Piše: Vladimir Jovanović
Pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina 19. maja 1908. otpočelo je dokazivanje krivice za, uslovno rečeno, petu grupu optuženih za veleizdaju.
Od ukupno 52 optužena crnogorska državljanina, podśetimo, 32 su uhapšeni, a njih 20 su u bjekstvu: MARKO DAKOVIĆ, TODOR BOŽOVIĆ, JOVAN ĐONOVIĆ, PETAR NOVAKOVIĆ, RADONJA POPOVIĆ, SIMO ŠOBAJIĆ, LJUBOMIR-LJUBO PAVIĆ, LAZAR BOŽOVIĆ, PERO VRBICA, BAJO GARDAŠEVIĆ, MILIJA PAVIĆEVIĆ, SAVO ĐURAŠKOVIĆ, NIKOLA T. MARTINOVIĆ, VUJADIN VUJAČIĆ, MILUTIN MILIČKOVIĆ, LAZAR DAMJANOVIĆ, JOVAN TOMAŠEVIĆ, JOVAN KAŽIĆ, GLIGORIJE VUKČEVIĆ, JOVAN LAZAREVIĆ – njima se sudi u odsustvu.
U prvoj grupi, Sud je saslušao STEVANA RAJKOVIĆA, donosioca bombi iz Beograda na Cetinje, te optužene za skrivanje tih bombi: BLAŽA RADIFKOVIĆA i MIHAILA JOVANOVIĆA.
U drugoj grupi su saslušavani oni, koji su, pod raznim izgovorima, na Sudu priznali da su neposredni saradnici ili su bili u konspirativnoj vezi sa VASOM ĆULAFIĆEM, donosiocem dijela srpskih bombi u Vasojeviće, preko Sandžaka, tada u Turskoj, a to su: MARKO ĆULAFIĆ, MIJAT ĆULAFIĆ, IIJA ĆULAFIĆ, ANDRIJA PANTOVIĆ, MILOSAV RAIČEVIĆ.
U trećoj grupi izvedenih na Sud su optuženi za neposrednu saradnju sa MARKOM DAKOVIĆEM, na način da su obavili prijenos dijela bombi, od Beograda do Boke kotorske – to je ĐURO VOJVODIĆ – odnosno, iz Boke kotorske za Nikšić porukâ i bombi: NIKOLA DAKOVIĆ, AKIM DAKOVIĆ, KRSTO MILOVIĆ, SAVO DAKOVIĆ, BLAŽO ĐUKANOVIĆ, JOVAN MILOVIĆ-BAILO, PETAR CEROVIĆ.
Cetinjski gimnazijalci ĐORĐIJE KONTIĆ, DUŠAN ĐONOVIĆ, MIHAILO ĐONOVIĆ, MILISAV LJEPAVA, MIRKO BEGOVIĆ su u četvrtoj grupi – bili su na Cetinju pripravni za izvođenje oružanih akcija i prenijeli su važno pismo i usmene poruke Marka Dakovića nekim od optuženih za zavjeru, između ostaloga, da „u svoje vrijeme“ na Cetinje dovedu „izvjesan broj svojih saplemenika“ a „u svrhu izvršenja zavjereničkog plana“.
Dakovićevo pismo i poruka 21. oktobra 1907. o novome planu za prevrat su dostavljeni prvenstveno MILOŠU IVANOVIĆU, v.d. sekretara Glavne državne kontrole; on je njihovu sadržinu trebalo da prenese uticajnim „klubašima“, koji su se, prije dana parlamentarnih izbora, tj. dana prvobitno planiranoga za prevrat, dislocirali u svoja plemena – u Kuče, Pipere i Lješansku nahiju – i tu, tvrdi OPTUŽBA, čekali na signal za akciju.
Sud za suđenje anarhističkih zločina, dakle, 19. maja 1908, kada saslušava Miloša Ivanovića, počinje sa pretresom opravdanosti optužbi protiv, uslovno, pete grupe zavjerenika – visokopozicioniranih „klubaša“, uglavnom službenikâ državne administracije,.
Osim Miloša Ivanovića, tu su i njegov brat MIHAILO IVANOVIĆ, v.d. člana Velikoga suda, zatim: GAVRILO CEROVIĆ, v.d. predśednika Oblasnoga suda; MITAR ĐUROVIĆ, pravozastupnik; SPASOJE PILETIĆ, sekretar Ministarstva pravde; MITAR VUKČEVIĆ, član Oblasnoga suda u penziji; Milovan MARUŠIĆ, bivši poslanik; ANDRIJA RADOVIĆ – bivši premijer.
