BOMBAŠKA AFERA (7) „Bačiti BOMBE NA KNJAZA i objaviti srpsku revoluciju“

Piše: Vladimir Jovanović

Petoga dana procesa protiv optuženih veleizdajnika, pred Sud za suđenje anarhističkih izveden je, od gimnazijalaca cetinjskih, prvi po redosljedu – ĐORĐIJE KONTIĆ. Sa 16 godina on je najmlađi optuženik. Terete ga da je 20. oktobra 1907. u Kotoru prisustvovao sastanku dijela zavjerenika, đe su, on i kolega mu, gimnazijalac – DUŠAN ĐONOVIĆ, takođe optuženik – „referisali o đacima na koje bi mogli računati“; zatim da je, na povratku, iz Kotora na Cetinje, Kontić, sa Đonovićem, nosio šifrovano pismo MARKA DAKOVIĆA upućeno optuženome MILOŠU IVANOVIĆU (star 30 godina, v.d. sekretara glavne Državne kontrole).

Izvođenje na Sud gimnazijalaca je od srpske štampe, iz Beograda, zatim iz Novoga Sada, Zagreba i Sarajeva, te od nekih hrvatskih listova, oglašavano kao bezočna okrutnost Knjaza i dokaz da je staračka paranoja „ćipurskoga tiranina“ uzrok inscenacije cijeloga procesa.

Utvrđivanje krivice gimnazijalaca otuda je jedno od delikatnijih u sudskome postupka, osobito i iz razloga jer su, svi oni, na javnim pretresima uglavnom poricali svoje iskaze iz istrage i navode iz međusobnih suočenja, govoreći da su to radili pod prinudom – čak i zbog mučenja!

Dakle, prvi od njih je Đorđije Kontić. On na Sudu potvrđuje da je sa D. Đonovićem u OPTUŽBI naznačenih datuma bio u Kotoru, đe srijeću kolege gimnazijalce, upravo ispisane iz cetinjske i upisane u gimnaziju u Sremskim Karlovcima – JOVANA TOMAŠEVIĆA i JOVANA KAŽIĆA, takođe optužene (u bjekstvu). Potom kontaktiraju RADONJU POPOVIĆA – rodom iz Kuča, studenta; optuženoga, u bjekstvu – koji ih odvodi kod Marka Dakovića i STEVANA RAJKOVIĆA.

Na pretresu, međutim, Kontić opovrgava najvažniji dio iskaza isljednim sudijama: priznanje da je, uz pismo zavjereničke sadržine, Dakovićev kurir za jednu vrlo bitnu poruku. Tvrdi da mu, tokom istrage, „[državni tužilac PAVLE] VUJISIĆ reče: ’Ako govoriš tako, ti ćeš biti pušten, jer si dijete’“. Drugim riječima, veli, ispričao je ono što su iz tužilaštva tražili od njega. Tada – u isljednome postupku – nije poricao da pripada „đačkoj grupi“, bliskoj „klubašima“. Rekao je: „Svega nas je bilo 16 đaka“. Pod firmom odbrane od „pravaša“, pripravni su na ekstremne poduhvate – uključujući ubistvo premijera Knjaževine Crne Gore!

Naime, po prilici krajem septembra 1907, kaže Kontić, pronio se glas da će „pravaši“ na Cetinju napasti na kuću, tada simpatizera „klubaša“, vojvode GAVRA VUKOVIĆA – što se nikad nije desilo. Prema riječima jednoga drugoga optuženika, „masa je harala po Cetinju“. Pristižući u kolonama iz okolnih plemena, „pravaši“ su preplavili korzo na Cetinju. Osim te „đačke grupe“, naoružani su i neki cetinjski „klubaši“. Đorđije Kontić navodi da je „bio dogovor da oni iz kuće [Gavra Vukovića] pucaju kroz prozore; a mi, jedna polovina, da udarimo iz lokande, a druga pored kuće JOŠA NJEGUŠA“.

„Među nama se prosijao i taj glas“, kazao je Kontić u isljednome postupku, „da će oni iz kuće vojvode GAVRA, ako im dođe do nužde, prebjeći u bugarsko poslanstvo; jedni su bili smješteni u kući MITRA ĐUROVIĆA [optužen], a jedni u kući PERA GAŠIĆA, u namjeri, ako ih napadnu, da im [napadačima] s obadvije strane udare – jedni su, pak, bili u kući BOŽA BANAŠEVIĆA“.

