Piše: Vladimir Jovanović
Pretres održan 21. maja 1908. pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina donio je senzaciju. Izvještaji iz Cetinja dopisnikâ, akreditovanih ispred redakcija brojnih evropskih listova, usijali su telegrafske žice. Pred Sudom se pojavio svjedok – Srbin, član tajnoga velikosrpskoga društva, koji, premda nikoga od optužnih koji prisustvuju suđenju nije teretio, saopštava gomile činjenica, što dovodi, ni manje ni više, nego do jednostranoga prekida diplomatskih odnosa Kraljevine Srbije sa Knjaževinom Crnom Gorom!
Prethodni radni dan u sudnici Velikoga suda, 20. maj 1908, počeo je uobičajeno – u osam sati. Pred Sud je izveden MITAR VUKČEVIĆ, sudija u penziji, koga su u OPTUŽBI teretili iskazi ĐORĐIJA KONTIĆA I DUŠANA ĐONOVIĆA, zatim drugih optuženih „bombaša”: STEVANA RAJKOVIĆA, te VASA ĆULAFIĆA – koji je prepričao ono što je u Beogradu čuo od optuženoga PETRA NOVAKOVIĆA. Naime, da Vukčević, prema dogovoru hijerarhijskih najznačajnijih zavjerenika, na Cetinju - Romanovoj livadi, ima veoma značajnu ulogu.
OPTUŽENI MITAR VUKČEVIĆ: „Što kaže PETAR NOVAKOVIĆ odnosno [u vezi] konferisanja na Romanovoj livadi, za čudo mi je da on, koji je, evo, toliko godina u Crnoj Gori, pominje Romanovu livadu. Tek koji od starih Cetinjana – oni bi možda pomenuli Romanovu livadu, koja je danas opštinski park. I ZA ČUDO MI JE DA REČE ROMANOVA LIVADA, A NE OPŠTINSKI PARK. Zar nije to neka vještina? Osim toga – nije bilo moguće – tu držati konferencije, jer tu vazda ima građana, tu je policija i – nije li to jasno? – da tu ne može biti konferencije“.
Ne spori da se zna sa Novakovićem. „On [NOVAKOVIĆ] je u Sudu bio dijurista i pisar. Nikakve intimnosti nije bilo među nama“, rekao je. „Niko me nije mogao viđeti s njim, jer sam ja smatrao njega kao NEOZBILJNA ČOVJEKA, a osim toga njegova NARAV MU JE BILA DOSADNA“.
Vukčević se poznaje i sa MARKOM DAKOVIĆEM. Uočava „tendenciju“ u OPTUŽBI: sumnja da „DAKOVIĆ šilje pismo po đeci [gimnazijalcima KONTIĆU i D. ĐONOVIĆU], kad smo znali da policija najstrože pazi što će se ponijeti i što će se iznijeti; i tu je tendencija“. Zbog čega, pita se, nije optužen JOVAN HAJDUKOVIĆ – na procesu jedan od branilaca?
OPTUŽENI M. VUKČEVIĆ: „Što se tiče PETRA NOVAKOVIĆA, koliko se sjećam, da sâm razumio od iste TUŽBE – on je u to društvo [zavjerenika na Romanovoj livadi] umiješao i JOVANA HAJDUKOVIĆA. Čast i poštovanje JOVANU HAJDUKOVIĆU! Ja vjerujem da bi on, za svoju Otadžbinu, polećeo kao hajduk; ali, ako je ovo teretna okolnost za mene, zašto baš i njega ne tereti? Mene se čini da su državni tužioci bili na čisto s tim i da nijesu ni oni takvu važnost tome poklanjali“.
U nastavku, Vukčević pominje i druge ličnosti koje, za razliku od njega, nijesu optužene.
OPTUŽENI M. VUKČEVIĆ: „Slato je [od DAKOVIĆA po kuririma – prim.a] MITRU ĐUROVIĆU, MARKU VUKOTIĆU i GAVRU VUKOVIĆU da se traže novci. I to mi je čudnovato. ĐUROVIĆU, koji nema groša božijega; VUKOTIĆU koji ima malu pensiju i koji nema novca; a ZA GAVRA VUKOVIĆA ZNAM DA NI MAJCI NE BI DAO. Dolazi se kod njih i traži se novca – I ONI SE NE TERETE. Njima čast i poštenje, ali ove okolnosti terete mene. Dakle, ako je to vidna kakva teretna okolnost – zašto se oni ne bi teritili?“
PREDŚEDNIK SUDA LABUD GOJNIĆ: „Vidite, VUKČEVIĆU, ne samo oni, no mnogo njih nijesu stavljani pod Sud, niti optuženi zato što nije bilo protiv njih okolnosti viših osnova, đe je bila samo jedna okolnost. – Treba da znate da smo ovđe dovodili, u svojstvu svjedokâ, ljude koji bi u svakoj drugoj zemlji, u ovakvim prilikama, bili na optuženičkoj klupi, bilo da se osude, bilo da se iz nedostatka dokaza otpušte. Ali, pošto je bilo dosta njih samo sa pojedinim okolnostima, nijesmo uzimali u obzir te okolnosti, jer bi izašao veliki broj optuženika“.
