BOMBAŠKA AFERA (10) Priznanje Jovana Đonovića: BOMBE IM URUČILI ČETNICI - SRPSKI OFICIRI

Ekskluzivni feljton o Bombaškom procesu

Piše: Vladimir Jovanović

Mladi srpski nacionalista, ĐORĐE NASTIĆ, 20. februara 1907. kreće sa beogradske željezničke stanice za Kragujevac. Nosi dva pisma od kapetana JAKOVA-JAŠE NENADOVIĆA – jedno za pukovnika MIHAILA VUKIĆEVIĆA, upravitelja tamošnje vojne fabrike, a drugo za majora MIODRAGA VASIĆA, upravitelja pirotehnike.

Izradu ručnih bombi, tokom boravka u Kragujevcu, naručuje Nenadović. Objašnjava da su potrebne „za jednu srpsku nacionalnu stvar”. Par dana potom, na sastanku u Beogradu, uoči Nastićeva puta za Kragujevac, Nenadović mu kaže: „Živa je nezgoda kad budu [bombe] gotove, kako ćemo ih donijeti; a ne znamo ni rukovati s njima. Stoga ću ti dati pisma na M. VASIĆA i na M. VUKIĆEVIĆA i zamoliti ih da te pouče u rukovanju s bombama i da ti ih uruče da ih doneseš ovamo”.

Pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina na Cetinju, Đorđe Nastić – Srbin, rođen 1884, porijeklom iz Mostara, sa stalnim prebivalištem u Sarajevu, filozofiju diplomirao u Beču, po profesiji novinar – detaljno priča svoje putešestvije po Srbiji okončano septembra 1907. god. Na Cetinju, Nastić prati suđenje kao dopisnik sarajevske „Srpske riječi”; a onda se, 21. maja 1908, sâm prijavljuje da svjedoči.

Kazao je da je iz Sarajeva doputovao u Beogradu decembra 1906. god. Donio je svoje spise o katoličkoj [jezuitskoj] propagandi u Bosni i Hercegovini. Štampaće ih tu u Beogradu u velikome tiražu i odlično prodati. Gošćen je i novčano nagrađivan od beogradskoga establišmenta. Kasnije, tokom 1908, pošto je suđenje na Cetinju završeno, napisaće u svojoj knjizi „Finale”:

„Bio sam primljen od g. [NIKOLE] PAŠIĆA, najprije u Ministarstvu, pa onda 7. januara [1907] u 7½ sati kod kuće g. PAŠIĆA, gdje sâm tad Ministru-predsjedniku i pročitao dokumente o katoličkoj propagandi. Stvar se osobito svidila g. PAŠIĆU; bio je, valjda stoga, prema meni vrlo ljubazan i razgovarao dugo, što inače nije običaj ovog orijentalnog političara! Gospodin PAŠIĆ, naredio je odmah da se knjiga štampa”.

Ubrzo, Nastića u Beogradu angažuju u „Slovenskome Jugu”, nominalno redakciji istoimenoga lista, koja je paravan za planiranje terorističke akcije u Knjaževini Crnoj Gori. Nastić, međutim, to još ne zna; vjeruje – tačnije naslućuje, pogrešno – da će bombe, koje po nalogu Jaše Nenadovića donese iz Kragujevca, biti upotrijebljene u četničkim akcijama u Makedoniji ili protiv austrijskih vlasti.
Jakov-Jaša A. Nenadović (1874–1926) pripada familiji koja, tokom 19. vijeka, igra značajnu ulogu u političkome životu Srbije. Potomak je prote MATEJE NENADOVIĆA, vojvode i saradnika ĐORĐA PETROVIĆA-KARAĐORĐA. Iz te je porodice i PERSIDA, majka kralja Srbije PETRA I KARAĐORĐEVIĆA.

Nenadovićeva desna ruka je LJUBOMIR-LJUBA JOVANOVIĆ (1877–1913), sa nadimkom ČUPA, glavni urednik glasila „Slovenski Jug“. Učestvovao je od 1905. u četničkim akcijama. Srpska istoriografija navodi da je 1911. jedan od inicijatora stvaranja „Crne ruke“, te koautor njezina statuta – programa.

No, kakve su uopšte veze Jaše Nenadovićeve s Crnom Gorom? On je, dakle, rođak Petra Karađorđevića, izbjeglice do Majskoga prevrata 1903. – i zeta knjaza Crne Gore NIKOLE I PETROVIĆA. Pošto je napuštio Srbiju, Nenadovića primaju 1896. za oficira Crnogorske vojske. Kada u Crnoj Gori boravi Petar Karađorđević, Nenadović mu je ađutant. Ne samo da godinama živi u Crnoj Gori, već će se Nenadović vjenčati sa ANĐELIJOM-KOSOM PETROVIĆ-NJEGOŠ, šćerkom vojvode ĐURA PETROVIĆA-NJEGOŠA.