Plan se, kaže, ubrzo promijenio: u slučaju napada na kuću vojvode Vukovića, ili nekoga drugoga „klubaša“, „pošto bi sva policija tamo potrčala, da udarimo na kuću dr LAZARA TOMANOVIĆA [predśednika Vlade – prim.a], polupamo mu prozore; i AKO SE ON POJAVI DA GA UBIJEMO; A AKO SE NE POJAVI, DA JEDAN POĐE U NJEGOVU SOBU I DA GA UBIJE, TE ONDA DA SE RAZBJEGNEMO SVAKI U SVOJ STAN I ČINIMO SE NEVJEŠTI“.

Ko im je izdavao ovakve naloge? „Među nama đacima i radnicima, DOBIJALI SMO UPUTSTVA OD VIŠIH tj. od onih koji su bili zatvoreni po kućama. Ja nijesam bio poznat sa ovom višom gospodom i nijesam išao kod njih u kuće, nego su DRUGI DONOSILI TAKVE GALASOVE, tj. NAJEDANPUT SE DONESE GLAS MEĐU NAMA – OVO SE I OVO IMA RADITI – I MI SE TOME POKORAVALI; A DA LI JE BAŠ TAKO NAMA NAREĐIVANO, JA NE ZNAM“.

„DUŠAN ĐONOVIĆ, sjutradan, kad smo preko noći htjeli napadati kuću TOMANOVIĆEVU“, nastavio je Kontić, „rekao mi je da je STEVAN RAJKOVIĆ pošao u Kotor, da donese DINAMIDE i da će istog dana uveče doći, a mi samo da budemo spremni; toga dana uveče, kad smo mi očekivali da RAJKOVIĆ donese DINAMIDE iz Kotora, pobjegao je MARKO DAKOVIĆ, bez da je mene bilo što poznato“.
Malo kasnije, na Cetinju, Dušan i MIHAILO ĐONOVIĆ, takođe gimnazista, optužen – Dušan i Mihailo su braća JOVANA ĐONOVIĆA – kazaše u povjerenju Kontiću da „đaci crnogorski, koji su se svi prikupili u Boki kotorskoj, doniješe BOMBE i da će brzih dana doći na Cetinje – iznenada“.

„Zatim sâm ih zapitao: ’Šta će se to raditi?’ A oni su mi kazali ovo: da treba JEDAN OD ĐAKA DA ZAPALI BILJARDU PETROLEJOM ILI BENZINOM, pa kad policija i činovnici policije pojure ka Biljardi, da preskoči JEDAN OD ĐAKA OGRADU IZA TURSKOGA POSLANSTVA, TE DA ZAPALI MINISTARSTVO UNUTRAŠNJIH DJELA I OBASNU UPRAVU; treći, među tijem, DA BAČI BOMBU U POŠTU, pa ako ona ne uspije, da prekine sve žice telegrafske, da se ne bi moglo imati komunikacije ni sa unutrašnjosti ni sa inostranstvom; zatim, pošto to izvršimo, IMAJUĆI SVAKI PRI SEBE PO JEDNU RUČNU BOMBU, poći ćemo k Staroj varoši, đe ćemo sresti MARKA DAKOVIĆA, našega brata JOVANA [ĐONOVIĆA] i ostale đake, koji će iz Austrije doći preko Obzovice, udružiti se s njima; i vičući: ’Dolje tirjani!’ – doći pred palac [Dvor].

Tu ćemo se dovatiti [udružiti] i VIKATI ’ŽIVIO GOSPODAR!’ PA ČIM SE ON [GOSPODAR] POJAVI BAČITI BOMBE POD NJIME; i onda, pomoću svoje družine, koje ćemo imati dosta, POUBIJAĆEMO SVE ČLANOVE DINASTIJE, osim Prestolonašljednika DANILA – njega ćemo proglasiti za Knjaza. I to: sazvati veliku narodnu skupštinu i na njoj proglsiti knjaza DANILA DRUGOGA za KNJAZA; a možda i za KRALJA. Ako se, pak, on ne bi primio, ONDA I NJEGA UBITI i OBJAVITI VELIKU SRPSKU REVOLUCIJU, jer je to u ostalim krajevima Srpstva sve već sređeno i skovato; a u Crnoj Gori će, takođe, na jedan mah ustati“.