Gimnazijalci Kontić, Ljepava, Begović i braća Đonovići u isljednome su postpuku tvrdili da im je Miloš Ivanović, po predaji pisma i poruke od Dakovića, odgovorio: „Znam ja što smo mi rekli i ugovorili s MARKOM. Ali, vidite, ne može se sad. JA ĆU OTIĆI U KUČE I AKO NIKO NE ŠĆEDNE RADITI, JA ĆU SÂM“.
Mijenjajući iskaze, pod obrazloženjem da su u istrazi zlostavljani, na Sudu će gimanzijalaci kazati, međutim, da je Miloš Ivanović ljutito odbio da razgovara s njima, jer je „MARKO [DAKOVIĆ] budala“. Ispostavilo se da je Tužilaštvo predočilo materijalne dokaze da gimnazijalci – usaglašavajući, uoči suđenja, „priču“ kroz tajnu prepisku – na pretresima posežu za neistinom, ne zbog navodnoga zlostavljanja od strane vlasti, nego da bi Ivanoviću, te još nekim optuženicima, koje su prethodno teretili, omogućili odbranu.
Utvrđeno je, što Ivanović ne poriče, da je, 26. oktobra 1907, dakle, pet dana nakon što su mu gimnazijalci prenijeli pismo i poruku od Dakovića, on zaista i otišao u Kuče. No, nema konkretnih činjenica da je on tamo radio na kakvom prevratničkom okupljanju saplemenika – uostalom, sve i da je mogao, jer je afera tada bila javno raskrinkana i počela su hapšenja.
Ivanović je o tome na Sudu kazao: „Računao sam da ću tek oko 1. novembra [1907] ići [u Kuče]. Što pođoh dva-tri dana ranije, bio je uzrok što je bilo tri dana praznika, pa sâm molio, po dovršetku rada, moga šefa da mi ova dva-tri dana ne računa u dopust“.
Odgovarajući na pitanja LABUDA GOJNIĆA, predśednika Suda za suđenje anarhističkih zločina, Ivanović kaže da Marka Dakovića „poznaje dobro“. „Sa njim sâm se upoznao od kada je bio ovđe [na Cetinju], a ranije u Biogradu“, rekao je. Obojica su se, naime, školovali u Beogradu. Međutim, tvrdi da Daković s njim nikad nije pričao o „revoluciji“; ali da je, Daković, nezadovoljan što su neki „klubaši“, uoči izbora 18. oktobra 1907, odustali da se na njima kandiduju.
OPTUŽENI MILOŠ IVANOVIĆ: „[DAKOVIĆ] je za to [ANDRIJU] RADOVIĆA lično ukorio. On [DAKOVIĆ] kaže kako to nije lijepo, kako su imali dosta prilike da budu izabrani; i osuđujući RADOVIĆA, [GAVRILA] CEROVIĆA i druge, kaže mi: ’Ja ću učinjeti, kad oni neće da rade kako valja, da ih ne bude i tako ću se trsiti njih’“.
PREDŚEDNIK SUDA LABUD GOJNIĆ: „Da li je tu pominjao BOMBE?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Ne znam, samo govorio je da će navaliti – da ih nema, da ih trsi“.
Ivanović i Daković, neko vrijeme, tokom septembra 1907, odsijedaju, hrane se i noće u kafani optuženoga MIHAILA
JOVANOVIĆA. Ta kafana, pisali smo, 25. septembra 1907. je demolirana od strane „pravaša“.
SUDIJA RISTO POPOVIĆ, ČLAN SUDSKOGA VIJEĆA: „A za vrijeme napadaja ste bili [u kafani JOVANOVIĆA]?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Jesam. Dozvolite da nastavim. Sjutradan bijaše upravo grozno stanje na Cetinju. Bilo je huke i buke protiv nekijeh ličnosti. Od strane, pak, policijskih činovnika, među kojima ima i časnih, bilo nam je saopšteno da nas je narod osudio na smrt. Nijesu nam baš tijem riječima saopštili, ali je izlazilo da je narod kivan i da se boji policija da će nas pomlatiti. Dakle, već je policija bila tu i lijepo rekla: ’Molimo vas, uklonite se od rulje, gomile, i nemojte izlaziti poslije 17 sati, JER BI GOMILA MOGLA NEKOG UDARITI TOLJAGOM ili makar čim’. To je bilo, od strane policije, vrlo dobro; i to sam ja poštovao, jer sâm čuvao svoj život, da me ne nagrde, ili život ili čast“.