Što se vojvode Đura tiče, on će, takođe biti ispitivan na okolnosti eventualnih svojih veza sa „bombašima”, osobito sa ANDRIJOM RADOVIĆEM. Ispostavilo se da je bio sa RADOVIĆEM u noći njegova odlaska iz Crne Gore; o svemu će dati iskaz, koji je na Sudu citiran; etc.

Vratimo se Jaši Nenadoviću. Nakon smaknuća OBRENOVIĆA, Petar Karđorđević je zaśeo na okrvavljeni srpski prijesto, a Nenadović će se 1904. vratiti u Srbiju. I ubrzo, kao aktivni oficir, postaje šef „Slovenskoga Juga”, sa kancelarijama u centru Beograda, preko puta dvora srpskoga kralja! U to vrijeme, knez ĐORĐE KARAĐORĐEVIĆ, najstariji Petrov sin, prijestolonasljednik je Srbije. Đorđe je rođen, kao i brat mu ALEKSANDAR, na Cetinju.
SVJEDOK ĐORĐE NASTIĆ: „Rekoh u šali JAŠI da ja nijesam znao da je on tolika sila da se na njegovu riječ izdaju bombe iz državne vojne fabrike. Na to mi on reče, da je prestolonasljednik ĐORĐE stavio do znanja M. VUKIĆEVIĆU, upravitelju vojne fabrike, da na JAŠIN zahtjev izda bombe. Saopštivši mi to poluglasno, dodade još nekoliko riječi, hvaleći kuraž i odrešitost MALOGA – ovako je, obično, nazivao u privatnom razgovoru prestolonasljednika ĐORĐA. Sjećam se da je spomenuo da je ubijeđen da i KRALJ PETAR ZNA ZA OVU STVAR, jer mu se čini, reče, da je MALI pričao o tome ČIČI – a tako je Jaša, među nama, nazovao kralja PETRA”.

S Nenadovićevim pismima, 21. februara 1907. u 5 sati iźutra, Đorđe Nastić stiže u Kragujevac. Odsijeda u hotelu „Takovo”. U knjigu gostiju, iz razloga tajnosti svoje misije, upisuje se pod „DR. KRAUS, INŽENJER IZ BEČA”. Sa osobljem vodi razgovor samo na njemačkome. Kasnije u toku dana, na radnome mjestu u vojnoj fabrici, dijelu za pirotehniku, zatiče majora Miodraga Vasića – on je u to vrijeme najkompetentnija osoba u Srbiji za proizvodnju i upotrebu ručnih bombi.
Miodrag Vasić, artriljerijsko-tehnički oficir, konstruktor je prve srpske ručne bombe. Proizvodnja je u radionicama kragujevačke fabrike osvajana od 1898. i biće finalizovana ručnim bombama iz poznatoga sistema „kragujevka”. U vrijeme kada Nastić dolazi u Kragujevac, Vasić je konstruisao bombu M-1904.

Tokom poslijepodneva, 21. februara 1907, Vasić i Nastić dugo razgovaraju „i o političkim prilikama u drugim krajevima neoslobođenog Srpstva”. Što se Nastićeve obuke za rad s ručnim bombama tiče, odlučili su da śutradan, kako kaže, „počnemo naš posao teoretski; pa onda, za nekoliko dana, praktički”.

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „MIODRAG [VASIĆ] je bio mišljenja, da ćemo kroz nedjelju dana sav posao svršiti. Još mi je savjetovao, da se odmah preselim iz hotela u privatan stan, kod njegovog kuma, majstora MILIĆA MILIĆA, koji je nadglednik radionice za pravljenje kapislâ u pirotehnici. Ja sâm ga poslušao i preselio se još isto poslijepodne kod majstora MILIĆA. Osim toga, ustanovili smo, da sjutradan, prije nego pođem majoru u pirotehniku, učinim posjetu pukovniku MIHAILU VUKIĆEVIĆU, upravitelju fabrike”.

Śutradan, 22. februara 1907. u 8 i 30 sati, Nastić je u koncelariji pukovnika Vukićevića, kome, je, veli, „ukratko ispričao moju misiju, onoliko koliko je meni samome bila poznata”. Vukićević je bez primjedb; daje Nastiću jednoga podvornika da ga, kroz fabriku, provede do dijela đe je pogon za pirotehniku.