Opisuje kako je, sa D. Đonovićem, otišao u Kotor, đe su se viđeli sa Markom Dakovićem. Nakon sastanka grupe zavjerenike – među njima je, valja zapamtiti, takođe bio optuženi JOVAN MILOVIĆ-BAILO – „MARKO zovne mene i D. ĐONOVIĆA u jednu sobu, nasamo; i tu nam je objašnjavao kakve su BOMBE, kakvu moć imaju i kako se bačaju; on reče da BOMBU treba bačiti i ako je bliži pad BOMBE od 20 koraka treba panuti odmah k zemlji, jer ono što je više od koljena na više – sve nosi“. Daković im je objasnio i druge taktičke detalje novoga plana prevrata, koncentrisanog na munjevitu akciju na Cetinju – nakon propasti prvobitne zamisli da se prevrat simultano na Cetinju i u nekim plemenima izvede 18. otkobra 1907, na dan izbora u Knjaževini.

Uz to, „MARKO se žaljaše da mu ’klubaši’ cetinjski NE ŠILJU NOVACA“. Izuzetak je izvjesna MILA VUKOVA (VULETIĆ, prema iskazu D. Đonovića); VUKO VULETĆ je 1918. predśednik Opštine Cetinje, jedan od glasnijih „ujedinitelja“. Za gospođu Vuletić, Daković kaže da je „bolja od svih njih, jer, reče, da mu se čini da je poslala po nekome – ne znam, ili reče 120 kruna ili 120 fiorina; i reče nam [DAKOVIĆ]: ’Pođite kod GAVRA VUKOVIĆA i MITRA ĐUROVIĆA i zaištite im pare’“.

U svakome slučaju, predao im je u Kotoru Daković jedno pismo, namijenjeno zavjereniku Milošu Ivanoviću, sa važnom porukom da se, pod vidom žalbi Knjazu, jednovremeno na Cetinje dovedu grupe iz nekih plemena dovedu grupe (100 Kuča, 50 Pipera, 50 Lješnjana, 30 Lukovljana, 50 Grahovljana) – Daković je nazvao „vojske“ – koje će voditi istaknuti „klubaši“, zavjerenici. To je dio novoga plana za prevrat i obiluje interesantnim taktičkim detaljima.
„Od sve ove vojske, POLOVINA STRAŽILA BI OKO CETINJA, da u vrijeme, kad bude na Cetinju plan izvršivan, ne dâ nikome izaći izvan Cetinja, ni doći na Cetinje – osim poznatim, koji će imti svoj naročiti znak. A POLOVINA OVE VOJSKE DA OSTANE NA CETINJU, DA POMAŽE DA SE PLAN POTPUNO IZVRŠI“, poručio je Daković, vajkajući se „da se ’klubaši’ cetinjski slabije odazivaju i da NEĆE DA ŠILJU PARU NI JEDNU i da rade nikako, ali neka mu šilju pare i neka rade što bolje mogu“.

Sličan opis daće u istrazi Kontićev kolega, Mihailo Đonović, s napomenom da „ti SVI VOJNICI IZ UNUTRAŠNJOSTI NEĆE ZNATI ZA TAJ PLAN, nego će u svakoj grupi biti po jedan ili dva čovjeka, koji će znati za njega i oni će se pridružiti nama; a KAD NASTANE BORBA, ONDA ĆE SE SVI, BEZ SUMNJE, PRIDRUŽITI UZ SVOJE VOĐE tj. uz one koji su unaprijed znali da su u tu svrhu došli“.

Vratimo se Kontiću; on i D. Đonović prenijeli su 21. oktobra 1907. Milošu Ivanović na Cetinju pismo i poruku od Dakovića. Prethodno su „kazali“ pismo Mihailu Đonoviću, te gimnazijalcima MILISAVU LJEPAVI, MIRKU BEGOVIĆU – i oni su, takođe, optuženi. Kontić navodi da je uhapšen 22. novembra 1907, oko mjesec nakon javnoga raskrinkavanja komplota. Zašto pred policijom (Išljednom komisijom) Kontić „nije od ovoga ništa htio kazati“, a priznaje isljednim sudijama?

„Zbog toga, što, kad smo čuli da je RAJKOVIĆ s bombama uhapšen, zavjerili smo se da ćemo biti tvrdi i čuvati tajnu; a ako nas sud pozove, da nećemo ništa priznati“, ali „ipak morah ovđe pred vama [isljednim sudijama] sve priznati, jer me savjest grizla i nikako nijesam imao mira; i čisto se sad osjećam da mi je mnogo lakše kad sâm vam kazao istinu“.

Sada, na Sudu, utvrđuje se, dakle, nova dikrepanca njegova, jer negira istinitost iskaza isljednim sudijama.

PREDŚEDNIK SUDA LABUD GOJNIĆ: „KONTIĆU, kao što si čuo, ti si učinjeo jednu veliku razliku u današnjemu iskazu i u iskazu pred išljednim sudijama“.