U svoju odbranu, Ivanović se poziva da je uhapšen 2. februara 1908. – dakle par mjeseci nakon izbijanja afere, čime sugeriše da je, ako je kriv, mogao napuštiti Crnu Goru. Po hapšenju, naredna dva dana je saslušavan, a „5. februara [1908] pozvan sâm od strane išljednika i saopšteno mi je da je sve što je trebalo islijediti – islijeđeno; i da ostaje još suočenje s đacima [gimnazijalcima]“. Tvrdi da ga je to zabrinulo: „Najprije sâm računao, iz ijeda što ih onako primih da su oni protiv mene [21. oktobra 1907, kad su mu gimnazijalci donijeli pismo i poruku od M. DAKOVIĆA; a on za DAKOVIĆA, navodno rekao da je budala – prim.a]; jer, bijahu ljutiti što ja nijesam primio poruku“.
Prethodno, na saslušanju 2. februara 1908. Ivanoviću je, na zapisnik, postavljeno pitanje: „Je li Vam ko od MARKA DAKOVIĆA i drugova mu donosio bilo poruku kakvu, bilo pismo – bilo oboje – koje se odnosilo na zavjeru?“ Ivanović tvrdi: „Nije mi nikad niko, nit’ od MARKA DAKOVIĆA, niti od koga drugoga, donosio nikakve poruke, niti pismo, koje bi se odnosilo na bilo što, a kamo li na zavjeru protivu domovine i GOSPODARA“. U nastavku, ponavlja, izričito, da poruku ni pismo nije dobio, pa ni iz Kotora, da gimnazijalce – Dušana Đonovića i Đorđija Kontića, ni ostale đake, uopšte i ne poznaje. Na insistiranje isljednika, da o tome, još jednom „dobro razmisli“, veli: „I po treći put kažem, da mi apsolutno nikakvo pismo nijesu donosili“.
Međutim, iskaze će, ubrzo potom, mijenjati: do priznanja na Sudu da su mu gimnazijalci – Đonović, Kontić i ostali – prenosili: i pismo i poruku od Dakovića.
PREDŚEDNIK: „Vaši iskazi danšnji i pred išljednim sudijama – oni se razlikuju. Kažite, zašto nijeste priznavali, na prvom saslušanju, sve što sada priznajete?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Evo zašto: Poslije otkrića zavjere, za dugo vremena, ja nijesam mogao ni misliti da, zbog onoga dolaska đaka, dođem na odgovornost u vezi sa zavjerom. Kad sâm se vratio od kuće [iz Kuča na Cetinje], čuh, da ima đaka u tamnici; onda sâm malo računao, da bi moglo biti da sad izađe da me vrag podvuče, jer prije ništa nijesam znao što se iza brda valja, a nijesam mogao nikad zamisliti da će se što izvrnuti. Kad dođoh na zapisnik, pozvala su me gospoda [isljedne] sudije i stavila mi pitanja o zavjeri. Ja sâm se malo uznemiro. Oni su rekli, da ima tu šest đaka i treba da kažem. Iza toga, odmah shvatih da su oni nešto iznijeli protivu mene; i mislio sâm, da neću da kažem ni ono što je bilo. To je bio afekat u nervoznom stanju. Nije prošlo mnogo vremena, oni su mene pozvali i grizla me savjest; i rekao sâm pravu istinu”.
PREDŚEDNIK: „Vidite, IVANOVIĆU, Vi ste bili član Oblasnog suda I TREBALI STE ZNATI DA SUDU TREBA KAZATI ISTINU; i Vi nijeste smjeli da krijete za dolazak đaka, a ne može se pretpostaviti da ste Vi tu stvar zaboravili, jer je to Vaša stvar“.
U svoju odbranu, Miloš Ivanović je još naveo da nije imao nikakvih političkih ili materijalnih razloga da se uključi u prevrat; naime, „[nijesam] mogao biti nezadovoljan sa službom koju sâm imao, a od oktobra [1907] dobih baš i povišicu“, niti „su me naveli kakvi drugi razlozi da pljunem na zasluge moje kuće, koje su poznate od pamtivjeka i da pljunem na ono što smo uživali od strane države i vladaoca“.
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Naša kuća je sedam putam gorjela u dimu, dva puta zidana o trošku vladike DANILA. Zar da ja na sve to pljunem? Ne znam zašto? Valjda, za volju DAKOVIĆA, ili Pavla ili Janka, da pogazim službu, život, roditelje, pleme i čast – i sve da to pogazim?!“
U vezi sa ovim svečanim izjavama, koje sugerišu lojalnost dinastiji PETROVIĆ-NJEGOŠ, nije zgorega primjetiti da će Miloš Ivanović od 1917. biti član tzv. Crnogorskog narodnog odbora za ujedinjenje Andrije Radovića. Ivanović je za ovu ekspozituru srpske vlade radio u Njujorku...
