijesmo ih šćeli staviti pod Sud, a PROTIVU VAS IMA IH VIŠE. Protivu BAKIĆA nema ni jedne, osim što ga dodirujete u pismu, da Vam je rekao da se čuvate, a to je pismo što ga piše drug drugu. Protivu Vas imade više osnovanih podozrenja“.
Labud Gojnić je naveo da su se pokazala tačnim inicijalna obavještenja koja vlasti dobiše od na Cetinju pritvorenoga Stevana Rajkovića, a koja je u Beogradu, od drugih zavjerenika, on doznao; naime: „Da ćete Vi [RAIČEVIĆ] poći u Trepču, da čekate VASA dâ Vam preda BOMBE“. Raičević je, odista, bio u Trepči i tamo je, sa bombama, pristigao i Vaso Ćulafić.

„Protivu Vas“, nastavio je Gojnić, „postoji i to, da je VASO zbilja dolazio; i prema uputstvu o tome šilje Vam pismo po svojoj sestri; Vi primate [pismo] i pocijepate ga i izgorite ga i ne javljate policiji, premda znate da je VASO utekao; nego još, kako LJUBICA svjedoči, govorite: ’Neka se [VASO] pritaji’; Vi ste zbilja bili pod stražom, jer RAJKOVIĆ kaza da je ĆULAFIĆ ponio bombe preko Stare Srbije u Vasojeviće – i na osnovu toga naša vlast naređuje da se stavite pod stražu“.

Naime, LJUBICA ČUKIĆ, sestra Vasa Ćulafića, takođe je dala iskaz u isljednome postpuku o tome da je Raičeviću predala pismo; a da se, potom, kod Raičevića u kući pojaviše crnogorski žandarmi. Rekla je u isljednome postupku: „Pošto on [RAIČEVIĆ] pismo priočita, uljegoh u sobu i tu nađoh dva žandarma, od kojih samo poznajem ŠAKA, sina ĐUKANA JOLIĆA, a drugoga ne poznajem”.
Prema Raičeviću, „imadoh namjeru da probam LJUBICU, da li se, zaista, tu radi o nekoj špekulaciji, tj. da me ubiju; kazah bratu, da izIđe, da se prošetamo – u tome, iziđe žandarm i reče, da mu je rečeno, da ne mogu nikud iz kuće izaći”.

Hapšenja zavjerenika u Vasojevićima – obavio je, Radomir Vešović, tada komandir (major), koji je 27. oktobra 1907. postavljen za v.d. zapovjednika Gornjovasojevićke brigade Crnogorske vojske sa Komandom u Andrijevici. U izvještaju je naveo da su njegove trupe – vojnici i žandarmi – osumnjičene hapsili „iz srca i duše“.

Narednoga dana suđenja, 15. maja 1908, izveden je pred Sud BLAŽO RADIFKOVIĆ (u spisima i kao RADIVKOVIĆ; star 22 godine), tipograf – nakon 1918. biće jedan od urednika „Narodne riječi”, glasila ogranka Demokratske stranke iz Srbije.
Prema OPTUŽBI, 16. oktobra 1907. Stevan Rajković je Radifkoviću „otkrio namjere zavjerenika”, a „23. istoga mjeseca mu je [RAJKOVIĆ] dao BOMBE da ih ostavi kod MIHAILA JOVANOVIĆA”; i „pošto ih JOVANOVIĆ nije htio primiti, ostavi ih u radničkoj čitaonici i o tome RAJKOVIĆA izvijesti”. Tokom pretresa, Radifković priznaje da se 16. oktobra 1907. viđeo sa Rajkovićem, koji je na Cetinje poslat od zavjerenika koji su se prikupljali u Boki kotorskoj.

PREDŚEDNIK: „Je li, toga puta, pričao [RAJKOVIĆ] o revoluciji?“

OPTUŽENI BLAŽO RADIFKOVIĆ: „Jest’”.

Radifković nije poricao ni da mu je, neđelju kasnije, Rajković na Cetinju pokazao bombe.