OPTUŽENI ĐORĐIJE KONTIĆ: „Ja sâm htio da izmijenim taj zapisnik, ima već mjesec i po. Kad im [isljednim sudijama] to kazah, ONI SU ME IZMRŠIKALI. A NIJESU MI NI KAVU NARUČILI, kao što su prije činjeli!“

Na Sudu, Kontić, tvrdi da su, on i D. Đonović, pismo Marka Dakovića sa usmenom porukom jednostavno izmislili kako bi ostavili jači utisak na Miloša Ivanovića. Konkretno, Dušan Đonović, veli Kontić, „reče da će ga [pismo] čitati [MILOŠU IVANOVIĆU] kao da ga je pisao MARKO; a ako bi ga IVANOVIĆ tražio, da će [D. ĐONOVIĆ] reći da ga ne može razumjeti, jer je pisano alegorički, nego da će mu ga on tumačiti“.

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Pošli smo [on, D. ĐONOVIĆ, M. ĐONOVIĆ, M. LJEPAVA, M. BEGOVIĆ] Ulicom Novice Cerovića i uljegli kroz avlijska vrata. Kad smo uljegli [u kafanu optuženog MIHAILA JOVANOVIĆA], našli smo sluškinju i pitali: ’Đe je Miloš?’ Ona odgovori, da je u kafani. Rekli smo joj da ga zovne i on je došao kod nas. I tu, mene nije poznao; ja mu kazah ko sam; i onda smo uzašli gore On je pitao, zašto smo došli kod njega? Kazasmo da u Kotoru viđesmo DAKOVIĆA i nekakve đakove i da je MARKO poslao ovo pismo, za koje je rekao da ga protumačimo ovako; i DUŠAN [ĐONOVIĆ] poče da ga čita, kao da ga tumači. On nije ni polovinu pročitao, a MILOŠ reče: ’Mene nije za to stalo što bestijate’. Reče: ’MARKO [DAKOVIĆ] JE BUDALA i mene nije stalo ni za... Ako je njemu volja da buni, ja neću’. U to ga [IVANOVIĆA] zvaše i on je otišao na večeru; i onda smo otišli i mi“.

Za riječ se javio Kontićev branilac.

KRSTO JABLAN: „Ja sâm htio samo da ga [KONTIĆA] upozorim na to, da govori samo istinu; jer ono, što sad govori, mnogo se razlikuje sa njegovim dosadanjim iskazima“. (Obraća se Kontiću). „Je li ti činjeno nasilja od strane išljednoga suda, dok su ti obećavali, kako kažeš, da će te odmah osloboditi, ako im sve kažeš?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Kazali su me da će me zatvoriti u Ladnicu [zatvor u podzemnoj pećini – prim.a]”.
PREDŚEDNIK: „Je li Vam od išljednika činjeno nasilje u išljeđenju do to – da su Vam obećali da će Vas odmah osloboditi ako budete pričali?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Nijesu mi činjeli nasilja drugoga osim što su mi prijetili da će me zatvoriti u Ladnicu i zakovat’ u gvožđa“.
U raspravu se umiješao i Tužilaštvo.

DRŽAVNI TUŽILAC PAVLE VUJISIĆ: „Ti si [obraća se KONTIĆU] sve to [iskaz u isljednome postupku] rekao“.

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Može biti“.

TUŽILAC P. VUJISIĆ: „A jesi li ti što svojeručno potpisao?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Jesam“.

TUŽILAC P. VUJISIĆ: „A je li te ko gonio?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Nje“.

TUŽILAC P. VUJISIĆ: „Jesi li sâm od nas zatražio papire, da ti damo; i da pišeš u istražnom zatvoru ako se još čega sjetiš?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Jesam“.

TUŽILAC P. VUJISIĆ: „Jesi li odnio papire?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Jesam“.

TUŽILAC P. VUJISIĆ: „A jesi li što donio zapisano?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Jesam“.

TUŽILAC P. VUJISIĆ (obraća se sudskome vijeću i pokazuje papire): „Ovo je, od riječi do riječi, njegov zapisnik“.

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Vi ste me držali dva sata prije nego što ste me poslali u zatvor“.

TUŽILAC P. VUJISIĆ: „A je li ovo tvoja ruka [rukopis]?“

OPTUŽENI Đ. KONTIĆ: „Jest’“.

Na Kontićev pokušaj da opovrgne iskaz isljednim sudijama opet reaguje Tužilaštvo.