Narednoga dana, 20. maja 1908, pred Sud je pozvan GAVRILO CEROVIĆ (1877–1954), rodom iz Tušine. Iako je u ovome procesu osuđen – biće, kao i većina drugih, amnestiran od Knjaza i 1914. biran za potpredśednika Crnogorske narodne skupštine, te zastupnika ministra prosvjete i crkvenih djela. No, nakon 1918, jedan je od perjanica „ujedinitelja“, a doprinos za „srpsku stvar“ umio je da naplatiti, dobivši, između ostalih, funkcije inspektora Ministarstva pravde Kraljevine SHS, okružnoga načelnika, predśednika Skupšine Zetske oblasti i „ministra na raspolaganju“. Kasnije je bio senator, te je, u tome svojstvu progurao i zakon o samome sebi!
Naime, ZAKON O IZVANREDNOM PRIZNANJU GODINA DRŽAVNE SLUŽBE CEROVIĆU GAVRILU usvojio je 24. novembra 1933. Senat Kraljevine SHS. U čl. 1 ovoga Zakona piše: „Priznaje se CEROVIĆU GAVRILU, okružnom načelniku u penziji, izuzetno od propisa Zakona o činovnicima od 31. marta 1931 godine, u godine efektivne državne službe za penziju i za napredovanje šest godina i dva dana, za koje je vreme bio van državne službe zbog osude u BOMBAŠKOJ AFERI u Crnoj Gori“! U obrazloženju se navodi i njegov doprinos kada je 1923. postavljen „ZA NAČELNIKA OKRUŽNOG, RADI ISTREBLJENJA ODMETNIKA U NIKŠIĆSKOM OKRUGU“...
Cerovića su na suđenju 1908. teretili: optuženi VASO ĆULAFIĆ da je, neutvrđenoga datuma 1907, učestvovao na zavjereničkome skupu održanome na Romanovoj livadi kod Cetinja, sa koga je, tvrdi OPTUŽBA, zavjerenicima u Beogradu poslata poruka da su u Crnoj Gori zreli uslovi za prevrat; zatim, optuženi DUŠAN ĐONOVIĆ navodi u isljednome postupku da je Cerović u kući optuženoga MITRA ĐUROVIĆA, sa još nekim zavjerenicima, raspravljao o izgledima za prevrat; optuženi NIKOLA DAKOVIĆ tvrdi da Marko Daković pominje Cerovića u pismu adesiranom za optuženoga BLAŽA ĐUKANOVIĆA; konačno, tvrdi OPTUŽBA, Cerović priznaje da je 25. septembra 1907. imao sastanak „noću u kući MIHAILA JOVANOVIĆA sa zavjerenicima M. DAKOVIĆEM, JOVANOM ĐONOVIĆEM i drugima“.
Sudu je Cerović ispričao da, kao i Miloš Ivanović, poznaje Dakovića još „iz Biograda“, kad su tamo učili. Družili su se i na Cetinju u gostionici Jovanovića, a tu je, na hrani, bilo i „mnozina abonenata“. Krajem septembra 1907, kaže Cerović, „vidjeći da nas traži masa, koja ide ulicama cetinjskim, i pošto učinjesmo nekolicina korake kod Ministra–predsjednika [premijera LAZARA TOMANOVIĆA – prim.a], odnosno ministra pravde, te pošto viđesmo da vlast ništa ne preduzima da razjuri demonstrante, tu gomilu koja je išla sa batinama i vikala protiv ’klubaša’, nego je Vlada još izdala neku konskripcionu listu – u kojoj su se nalazila desetorica, među kojima sâm i ja bio i tu nam je listu uručio šef policije sa preporukom da se čuvamo – to sâm smatrao kao nemoć Vlade, a kao povlađivanje masi“.
Dalje, kaže, „čuvah se na mom kvartiru u društvu s trojicom, nije mi drugo preostajalo; a tu su bili, ukoliko se sjećam, SPASOJE I CVJETKO PILETIĆI, [MITAR] ĐUROVIĆ i [MILOŠ] IVANOVIĆ i ja; tu smo dvije-tri noći bili upravo sklonjeni i nadali se, svaki čas, kad će nas masa napasti i spremni smo bili za odbranu“. Prethodno, u kući Mitra Đurovića, Cerović tvrdi da o planovima prevrata nijesu pričali, niti je tu bio prisutan Dušan Đonović – koji je o tome pričao u isljednome postupku. I druge iskaze, koji ga terete, odbačuje u potpunosti. Takođe, tvrdi da ceduljicu D. Đonovića, kojom mu daje instrukcije kako da na Sudu priča, nije u pritvoru dobio.