OPTUŽENI B. RADIFKOVIĆ: „Pitao sam ga [RAJKOVIĆA] što je to? On mi odgovori: ‘Ovo su BOMBE’! Đe će s njima? Odgovori da će ih odnijeti na mjesto đe treba. Kaže: ‘Ti ne vodi o tome računa, nego pazi svoj posao; nijesam rad da uvlačim tebe i tvoje roditelje u zlo’”.
Potom je doveden optuženi gostioničar MIHAILO JOVANOVIĆ. Tokom suočenja sa Rajkovićem, poriče da mu je ovaj „otkrio namjere zavjerenika”. Međutim, potvrđuje da mu je Blažo Radifković donio paket (sa bombama), da ga ostavi u njegovoj njegovoj kući – gostionici, ali on odbija da ga primi.

OPTUŽENI MIHAILO JOVANOVIĆ: „Legao sam oko 3 sata izjutra. Da mi ko reče da me zove LABUD GOJNIĆ – ja bih se digao. Ali, onako: ja spavam, došao čovjek [RADIFKOVIĆ] i hoće nešto da ostavi. – ‘Idi s Bogom, ima on svoju kuću!’ - Ja sâm odmah legao, niti znah što rekoh, samo to: ‘Idi s Bogom!’ - Ali, na pravdi Božjoj, evo ima toliko mjeseca, od kako bolestan u tamnici stradam. To je žalosno!”
Trojica svjedoka – učitelj ANDRIJA JOVANOVIĆ; bivši sekretar Ministarstva vanjskih poslova i odgovorni urednik „Glasa Crnogorca” ALEKSA MARTINOVIĆ; tipograf ILIJA ŠOFRANAC – dadoše iskaze o svojim kontaktima sa prvooptuženim Stevanom Rajkovićem dok je, po zavjereničkome poslu, dolazio u dva navrata na Cetinje.

Potom, Sud poziva AKIMA DAKOVIĆA, ima 65 godina, rodom je iz Grahova, vjere pravoslavne; do proljeća 1907. – od kada se u Crnoj Gori zaoštravaju odnosi „klubaša” i „pravaša” – on je plemenski kapetan. OPTUŽBA ga tereti da je, preko njega, Marko Daković – njegov sin, jedan od glavnih zavjerenika – slao ne samo pisma drugim zavjerenicima u Crnoj Gori, nego, najmanje jednom prilikom, takođe PAKET S BOMBAMA – namijenjen, da se, preko više drugih kurira, dostavi u Nikšić optuženome BLAŽU ĐUKANOVIĆU.

PREDŚEDNIK: „Pričaj o pismu“.

OPTUŽENI AKIM DAKOVIĆ: „Dao mi ga je NIKOLA, moj sin [takođe optužen]. NIKOLI ga je donio BLAŽO TODOROV [DAKOVIĆ, tada dječak od 12 godina – prim.a] iz Grahova, a šilje ga da ga pošljem MARKU SUBOTIĆU. Poslao sam ga, ali nijesam znao što je u njemu”.

PREDŚEDNIK: „Na koga je adresirano pismo?“

OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „Na BLAŽA ĐUKANOVIĆA”.

No, što je s PAKETOM u kojem su bile BOMBE?

OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „Ja sam, gospodo, pomislio da su to neke đavolje proklamacije, novine, zato što mi se je triput kuća premetala zbog nekakvijeh brošura; i tada sâm sinove zaklinjao: Da ne bi nikada što takvo primali! Tako ja nijesam htio nikad da znam za kakva pisma i za BOMBE, nego mi oblasni upravitelj reče: ’U ovom su PAKETU bile BOMBE’! Kad mi je to rekao, ja se silno začudih; jer mi to nikad nije moglo panuti na um”.

PREDŚEDNIK: „A da li tebe pita, čovječe – i kazivaše li tebe NIKOLA kad je donio PAKET – što je to?“

OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „Ne”.

Pročitan je iskaz Akimov iz isljednoga postupka: „Ja ne znam ni o kakvoj zavjeri, niti o kakvim BOMBAMA. Sa mojim sinom MARKOM nijesam se slagao, ni njegov rad odobravao. Govorio sam mu, češće puta, da traži službu, bilo ovđe, bilo đe drugo. On mi je govorio, da je ovđe ne može dobiti, jer ga vlada mrzi. Dok je živio kod kuće [na Grahovu], imao je jednu malu, zasebnu sobu; i što je radio – s kim se prepisivao – ja ne znam”.