DRŽAVNI TUŽILAC JANKO DRLJEVIĆ: „Mi smo opazili i prije da imaju [optuženici] dogovora u tamnici, radi čega smo se žalili Ministarstvu pravde i radi čega je promijenjena straža. Oni su, pak, bili razmješteni u Vojnom stanu [garnizonu na Cetinju], drugi u istražnom zatvoru, itd. [DUŠAN] ĐONOVIĆ je ispričao jednom od družine, kako su se dogovarali u tamnici i kako je KONTIĆ, baš onoga dana kad je došâ da reterira [promijeni iskaz], napisao biljetić [cedulju]: ’Drži se, ĐONOVIĆU! Dobro znaj da je ĐORĐIJA [KONTIĆ] tvrd kao čelik’. Ja molim da se pročita njegova izjava iz istražnog zatvora. Uostalom, naći će se ceduljice KONTIĆEVE, koje piše drugovima kroz tamnicu“.

Na drugoj strani, Kontić se, prije suđenja, obraća pismom direktno Sudu. U vlastoručnoj izjavi saopštava sve ono što je prethodno rekao isljednim sudijama, a što sada, sve skupa, na pretresu, pokušava opovrći. Predśednik Suda, Labud Gojnić, naređuje da se pročita taj Kontićev akt. „Optuženi Đ. KONTIĆ čita svojeručnu izjavu, koju je uputio SUDU“. Na taj je način, očigledno, srušen njegov pokušaj da „reterira“.

Nakon Kontića, 17. maja 1907. Sud poziva gimnazijalca MIHAILA ĐONOVIĆA, đaka V razreda gimnazije. OPTUŽBA navodi da su Mihailu njegov brat, Dušan Đonović, te Kontić, u kući Milisava Ljepave, saopštili rezime plana Marka Dakovića. Takođe, da je, sa Dušanom i Đorđijem, Mihailo prisutan kada su Milošu Ivanoviću prenosili poruku Dakovića.

OPTUŽENI MIHAILO ĐONOVIĆ: „Molim vas, gospodine Predsjedniče, moj zapisnik nije tačan, ušljed NASILJA KOJA SU VRŠILI NAD NAMA; oni su nas bili, mučili i stavljali u okove; a ovđe [prisutni] išljedni sudije NIJESU POSTUPALI KAO LJUDI; oni su nas primoravali da moramo priznati, inače, da će nas kazniti smrću“.

Mihailo poriče da je znao za Dakovićev plan, tj. da je u kući Ljepave o njemu zaista pričao izvjesni ILIJA IVKOVIĆ, za koga kaže da je, 18. oktobra 1907, na dan izbora, „govorio da ima 500 đaka u Dalmaciji, namjernih upasti u državu i kako će omesti izbore“; za toga Ivkovića tvrdi da je „najgora pijanica“. Ne poriče da su njegov brat Dušan i Kontić bili u Kotoru – ali veli da ne zna što su tamo radili. Imali su „neku ceduljicu“, te je pošao s njima da je uruče Milošu Ivanoviću.

PREDŚEDNIK: „Kad je došâ [IVANOVIĆ], što je bilo?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Oni su mu [D. ĐONOVIĆ i KONTIĆ] rekli da mu je nešto poručio MARKO DAKOVIĆ. Sjećam se da je on [IVANOVIĆ] odgovorio, da on ničije poruke neće vršiti, a najmanje MARKA DAKOVIĆA – koji je BUDALA“.

Onda je pročitan iskaz Mihaila Đonovića iz isljednoga postupka. Tu je govorio drukčije. Navodi kako su se on, Milisav Ljepava, D. Đonović, Jovan Tomašević, Jovan Kažić, te gimnazijalac GLIGORIJE-GLIGO VUKČEVIĆ, čini mu se i MILO PRLJA, te PETAR Ž. DRAGOVIĆ, učenik VI razreda, „na početku školske godine“, okupili „pod Orlov krš“. Tu im se obratio PETAR NOVAKOVIĆ – bivši pisar Oblasnoga suda na Cetinju, optužen da je glavna kurirska veza zavjerenika iz Beograda sa onima u Crnoj Gori. Okupljenim đacima je rekao „kako treba omladina da bude složna“. Na korzou cetinjskome, kazivao je M. Đonović, „s nama u zajednici“ šeta i Marko Daković. Kasnije, čuo je za plan ubistva Knjaza, kada dođe do podmetanja požara i krvoprolića na Cetinju. „Grupa đaka“, s Dakovićem na čelu, „koja dođe iz Austrije“, navodi, „pojuriće ka Starom dvoru, a Gospodar će sigurno biti izašao na balkon da gleda požar; i onda će BAČITI BOMBE U DVOR, da se Dvor razori“. Naredba je bila „POUBIJATE SVE ČLANOVE DINASTIJE, osim knjaza DANILA“. U tome iskazu, M. Đonović ne dovodi u sumnju autentičnost pisma Marka Dakovića za Miloša Ivanovića.