Cerovićevu odbranu dijelom će srušiti naredni optuženik izveden pred Sud – MITAR ĐUROVIĆ. Za razliku od Cerovića, između ostaloga, on potvrđuje da je u njegovoj kući na Cetinju bio Dušan Đonović. Međutim, Đurović, za razliku od Đonovića, tvrdi da ni tada, ni bilo kada, u njegovome prisustvu nije govoreno o prevratu.
PREDŚEDNIK: „ĐUROVIĆU, iskazi CEROVIĆA i Vaši, razilaze se i ima kontradikcija“.
Tu primjedbu, Đurović ne komentariše. Đurovića su iskazima u isljednome postupku teretili i Stevan Rajković, Vaso Ćulafić, Dušan Đonović Đorđije Kontić, Milisav Ljepava, te svjedoci ILIJA IVKOVIĆ (jedan od kurira), dijelom i MILO PRLJA (gimnazijalac) – da je bio član zavjereničke organizacije, te da mu je Marko Daković, po kuririma, poslao više poruka. U odnosu na to, Đurović veli da je jednu pisanu poruku – ceduljicu, zatekao kod kuće.
OPTUŽENI MITAR ĐUROVIĆ: „Ja sam došao doma i našao tu ceduljicu. Pitam ženu: ’Ko je to ostavio?’ Kaže: ’Dolazili su ti, što su se potpisali [D. ĐONOVIĆ I M. LJEPAVA] i rekli da imaju nešto važno s tobom govoriti’. - ’Kazaćeš, da ja s tom đečurlijom neću imati posla’ [...] Niti sâm znao da idu u Kotor, niti da donose poruku. Pitajte ih – treba da se suočimo. Ja tražim da se suočimo, jer bez suočenja ne može se saznati prava istina“.
PREDŚEDNIK: DUŠAN [ĐONOVIĆ] i KONTIĆ kažu, kad su bili pred gospodom išljednim sudijama, da im je DAKOVIĆ rekao da pođu kod Vas i da traže novaca. Otkud bi Vama mogao DAKOVIĆ upućivati ĐONOVIĆA i KONTIĆA da traže novaca? Otkud bi mogao upućivati DAKOVIĆ pismo po [MILOŠU] IVANOVIĆU kad ne bi bilo nikakve veze i intimnog odnosa između vas?“
OPTUŽENI M. ĐUROVIĆ: „Prvi i prvo, hoću izjaviti je li istina da je tako bilo, da je poručio ili slao pismo? Ma bila to i istina, ipak, za mene ne bi imala nikakve krivice, jer DAKOVIĆ bi mogao tražti novaca od koga hoće; mogao je pričati što hoće – kad ja nijesam znâ, niti sâm posvećen. Za to trebaju fakta“.
PREDŚEDNIK: „Ali, Vi priznajete da Vam je IVKOVIĆ donio pismo i kazao da je od DAKOVIĆA. Pa zašto se nijeste o tome uvjerili? Poznajete li DAKOVIĆA?“
OPTUŽENI M. ĐUROVIĆ: „Nikada ga nijesam vidio. Nikada mi ni jednoga slovceta nije napisao. Niti u Sudu nijesam imao prilike da vidim“.
PREDŚEDNIK: „Kažite, ĐUROVIĆU, je li bilo kakvog sastanka u Vašoj kući i kad je bio i ko je bio na tom sastanku?“
OPTUŽENI M. ĐUROVIĆ: „Sastanaka je bilo u mojoj kući, ne jednu veče, nego nekoliko večeri“.
PREDŚEDNIK: „Ostavite te ostale slučajeve i govorite one na kojima su bili [DUŠAN] ĐONOVIĆ i [MILO] PRLJA [svjedok]“.
OPTUŽENI M. ĐUROVIĆ: „To je bilo kao i ostalih večeri. Bili su tu, kako se sjećam, GAVRILO CEROVIĆ, SPASOJE PILETIĆ,
CVJETKO PILETIĆ, DUŠAN ĐONOVIĆ i taj PRLJA. Mi smo toga PRLJU i ĐONOVIĆA poslali, pošto su malo posjeđeli i pričali, kako se skupila svjetina u tim i tim kafanama, ne želeći da i ta đeca budu sa nama ako napadnu na nas. Oni su otišli. Na tom sastanku nije bilo govora apsolutno ni o čem drugom, nego smo prosto zborili o jadu, kako ćemo se braniti ako nas neko napadne. NAORUŽALI SMO SE i još se sada mogu naći 60 fišeka u kući mojoj, koje sam ja napunio olovom za kurjake. SVAKI JE IMAO I REVOLVER i zaista smo se riješili da umremo, kao da se sa neprijateljem borimo, a ne sa našom braćom. To bi vazda učinio kad bi me ko napanuo“.