Nakon što čuje, kako kaže, da je Marko iz Crne Gore „pobjegao i da se nalazi u Risnu”, posla svoga najstarijega sina, Nikolu, „da mu [MARKU] reče – ako neće da se vrati u Crnu Goru – da ide kud bilo; i DA SE NE SKIĆE PO BOKI, jer, inače, ja od njega otresam ruke; NITI ĆU VIŠE ZA NJEGA PLAĆATI TROŠKOVE”.

„NIKOLA je pošao i tu moju poruku kazao MARKU, a on je NIKOLI odgovorio da će ići – ali da nema pasoša i školskih svjedodžaba; nego, NIKOLA da pođe kod kapetana PETRA KOVAČEVIĆA i pita ga: BI LI MU MOGAO DATI PASOŠ ZA RUSIJU? Pa, ako mu ga dade, da mu ga NIKOLA pošlje – a ako mu ga ne dade kapetan, to, ipak, da mu NIKOLA odnese školske svjedožbe i putni trošak, pak će on ići.
NIKOLA, kad je došao na Grahovo, kaza kapetanu PETRU poruku MARKOVU; na što mu kapetan odgovori, da mu, zasad, ništa ne može odgovoriti. Ovo mi je sve NIKOLA rekao. NIKOLA, kad nije mogao dobit biljet za pasoš, pošao je u Risan i – kako mi se čini – ponio sve svjedodžbe MARKOVE. Je li mu NIKOLA predao te svjedodžbe? Ja ne znam, jer se više nijesmo sastajali. Pošto se NIKOLA, prvi put, vrati iz Risna, na nekoliko dana poslije toga, BLAŽO TODOROV DAKOVIĆ donio je jedno pismo od MARKA i predao ga mome sinu NIKOLI; i to na pjaci. A pismo je bilo upućeno na BLAŽA ĐUKANOVIĆA u Nikšić”.

Labud Gojnić pozva da se u Sud dovede pomenuti najstariji sin Akima Daković – optuženi NIKOLA DAKOVIĆ, koji izjavi da je po zanimanju težak (radnik), te da, dosad, nije kažnjavan.

PREDŚEDNIK: „Jesi li primao kad kakvo pismo upućeno [BLAŽU] ĐUKANOVIĆU”?

OPTUŽENI NIKOLA DAKOVIĆ: „Jesam, samo jedno jedito; i primio sam ga od BLAŽA TODOROVA DAKOVIĆA”.

PREDŚEDNIK: „Na koga je bilo adresirato?”

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Na BLAŽA ĐUKANOVIĆA.”

PREDŚEDNIK: „Je li zapečaćeno? I ti, pošto se pismen čovjek, jesi li ga čitao?”

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Pismo je bilo zapečaćeno; i ja ga raspečatih; a sjutradan, pošto je tamo bio pazar, imao sam nešto posla, te otiđoh na pazar. I viđeh oca, rekoh mu: ‘Pošlji ovo pismo BLAŽU’. Pođoh na svadbu kod rođaka. Poslije mi kaza otac da je to pismo predao MARKU SUBOTIĆU”.

PREDŚEDNIK: „Jesi li to pismo pročitao, pošto je bilo otvoreno?”

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Ja ga pročitah. To je pismo, znam, po prilici, ovako glasilo: ‘Dragi BLAŽO, javićeš se VUJICI BOJOVIĆU i CEROVIĆU. Treba se boriti protiv nepravde i protiv nasilja i nezakonitosti – i ne bojati se. Treba se boriti i raditi protiv sile’. Potpis je bio: ‘ODBOR NARODNE STRANKE’. Ovo je sve, uglavnom”.

PREDŚEDNIK: „Jesi li ti zapečatio pismo?”

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Jesam – u istoj kuverti”.

PREDŚEDNIK: „Jesi li još što, od koga, primio, što je MARKO upućivao u Nikšić?"