Naime, Labud Gojnić saopštava da postupajući državni tužioci, PAVLE VUJISIĆ i JANKO DRLJEVIĆ, uoči suđenja, „nijesu šćeli da se sada veliki broj [osumnjičenih] zatvara, jer su i ovako vikali da je premnogo, pa je stoga pušteno 20-30 [saslušavanih]; ispitivati su svi; i RADULOVIĆ [MARKO, bivši premijer, ’klubaš’] – protiv koga vojuje neka okolnost; vojvoda GAVRO, MARTINOVIĆ i dr“.
Vukčević tvrdi da su se, na njega, Daković i vođe emigracije eventualno pozivali pred „đacima“ bez ikakvoga osnova. S obzirom na tvrdnje da je on trebalo, prema iskazima drugih „bombaša“, na dan prevrata da dovede na Cetinje dio svojih saplemenika, preciznije – neke Vukčeviće, pokušao je svoje pozivanje na zakonsku odgovornost prikazati kao koletivnu optužnicu protiv bratstvenika.
OPTUŽENI M. VUKČEVIĆ: „Mene se čini da, ne samo ja, nego i svi VUKČEVIĆI, da su sa ovim oklevetani; i ja bih želio istaknuti pred Sudom, u vezi sa mnom, njihov rad za cijelo vrijeme u prošloj godini, jer tek onda Vi ćete viđeti kako sâm se ja ponašao u vezi s njima“.
PREDŚEDNIK: „To ne spada na predmet“.
OPTUŽENI M. VUKČEVIĆ: „Mene se čini da to baš spada; jer, tek ONDA ĆEMO VIĐETI KO JE PATRIOTA“.
PREDŚEDNIK: „Niko VUKČEVIĆE nije optužio. Niti pomena ima o njima ovđe. Čak, ne sjećam se da je iko od njih, osim Vas, pozvan na odgovornost?“
OPTUŽENI M. VUKČEVIĆ: „Ali, mene, prema stilizaciji TUŽBE i prema onome što je DAKOVIĆ predlagao tim svojim kampanjonima, izgleda da su [VUKČEVIĆI] GRDNO OKLEVETANI I U VJERNOSTI I U PATRIOTIZMU; i želio bih na ocjenu iznijeti cio postupak njihov, pa da vidite što je savjesno i pošteno držanje“.
PREDŚEDNIK: „To se ne odnosi na predmet“.
OPTUŽENI M. VUKČEVIĆ: „A mene se čini da bi, baš to, trebalo rasvijetliti. Ja mislim da je svakome jasno, da su to klevete; ali, čini mi se, da nije dovoljno da se konstatuje moja nevinost – nego da treba upoznati još i karakter i osobine nekog čovjeka i poznajući njegov rad i držanje i vladanje, pa tek onda moći će Sud pravdu da izreče. Ja mislim da bih tim najvećma pomogao svjesnom izricanju presude“.
Na Sud je, zatim, pozvan MIHAILO IVANOVIĆ. U iskazima više svjedoka pominje se, uz ANDRIJU RADOVIĆA, bivšega premijera, kao politički „najteža“ figura među „klubašima“, optuženim zavjerenicima. Trebalo je, tvrdi OPTUŽBA, da na bunu podigne Kuče, zatim da napadne na Podgoricu, a prema drugome planu, da dovede, pod firmom žalbi Knjazu, dio Kuča na Cetinje radi učestvovanja u oružanome napadu na Dvor i ubistvima Knjaza i njegove familije.
Ivanović je kazao da poznaje Marka Dakovića, još iz Beograda, dok su bili na školovanju. Međutim, nešto je stariji od Dakovića – Ivanović je 1874, a Daković 1880. godište – lično, veli, nijesu odviše bliski. Daković je, po njemu, karakterno „prećeran element“, pa, ipak, vjeruje da nikakve zavjere nije ni bilo!
Kaže da „on [DAKOVIĆ] ne zna zašto sâm ja pošao u Kuče“. Pretpostavlja da su Daković i društvo „đakâ“, kako kaže „čujali da su Kuči nakakav zapaljivi element“, te da ga, s tim u vezi, možda pominju u nekim svojim razgovorima – no, svkako, da o nekom prevratu nema govora.
PREDŚEDNIK: „Viđite bombe – corpus delicti.[...] Vi mislite da je to udešeno“.
OPTUŽENI MIHAILO IVANOVIĆ: „Mogu nagađati – ne tvrdim; ali, samo po ovome što se ja teretim, vidim da je sve što se protiv mene iznosi neistina; i na osnovu toga mogu nagađati i misliti da ne postoji, utoliko prije, što mene ta CIJELA ZAVJERA IZGLEDA SMIJEŠNA I NEMOGUĆNA, bar onako kako sâm čuo u OPTUŽBI“.
PREDŚEDNIK: „Po čemu?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Prije svega, zato što se ta zavjera ne bi mogla izvesti. KAKO BIH JA MOGAO PODIĆI KUČE DA KRENU ZA NAMA? KAD BI TO BILO, JA MISLIM, PONIŽENJE ZA JEDNO PLEME!“
PREDŚEDNIK: „Jeste li čuli da je ĆULAFIĆ nosio 10 bombâ, koje je primio od [TODORA] BOŽOVIĆA? I od kojih bi – kako kaže [STEVAN] RAJKOVIĆ – ĆULAFIĆ imao da pošlje dvije vama u Kuče. Zašto bi, na primjer, MARKO DAKOVIĆ, prema iskazu RAJKOVIĆA, govorio da Vam se pošlju sitne samozapaljive bombe, što i [ĐURO] VOJVODIĆ priznaje – da su ih [bombe] donijeli iz Biograda u Gruž [kod Dubrovnika] i odatle do Kotora – i otkud bi MARKO DAKOVIĆ mogao govoriti MILIJI PAVIĆEVIĆU [bivši narodni poslanik; optužen, u bjekstvu] da Vam dobači do Obzovice dio bombâ“?
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Kazao sâm, ako zavjera postoji faktično i ako je M. DAKOVIĆ umiješan, onda je on mogao pretpostaviti da mi pošlje bombe – TO BI BILO ZA ODBRANU, ALI NE ZA NAPADAJ. Ona, tj. uopšte zavjera, ne bi mogla ni biti. CIJELA STVAR PROSTO IZGLEDA NEMOGUĆA“.
PREDŚEDNIK: „Vi rekoste – moguće je za odbranu. DAKLE, VRIJEME JE DA SE BOMBAMA BRANIMO, A NE RAZLOZIMA“.
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Razloga nije bilo nikakvijeh od TOMANOVIĆEVE [LAZARA TOMANOVIĆA – prim.a] vlade, niti zakona, niti moralne politike. ONA JE NAMA RUŠILA KUĆE, itd“.
PREDŚEDNIK: „Kad je rušila kuće?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Znate – ljetos“.
PREDŚEDNIK: „Je li poslije koja porušena otkako su otkrivene bombe?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Napad na kuću ĐURA CEROVIĆA“.
PREDŚEDNIK: „Je li mu razrušena kuća?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Ne znam, samo znam da mu je napadana“.
PREDŚEDNIK: „Je li ko povrijeđen?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Ne znam, samo znam da mu je napadana. Čuo sam da je neko bio ranjen i da se je pucalo. Molim Vas, sumnja postoji, sumnja u prvom redu – da zavjera postoji. Uostalom, jesu li ispitani svjedoci i je li istina da su BOŽOVIĆ i DAKOVIĆ govorili to protiv mene?“
U nastavku, fokusirane su okolnosti zbog kojih je Mihailo Ivanović podnio ostavku na državnu službu – uostalom, kao veliki broj drugih „klubaša“, otprilike u isto vrijeme, uoči prevrata – reklo bi se simultano.
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Kad sâm pošao iz Cetinja, čini mi se 19. septembra [1907] – to će se naći [u dokumentaciji] – istoga dana kad sâm podnio ostavku na službu u Velikom sudu, pođoh u Kuče. Prije svega, odavno sâm bolestan; i izjavio sam g. [ANDRIJI] RADOVIĆU i drugim poznanicima, da namjeravam dati ostavku. I vi sve znate, da sâm bolestan i da sâm slabo vršio svoju dužnost.
PREDŚEDNIK: „Radi toga ste, dakle, dali ostavku, što ste bili bolesni“?
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Imao sâm razlogâ. U maju mjesecu [1907] počeo sâm bačati krv i tražio od dr-a TOMANOVIĆA dopust, koji mi ga nije dao; i ja sâm dao poslije ostavku. Kad se vratih ovđe [na Cetinje], moj brat [MILOŠ IVANOVIĆ, takođe optužen] mi je poručio: ’Ti si slab, a pritom napada se na ’klubaše’, dođi kući’ – i veli da mu je to otac kazao. To je pismo otac uputio po nekom seljaku, koje je, veli, izgubio. Imam da rečem, kad je zavjera otkrivena, a kad sâm ja pošao u Kuče?“
PREDŚEDNIK: „To će Sud utvrditi, ako mogne“.
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Dalje, tražim da se preslušaju svjedoci pred kojima su to govorili NOVAKOVIĆ, BOŽOVIĆ I DAKOVIĆ i da se konstatuje – jesu li to govorili?“
PREDŚEDNIK: „Da su htjeli doći BOŽOVIĆ, PETAR NOVAKOVIĆ i ostali, koji su pozvati po nekoliko puta, moguće bi rekli da nije istina, moguće bi se došlo do čistine; a ovako – mi se moramo poslužiti sa ovima koji su tu. U ovakvim parnicama rijetko ima svjedokâ, tu se teško svjedoči“.
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Ali se može doći do tih preslušanja“.
PREDŚEDNIK: „Na primjer, kako mislite da se može doći do tih preslušanja?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Da se saslušaju PETAR NOVAKOVIĆ, MARKO DAKOVIĆ i TODOR BOŽOVIĆ“.
PREDŚEDNIK: „Oni su pozvati da dođu; i baš taj nepredstanak [izostanak] Sudu otežava mnogo stvar“.
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Pošto se to pismo moga oca izgubilo, mene je brat to usmeno saopštio. Mene je bilo žao dati ostavku [na mjesto sudije, člana Velkoga suda – prim.a], zato što sâm siromah. Nakon toga se obrazovao sud, da sudi moga oca. On je pisao neke člančiće protiv vojvode PLAMENCA [najvjerovatnije ILIJE, od 1879. do 1905. ministra vojnoga] i onda se obrazovao naročiti sud vojnički, da ga sudi“.
PREDŚEDNIK: „Je li se to ticalo vojničkih stvari ili samo protiv Zakona o štampi?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Ticalo se samo vojničkih stvari, ali Zakon o štampi kaže da ovakve ljude sude samo oblasni sudovi; za njega je, pak, bio stvoren vojnički sud, koji je bio sastavljen samo od političkih protivnika moga oca. Ja sâm otišao kod ministra TOMANOVIĆA i rekao mu da se gazi zakon; i molio ga da toga suda ne bude; on je samo slegao ramenima i rekao mi: ’Pitajte za to ministra MITRA MARTINOVIĆA’. Ja sâm otišao k njemu i on mi je rekao: ’Mi znamo što radimo i mi ćemo za to odgovarati’. To me uvrijedilo. I dođoh u Sud na svoju dužnost. Vi, g. GOJNIĆU, sreli ste me i rekli da ćete me kazniti – i ja sâm na to rekao da ću dati ostavku. Pritom, to je bilo negđe u mjesecu septembru [1907], kad su dani postali hladniji, osjećah teško disanje. Svima sâm se žalio da teško dišem; a dr MATANOVIĆ i doktor iz Beča mi rekoše da moram provoditi zimske dane u Primorju; no, ja sâm mislio ići kući, jer je tamo mnogo prijatnija klima nego ovđe. Svi ti razlozi učinjeli su da dam ostavku, a neposredni povod jest’ protivuzakoniti sud protiv mog oca“.
PREDŚEDNIK: „Što imate reći na to što je DAKOVIĆ upućivao pismo Vašem bratu MILOŠU u kojem Vas nagovara da dovedete nekoliko Kuča na Cetinje u svrhu izvršenja ovoga zavjereničkoga plana, što i Vaš brat priznaje – da su đaci dolazili kod njega i tumačili unekoliko jedno pismo i isticali riječi DAKOVIĆEVE da preporuči Vama i MILOSAVU RAIČEVIĆU, [MITRU] VUKČEVIĆU i [SPASOJU] PILETIĆU, odnosno, dovođenje vojnika na Cetinje? Je li Vam što o tome kazivao brat?“
OPTUŽENI M. IVANOVIĆ: „Nije, niti mi je kazivao brat, niti sâm se s njim viđao, niti prepisivao. Ja uopšte o tome nemam pojma“.
To je, zasad, bilo sve od Mihaila Ivanovića. Pozvan je MILOVAN MARUŠIĆ iz Vražegrmaca – Bjelopavlića, po profesiji ljekar, jedan je od agilnijih „klubaša“. Najveći dio karijere proveo je u Rusiji i Srbiji. Kao poslanik, „pročuo“ se po prijedlogu da se službeni naziv CRNOGORSKA NARODNA SKUPŠTINA promijeni u SRPSKA – prijedlog je odbijen.
I Marušića u ovoj aferi terete iskazi nekih od „bombaša“. „Ja sâm čovjek od 50 godina“, kazaće pred Sudom, „imam domaće vaspitanje, iskustva više no DAKOVIĆ; nijesam ja takav da đeca sa mnom raspolažu“.
PREDŚEDNIK: „Kažite, MARUŠIĆU, da li ste bili na kakvom sastanku u kući ANDRIJE RADOVIĆA i kojom prilikom?“
OPTUŽENI MILOVAN MARUŠIĆ: „Šta ja znam. Bili smo više puta kod RADOVIĆA.[...] Kod RADOVIĆA bili smo kad se sastao Klub [odbor ’klubaša’], a bili smo i vazda; to Vi vrlo dobro znate”.
PREDŚEDNIK: „Sjećate li se sastanka na kojemu je bio i ministar ruski [ministar-rezident, ambasador] MAKSIMOV?”
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „Ja, može biti, da se sjećam da je bio, takođe, i MAKSIMOV“.
PREDŚEDNIK: „Je li bio više puta?“
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „Ja se sjećam – jedanput“.
PREDŚEDNIK: „Zašto ste bili na tom sastanku?“
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „Bili smo, kao i obično, na kavi“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li se tamo slučajno desili, ili ste pozvani?“
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „Bio je onđe ministar ruski, pili smo čaj ili kavu, pa onda pošli, nijesmo mogli ništa o tajnostima razgovarati pred ministrom ruskim“.
U sudnicu je pozvan optuženi VLADISLAV (na drugim mjestima u spisima – VLADIMIR) DAMJANOVIĆ. Njegov brat, LAZAR DAMJANOVIĆ, diplomirani pravnik, takođe je optužen – u bjekstvu.
PREDŚEDNIK: „Odakle ste?“
OPTUŽENI V. DAMJANOVIĆ: „Ispod Ostroga, iz Dubrave“.
PREDŚEDNIK: „Kakvog ste zanimanja?“
OPTUŽENI V. DAMJANOVIĆ: „Đak sâm bio“.
PREDŚEDNIK: „Koje škole?“
OPTUŽENI V. DAMJANOVIĆ: „Biogradske, Treće gimnazije, a peti razred“.
V. Damjanović je, prema OPTUŽBI, nosio najmanje dva inkriminišuća pisma. Kad se njih dočepala, crnogorska policija je, po prilici, veoma rano doznala da se priprema nekakav komplot. Naime, oba pisma su 27. maja 1907. upućena iz Beograda Marku Dakoviću, a poslali su mu ih Todor Božović i MILUTIN TOMIĆ, agent srpske vlade. Pisma su predočena na Sudu.
PREDŚEDNIK: „Da li ste Vi donijeli ova dva pisma, jedno od T. BOŽOVIĆA, a drugo od M. TOMIĆA, kako TUŽBA glasi?“
OPTUŽENI V. DAMJANOVIĆ: „Jesam. Pisma su bila oba zatvorena, a pisana istoga dana kad sâm krenuo [iz Beograda za Crnu Goru]. Imam li pravo da nešto pročitam?“
PREDŚEDNIK: „Odgovarajte na pitanja! Šta je to, što kaže [u pismu]: ’Sad dolazi lično VLADO DAMJANOVIĆ, koji će ti PRIČATI SVE ŠTO JE POTREBITO, OPŠIRNIJE I VIŠE’“?
OPTUŽENI V. DAMJANOVIĆ: „Je ne znam što to znači, a ne znam ni ostalo što znači“.
Damjanović tvrdi da je „to je obična rečenica, kad se piše kad čovjek nosi pismo za drugoga“, te da ni ne zna što je sadržaj pisama, jer su bila zatvorena. Na Sudu su pročitana pisma, koja vrve od aluzija i alegorija.
U raspravu se umiješao optuženi Marušić, koji se pominje u pismu, a V. i L. DAMJANOVIĆ su mu – setričići.
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „Molim samo dvije riječi. Ja, pošto se pominje moje ime u planu TODORA BOŽOVIĆA, hoću da progovorim nekoliko riječi. Ja mislim da treba da znate, da BOŽOVIĆ nije ničiji tutor, a najmanje moj. I da taj BOŽOVIĆ nije trebao da bude nikakav bauk za jednu državu, mada ih je 100 ili 300 takvih! ŠTO BI IMALA CRNA GORA DA SE BOJI OD UPADANJA ĐAKA U CRNOJ GORI. […] Dakle, to nijesu nikakvi bauci za Crnu Goru, jer mi smo čekali po toliko neprijatelja, pa smo ih uništavali, a ne kamo li da se bojimo nekoliko naših đaka, naših domorodaca“.
PREDŚEDNIK: „Ali, kažu: ’Najgore je kad kuća iznutra gori“.
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „Za ime Boga, oni su mogli kakvu besmislicu učinjeti, ali – ŠTO SE JA IMAM BOJATI ĐECE?“
PREDŚEDNIK: „Jest’, doktore, ali vidite, kako OVA ĐECA ŠILJU BOMBE“.
OPTUŽENI M. MARUŠIĆ: „To je drugo, to je kasnije bilo“.
Śutradan ujutro, 21. maja 1908, Labud Gojnić poziva da se u sudnicu uvede NIKOLA STRUGAR, pretposljednji od optuženih koji su uhapšeni. Međutim...
DRŽAVNI TUŽILAC PAVLE VUJISIĆ: Molim Vas, gospodine Predsjedniče, da se ne dovodi NIKOLA STRUGAR, nego neka se sasluša svjedok ĐORĐE NASTIĆ, koji se ovđe nalazi. Neka se sasluša u ime nekih okolnosti koje nijesu dosad dovoljno rasvijetljene“.
PREDŚEDNIK: „To bi moglo biti i docnije“.
TUŽILAC P. VUJISIĆ: „Ja Vas molim da se ništa ne svršava dok se taj svjedok ne sasluša“.
PREDŚEDNIK: „A đe je taj svjedok?“
(Izlazi svjedok Đorđe Nastić).
PREDŚEDNIK: „Jeste li Vi ĐORĐE NASTIĆ?“
SVJEDOK ĐORĐE NASTIĆ: „Jesam“.
PREDŚEDNIK: „Odakle ste?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Iz Sarajeva“.
PREDŚEDNIK: „Koliko Vam je godina?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Dvadeset i četiri“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li kada kažnjavani?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Nijesam“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li pismeni?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Jesam“.
PREDŚEDNIK: „Kojeg ste zanimanja?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Svršeni filozof, a sada se bavim novinarstvom“.
PREDŚEDNIK: „Odakle ste?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Iz Sarajeva“.
PREDŚEDNIK: „Gospodin državni tužilac zahtijeva da se saslušate kao svjedok po ovoj stvari, ali samo istinu – na ono na što se možete zakleti. Molim gospodina državnog tužioca, je li saslušavan ovaj svjedok pismeno ili nije?“
TUŽILAC P. VUJISIĆ: „Nije“.
PREDŚEDNIK: „Što imate, g. NASTIĆU, da kažete?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Meni je žao da g. državni tužilac nije kazao o kojoj sâm okolnosti želio ja da govorim, kad sâm se javio za riječ. NE MISLIM DA GOVORIM O KRIVICI POJEDNIH OKRIVLJENIKA, ukoliko je ima ili nema. Nego o onim momentima ove afere koji su u toku javne rasprave ostali nerasvijetljeni. Stoga, molim, da se moj govor u ovom smislu shvaća. Ali, da bi se svi moji iskazi i moje izjave mogle tačno razumjeti i shvatiti, onako kao što ja želim, to molim da mi se dopusti da budem mnogo opširniji“.
PREDŚEDNIK: „Izvolite“.
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Slavni Sude! Neka mi se dopusti, da resumiran sve one činjenice koje su u toku ove javne rasprave utvrđene; jer se nadam da će to pomoći da moj iskaz bude tačnije konstruisan, bolje obilježen i solidnije shvaćen.
Nepobitno je konstatovano da je postojala zamašna zavjera protiv postojećeg stanja u Crnoj Gori. Neka mi se dozvoli konstatovati da je utvrđeno da su se ZAVJERENICI HTJELI POSLUŽITI TERORISTIČKIM SREDSTVIMA U BORBI PROTIV DANAŠNJEG REŽIMA U CRNOJ GORI. Neka mi se dozvoli konstatovati da su izabrali bombe za oružje u borbi protivu današnjeg stanja i da su BOMBE DOBILI U BEOGRADU, TE POKUŠALI S ČETIRI STRANE UPASTI S BOMBAMA U CRNU GORU.
Ovo je, otprilike, rezime onoga što je, do sada, na javnoj raspravi nesumnjivo konstatovano. Ali, NA ŽALOST, NAJSAVRŠENIJI I NAJDETALJNIJI ISKAZI OKRIVLJENIKA POČINJU OD – TODORA BOŽOVIĆA. On stvara plan zavjere, on daje uputstva, on dijeli bombe, on daje novce za mnoge i česte ekskurzije po Boki kotorskoj, itd.
Ko poznaje siromašnog studenta Beogradskog univerziteta TODORA BOŽOVIĆA u čudu će se pitati: OTKUD TODORU BOŽOVIĆU BOMBE, KO MU IH DADE, GDJE JE NABAVIO NOVCE, GDJE KUPI BOMBE? Zar se bombe prodaju na beogradskoj čaršiji?“
BRANILAC DUŠAN MATANOVIĆ: „On nije došao da pledira, nego da govori“.
PREDŚEDNIK: „Molim Vas – ne prekidajte! Zar bi ste da ni svjedoke ne saslušavamo? Izvolite nastaviti“.
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „JA ĆU GOVORITI U INTERESU VAŠIH KLIJENATA; i zato me nemojte napadati prije nego me saslušate. Baš što kanim govoriti u interesu vaših klijenata, s jedne strane, a rukovođen patriotizmom s druge strane, prizvao sâm se za riječ. Razumijete li me?“
PREDŚEDNIK: „Kao svjedoku, dozvoljavam da govorite sve – od početka do svršetka“.
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Gornja pitanja još su uvijek otvorena i još uvijek nije na njih dat siguran i slobodan odgovor. Ako se, gospodo sudije, koji od okrivljenikâ i dotakao gornjih pitanja, to je bilo nesigurno i nesolidno. Međutim, SVI MI OSJEĆAMO, DA ZA TODOROM BOŽOVIĆEM STOJE PRAVI I GLAVNI KRIVCI, INSPIRATORI, POMAGAČI I PROTEKTORI PAKLENE NAMISLI. I prije ovoga pretresa i prije nego su bili ventilirani detalji ovoga zločina, osjećao je i opažao svaki pametan, trezven i nepartijičan čovjek da je svakolika ova afera unesena spolja.
NA OVOJ AFERI, KOJU SU IZVAĐALI CRNOGORCI, ZASLIJEPLJENI ĐACI, ZAVEDENI TEŽACI [RADNICI] I POLITIČARI BOLESNIH AMBICIJA – NEMA NIKAKVA CRNOGORSKOG OBILJEŽJA, NEMA NA NJOJ ZNAKOVA CRNOGORSKOG SHVAĆANJA POLITIČKIH I SOCIJALNIH PRILIKA, A ISTO TAKO, NIJE DOMAĆA, NIJE CRNOGORSKA, NI TEHNIČKA STRANA OVOGA ZLOČINA, KOJI SE IMAO IZVRŠITI S BOMBAMA, tim modernim oružjem slabijega u borbi protiv jačega.
Sve ovo ukazuje da je zločin unesen spolja. BOMBE, GOSPODO, NIJE MOGAO CRNOGORAC VIDJETI U SVOJOJ OTADŽBINI; NIJE IH MOGAO DOBITI U SVOJOJ ZEMLJI; NIJE MOGAO NAUČITI RUKOVANJE S BOMBAMA U SVOJOJ DOMOVINI!
Dakle, kostur zločina nije domaći. On je stran. I naglašavam – da je stvoren od ljudi koji su stajali iza TODORA BOŽOVIĆA. Od onih mračnih individua u Beogradu, sva su uputstva i vaskoliki plan i materijal.
Među tim ljudima treba tražiti glavne i prave krivce, treba tražiti inspiratore, pomagače i protektore ovoga zločina. Oni su, kako rekoh, stvorili plan i dali novaca TODORU BOŽOVIĆU, oni su mu dali bombe, oni su mu dali uputstva – TODOR BOŽOVIĆ bio je njihovo slijepo oruđe, neka vrsta medijuma. On se njihovim naredbama slijepo pokorio i stvar tuđih ličnih računa i mračnih političkih spekulacija učinio svojim.
PREDŚEDNIK: „Hoćete li Vi to dokazati?“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Ja ću to pokušati. Ali, ne zamjerite mi, što ću biti opširniji, nastojeći da budem što jasniji. – BOŽOVIĆ, zaslijepljen lažnim patriotizmom našega Pijemonta, zaslijepljen idejama srbijanskog demokratizma, stavio se u službu tih ljudi. Nekoliko zanesenih studenata, nekoliko nezadovoljnih emigranata, nekoliko političara bolesnih ambicija – stavilo mu se na raspoloženje pri izvršenju ovoga plana i tako su postali saučesnici pred zakonom, a faktički nijesu bili ništa drugo do transportna sredstva.
Pristupilo se izvođenju plana, koji je blagovremeno osujećen. Neki su krivci odmah pohvatani, te su ovdje odgovarali; drugi su utekli, ali se zna – ko su i gdje su; no, ne zna se, do danas, ko su oni mračni tipovi koji su stajali za leđima TODORA BOŽOVIĆA; oni su se posakrivali u mišje rupe, pa odatle vrijebaju na novi plijen svojih bolesnih ambicija i zamršenih političkih računa, nadajući se da će, drugi put, biti srećnije ruke.
Politička je nužda da se ti ljudi jednom demaskuju, da se s njihova lica zdere lažna maska patriotizma. Nužno je da se pokaže golotinja i nevaljalstvo tih lažnih prijatelja srpskoga naroda i da se već jednom raskine pakleni obruč koji su oni odavno natakli na glavu slobodnog i neoslobođenog nevinog srpskog naroda!
Slavni Sude! Slučajnim sticajem prilika, za vrijeme moga boravka u Kraljevini Srbiji, od početka decembra 1906. pa do 13. septembra 1907, ja sâm u stanju da, barem donekle, otkrijem neprovidni veo kojim su se pokrili ti lažni prijatelji srpskog naroda.
Ja sâm u stanju dokazati: od kuda su te bombe što leže pred vama, gospodo sudije, gdje su pravljene, ko ih je pravio i po čijoj naredbi. U stanju sâm dokazati ko ih je dao BOŽOVIĆU i ko mu je dao uputstva i novce za izvršenje ovoga plana.
Da bi moji iskazi bili što iscrpniji, tačniji i što razumljiviji, ja ću početi od početka moga dolaska u Srbiju. Pa neke stvari, može biti, neće stajati u vezi sa ovom aferom; ali ih moram spomenuti radi onoga što će slijediti. Početkom mjeseca decembra 1906. priješao sam iz Bosne u Srbiju. Neprestani progoni od strane austrijskih vlasti, prisilili su me da se, bar za neko vrijeme, uklonim ispred domašaja rasrđenih vlasnika. U Srbiju sâm, dakle, priješao, jedno, stoga, a drugo – što sam bio prikupio vrlo interesantan materijal o katoličkoj propagandi u Bosni i Hercegovini. Pa sâm htio da tu stvar što prije objelodanim. U Bosni nijesam mogao to učiniti, radi poznatih, teških štamparskih prilika. I zbilja sâm u januaru mjesecu 1907. izdao taj materijal u knjižici ’Jezuiti u Bosni’.
S jedne strane moj rad u Bosni, a s druge sadržaj ove knjige, učiniše da su me u svim političkim krugovima u Beogradu rado viđali. Ja se do tada nijesam mogao upoznati sa lažnim beogradskim pijemontizmom. Nijesam mogao providjeti mračne spekulacije pojedinih beogradskih političkih šićardžija. Svaku lijepu riječ, svaku frazu njihovu, primio sâm ja tada kao gotov novac.
Pred svakim političkim šarlatanom izlijevao sâm ja tada svoju dušu, punu čistih patriotskih osjećaja. Izgledalo je da im se je moja politička naivnost sviđala i da ih je zabavljala; izgledalo je da im se je dopalo moje nepoznavanje faktičkoga stanja; pa su me, stoga, svi s kojima sâm se god sastajao, hvalili, veličali, uzdizali i dalje preporučivali.
Praveći te turnuse, kroz krugove beogradskih političkih šarlatana, upoznao sâm se u polovici januara 1907. i sa [JAKOVOM] JAŠOM NENADOVIĆEM, artiljerijskim kapetanom I klase. Sprijateljili smo se i postali intimni. JAŠA NENADOVIĆ, kapetan srpske uzdanice, ROĐAK KRALJA PETRA [PRVOG KARAĐORĐEVIĆA]...“
PREDŚEDNIK: „Nemojte uplijetati tako visoke ličnosti!“
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Ovo će služiti za razrješenje stanja. Uvjeren sam da je Vama stalo da se dođe do materijalne istine. Stoga, molim da me ne prekidate. ... [ispušteni dio u stenogramu, izgleda da se odnosi na JAŠU NENADOVIĆA] ide u Dvor, kao u svoju kuću, čovjek [je] u Beogradu uplivan, moćan. Svi ga rado pozivaju, svi s njim s rešpektom govore, svi naivni Srbi iz neoslobođenih krajeva trče mu na hadžiluk. NJEGOVA KUĆA OTVORENA JE SVIMA JUGOSLOVENIMA.
LJUBO JOVANOVIĆ, bivši [je] urednik [lista] ‘Slovenskog Juga’, a sadanji pitomac srbijanske vlade na Univerzitetu u Briselu; - LJUBO NEŠIĆ, bivši činovnik Ministarstva inostranih dela u Beogradu a sada elev srbijanskog poslanstva u Parizu; - zavjerenici iz ‘majskog prevrata‘ 1903. – prim.a): artiljerijski kapetan DUŠAN OPTRKIĆ, poručnik ALEKSANDAR SRB, itd; Ovaj posljednji [SRB], vrlo je intimni prijatelj sa srbijanskim pretsolonaslednikom ĐORĐEM [KARAĐORĐEVIĆEM].
Sve me je to privlačilo. Ja mlad, neiskusan, našao zaštitu, mir i slobodu kretanjea u srbijanskoj prestonici, a uz to primljen u društvo JUGOSLOVENA, ljudi koji su, od 1903, ponajveću prašinu podigli na našem političkom horizontu; ljudi, za koje sâm držao, da nijesu mogli biti politički spekulanti, jer njihovo, tobožnje, političko uvjerenje počiva na čistoj ideologiji!
Sprijateljio sâm se, dakle, s njima i postali smo intimniji. Sastajali smo se svaki dan i raspravljali gotovo uvijek o političkim prilikama u Srpstvu, a najviše o političkim prilikama neoslobođenih Srba. Moram priznati da su se moji politički pogledi u svemu slagali s nazorima ovih ljudi. To me je još više privlačilo i donekle vezivalo uz ove ljude. Ja nijesam ima
momir
mnogo poucna serija tekstova, uzivam citajuci