PREDŚEDNIK: „Eto vidiš kako si kazao pred išljednim sudijama“.

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Ja sam morao tako govoriti“.

PREDŚEDNIK: „A zašto?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Oni su mene prijetili, ako to ne priznam, a mora da su moji drugovi više znali nego ja, pa po njihovim zapisnicima govorio sam i ja. Oni su diktirali, a oni su i pisali; a to je, polovina, sve sama laž“.

PREDŚEDNIK: „A jesu li ti pročitali išljedne sudije zapisnik?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Jesu“.

PREDŚEDNIK: „A jesi li ga potpisao?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Ja sâm htio i sto puta da ga potpišem, samo da me ne prebiju“.

PREDŚEDNIK: „A kako ti ne priznade pred Išljednom komisijom [vodila policijsku istragu prije sudske – prim.a] koja je bila strožija?”

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Gospodine Predsjedniče, mene su ščepali tako nemilostivo u Oblasnoj policiji dva žandarama I TU SAM STUPIO MEĐU NEKAKVE RITERE KOJU SU TAKO IZGLEDALI, DA ĆE ME ODMAH UGUŠITI!“

Tužilac Pavle Vujisić je podśetio da je Mihailo Đonović ponovio ono što je njima ispričao i pri suočenju sa Milošem Ivanovićem.
Potom je pozvan u Sud MILISAV-MILO LJEPAVA, cetinjski gimnazijalac, star „nepunih 18 godina“. OPTUŽBA mu stavlja na teret da su mu, kao zavjereniku iz „đačke grupe“, drugi optuženi gimnazijalci pričali o planu krvoprolića, te da je jedan od kurira koji je prenosio konspirativne poruke optuženome MITRU ĐUROVIĆU, te Milošu Ivanoviću. Ljepava ne poriče da su 1907, po povratku iz Kotora, D. Đonović i Kontić pričali da im je Marko Daković kazao „da omladina mora da radi u interesu naroda, prava i zakona, da skine te zlikovce, lupeže, te nitkove“, ali i neke taktičke pojedinosti izvođenja prevrata.

U iskazu iz isljednoga postupka, od 7. februara 1908, Ljepava pominje da se, početkom septembra 1907, „u opštinskome parku“ grupi gimnazijalaca obratio Petar Novaković. „Mi sjedosmo i on, NOVAKOVIĆ, odma’ otpoče da govori o prilikama u Crnoj Gori. Spominjaše nezakonite agitacije, koje vlada vrši preko svojih ljudi – oficira i komandira, da u Skupštinu uđu samo njeni ljudi, koji će raditi i potvrđivati ono što im ona naredi“. Kroz nekoliko dana, član „đačke grupe“, Petar Ž. Dragović, prenosi mu poruku od Petra Novakovića. „Plan je bio ovakav: Doći će nekoliko plemena u neki određeni dan, a biće i naših varošana. Izazvaće Gospodara, te će se istaći MARKO DAKOVIĆ i održati nekoliko riječi o stanju u Crnoj Gori“.

Uslijedio je, po prilici 25. septembra 1907, ispad „pravaša“ u kafani takođe optuženoga MIHAILA JOVANOVIĆA – đe je polupan inventar. Prema riječima jednoga drugoga optuženika, „pravaši“ su, na svoj način, prethodno zalazili u Jovanovićevu kafanu: „Masa je bila u kafani preko puta. Je li slučajno, ili naročito – ja moram smatrati da je naročito – masa je ušla u onu kafanu đe smo mi bili. Tu su zauzeli sve stolove, pjevali, vikali, pili. Mi smo smatrali da je to jedan prepad ili što drugo slično“.

U Jovanovićevoj kafani „klubaši“ svakodnevno imaju śednike; neki se u njoj i hrane – kao ANDRIJA RADOVIĆ, a neki, na primjer Marko Daković, i noće. Kako su „pravaši“, dakle, 25. septembra 1907. kafanu demolirali, na lice mjesta je izašao i ministar vojske, te je zaveden red. Međutim, Daković nije imao đe spavati, pa je došao kod Ljepave. „Život mi ovđe više nije siguran“, rekao mu je Daković, „zato ću se morati, za koji dan, izgubiti s Cetinja, dok se stvari ne urede, da se obori sadanja vlada i u Skupštinu uđu ljudi po volji narodnoj“.