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „U pirotehnici me očekivao major VASIĆ i odmah smo otpočeli posao. Sa velikom spretnošću i s očitim zadovoljstvom razložio mi je major toga dana razne eksplozivne smjese i njihovo djelovanje, koeficijente rušenja itd.
Sve eksplozive, počevši od baruta pa do srebrenog fulminata (Knallsilber), prešli smo za tri dana. Moglo je biti 26. februara [1907] ujutro, kad mi je major počeo tumačiti najobičniju konstrukciju bombâ; i ODVEO ME U TZV. VATROMETNO ODJELJENJE PIROTEHNIKE, GDJE SÂM, PRVI PUT, VIDIO ČAURE OVIH ISTIH BOMBI, GOSPODO SUDIJE, KOJE DANAS LEŽE PRED VAMA KAO CORPORA DELICTI. Vatrometno odjeljenje pirotehnike leži podaleko od ostalih zgrada”.

Navodi poimenično radnika MILOJA GOJAKOVIĆA i majstora MILOJA STEFANOVIĆA, koje je tu upoznao. I kada je, pred njima, počeo s VASIĆEM konverzaciju na njemačkome, „jer sâm u fabriku bio uveden kao strani inženjer, koji ne zna ni riječi srpski”, major Vasić je naglasio da slobodno „govorim srpski”, jer su radnici „njegovi povjerljivi ljudi”.
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Na jednom podugačkom stolu ležalo je, otprilike, 30 komadâ tek salivenih željeznih čaura ovih istih četvrtastih bombâ – koje, gospodo sudije, stoje pred vama. Sve čaure bile su četvrtasto-kockaste, ali nijesu bile iste veličine i jednakih rubova. Veliki dio, 24 komada, ovog su istog oblika, koji vidite pred sobom; a ostatak, od nekih 6 komada, bio je nešto manjeg oblika i slabije fiksiranih rubova.

Za stolom su GOJAKOVIĆ i STEFANOVIĆ lakirali bombe iznutra sa rastopljenim šelakom [organska smola od koje se rastvaranjem u etil alkoholu dobijaju veoma kvalitetni lakovi – prim.a]. Na moje pitanje – ‘Zašto to čine?’ – odgovorio mi je major: da je lakiranje potrebno, da ne bi dugim stajanjem metal djelovao štetno po eksploziv. I mene je major potjerao da ih lakiram, a i on sâm pristupio je poslu. Tako smo, vrlo brzo, lakirali iznutra sve čaure i stavili ih kraj peći, da se suše.

Po svršenom poslu vratismo se u kancelariju majorovu, gdje mi on pokaza nekih 50 komada kapisla za detonaciju punjenih sa 2 grama živina fulminata (Knallquecksilber) i oko 50 komada ovih istih upaljača, koji su privrnuti na te bombe, što leže pred vama, gospodo sudije. Molim, gospodine Predsjedniče, naredite da se donese školska tabla, da crtežima jasnije pokažem konstrukciju bombâi”.
SUDIJA LABUD GOJNIĆ, PREDŚEDNIK SUDA ZA SUĐENJE ANARHISTIČKIH ZLOČINA: „Dobro, neka se donese jedna školska table”.
(U sudnicu se donosi školska tabla).

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Kao što spomenuh, iz vatrometnog odjeljenja otišli smo u kancelariju majorovu, gdje mi je pokazao oko 50 ovih istih upaljača, koji su privrgnuti na bombe, koje ovdje leže. Ovaj upaljač izgleda ovako”.
(Svjedok crta na tabli).

„Dio, što viri iz bombe, jeste vrh upaljača a u njemu se svršava u četiri kraka ispod ove kapice fitilj (barutna smjesa), koji je utaknut u upaljač. Upaljač je privrnut u bombu, a dug je 5 centimetara. Dio, koji se nalazi u unutrašnjosti bombe, uzak je i na njega je nataknuta kapisla za detonaciju, pričvršćena pomoću jedne udubine na upaljaču. U šupljini, kao što rekoh, nalazi se jedna smjesa barutova – fitilj. Mi smo uzeli svaki upaljač, pa smo na njih naticavali pažljivo kapisle [na upaljače] i pričvršćavati ih [kapisle na udubinu na upaljaču]. Ovako spremljene upaljače, sa nataknutim kapislama, odnijeli smo u vatrometno odjeljenje, gdje su ležale čaure ovih bombi i počeli smo da punimo čaure sa eksplozivnim štofom, tzv. šnajderitom, kojim su punjene srbijanske bojovne granate. Šnajderit je eksploziv sigurnosti, tj. ne eksplodira od udara, niti je osjetljiv od vatre; a eksplodira samo ako se detonira kapislom. Šnajderit je MIODRAG [VASIĆ, major] miješao s barutom, da lakše prihvati eksploziju, pa je stoga nešto izgubio od svoje žute boje.

Ja predlažem, da se, ovdje, obrazuje komisija, ad hoc od sudijâ, državnih tužioca i braniocâ, da ja otvorim jednu bombu i da konstatujemo, da je unutrašnjost bombe, odnosno upaljač u unutrašnjosti bombe – da je onakav, kako sâm ga ja opisao; te da konstatujemo, da je bomba punjena gore opisanim eksplozivnim štofom.
Veći dio čaura napunili smo šnajderitom, čini mi se 19 komada; a ostatak, sa nekim eksplozivnim štofom zelene boje, koga je sastavio major VASIĆ i po sebi nazvao ‘vasit’ – taj ‘vasit’ ima ista svojstva kao i šnajderit; a i njega smo miješali s malo baruta. Meni se čini, da smo sa ‘vasitom’ napunili jednu od ovih većih četvrtastih bombi i sve, prije opisane, manje bombe – čini mi se 5 ili 6 komada. Napunili smo 25 čaura.

Kako nijesu [od strane crnogorskih vlasti] uhvaćene te manje, tvrdim, da se u ovima ovdje nalazi šnajderit. Molim, g. Predsjedniče, da li je austrijska ekspertna komisija u Kotoru ustanovila unutrašnjost ovih bombi?”

PREDŚEDNIK: „Nije!”

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Tim prije, molim, da se odmah obrazuje komisija, ad hoc, da se ustanovi unutrašnjost bombe i da se konstatuje da li do detalja odgovara mome izlaganju!
Dakle, gospodo, pošto smo čaure napunili eksplozivom, otprilike do vrha, to smo vrlo pažljivo počeli privrćati upaljače u čauru, mažuć,i ujedno, šraf na otvoru čaure vrlo lakom rastopinom šelaka – da ne bi eksploziv prihvatio vlagu. Kada je to sve bilo gotovo, onda smo upaljače zatvorili kapicama, a ispod kapica mazali voskom, da ne ulazi vlaga na fitilj. Potom smo bojadisali bombe sivkastom bojom, da bi pri bacanju svraćale na se što manju pažnju.

Ova se bomba eksplodirala ovako: Upali se fitilj i za nekoliko sekunda (9-10) dogori fitilj u upaljaču do kapisle, kapisla eksplodira i detonira bombu. Vrijeme od 9-10 sekunada dovoljno je da pobjegne onaj koji upali bombu. Moram još konstatovati, da se ove BOMBE UPOTREBLJAVAJU ISKLJUČIVO ZA ŽIVE CILJEVE I DA IM JE DJEJSTVO STRAŠNO. Kad bi se bacile u sobu, obične veličine, ne bi mogao niko živ glavu iznijeti.

Ali, gospodo, pored ovih četvrtastih bombi, koje služe isključivo za žive ciljeve, major je fabrikovao i druge, i to bombe, koje eksplodiraju od udara. Ujutru 27. februara 1907. uzeo je major tri stare topovske kugle, veličine srednje čovječije glave, pa ih dao izbušiti. Ove su kugle, otprilike, kako rekoh, veličine srednje čovječje glave, a teške su 6 kilograma. Na površini kugle dao je izbušiti 6 rupa sa 6 upaljača i jednu rupu za punjene eksplozivom. Moram napomenuti, da su rupe za upaljače tako porazmještane, da kugla, kad padne na zemlju, mora pasti na jedan od tih upaljača. Ove sitne kapisle, zvonasta oblika, sastavni su dio upaljača tih okruglih bombi.
Sâm je upaljač vrlo interesantno konstruisan. Pa iako nijesu uhvaćene kugle, ja ću pokazati konstrukciju tih bombi, odnosno sastav upaljača, kako bi se stekao pojam, čemu služe ove uhvaćene, zvonaste kapisle, koje leže pred vama, gospodo sudije”.
(Svjedok crta na tabli).

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „U udubinu upaljača, takođe zvonasta oblika, metne se ova zvonasta kapisla, nad nju se uvrne poklopac, koji je u sredini šupalj; a o kapislu se opire jednim spiralnim perom. Kroz rupu na zaklopcu uvije se šiljak, koji ide gotovo do kapisle, a treba da detonira kapislu. U momentu kada se baci bomba, usljed težine bombe i težine kapisle – koja se može pomicati u prostoru upaljača – stegne se spiralno pero i šiljak udari u kapislu. Toga časa, prenese se eksplozija kapisle kroz rupu na donjem dijelu upaljača u unutrašnjost bombe i eksplodira cijela mašina. Ove su bombe hermetički zatvorene, a pune se jednom običnom eksplozivnom smjesom, koja se dobije kad se dva dijela Kalii chloride-a pomiješaju sa jednim dijelom vrlo sitno istucanog šećera; pa se ta smjesa pažljivo i dobro izmiješa. Fabrikovano je tada tri komada ovih velikih bombi i 18 malih kapislica. Ja ne znam koliko ih je uhvaćeno?”

PREDŚEDNIK: „Upravo 18 komada”.

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „U ove bombe staje ¾ kilograma eksploziva. DJEJSTVO OVIH BOMBI MNOGO JE STRAŠNIJE OD DJEJSTVA ČETVRTASTIH BOMBI, U KOJE STAJE SAMO 10 DEKAGRAMA EKSPLOZIVA. Kora im je [ovih okruglih bombi] vrlo debela, dakle, daje jak otpor snazi eksploziva; pa prema tome proizvodi ova smjesa jače djejstvo. Kad bi ovakva bomba bila bačena u kakvu veliku salu, sve bi živo oštetila.

Dakle, 27. februara 1907. pokazao mi je major VASIĆ manipulaciju s ovim bombama. Istoga dana, poslije podne, otišli smo iz pirotehnike izvan fabrike duž jednog potoka – i udaljili se oko 500 metara od fabrike; pa smo eksplodirali ovu jednu četvrtastu bombu i jednu veliku, valjkastu, od kojih, doduše, ne vidim nijednu ovdje, ali koje su takođe tada liferovane, kad sâm bio u fabrici, pa mislim, da su i one ekspedovane ovamo. Te bombe su valjkasta oblika, služe za rušenje, dva puta su više od ovih malih, zidovi su im tanji i u njih staje oko ½ kilograma eksploziva. Na vrhu je jedna rupa za kapislu.
Sjutradan je major donio iz lijevaonice 5 komada ovih bombi pa smo ih napunili šnajderitom. Ove se bombe eksplodiraju na vrlo jednostavan način; naime: na kapislu se metne fitilj tzv. Bikfordov [Bickford] štapin; štapin se zapali, kapisla eksplodira i detonira eksploziv bombe.

Ja ne bih ni spominjao o ovim bombama, ali hoću da dopunim sliku moga boravka u Kragujevcu; a ima još nešto što me potaklo da i o ovoj vrsti bombâ govorim. Iz toka rasprave čuh da je neki paket slat od MARKA DAKOVIĆA u Nikšić bivšem poručniku BLAŽU ĐUKANOVIĆU. Kako mi se čini, okrivljenici po ovoj stvari rekli su da su u paketu bile bombe; ali su, jednoglasno, tvrdili da je paket bio vrlo lak. Pošto su kapisle za detonaciju ovih valjkastih bombâ takođe vrlo lake, to ja držim da su u tome paketu bile kapisle – pa su ih okrivljenici zamjenili bombama, kao što ih i vi svi još danas zamjenjujete“.

PREDŚEDNIK: „Jest’, zaista”.

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Pošto se ove valjkaste BOMBE MOGU DOVESTI U VRLO INTERESANTAN SPOJ SA SATOM BUDILNIKOM, a pošto su ti spojevi sa satom vrlo lagani, to mislim da su i oni bili u onom paketu, pa ću i njihovu konstrukciju rastumačiti”.

PREDŚEDNIK: „Izvolite”.

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Toga dana POKAZIVAO MI JE MAJOR [VASIĆ] KONSTRUKCIJU TIH SPOJEVA ZA SAT”.
(Svjedok crta na tabli).

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Na osovinu sata budilnika, pričvrsti se ova sprava, pošto se ukloni zvonce. Tučak na budilniku udara u malu kapislu od srebrnog fulminata, koja je pričvršćena na toj spravi - spoju. Sprava se sastoji od jedne iskrivljene, tanke bakarne cijevi, napunjene živinim fulminatom. Cijev je tako zgodno iskrivljena, da se njen donji dio uklapa u rupu valjkaste bombe, koja se položi kraj budilnika. Na dnu cijevi nalazi se poznata kapisla od 2 grama živina fulminata i utaknuta je u bombu.

TAKO OPREMLJEN BUDILNIK UPAKUJE SE U SANDUK I REGULIŠE SE NA SATU ČAS EKSPLOZIJE. Uzmimo, da navijemo sat u 10 sati izjutra, to se može eksplozija udesiti za 9 sati i 56 minuta uveče, dakle u razmaku čitavih 12 sati. Kad počne sat da zvrči, tučak umjesto u zvonce udari u kapislu srebrnog fulminata, upali je, i kroz dvije male rupice prenese se vatra u unutrašnjost cijevi, a odatle na kapislu za detoniranje odnosno na bombu i dogodi se katastrofa. Ova je sprava vrlo opasna. Spominjem i ove spojeve sa satom iako nijesu uhvaćeni, jer hoću da do detalja analizujem događaje u Kragujevcu.

Major VASIĆ mi je 28. februara [1907] pokazao rukovanje jednim vrlo interesantnim aparatom, od koga ste takođe našli jedan dio, a to je ova velika kapisla. Ova kapisla punjena je sa 7-8 grama živina fulminata, i valjda je najopasnija od svih stvari, koje kao corpus delicti leže na ovom stolu. Ovu je kapislu major dao napraviti od čaure metka iz srbijanske puške ‘kokinke’ [Mauser-Kokina puška M.1880 – prim.a], samo je dao ostrugati firmu fabrike, koja je liferovala municiju, da se ne bi našao po njoj majstor kapisle. Ova kapisla se pričvrsti na jedan vrlo interesantan aparat i pomalo zamršene konstrukcije, ali ću gledati, da ga rastumačim, koliko mi bude moguće”.
(Svjedok crta na tabli).

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Na četvorouglastoj metalnoj ploči, od jednog kvadratnog decimetra, koja se može na krajevima pomoću klinaca pričvrstiti na izvjesni sanduk, sto ili šta drugo, otprilike u sredini ploče nalazi se rupa, dovoljna da ova kapisla prođe kroz nju i da se ustavi na rupu od kapisle.

Na jednom kraju ploče nalazi se jedna naprava, koja se može uklopiti nad kapislu. U toj napravi nalazi se igla, koja je u vezi sa jednim perom. Za ovo pero se veže žica ili konopac; pa se, takav aparat pričvrsti na zaklopcu sanduka, u kome se nalazi izvjesna množina eksploziva – 2, 3, 4, pa i 12 kilograma; a konop se zapne, recimo, preko puta, kuda će proći kola, koja želimo dignuti u vazduh. Konji zapnu za konop, konop trgne pero, igla usljed toga udari u kapislu, kapilsa detonira eksploziv i dogodi se katastrofa.

Ovaj aparat upotrebljava se u raznim zgodama; stavlja se pred vozove, zapinje se za kućna vrata, itd. Ova kapisla punjena je, kao što rekoh, sa 7 do 8 grama živina fulminata i to stoga, da se može njome detonirati mnogo veća masa eksploziva. Ovdje ću reći da se svi eksplozivi dijele u eksplozive sigurnosti i eksplozive opasnosti. Eksplozivi sigurnosti jesu takvi koji ne prihvaćaju vatru, niti su osjetljivi prema udaru; stoga treba, prema kvantumu eksploziva sigurnosti, da bude i kapisla srazmjerno velika. OVO JE NAJOPASNIJI APARAT OD SVIH KOJI SU UHVAĆENI. Doduše, nije uhvaćen sâm aparat, ali ova kapisla, koja je njegov sastavni dio, pokazuje da je i taj aparat pošao za Crnu Goru – jer kapisla bez aparata nema nikakve vrijednosti.

Da se, recimo, metne u pušku, raznijela bi je, pošto je 8 grama živina fulminata dovoljno da se njome pobije 30 ljudi. Od onih bombâ, bačenih u Parizu na španjolskog kralja [ALFONSA XIII, 31. maja 1905; na njega i Predśednika Francuske izvršen je bombaški napad kod Luvra – prim.a], jedna je eksplodirala, a druga nije; i u toj drugoj našlo se samo 15 grama tog istog eksploziva. Ona bomba, što je tada eksplodirala u Parizu, poubijala je masu svijeta, pa se po tome može računati strašno djelovanje eksploziva, kojom je punjena ova kapisla. Tada su [dok je NASTIĆ bio u Kragujevcu – prim.a] fabrikovana tri ovakva aparata. Tako smo bili gotovi sa vaskolikim poslom, samo smo čekali da radnici gore opisivane sprave prigotove, da ih spakujem i ponesem u Beograd”.

Sve u svemu, bombe i elemente za paklene mašine u kragujevačkoj vojnoj fabrici počeli su pakovati 2. marta 1907. god.
SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Ja ću da opišem tačno to pakovanje; i to iz razloga toga, što su neki okrivljenici pričali to i spominjali kako izgleda neko sanduče iz kojega je TODOR BOŽOVIĆ u Beogradu dijelio bombe. Uzeli smo jedno duguljasto sanduče – otprilike ovoga oblika”.
(Svjedok pokazuje na jedan corpus delicti, izložen na stolu posred sudnice).

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „U ovo sanduče spakovali smo 16 komada četvrtastih bombi, ovih istih koje leže ovdje. Svaku bombu zamotavali smo u papir, koji smo uzeli od nekih starih fabričkih protokola. ALI, KAKO JE BILA TIH DANA JUGOVINA, TO SE MASNA BOJA [NA BOMBAMA] NIJE MOGLA DOBRO OSUŠITI; PA SE VIDI I DANAS KAKO SU OSTAJALI OTISCI OD PRSTÂ – A MOŽE BITI I OD MOJIH. Isto tako I PAPIR SE LIJEPIO ZA BOMBU, A TO SE VIDI EVO I NA OVIM, KOJE LEŽE PRED VAMA, GOSPODO SUDIJE. Papir je bio od nekih neispisanih, starih fabričkih protokola.

Zatim smo spakovali 5 komada valjkastih bombi i 3 aparata za detonaciju ove velike kapisle u jedan poseban sanduk. Uz veliku muku, 3 okrugle bombe smjestili smo u moj kufer. Sve finije stvari: 6 komada ovih velikih kapisla, 18 komada ovih sitnih [zvonastih] kapisla – za tri velike okrugle bombe – i 30 komada kapisla od 2 grama živina fulminata smjestili smo u jednu malu kutiju, koju sam ja nosio uza se, da se ne bi dogodila kakva nesreća. Pored toga, bilo je i nekoliko metara barutna Bikfordova štapina, te jedna prazna četvrtasta bomba i jedan prazan upaljač radi obuke.

Tako snabdjeven, krenuo sâm sjutradan, 3. marta 1907, jutarnjim vozom za Beograd. Sve mi je stvari na stanicu iznio MILOJE GOJAKOVIĆ – sada ekonom u manastiru Banji u Novom Pazaru – i pažljivo smjestio u vagon. Sa stanice poslah brzojav [telegram] JAŠI NENADOVIĆU da me sačeka na beogradskoj stanici, jer bijah u neprilici kako ću bombe prenijeti kroz carinarnicu beogradsku.

U Beograd sâm došao u 4 sata poslije podne; i zbilja su me na stanici očekivali i JAŠA NENADOVIĆ i [LJUBOMIR-ČUPA] JOVANOVIĆ, urednik ‘Slovenskoga Juga’. Jedan finansijski stražar uzeo je oba paketa, odnosno sanduka, koja smo bili obavili u papir za pakovanje da ne bi upadali u oči ostalim putnicima. Te pakete stražar je uzeo iz kupea i natovario na kolica, te pred nama prošao između carinskih činovnika. JAŠA je NAMIGNUO ČINOVNICIMA I NIJEDAN NIJE ZAUSTAVIO FINANSIJSKOG STRAŽARA DA PREGLEDA ŠTO GONI. Taj stražar odgurao je kolica sve do ‘Slovenskoga Juga’, a pratio ga je jedan finansijski narednik. Prostorije ‘Slovenskoga Juga’ nalaze se u kralja Milana ulici, naprema hotelu ‘Londonu’, odmah kraj dvorca kraljeva.

Narednik i stražar donijeli su stvari i odmah se udaljili. JAŠA je počeo hvaliti moju odrešitost i očito je bio zadovoljan što sâm dovukao toliko bombâ i paklenih mašina. JAŠA i JOVANOVIĆ su smjestili te stvari u jednu malu sobu, koja se nalazi u hodniku prostorija ‘Slovenskoga Juga’; otprilike na kraju hodnika, do velike, prazne sobe, koja često služi za PATRIOTSKE JUGOSLOVENSKE PIJANKE.

Tu ja, JAŠI i LJUBI, ukratko održah predavanje o rukovanju s bombama, pa odmah otišao u hotel ‘Balkan’, gdje sâm, uostalom, stanovao i prije odlaska u Kragujevac, a i po povratku. Ja sâm, pored ovih stvari, donio i slike i uputstva o manipulacijama s bombama”.
Nastić, kako tvrdi, otprilike do kraja aprila ili početkom maja 1907, nije tačno znao đe i u koju tačno svrhu će se upotrijebiti bombe i paklene mašine.

„Kroz to vrijeme, a i prije toga, bjesnila je strašna kampanja na predstavnike državnog auktoriteta Knjaževine Crne Gore. DRUŠTVO MOJIH JUGOSLOVENA KAO SUMANUTO PRIHVATILO JE TU KAMPANJU. Baš ti JUGOSLOVENI, moji intimni drugovi – JAŠA NENADOVIĆ, LJUBO JOVANOVIĆ, LJUBO NEŠIĆ, itd. – davali su kampanji impuls i životnu snagu“, ispričao je Nastić na Sudu. „Slušao sâm, često puta, kako JAŠA NENADOVIĆ natjeruje urednika ’Slovenskoga Juga’ LJUBA JOVANOVIĆA da napiše koji članak protiv ’crnogorskih tirjana’. Kad bi se otupilo LJUBINO pero, onda je LJUBO NEŠIĆ TRČAO U MINISTARSTVO INOSTRANIH DELA I DONOSIO ČLANKE PUNE NAPADA NA CRNU GORU, a pisao ih je dr MILOJEVIĆ, sekretar Ministarstva – a danas činovnik srbijanske legacije u Sofiji“.

Nastić navodi kako su se u kući Nenadovića, „kupili [okupljali], pored gore pomenutog društva, i svi crnogorski emigranti“, te da je, upravo tu, upoznao TODORA BOŽOVIĆA i MILUTINA TOMIĆA. Njega je „sve više uznemiravala misterioznost mojih drugova, kao i njihovo nenarodno držanje prema Crnoj Gori“.

SVJEDOK Đ. NASTIĆ: „Pogotovo me je to čudilo kad sâm doznao da je, baš dobrotom GOSPODAREVOM [KNJAZA NIKOLE], proizveden JAŠA NENADOVIĆ u Crnoj Gori za oficira, premda nije imao propisane kvalifikacije; pa me je bunilo, da taj čovjek, vraća takvu dobrotu najnemoralnijim ispadima protiv članova crnogorske dinastije. O tom se mogao uvjeriti svaki od crnogorskih đaka, svaki Srbin, koji je dolazio s JAŠOM u dodir. S jedne strane, takvo JAŠINO držanje i trčkaranje od jednog do drugog crnogorskog emigrant, pisanje i inspirisanje članaka protiv Crne Gore – i to kao na neku sistematsku komandu, šurovanje urednika ‘Slovenskoga Juga’ sa nekim crnogorskim nezadovoljnicima, zatim, očajna, dugačka pisma MARKA DAKOVIĆA, koja su se čitala s nekom pozom punom grimasa, a koja su bila pisana LJUBI, a obično ostajala u JAŠINIM džepovima – s jedne strane to, a s druge strane – bombe, potaknuše me, te ja negdje početkom maja [1907] u razgovoru sa JAŠOM i LJUBOM istaknuh energičnije zahtjev da mi se kaže – ZAŠTO ĆE BOMBE?

JAŠO mi odgovori da se strpim i da ću, kroz koji dan, doznati, čim se pribave materijalna sredstva za akciju. Ja sâm znao da se novac ne može isisati iz prsta, pa stoga zapitah JAŠA i LJUBA – odakle misle nabaviti novac? JAŠO mi , uz uslov najveće diskrecije – koju pogazih, jer se on ogriješio o srpsku nacionalnu misao – reče da su on i ALEKSANDAR SRB, artiljerijski poručnik, sklonili [nagovorili] prestolonasljednika ĐORĐA [KARAĐORĐEVIĆA] da dadne za početak akcije 5.000 dinara. Stvar mi je postala još čudnovatija i misterioznija – kakva je to patriotska akcija da za njezin početak treba 5.000 dinara? – iako sâm već počeo naslućivati da se RADI O NEKOJ TERORISTIČKOJ AKCIJI PROTIV CRNE GORE”.
Uz povremene ovacije prisutne publike i uzvike „Živio!”, Đorđe Nastić je objasnio kako je u Zemunu sredinom septembra 1907. kontaktirao NIKA JOVIĆEVIĆA, crnogorskoga obavještajnoga rezidenta, ispričavši mu pojedinosti o pripremi terorističkoga akta.

Zaključio je: da su bombe, zaplijenjene i izložene u sudnici, napravljene u državnoj vojnoj fabrici Kraljevine Srbije, po narudžbi „rođaka kralja Petra Karađorđevića”, te da su bombe, novac, plan i uputstvo za prevrat crnogorskim emigrantima uručili srpski oficira usred Beograda, na par koraka od dvora kralja Srbije.

Malo je reći da su to sve bili provjerljivi dokazi o umiješanosti Kraljevine Srbije u pokušaj prevrata – posljedično krvoprolića – u Knjaževini Crnoj Gori. Stoga je srpska štampa baražnom paljbom nastojala kompromitovati Nastića.

List „Politika” od 24. maja 1907. u nepotpisanome uvodniku naslovljenom „Đorđe Nastić” piše da se „prvi put u Srbiji čulo za ime ĐORĐA NASTIĆA” kada su u Sarajevu „izbili ulični sukobi između Srba i nekih hrvatskih agenata”. Tada je austrijska policija „proterala PETRA KOČIĆA i STEPU KOBASICU [urednika ‘Srpske riječi’] a internirala NASTIĆA”.

„NASTIĆ se odmah po dolasku u Beograd počeo ponašati kao da su svi konci narodnog života u Bosni u njegovim rukama”, te je, nakon što je odštampao svoju knjigu o jezuitskoj propagandi, „bio tvrdo ubeđen da u Srpstvu većeg i zaslužnijeg čoveka nema”.
U nastavku, interesantno, ne pokušava se osporiti niti jedna činjenica koju je Nastić saopštio na sudu – čak ni to da je u Beogradu u stalnome kontaktu sa srpskim oficirima, već se odapinju invektivi na račun njegova karaktera:
„Slabouman i sujetan, on nije bio kadar da shvati ni svoj položaj, ni prilike oko sebe. Mislio je da je ono oduševljenje koje su mladi đaci i MLADI OFICIRI u razgovoru s njim pokazivali za opštu stvar tribut [porez, danak, dadžbina] njemu lično i njegovoj veličini. Trošio je u veselom društvu ono što je za svoju brošuru dobio. Kad mu je nestalo para, veselio se i dalje na tuđ račun. MLADI OFICIRI i mladi đaci primali su ga oduševljeno i častili ga stalno. Mnoge noći proved