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Jesam, primio jedan PAKET i to – od VUJADINA VUJAČIĆA [iz Grahova, vjere pravoslavne, „bivši kapetanski pisar“; takođe optužen]. Primio sam ga UOČI IZBORA narodnih poslanika, 17. oktobra [1907]… VUJADIN reče: ‘Poslao je MARKO ovaj PAKET da ga poneseš u Nikšić’. – Rekoh: ‘Ja ga ne mogu ponijeti, no ga ponesi ti, a ako ko ne potrefi [đe u Nikšiću živi BLAŽO ĐUKANOVIĆ – prim.a] – vrni ga mene”.

PREDŚEDNIK: „Je li bio PAKET zapečaćen?"

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Bio je zapečaćen i jednom pamučnom končinom obmotan; i kaza mi [VUJADIN] da će to biti nekakve novine iz Beograda”.

Međutim, Blažo Đukanović nije htio pimiti PAKET, već je, kako je opisano, glavom bez obzira iz Nikšića pobjegao na Cetinje. To se desilo nakon dana izbora za narodne poslanike – kada, uprkos prvotnome planu zavjerenika, nije „izbila revolucija”. Vujadin Vujačić, koji je PAKET za Đukanovića poslao po KRSTU A. MILOVIĆU, dolazi kod optuženoga Nikole Dakovića i prenosi mu što se desilo sa PAKETOM.
PREDŚEDNIK: „Pita li VUJADINA zašto ga je [PAKET] vrnuo? I što je bilo u paketu?“

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Pitao sam ga. On reče: ’Boga mi su bile tri male BOMBE’”.
U vezi traženja pasoša Marka Dakovića za Rusiju, 26. novembra 1907, pred Išljednom komisijom, Nikola Daković prepričava njihov razgovor, vođen prije otkrivanja zavjere, u Risnu (tada u sastavu Austro-Ugarske, koja za boravak crnogorskih državljana nije tražila pasoše).

„MARKO mi reče da bi najvoliji i on služiti u Crnoj Gori; ali, da se ne može složiti sa sadašnjom vladom – jer ga je ista zlom poćerala – pa se voliji izmaknuti, da mi ne bi zbog njega stradali. Te, zato, ne može sada u Crnu Goru, a dalje kud – u svijet – krenuće kroz nekoliko dana, pošto JOŠ NEKE IŠČEKUJE DA IDU ZAJEDNO.

Dalje mi [MARKO] reče da nema ni robe na sebe, pa je naručio da jedna nova mu se napravi. Reče: ‘PASOŠA NEMAM NIKAKVOGA, JER MI SE PRVI IZBUCAO, pa ćeš zaiskati kod kapetana PETRA [KOVAČEVIĆA], DA MI SE DADE BILJET ZA PASOŠ, KOJI ĆEŠ POSLATI NA CETINJE DA MI SE IZVADI. Pošlji mi, zajedno s njim i školsko svjedočanstvo, jer bez njega službu u svijet ne mogu dobiti. BILJET ZA PASOŠ TRAŽI OD KAPETANA ZA RUSIJU, jer bi mi milije bilo, a ako ne može biti – ONDA NEK’ TI DADE ZA SRBIJU”.

„Na ovome smo i zaključili”, nastavilja Nikola Daković, „da mu pošljem pasoš i svjedočanstvo; i da kažem ocu [AKIMU DAKOVIĆU] da mu pošlje putni trošak ispred njegova kretanja; a prije kretanja učiniće nam na znanje da siđemo koji [u Risnan, i-ili Boku kotorsku], ako mognemo. Već tu, o čemu drugome, nijesmo vodili nikakva razgovora. Ja se, taj isti dan, povratih kući. Kad dođoh na našu [crnogorsku] granicu, tu su me srela dva žandarma s Grahova; i narediše mi da pođem u kapetanski sud. Sa jednim žandarmom – SIMOM BOGDANOVIJEM KOVAČEVIĆEM, dođoh u kapetanski sud, a onaj drugi žandarm ostao je tu. Našâ sam kapetana i pisara i žandarma, tu su me prebrali [pretresli] i kod mene ništa nijesu našli. Kapetan me pozva na zapisnik; i pita me, zašto sâm bio u Risan i jesam li viđeo MARKA? Kazah da viđeh MARKA i izjavih na zapisnik sve do riječi do riječi, kako i ovđe. Nakon čega, ZAMOLIH KAPETANA, OD STRANE MARKOVE, DA MU IZDA BILJET ZA PASOŠ, ZA RUSIJU ILI ZA SRBIJU. Kapetan mi na to nije rekao ni da će ga dati, ni da neće. Poslije ovoga, kapetan me oslobodi i pođoh kući”.

Nikola Daković naglašava da se iz Risna, nakon razotkrivanja zavjere – o kojoj je izvijestio „Glas Crnogorca” – dobrovoljno iz Risna pojavio na Cetinje; a da je tamo, navodno, maltretiran od brigadira JANKA VUKOTIĆA – koji je, tada kao oblasni upravitelj, de facto vodio operaciju hapšenja najvećeg broja osumnjičenih za veleizdaju, te od strane isljednika SAVA VULETIĆA.

Što se Vukotića tiče, po izbijanju afere, on je, na prijedog ministra unutrašnjih djela, vojvode LAKIĆA VOJVODIĆA, od strane knjaza NIKOLE, 27. oktobra 1907. postavljen za upravitelja Katunsko-riječke oblasti, a 1. novembra 1907, Rješenjem knjaza NIKOLE, a na prijedlog ministra vojnoga, general-ađutanta Mitra Martinovića, razrješen dužnosti načelnika Opšte-vojnoga odjeljenja Ministarstva, te ujedno postavljen za komandanta Katunske brigade Crnogorske vojske – dakle, imao je u prijestonici pod operativnom komandom vojsku, žandarmeriju i policiju.

Reakcija na zavjeru iz Srbije, u vidu nagle militarizacije struktura crnogorske vlasti, ogleda se i u vanrednim unaprijeđenjima u više oficirske činove za istaknute pripadnike Vojske širom Knjaževine; takođe i u činjenici da je, koristeći ustavno pravo imenovanja trojice poslanika, Knjaz odlučio da to budu brigadiri, istaknuti „pravaši”: MIJAJLO VUČINIĆ, VELIŠA LAZOVIĆ, BLAŽO BOŠKOVIĆ…
Na koji je način, dakle, Nikola Daković tvrdio da je maltretiran od strane brigadira Vukotića?

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Gospodine Predsjedniče… Mene niko nije zvao – ni vlast, ni žandarmi; ja slobodno dođoh u Upravu; tu našao upravitelja, g. VUKOTIĆA i g. SAVA VULETIĆA. Gospodin VUKOTIĆ je mene, onako, ufatio; kaže: ‘NIKOLA, ti si osuđen, otac tvoj i brat tvoj, da se mušketate [strijeljate], a tvoje sve da se oduzme’. - Rekoh: ‘Hvala Bogu, moj otac je služio 40 godina GOSPODARA i to mu je nagrada; moj brat [MARKO DAKOVIĆ] je dijete [sic! - tada je imao 27 godina – prim.a] i on će se smijati kad ćete ga strijeljati. A ja’, velju, ’ne osjećam se krivim i savjest me ne grize‘. - ‘Pa’, velju, ‘savjest će gristi onoga ko će ne ubiti; a imanje, kad nam oduzmete, neće vam biti vajde – još će vam nešto faliti’. On [JANKO VUKOTIĆ] mi na to kaza: ‘Što god ti kažeš, sve ti jednako bilo’. Ovako mi je rekao; i onda je gospodin VULETIĆ nešto pisao i nije mi dao ni da pročitam.

Poslije toga, odmah pođoh; i metnuli su mi GVOŽĐA NA OBJE NOGE. Do nekoliko dana, u ponoći, došao je gospodin VUKOTIĆ – i mene su pozvali u kancelariju tamnice. Mene su noge bile gole i na obje noge gvožđa; i rekao mi je: ‘Odmah da prokažeš što je govoreno i odmah da napišeš!’ Onda je došao gsopodin VULETIĆ i primorao me da napišem; ili hoću ili neću”.

PREDŚEDNIK: „Šta ti je kazao?"

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Rekao je: ‘Sve jednako ti biva, da si nosio [poruke, pisma, bombe] ili nijesi. Ti sve napiši, sve je kazato na tebe i ti da si nosio, da si znao za pisma, za BOMBE, te je sve na tebe – i osuđen si’. Na taj način su sa mnom postupali. Rekli su mi: ’Kazao je tvoj otac [AKIM DAKOVIĆ], da si mu kazivao noću, da su to BOMBE’. Najposlije, primoraše me, te potpisah neki telegram za VUJADINA [VUJAČIĆA, optužen], ove sadržine: ‘Hodi odmah ovamo’”.

PREDŚEDNIK: „Kako su te naćerali?"

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Rekli su mi da – moram”.

DRŽAVNI TUŽILAC PAVLE VUJISIĆ: „Što se NIKOLA [DAKOVIĆ] pravda, da je, pod presijom, morao potpisati taj telegram, to ne mogu nikako pretpostaviti, jer – prvo i prvo – što sumnjam da je Išljedna komisija znala za onaj PAKET, a još manje ovaj opis u potankostima. Čudno je, pak, kako ga je on pred Išljednom komisjijom opisao – tako ga je isto i pred nama opisao. Tu ne može biti presije. On je, naime, uvidio da je to teška okolnost – pa je onda od njega [opisa PAKETA] odustao. Presije nije bilo nikakve”.

Javio se jedan od branilaca, dr DUŠAN MATANOVIĆ, insistirajući da Nikola Daković pojasni svoje tvrdnje o presiji.

DRŽAVNI TUŽILAC J. DRLJEVIĆ: „Čudim se gospodinu braniocu [MATANOVIĆU] što se nameće, jer DAKOVIĆ ima svoga branioca [LJUBA BAKIĆA]. Ovo ne ide nikako u korist njegova klijenta. Drugo, g. MATANOVIĆ nije pročitao dobro OPTUŽBU, jer se, zaista, vidi da izjava nije uzeta kao supstrat. On nam je to dobrovoljno kazao; a sad kaže da ga je g. JANKO VUKOTIĆ hvatao za prsa?!”

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Nijesam ništa dobrovoljno, dok nijesam došao u Veliki sud. Kad sam stupio ovđe, tad mi je bilo sve na raspoloženju – da kažem kako hoću. Do onda mi je bilo sve pod pritiskom”.

PREDŚEDNIK: „Reči, kakav je to bio pritisak?“

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Čim sam ušao [u Oblasnu upravu] odmah mi se pročitala osuda!”

PREDŚEDNIK: „Kakva osuda?“

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Ovakava: ‘Nikola, ti si osuđen, i tvoj otac, i tvoj brat, da se mušketate i da vam se sve oduzme’… Rekoše mi da su drugi svi priznali, a VULETIĆ mi reče: ‘Što god ti pričao, sve ti je jedno’. - Poslije toga, dao mi je da se potpišem; i rekao mi je: ‘To ništa ne važi za tebe’. - Ja sam mu rekao, ako hoće, neka napiše svojom rukom; on mene reče: ‘Metni tvojom rukom’. Ja sam morao metnuti, pa sam poslije potpisao: ‘Po pročitanju’. Odatle sam otišao sa gvožđima na nogama, natrag u zatvor”.

PREDŚEDNIK: „Ti si dao, čovječe, izjavu i tu nije bilo presije. To je prirodno, da išljedni sudija kaže: ’Potpiši što si kazao’“.

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Mora mi se pročitati”.

PREDŚEDNIK: „Dakako, da se je moralo. Ti si dao izjavu“.

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Morao sam je dati… Kad su me, pak, hvatali za prsa, kad su me metali u gvožđa, itd, morao sam reći – što ću drugo!? Ja rekoh: ‘Mušketajte me ujutru, samo me dalje nemojte mučiti!’ Oni mi rekoše: ‘Sad piši kako je u stvari, nemoj lagati, niti nametati’. Sve sam kazao, da je bilo ovako. Evo, ovđe sva četvorica [drugi optuženici] da sam se odmah požalio”.

PREDŚEDNIK: „Konstatujte fakt“.

DRŽAVNI TUŽILAC J. DRLJEVIĆ: „Molim vas, pitajte NIKOLU DAKOVIĆA, da li mu je bilo kakvih presija od išljednih sudija?“

PREDŚEDNIK: „Odgovorite, DAKOVIĆU“.

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Bilo mi je presije sve dok sam došao u Veliki sud”.

PREDŚEDNIK: „Dakle, tu Vama nije bilo presije?“

OPTUŽENI N. DAKOVIĆ: „Nije, nikada”.

Sljedeći izveden pred Sud je optuženi KRSTO MILOVIĆ, od oca ANTA, star 30, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, težak. On potvrđuje da mu je Nikola Daković predao „NEŠTO ZAVIJENO U KUTIJU”, da odnese u Nikšić, da to preda optuženome SAVU DAKOVIĆU, od oca ANDRIJE, kako bi on to predao Blažu Đukanoviću. Milović je, dalje, potvrdio da je PAKET preuzeo, da mu je Nikola Daković za to platio nešto novaca – ali, veli, nije znao da su u PAKETU bombe.

Potom je saslušavan pomenuti Savo Daković, rodom iz Nikšića, vjere pravoslavne, težak – optužen da je bio jedan od kurira za primopredaju pisama i bombi iz Risna u Nikšić. On je, veli, došao kod Blaža Đukanovića, ali ovaj nije htio da primi ništa. Tvrdi da za, bombe ili zavjeru, nije znao.

Red je došao i na Blaža Đukanovića, bivšega oficira. Ne poriče da je, sa jednom grupom zavjerenika, imao od 16. do 27. septembra 1907. śednike u kafani optuženoga Mihaila Jovanovića na Cetinju; da je tu bio i ANDRIJA RADOVIĆA, uopšte, kako kaže, „mnogo ih je bilo”; ali, veli, „nikada u mome prisustvu nije se govorilo ni riječi o kakvoj zavjeri”.

PREDŚEDNIK: „Kažite, da li poznajete MARKA DAKOVIĆA?“

OPTUŽENI BLAŽO ĐUKANOVIĆ: „Poznajem”.

PREDŚEDNIK: „Jeste li svoji?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „Ne, daleko smo u srodstvu”.

PREDŚEDNIK: „U kakvom ste srodstvu?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „Jedna tetka bila je udata za sina DAKOVIĆEVA”.

PREDŚEDNIK: „Jeste li sa [MARKOM] DAKOVIĆEM intimni?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „Jesam”.

PREDŚEDNIK: „Jeste li se družili?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „Jesmo, ovđe, na Cetinju. U Nikšiću smo zajedno učili”.
Na Sudu, Đukanović ne poriče da je 18-19. oktobra 1907. dobio poruku od kurira, ali, tvrdi, da ne može da se śeti je li poruka bila kako treba da primi pismo ili PAKET.

PREDŚEDNIK: „Kaza li ti od koga je poruka?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „Ne sjećam se dobro. Kaza, od DAKOVIĆÂ – ne znam, je li od AKIMA, ili od NIKOLE; samo znam – od Grahova”.

PREDŚEDNIK: „Kako ste odgovorili?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „Ja odgovorih SAVU DAKOVIĆU da idem na Cetinje i da neću ništa primiti”.

PREDŚEDNIK: „Zašto?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „BOJAO SAM SE, pošto je MARKO DAKOVIĆ pobjegao iz ruku Suda, ako Sud sazna, da će mi prekinuti put”.
Sud, međutim, u to vrijeme nije bio podigao nikakvu optužbu protiv Marka Dakovića.

Na Sudu je pročitan Đukanovićev iskaz od 26. novembra 1907. đe jasno naglašava da mu je kurir javio za PAKET, a ne za PISMO. Savu Dakoviću, za „onog Grahovljanina”, kurira koji mu je javio da treba da dobije PAKET, kazaće: „Neka ga đavo nosi! Jer ti, SAVO, znaš da je MARKO iz Crne Gore utekao, pa od njihove ku