Dva dana kasnije, Ljepava od Petra Novakovića saznaje da mu je u policiji rečeno da njemu – Novakoviću – i Dakoviću, zbog mase na njih ogorčenih „pravaša“, ne garantuju za život. Daković i Novaković te noći bježe iz Crne Gore. Ljepava potvrđuje da su D. Đonović i Kontić donijeli kasnije pismo od Dakovića iz Kotora, te da su u njemu bili „označeni neki brojevi“.

Sljedeći izveden pred Sud je gimnazijalac MIRKO BEGOVIĆ, rodom iz Zagarča. OPTUŽBA ga tereti da mu je 18. oktobra 1907. u „đačkoj grupi“ rečeno da su „došli đaci u Kotor i donijeli BOMBE“, te da je, u kući Milisava Ljepave, saznao za pismo koje je Marko Daković preko D. Đonovića i Kontića poslao za Miloša Ivanovića. Tu, kod Ljepave, par dana nakon parlamentarnih izbora, objašnjava Begović, „poslije kratkog razgovora, došli smo do toga, da sada, kada dolaze od MARKA, da mi, kao od njegove strane, izvršimo nešto ovđe; i da se dogovorimo s pojedinim ličnostima i da stanemo svemu tome na put“.

Begović veli da su došli na ideju, da se posluže imenom Marka Dakovića, kako bi za akciju pridobili još nekoga. Pismo, koje, tvrdi, nije Dakovićevo, odnijeće Milošu Ivanoviću. Ne poriče da je Daković, zaista, preko Kontića i D. Đonovića, poslao i usmenu poruku „MIHAILU [IVANOVIĆU, optužen], SPASOJU [PILETIĆU, optužen] i MITRU [VUKČEVIĆU, optužen] da nekoliko svojih birača upute na Cetinje, da se žale na nepravilne izbore“. Međutim, ne pominje da je cilj okupljanja „birača“ na Cetinju zapravo dovođenje „vojnika“ za prevrat. I zaista, u izjavi datoj isljednim sudijama 1. februara 1908, o svemu je detaljno pričao – uključujući i plan ubistva Knjaza i preuzimanja vlasti. Sada ga Sud poziva da objasni iz kojih razloga mijenja iskaz?

OPTUŽENI MIRKO BEGOVIĆ: „Sila je bila“.

PREDŚEDNIK: „Kakva sila?“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Najprije su povukli moje drugove, koji su kazali da ja znam sve što oni znadu, pa onda, znajući kud se vrćem, govorio sam onako“.

PREDŚEDNIK: „Ušljed iskaza svojih drugova – MORAO SI?!“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Morao sam, oni su kazali sve što znadu – da i ja znam. Tu, pri suočenju, kazali su mi opširno njihov novi plan i zamolili me da ja pođem tamo, jer jedino tome imam zahvaliti da sam u životu ili da sam ovđe“.

PREDŚEDNIK: „Ružna tamnica?“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Vrlo lijepa!“

PREDŚEDNIK: „Zašto te je družina primorala?“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Mi smo drugovi svi koji smo ovđe – svi među prvim drugovima i prijateljima. Stoga se ova stvar i zapela ovako i došla je do ovoga. Ja, kao njihov drug, nijesam mogao ustati protiv svijeh, nadajući se, da će se doći do istine. Ako dođe do istine – dobro; a ako ne – ja ću poginuti kao žrtva“.

Da bi dodatno obrazložio negiranje svojih izjava iz isljednoga postupka, Begović tvrdi da je u pritvoru – zlostavljan.

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Istu noć nijesam [isljednim sudijama] ništa govorio, nego sam pošao u Medovinu [jedan od zatvora – prim.a]. Premišljah što da radim: ili da kažem ili da ne idem njihovim stopama. Sjećam se dobro kako je stvar tekla; JER JE SVE ZAPISANO OVĐE, PO LEĐIMA, PO NOGAMA I RUKAMA“.

PREDŚEDNIK: „A šta je to zapisano?“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Od prvoga dana od kad sam zatvoren, NAJGROZNIJE ŠTO SE JE MOGLO UČINJETI JEDNOME ČOVJEKU TO SE JE MENE UČINJELO“.