PREDŚEDNIK: „A je li vas ko napadao“.
OPTUŽENI M. ĐUROVIĆ: „Nijesu, istina, nego su se samo pripremili, ali, kad su viđeli da će biti muke...“
PREDŚEDNIK: „A koga su napadali?“
OPTUŽENI M. ĐUROVIĆ: „Nijesu li rušili štamparije i kuće usred varoši? Kako nijesu napadali? Znate Vi to bolje nego ja“.
U nastavku, Đurović tvrdi da nije dobio nikakvu ceduljicu koju mu je Dušan Đonović pisao u pritvoru – a čiju je autentičnost Đonović na Sudu priznao. Što se tiče novca, koji je Marko Daković tražio od njega, Đurović je u svoju odbranu kazao: „Svaki zna da ja nemam ni helera, već samo dugova“.
Sljedeći je pred sud izveden SPASOJE PILETIĆ (1876–1955), porijeklom iz Zavale kod Pipera. Stevan Rajković ga tereti iskazom da mu je Marko Daković, dok su bili u putu, pričao „da će PILETIĆ dići Pipere“; Vaso Ćulafić veli da je Piletić učesnik zavjereničkoga skupa na Romanovoj livadi kod Cetinja; Đ. Kontić i D. Đonović su kazali da ga Daković pominje u pismu s ulogom da grupu Pipera, na dan prevrata, dovede na Cetinje; po vlastitome priznanju, tvrdi OPTUŽBA, Piletić u kući Mitra Đurovića – sa njim, G. Cerovićem i još nekim osobama, priča o izgledima za prevrat.
I Piletić se izjašnjava da se poznaje sa Markom Dakovićem, da je s njim „bio dosta intiman“. Zna i JOVANA ĐONOVIĆA.
Međutim, kaže da, između ostaloga, uopšte ne poznaje svoga saplemenika – TODORA BOŽOVIĆA.
PREDŚEDNIK: „Odgovorite na pitanje: Jeste li bili na kakvom sastanku na Romanovoj livadi i kad je bio taj sastanak?“
OPTUŽENI SPASOJE PILETIĆ: „Ja sâm imao sastanke ne samo jedan dan, nego gotovo svaki dan na Romanovoj livadi. Tu su bili moji drugovi, da se sklonimo od ljetnje vrućine pod hlad. Te naše konferencije bile su obični razgovori, ali takvih konferencija, kako zamišlja državni tužilac – da se sklapa zavjera, da postoji plan da se stvori prevrat – takvih konferencija nije bilo. Ja nijesam imao prilike da ih vidim. Drugo bih želio, kad se već govori o konferenciji, da mi se kaže: kad je to bilo, ako se ne zna dan – koji je mjesec, koja je neđelja, koje je, uopšte, vrijeme – da ja mogu znati jesam li ja bio tu. Možda nijesam bio na Cetinju?“
PREDŚEDNIK: „Ja sâm Vas pitao, Vi kažete da ste bili u društvu izvjesnih drugova. Kažite, koje Vi razumijevate pod svojim drugovima?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Bio sam sa g. BAKIĆEM [LJUBOM, braniocem grupe optuženih za zavjeru – prim.a], sa MATANOVIĆEM [DUŠANOM, braniocem grupe optuženih za zavjeru], RADULOVIĆEM [MARKOM, prvim premijerom iz redova ’klubaša’], sa ANDRIJOM RADOVIĆEM [drugim ’klubaškim’ premijerom]; a i činovnici drugi – dolazili su. To se društvo mijenjalo svaki dan. Ja mislim da sâm na to pitanje dao odgovor. Samo bih želio da i ja nešto znam – da mi se kaže kad je to moglo biti pa da dajem tačno objašnjenje?“
PREDŚEDNIK: „Državni tužioci iznijeli su prema kazivanju Ćulafićevom, koji je to [u Beogradu] čuo od NOVAKOVIĆA [PETRA; optužen, u bjekstvu], a koji je pošao iz Crne Gore u mjesecu oktobru [1907] i tamo pričao kako je upućen u Biograd od strane Vaše, [GAVRILA] CEROVIĆA, itd; i da ste ga poslali s tom preporukom da prenese bombe u Vasojeviće MILOSAVU RAIČEVIĆU, što je ĆULAFIĆ i učinjeo. To je TUŽBA iznijela prema pričanju ĆULAFIĆEVOM“.