PREDŚEDNIK: „A šta to?“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Prvo, one gadne apsane i vazduh u apsanama, koji nije nigđe, nikada i ni u jednim apsanama kao u Crnoj Gori; pa onda, zlostavljanje od strane svijeh, počev od služitelja, pa sve do upravitelja zatvora. To su bile, gospodo, muke od gada, gliba i nečistoće svakojake, od pogrdnih riječi jednog stražara i upravitelja zatvora. TO SU BILE MUKE, PESNICE, VAĐENJE REVOLVERA I STAVLJANJE POD GRLO MOJE. Molio sam se, ali nijesam imao kome. Kazao sam Išljednoj komisiji i obećali su mi da će mi dopuštiti da se docnije sudim s tim ličnostima“.

PREDŚEDNIK: „A ko je to revolver vadio na tebe?“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „MARKO VUKOV, koji, ipak, ostade kao nečiji prijatelj [MARKO VUKOV je udaljen s dužnosti, jer je omogućio da se pritvorenici dogovaraju što će kazati na Sudu – prim.a]“.

PREDŚEDNIK: „Jest’, ON KOJI JE DOZVOLIO DA SE DOGOVARATE!“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Da, da. Biće i to, ali i ono drugo“.

Pred Sud je zatim pozvan DUŠAN ĐONOVIĆ, đak V razreda gimnazije na Cetinju, često je pominjan u prethodnim iskazima. Prizano je da je, skupa sa Milisavom Ljepavom, pratio Marka Dakovića i Petra Novakovića kada su pobjegli iz Crne Gore u Austro-Ugarsku. Sa Kontićem je bio u Kotoru; tamo se vidio sa optuženim Jovanom Tomaševićem, Jovanom Kažićem, zatim Radonjom Popovićem, pa Markom Dakovićem, Stevanom Rajkovićem i još nekim optuženicima – nota bene, među njima i Jovanom Milovićem-Bailom.

Daković im, tvrdi na Sudu, nije pričao o kakvim planovima za prevrat, niti im je davao pisma ili saopštavao poruke za nekoga u Knjaževini. Već, da se Daković „samo tužaše, kako se nalazi u rđavom stanju, kako se ne smije vraćati i kako bi dobro bilo da se đaci, ’klubaši’, okupe, da se žale Gospodaru“. Tvrdi da su izmislili Dakovićevu poruku za Miloša Ivanovića i da nije bilo plana za oružanu akciju.

I on, dakle, poriče prethodno saopšteno isljednim sudijama. Da li je Tužilaštvo u stanju da vjerodostojno pobije njihove tvrdnje kako su iskaze dali pod ucjenom ili zbog nasilja?

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Gospodin PAVLE VUJISIĆ mi je [u isljednome postupku] rekao: ’Jeste li šćeli ubiti GOSPODARA i sve njegove? Rečeš li da jeste, spašeni ste; a ako ne priznaš, onda ćeš na robiju’. Onda sam izmislio iz svoje glave i priznao“.
SUDIJA RISTO POPOVIĆ, ČLAN SUDSKOGA VIJEĆA: „A jesi li to rekao pred išljednim sudijama?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Ne!“

SUDIJA R. POPOVIĆ: „A zašto si rekao kad nijesi bio primoran?“

PREDŚEDNIK: „Dobra je opaska g. sudije POPOVIĆA. Kažeš, da su te primorali da kažeš, da ste šćeli ubiti GOSPODARA – a u tvome zapisniku to i ne stoji! A veliš da su te primoravali?!’

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Mene je bilo pred očima zašto me je RAJKOVIĆ optužio. Rekli su mi da mi je M. DAKOVIĆ pričao to i to. Mene je bilo predočeno sve, ja se sjetih svih muka u tamnici – bez išta, bez ikakvih dokaza, bez ikakvih naših priznanja, već samo na govoru jednoga RAJKOVIĆA; jer, tu smo bili okovani na rukama i nogama, bili smo opsovani, bijeni!“

PREDŚEDNIK: „Kad ste bili okovani?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Bili smo okovani 3. januara [1908] uveče. Kako rekoh, bili smo opsovani, bijeni; po 30 oružanih stražara oko nas, pa mi metne otvoreni revolver pod grlo“.

PREDŚEDNIK: „Koji stražar?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Neki spolja, ne znam koji. Poslije mi priča da nije ni stoti dio naredbe izvršen, što je moralo biti“.

PREDŚEDNIK: „SUD ZNA DOBRO DA SU TI STAVLJALI GVOŽĐA, ALI STAVILI SU TI IH ZATO ŠTO SI POKUŠAO DA BJEŽIŠ I UHVATILI SU TE U ŠKRKU“.