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Dopuštite da i ja učinim neke pretpostavke. Uzmimo slučaj [da] je to bio 8. oktobar [1907]. Ja sâm optužen kao zavjerenik. Ja sâm trebao imati neke uzroke za to. Ja sam bio činovnik do 25. avgusta [1907]. Tada je izašao ukaz i ja sâm vršio dužnost do 1. septembra [1907]. Stajao sam na Cetinju desetak dana. Tada pođoh u Pipere, đe sâm bio istaknut kao kandidat za narodnog poslanika. Ova konferencija [na Romanovoj livadi], znači, ako je nje i bilo uopšte i ako se radilo o kakvom planu, izlazilo bi da je bila nešto ranije. Zbog čega bih ja bio zavjerenik? Da li radi nezadovoljstva ili radi čega drugoga? Neka bude pretpostavka da sâm bio ranije zavjerenik – zašto bi NOVAKOVIĆ čekao toliko vremena?“
PREDŚEDNIK: „Kad ste pošli kući [u Pipere]?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „10. Ili 12. septembra [1907]“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li dolazili iz Pipera do 27. septembra [1907]?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Dopuštite da govorim. Pođoh u Pipere. Moja kandidatska lista istaknuta je, čini mi se, 15. septembra [1907]. Toga dana bio sâm sproveden iz Pipera za Podgoricu pod stražom, pod bajunetima, o čemu, ako biste dopuštili, mogao bih opširnije govoriti“.
PREDŚEDNIK: „To ne spada ovamo [u ovaj proces]“.
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Staviše me u pritvor domaći. ’Zašto?’ - ’Zato što ste Pipere pobunili’. Kad sâm bio pušten iz domaćeg pritvora, dođoh na Cetinje“.
PREDŚEDNIK: „Kad?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „U septembru mjesecu [1907]. Čim dođoh, nađoh teror cetinjski i odmah dođoh u onaj poznati zatvor [?], da se branim od napada. Neprestano sâm bio u pritvoru; i pošto izdržah taj teror, vratih se u Pipere“.
PREDŚEDNIK: „Ipak, priznajete da ste u septembru [1907] bili na Cetinju“.
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Priznajem.[...] Ja sâm čuo, da se čitala OPTUŽBA, da bih ja [prevrat] pomogao sa 50 Pipera, dići Pipere na oružje. Prvo, ja nijesam nikakav vojskovođa. Drugo, nemam nikakvog upliva. Treće, morao bih se boriti sa vojvodom [MIJAJLOM] VUČINIĆEM, da pokorim najprije njega, pa onda dalje da pobjedonosno marširam. To je jedna stvar. A druga, ja nijesam DAKOVIĆA vidio kad je otišao, niti imah prilike da s njim razgovaram. Ja nijesam imao povjerenja prema njemu. On je mogao činjeti te pretpostavke; on je mogao spominjati mene da dobije što više pristalica, DA ŠTO PRIJE ĐAVOLA STVORI“.
PREDŚEDNIK: „Na osnovu čega je mogao on to računati – što mislite?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Ja sâm bio odvojen od druge političke grupe [od ’pravaša’], koja je počela činjeti nasilja; te je mogao računati – to je neki nezadovoljnik politički, taj bi mogao pomoći“.
U daljem saslušanju, ispostavlja se da je Piletić, poput, na primjer, optuženoga BLAŽA ĐUKANOVIĆA, nakon izbora za parlament – koji su protekli u miru – želio otputovati iz Crne Gore. Zanimljivo, upravo to predočava kao dokaz da nije zavjerenik, a Miloš Ivanović, suprotno njemu, dokazuje nevinost i zato što je mjesecima od otkrivanja komplota, do hapšenja, ostao u Crnoj Gori!
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Sjutradan po izborima [19. oktobra 1907] krenuh da idem iz Crne Gore. Kakav bih ja bio zavjerenik, kad ne bih ostao tu? Trebalo bi da ostanem, a ne da ostavim Crnu Goru“.
Rasprava je, na insistiranje Labuda Gojnića – reklo bi se i van striktnih navoda iz OPTUŽBE, a na bazi nekih akata iz spisâ predmeta – potom krenula ka pitanjima o ulozi PETRA VASILJEVIČA MAKSIMOVA, ruskoga ministra-rezidenta na Cetinju.
Namjera Suda, očigledna, bila je pokazati, još u periodu dok zavjera po svemu sudeći nije bila skovana, da „klubaše“ na lojalnost Knjazu poziva Rusija preko svoga ambasadora. Međutim, kasnije ćemo viđeti, Maksimovu je na Cetinju – iza debelo zatvorenih vrata – saopšteno da prevrat „nije mogao proći bez pomoći Rusa”; na primjer, da se u Kotor tokom ljeta 1907. doselio izvjesni Rus – koji nakon raskrinkavanja prevrata, pomaže Marku Dakoviću da „ispari” u nepoznatome pravcu…
No, zasad, vratimo se na 19. maj 1908, đe u sudnici Spasoja Piletića ispituju na okolnosti sastanka sa strancima – uključujući i ruskoga ambasadora.
PREDŚEDNIK: „Osim što TUŽBA protiv Vas ističe Vama već poznate osnove podozrenja, iz išljednih se spisa vidi da je, jednom prilikom, bio neki sastanak u kući [na Cetinju] ANDRIJE RADOVIĆA; i na tom sastanku bilo je nekijeh zvaničnijeh ličnosti. Sjetite se, da li je bio takav sastanak, ko je bio na njemu i što ste razgovarali?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Ja sâm bio kod RADOVIĆA toliko puta u društvu i više bivših poslanika i mojih drugova“.
PREDŚEDNIK: „Na primjer, kojih?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Dolazio je dr DUŠAN MATANOVIĆ, LJUBO BAKIĆ, GAVRILO CEROVIĆ, M. IVANOVIĆ [ne precizira se da li MILOŠ ili MIHAILO – prim.a], [MITAR] ĐUROVIĆ, [MITAR] VUKČEVIĆ [PILETIĆ u nastavku pominje i MARKA RADULOVIĆA]. Češće sâm puta dolazio kod RADOVIĆA. Bio je jednom novinar ŠTAJNHART, ako se ne varam. Tu smo se razgovarali o političkim prilikama, jer se po novinama pisalo svašta. ŠTAJNHART je došao, da čuje političko mišljenje protivnika današnje Vlade; a mi smo mu rekli kako jest’, a ne kako bi vlada šćela prikazati. Ispitivao je RADOVIĆA, RADULOVIĆA, itd. Tog se sastanka sjećam“.
PREDŚEDNIK: „Sjećate li se da li je držan kakav sastanak na kome je bilo ovdašjih diplomata?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „NE SJEĆAM SE“.
PREDŚEDNIK: „Gospodin MAKSIMOV, je li bio?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „SAD SE SJEĆAM, da je bio jednom“.
PREDŚEDNIK: „Kažite, PILETIĆU, ko je taj sastanak pripremio i zašto je bio taj sastanak?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Koliko se sjećam, g. RADOVIĆ, kad je pao njegov kabinet [po starome kalendaru 4. aprila 1907. – prim.a], učinjeo je vizitu g. MAKSIMOVU, a g. MAKSIMOV je vratio vizitu i ništa drugo. Kako rekoh, išao sam skoro svakodnevno kod g. RADOVIĆA. I jednog dana bili smo baš prisutni ja, RADOVIĆ i jedan treći, koga se sad ne sjećam [PILETIĆ u produžetku navodi i neke druge ličnosti na tome sastanku – prim.a], a u to je došao g. MAKSIMOV, da vrati vizitu g. RADOVIĆU i SLUČAJNO JE NAS NAŠAO TAMO. Razgovor je bio o OBIČNIM STVARIMA, a g. MAKSIMOV JE DAVAO NEKE SAVJETE“.
PREDŚEDNIK: „Kakve savjete?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „U političkijem stvarima, o umirenju duhova, itd“.
PREDŚEDNIK: „Što je govorio?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Ono što sâm rekao, naime, da se ne bi politički duhovi razdraživali, jer da to ne bi bilo dobro; i da gledamo da dođe do dogovora između te dvije političke grupe“.
PREDŚEDNIK: „Koji ste bili vi ovdašnji na tome sastanku?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „MARKO RADULOVIĆ, ANDRIJA RADOVIĆ, ja, MITAR VUKČEVIĆ, čini mi se da je i on bio“.
PREDŚEDNIK: „Je li bio dr MARUŠIĆ [MILOVAN, ’klubaški’ poslanik, optužen]?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „To se ne sjećam“.
PREDŚEDNIK: „Je li bio MILIJA PAVIĆEVIĆ [’klubaški’ poslanik, optužen, u bjekstvu]?“
OPTUŽENI S. PILETIĆ: „Ne sjećam se, a čini mi se da je bio“.
BRANILAC JOVAN HAJDUKOVIĆ: „Ova stvar takođe mi nije bila poznata, pa molim da mi se pročita“.
PREDŚEDNIK: „To je jedna SITNA STVAR, koju je istakao, prilikom saslušanja, MARKO RADULOVIĆ. Sud, može biti, da ovim pitanjem podstiče optuženog, da ne bi što kazao, bilo na štetu ili na korist svoju. Izvolite pročitati cijeli ispit MARKA RADULOVIĆA“
Potom je pročitan zapisnik o saslušanju Radulovića od 22. marta 1908. god. Dio, koji je u vezi sa ruskim ambasadorom, glasi:
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR