BOMBAŠKA AFERA (11) Andrija Radović: „Bio bih IZROD ako bih IZDAO Gospodara i Crnu Goru“

Ekskluzivni feljton o Bombaškom procesu.

Piše: Vladimir Jovanović

„Moram da istaknem fakat da je u bečkome listu ’Neue Freie Presse’ od 18. ovog mjeseca izašao poduži telegram sa Cetinja o suđenju optuženih po djelu ove zavjere. Taj telegram, koliko je tendenciozan, toliko je neistinit“, kazao je LABUD GOJNIĆ, predśednik Sud za suđenje anarhističkih zločina, otvarajući 23. maja 1908. novi radni dan u sudnici Velikoga suda Knjaževine Crne Gore.

U pokušaju diskreditacije procesa na Cetinju, osim većega dijela srpske štampe, nekih hrvatskih listova, uključila se i prema Crnogorcima uglavnom zlobna austrijska štampa. U jednome od izvještaja tvrdi se da je premijer Knjaževine, dr LAZAR TOMANOVIĆ, izjavio JOVANU JOVANOVIĆU, ambasadoru Kraljevine Srbije – prije nego će ovaj zbog svjedočenja ĐORĐA NASTIĆA protestno napuštiti Cetinje – da „ne vjeruje da su optuženi opozicioni prvaci [’klubaši’] znali za zavjeru“.

Tim povodom „Glas Crnogorca“ objavljuje: „To je [vijest ’Neue Freie Pressea’ – prim.a] odmah bilo demantirano preko ’Korbiroa’. Pošto je tu istu vijest razaslao biogradski ’Presbiro’, nadostavljajući [dodajući] još da je g. TOMANOVIĆ izjavio da ne vjeruje ni NASTIĆEVU [ĐORĐE, svjedok] iskazu, mi smo ovlašćeni da izjavimo da ta vijest ne odgovara istini“.

Nabrajanje svih izvještaja o ovoj aferi, za koje sada znamo da su bile najobičnije „patke“, vjerovatno bi zahtijevalo posebnu studiju. Na neke od njih, ipak, osvrnuću se u nastavku feljtona – jer su, na najdirektniji način, lansirani u funkciji prevrata. Međutim, sada ću citirati komentar Labuda Gojnića o izvještavanju pojedinih dopisnika akreditovanih da prate suđenje.

SUDIJA LABUD GOJNIĆ, PREDŚEDNIK SUDA ZA SUĐENJE ANARHISTIČKIH ZLOČINA: „Ja neću da se poslužim PRAVOM KOJE IMAM, a to je da za takve neistinite i tendenciozne izvještaje, na osnovu čl. 7 međunarodne poštansko-telegrafske konvencije zahtjevam da se uzapte [zabrane], a gospodu novinare, koji takve neistinite izvještaje šalju svojim redakcijama, udaljim sa javne rasprave.

NEĆU, zato što je i do sada bilo dosta neistine i podvale odnosno [u vezi] ovoga djela, u pogledu išljeđenja nad optuženim i u pogledu istražnog zatvora, itd, a što je sve ovđe demantovano; pa OSTAVLJAM, DA SE TE NEISTINITE VIJESTI, KOJU DOTIČNA GOSPODA NOVINARI UPUĆUJU, SAME PO SEBI DEMANTUJU, upućujući gospodu da se ubuduće pridržavaju samo istine.

Žalim i to što sam, baš jutros, dobio u ruke biogradske listove, u kojima se ističe telegrafski izvještaj ’Srpskog presbiroa’, koji je, takođe, neistinit. Ta neistinitost viđeće se, na kraju krajeva, pošto se OVĐE SUDI JAVNO – pred licem naroda, pred licem druge gospode novinara – i što je najglavnije: svaka se riječ zavodi u stenografskim bilješkama. Na kraju, preporučujem gospodi novinarima, kojih se tiče ovaj govor, da paze na svoju svetu i uzvišenu dužnost, jer je njima potrebno da govore istinu; kao što treba svaki čovjek, koji vrši tačno svoju dužnost, da govori istinu“.

Potom je objavljen početak pretresa. Međutim, državni tužilac PAVLE VUJISIĆ traži od Suda, prije nego se pozove na saslušavanje optuženi PETAR STRUGAR, da „dođe svjedok, pop ILIJA JOVIĆEVIĆ, da se pročita[ju] njegov protokol i neki iskazi“.

Protojerej Ilija Jovićević, prvi je paroh Saborne crkve Svetoga Vasilija Ostroškoga u Nikšiću, osveštane 1900. god. Srbi će ga, kao protivnika „ujedinjenja“, zatvoriti 1919. u podgoričku „Jusovaču“. On je stariji brat IVANA-IVA JOVIĆEVIĆA (1883–1965), kasnije poznatoga crnogorskoga političara, a u vrijeme suđenja „bombašima“ studenta na Beogradskome univerzitetu. Sve do izbijanja ove afere, Ivo Jovićević je, na neki način, blizak kružoku „crnogorskih đaka“. Na drugoj strani, njegov brat – pop Ilija, takođe je politički aktivan.

Predśednik Suda odobrava zahtjev Tužilaštva da se pozove pop Ilija i pročita se njegov iskaz na zapisnik. U njemu se pominje i VLADIMIR POPOVIĆ (Nikšić, 1884 – Nica, 1928), još jedan budući političar – gradonačelnik, šef vladinoga press-biroa, zastupnik ministra prosvjete i ministra pravde crnogorske vlade egzilu. Popović je, takođe, pisac scenarija i djelimično producent „Voskrsenja ne biva bez smrti“ (1922) – prvoga igranoga crnogorskoga filma. Popović je diplomirao na Pravnome fakultetu u Beogradu.

SUDSKI PISAR PETAR KRALJEVIĆ (čita zapisnik): „ZAPISNIK OD 9. MAJA 1908. GOD. UČINJEN PRED SUDOM POPU ILIJI JOVIĆEVIĆU.

PITANJE: Jeste li, negđe prošle godine u oktobru mjesecu, primili jedno pismo od Vašeg brata iz Beograda, u kojemu je savjetovao Vas da ne idete [nakon izbora održanih 18. oktobra 1907. – prim.a] prilikom otvaranja Narodne skupštine u Skupštinu [zgradu Zetskoga doma]. Ako ste to pismo primili, izjasnite se sve što ste, na osnovu toga pisma, uradili?

ODGOVOR: Pismo smo primili isti dan kad su se otkrile bombe na Cetinju. Pismo se odnosilo na domaće stvari; međutim, u zagradi, stajalo je napisano i ovo: ’MOLIM TE, POPE, NEMOJ BITI NA OTVARANJU U NARODNOJ SKUPŠTINI, A TAKO NEMOJ U NJU ULAZITI NI IDUĆIH DANA“. Čim sam ovo pismo primio, a otkriše se bombe na Cetinju i puče glas o zavjeri protivu samoga UZVIŠENOGA GOSPODARA, ja se nađoh u velikoj neprilici i nezgodi; jedno, stoga što sam, po takvome izrazu u pismu, morao misliti da je moj brat član te zavjere protivu GOSPODARA – koji je mene, kao Njegovu svešteniku, najveća svetinja na ovome svijetu – a drugo, stoga što je nezgodno bilo za mene, kao za rođenoga brata, iznijeti to pismo pred vlast i istoj predočiti opasku moju prema tome pismu: da je i moj brat član te zavjere.

I poslije dužega premišljanja, ja se – kao lični sveštenik Uzvišenoga Gospodara – riješim da zaboravim i brata i sve bratske veze i svu delikatnost samoga posla i da pismo prikažem i predočim vlastima, baš i da ja mislim da je i moj brat jedan zavjerenik; i da je u tome pismu gledao da očuva moju ličnost – kao brata, a o drugome u Crnoj Gori, da nije vodio računa nikakva. Te sam, tako, to pismo prijavio nadležnim vlastima i predao ga i predočio ono što sam sa srca na to pismo mislio.

Nije mi ni ovo dosta bilo, nego, pod vidom bolesti, pošto sam ovo pismo predao, pođoh u Dubrovnik. Iz Kotora sam o tome bratu Ivanu telegrafisao – da idem bolestan u Dubrovnik i da on, na svaki način, odmah dođe da me vidi; i poslah mu 50 dinara za putni trošak. Otolen sam produžio za Dubrovnik. Tamo stigoh u petak veče i njega [IVANA] čekah do u neđelju veče – koga dana je i došao.

Sastali smo se na Pilama [zapadni dio Dubrovnika] i on se zagnao da se sa mnom pita, što mu ja nijesam dozvolio – REKAVŠI MU DA JA NJEGA SMATRAM KAO ZAVJERENIKA ČAK I PROTIV ONE LIČNOSTI KOJU JA DRŽIM ZA NAJVIŠU SVETINJU NA SVIJETU; i rekavši mu: ’Ja sam izvršio moju dužnost prema GOSPODARU i kao Njegov lični sveštenik i kao Njegov podanik – a ti nijesi! Na ovo mi on [IVAN] ODGOVORI – DA ON NIJE MANJE VJERAN GOSPODARU nego ja; da mu GOSPODAR nije manje mio nego mene i da se on odužio GOSPODARU kao GOSPODARU i mene kao bratu.

Ja sam, pošto mu rekoh da ga ne razumijem, pitao sa čim se on odužio GOSPODARU? A on mene pita: Jesam li čuo za jedno pismo anonimno, koje je došlo na francuskom jeziku? I pošto mu rekoh da jesam, on mi reče da je on to pismo pisao u društvu sa VLADIMIROM POPOVIĆEM i da se je su tim odužio GOSPODARU i Domovini.

Pravo da vi rečem, u mene je u ovome momentu nastala nova radost; jer, pošto sam ja bio čuo da je došlo to pismo anonimno, za mene je tu dokaz da on [IVAN] nije bio zavjerenik protivu GOSPODARA i Domovine. POSLIJE ČEGA SAM GA PRIMIO U ZAGRLJAJ KAO SVOGA BRATA i ponudio da ide sa mnom u Crnu Goru, na što je on odmah pristao bez ikakvoga pogovora; i došli smo zajedno na Cetinje; i pošto sam ga doveo na Cetinje, o njegovom postupanju pred vlastima nijesam vodio nikakvoga računa.

PITANJE: Je li Vam u putu, do Cetinja, ili poslije, pričao IVAN iz kojijeh je izvora saznao ono što je u anonimnom pismu dostavio?

ODGOVOR: Jest’, rekao mi je da on o tome ništa nije znavao, nego da mu je to sve VLADIMIR POPOVIĆ kazao – pa da je, ono pismo, on u zajednici s VLADIMIROM napisao.

PITANJE: Je li Vam još napominjao za koga da je što čuo, osim za VLADIMIRA?

ODGOVOR: Govorio mi je da je čujao, kad je bio kod JAŠA NENADOVIĆA, da zbore protivu GOSPODARA.

Po pročitanju: pop ILIJA JOVIĆEVIĆ s.r.“

PREDŚEDNIK: „Jeste li čuli zapisnik?“

SVJEDOK POP ILIJA JOVIĆEVIĆ: „Jesam“.

PREDŚEDNIK: „Je li ovo Vaš zapisnik?“

SVJEDOK POP I. JOVIĆEVIĆ: „Jest’“.

PREDŚEDNIK: „Jeste li ovako kaživali pred išljednim sudijama?“

SVJEDOK POP I. JOVIĆEVIĆ: „Jesam“.

DRŽAVNI TUŽILAC PAVLE VUJISIĆ: „Molim da se pročita onaj stav iz pisma koje mu je brat IVAN JOVIĆEVIĆ poslao iz Biograda, koji se odnosi na odlazak u Skupštinu“.

SUDSKI PISAR P. KRALJEVIĆ (čita pismo): „Molim te, da nikako ne prisustvuješ pri otvaranju Skupštine, a tako isto bih te molio da ne ideš uopšte nikako u Skupštinu ni idućih dana“.

Nakon toga, član Vijeća Suda za suđenje anarhističkih zločina, sudija MARKO ĐUKANOVIĆ, čita u cjelini prethodno pomenuto pismo, na francuskome jeziku, koje je pristiglo kao anonimno. Poslato je JOVU POPOVIĆU (1872–1948), tri puta biranome narodnome poslaniku, kasnije diplomati, pa „zelenašu“, a 1902–1909. šefu Knjaževske crnogorske poštansko-telegrafske uprave.

PREDŚEDNIK: „Ovo je pismo uputio IVAN JOVIĆEVIĆ, student Biogradskoga univerziteta g. JOVU POPOVIĆU. Datirano je od 18. oktobra [1907], predato na poštu u Pančevu [tada u sastavu Austro-Ugarske], a primljeno je 22. ili 23. oktobra [1907]. Kao što smo čuli, IVAN JOVIĆEVIĆ piše drugo pismo, bratu – svešteniku ILIJI JOVIĆEVIĆU, u kojem mu preporučuje da niko ne bude prisutan u Zetskome domu na dan otvaranja Skupštine, kao ni idućih dana. To je pismo IVAN pisao iz Biograda. Pošto je ovo pismo [anonimno, adresirano na JOVA POPOVIĆA] na francuskom jeziku, a veći dio slušalaca ne zna francuski, to imamo autentičan prijevod – i neka se pročita taj prijevod, da svi razumiju“.

SUDSKI PISAR P. KRALJEVIĆ (čita prijevod pisma): „Gospodine, - Uvjeren sam da će Vas ovo pismo začuditi, ali se čuditi nemojte, jer je napisano rukom čovjeka kojem na srcu leži dobro svoje Otadžbine i koji se žuri da Vas, na vrijeme, izvijesti o jednome UŽASNOME KOMPLOTU koji se ovđe priređuje.

S OVIM KOMPLOTOM RUKOVODE NEKOLIKA CRNOGORSKA EMIGRANTA U DRUŠTVU ČETVORICE-PETORICE VELIKOŠKOLACA. Ove NEVJERNE DUŠE SU SE PRODALE, a pošto su se prodale, POSTALE SU BIJEDNIM IZDAJNICIMA NJIHOVE HRABRE I JUNAČKE OTADŽBINE, koje sada za račun onih koji su ubili kralja ALEKSANDRA [OBRENOVIĆA, 1903. god] RADE DA UNIŠTE SVOJU DOMOVINU.

Budući da sam danas [18. oktobra 1907] izvješćen o njihovim mračnim namjerama, žurim da Vas, kao što rekoh, na vrijeme izvijestim kako biste u stanju bili da preduzmete sve nužne mjere. Stvari o kojima Vam hoću govoriti, povjerio mi je jedan naš Crnogorac – za kojeg pogrješno se misli da je u zavjeri [radi se o VLADIMIRU POPOVIĆU –prim.a].

Možete biti uvjereni, reče mi, da se pripravlja jedna ZAVJERA PROTIVU CRNOGORSKE VLADE. Naši emigranti imali su jedan skup, na kojem su RIJEŠILI DA UNIŠTE CRNOGORSKU SKUPŠTINU POMOĆU EKSPLOZIVNIH MATERIJA. Ja lično, takođe, uvjeren sam, da su se kupili [okupljali], ali do danas nijesam mogao doznati zašto.

Taj gospodin, koji mi je govorio o njihovoj namjeri, nije mi mogao kazati dan i čas kad će bombe biti bačene – da li istoga dana kada Skupština bude otvorena Prijestonom Besjedom [koju drži KNJAZ– prim.a], ili, pak, koji drugi dan.

Rečeni mi je gospodin, takođe, kazao: da su velikoškolci TODOR BOŽOVIĆ i JOVAN ĐONOVIĆ, pošto su primili po 100 franaka, nekud sa bombama otputovali. I zaista, oni se sada u Biogradu ne nalaze. Nestalo ih je, evo, 4-5 dana.

Za ĐONOVIĆA su mi kazali da je otputovao za Požegu. No, ipak, misteriozno držanje ove gospode za mene je bila enigma, ali se, sada, stvari rasvjetljuju; i nagli i neočekivani odlazak gornja dva velikoškolca, kao i odlazak g. PETRA NOVAKOVIĆA [optužen, u bjekstvu], koji je, ovih dana, bio stigao u Biograd – jasno dokazuje da su se, zaista, te BIJEDNE KREATURE RIJEŠILE DA U DJELO PRIVEDU NJIHOV PLAN.

Dakle, gospoda BOŽOVIĆ, NOVAKOVIĆ i ĐONOVIĆ otputovali su. Ali, kuda? – nije mi bilo moguće tačno doznati. Za g. ĐONOVIĆA, jedni mi kažu da se nalazi u Požegi, drugi, pak, da je u Smederevu, itd. Ipak, ja sam ga lično, iznenada, vidio uoči njegova polaska – đe mijenja napoleone [francuski novac, 1 napoleon = 20 franaka] za austrijski novac.

To je veoma čudnovato: jedan siromašan đak mijenja napoleone za austrijski novac, a putuje u unutrašnjost Srbije? Sve ovo dokazuje da g. ĐONOVIĆ nije otputovao u unutrašnjost Kraljevine [Srbije], već sigurno u Austriju, snabdjeven bombama i može biti da se nalazi u Risnu, ili đe drugo u Dalmaciji“.

Do ovoga mjesta, pismo sadrži, praktično, stoprocentno tačna obavještenja i pretpostavke u pogledu namjera i kretanja zavjerenika. U nastavku, za razliku od Đonovića i Novakovića, za Todora Božovića se netačno navode alternative, da je u Skoplju, odnosno, da se preko Sandžaka (Turske) kreće za Crnu Goru – u stvari, on je, skupa sa Đonovićem, Novakovićem, MARKOM DAKOVIĆEM i ostalima već bio u Boki kotorskoj. Ali, daju se i tačne pretpostavke o namjeravanome napadu na Zetski dom, bombama i-ili paklenim mašinama, kada se u njemu okupi tek izabrani, novi saziv Crnogorske naarodne skupštine – a uvodni govor, Prijestonu Beśedu, bude držao knjaz NIKOLA.

SUDSKI PISAR P. KRALJEVIĆ (čita nastavak pisma): „Za g. BOŽOVIĆA dočuo sam da je otišao u Skoplje, dočim, s druge strane, doznajem da je otputovao preko Turske za Crnu Goru. Za NOVAKOVIĆA, pak, nijesam mogao doznati koji je pravac uzeo, ali je vjerovatno da je i on za Dalmaciju otputovao.

Iz svega ovoga, gospodine, vidite, dakle, da se nešto pripravlja i sprema. Zato Vam ovo pismo i pišem, jer ’đavo nit’ ore nit’ kopa, [no o jadu radi]’. Istina je, da je OVO DRUŠTVO BIJEDNO I KUKAVNO, ALI JE MOGUĆNO DA NAĐE RAZBOJNIKÂ TAKOVIH KOJI ĆE BITI KADRI IZVRŠITI NJIHOV STRAŠNI PLAN.

Lako bi bilo svemu doskočiti, ali samo kad bi se moglo tačno saznati dan kad će njihovu namjeru da izvrše – najvjerovatnije je da će djelovati na prvom sastanku Skupštine, kad GOSPODAR bude prisutan; ali, ipak, treba se pričuvati i drugih dana.
Držim da mi je dužnost bila da Vas o gornjem izvijestim; i molim Vas, gospodine, da ovo moje pismo u obzir uzmete i da upotrijebite sve Vaše sile – da ih u izvršenju njihova plana spriječite, ako se budu odista riješili da ga u djelo privedu. Izvinite, molim Vas, što ovako slabo pišem, ali je bilo na hitanje. [POTPIS:] XXy”.

PREDŚEDNIK: „Neka dođe IVAN JOVIĆEVIĆ“. (Dolazi svjedok I. Jovićević). „Jeste li Vi ovo pismo pisali na francuskom jeziku?“

SVJEDOK IVAN-IVO JOVIĆEVIĆ: „Jesam. I adresirao sam ga na g. JOVAN POPOVIĆA“.

PREDŚEDNIK: „Odakle ste ga adresirali?“

SVJEDOK I. JOVIĆEVIĆ: „Poslao sam jednoga, koji ga je ponio u Pančevo, da ga preda na poštu“.

PREDŚEDNIK: „Jeste li pisali jedno pismo bratu, svešteniku ILIJI; i njemu, između ostaloga, preporučili da, na dan otvaranja Skupštine, kao i onih idućih dana, ne ide u Skupštinu?“

SVJEDOK I. JOVIĆEVIĆ: „Jesam“.

PREDŚEDNIK: „Podajte mu ga [pismo]. - Je li to pismo koje ste Vi pisali?“

SVJEDOK I. JOVIĆEVIĆ: „Jest’, ovo je“.

PREDŚEDNIK: „A je li ovo Vaša ruka?“

SVJEDOK I. JOVIĆEVIĆ: „Jest’. Ali bih rad bio da objasnim zašto sam ga pisao“.

PREDŚEDNIK: „Vrlo dobro“.

SVJEDOK I. JOVIĆEVIĆ: „Prošle godine, kao siromašni student, proveo sam cijelo vrijeme ferija u Ravanici [manastir kod Ćuprije, Srbija], đe sam prvi put čitao u ’Srbobranu’ [srpski list iz Zagreba] i ’Zastavi’ [srpski list iz Novoga Sada] odnosno Crne Gore, da nijesam mogao vjerovati.

Kad se vratih u Biograd, nađoh stare školske drugove, a tako isto i neke nove emigrante crnogorske. Ja sam primjetio da oni mene izbjegavaju. Oni su pravili neke tajne sastanke, a to je mene u oči upadalo. Pošto su oni mene izbjegavali, nijesam se ni ja njima htio namećati, a tim više što sam imao da se pripravim [za ispite] iz dva predmeta.

U to vrijeme donijeli su mi jednu proklamaciju i molili su me da se na nju potpišem. Ja to odbih i rekoh da to nije patriotsko djelo. Tog istog dana došao je kod mene u 7 sati uveče jedan dobri školski drug i prijatelj; i kaza mi sve potanko što sâm ispisao u tom anonimnom pismu na francuskom. Mene je to jako uzbudilo, ali nijesam mogao vjerovati da se u Crnoj Gori nalazi takav izrod koji bi mogao dići ruku na svoga VITEŠKOGA GOSPODARA. Uzbudio sam se i htio odmah da idem u Zemun [Austro-Ugarska] i da Vladu [Knjaževine Crne Gore] telegrafično upoznam – da bi se mogla upravljati.

Ali, dva su me uzroka smetala što to nijesam uradio: prvo, taj što nijesam imao novaca da bih mogao telegrafirati; a drugo, što sam se bojao, ne od austrijske, nego od biogradske policije. Onda se riješim da napišem to pismo na francuskom jeziku.

Mene je, poslije, dolazilo do ušiju da su me pojedine ličnosti napadale zato što napisah; a druge, pak, što nijesam to pismo potpisao. Ali, mislim, gospodo, da ni jedni ni drugi nemaju pravo; jer ja – kao vjerni sin svoga UZVIŠENOGA GOSPODARA i Domovine – mislim da sam morao, da je bila moja dužnost, a mislim da bi dužnost bila svakog Crnogorca, da dostavi vlasti za takve zločine koji idu na štetu našeg UZVIŠENOGA GOSPODARA i Otadžbine. Za ovo drugo pitanje, mislim da se korektno držah – i mislim da nijedan pošten čovjek ne bi potpisao jednu stvar za koju nije siguran da postoji. Ja kazah, da nijesam vjerovao da je to moguće – usljed toga nijesam mogao staviti ime – te sam pisao anonimno. Ovo je sve što imadoh reći odnosno ovog pisma“.

PREDŚEDNIK: „Zar nijeste Vi mogli izvijestiti i policiju biogradsku o tome što ste čuli od svoga druga? Vidi se da ovđe proviruje duša vjernog sina svoje zemlje i svog GOSPODARA. Dakle, kažite nam, zašto Vi nijeste izvijestili biogradsku policiju – pa da i ne kažete od koga ste čuli: ’Ja sam čuo da se sprema tako i tako, da naši đaci čine to i to’, itd“.

SVJEDOK I. JOVIĆEVIĆ: „Ja vjerujem, gospodo, da je POLICIJA BIOGRADSKA ZNALA ZA SVE TO I DA JE BILO IZLIŠNO GOVORITI O ONOME ŠTO SU MORALI ZNATI. Jer, to nije bila mala stvar, nego je bilo sastanaka u Smederevu, Topčideru, u kafanama, itd“.

PREDŚEDNIK: „Biste li kazali ko je bio taj Vaš drug?“

SVJEDOK I. JOVIĆEVIĆ: „On nije u Vašem domašaju, pa što bih kazao!“

PREDŚEDNIK: „Možete otići“.

Nakon svjedočenja na Sudu, Ivan-Ivo Jovićević nije mogao nastaviti studije prava na Beogradskome univerzitetu, pa je diplomirao i doktorirao na Gentskome univerzitetu (Universiteit Gent) u Belgiji.

No, pismâ Jovićevića nijesu bila jedina koja su, toga dana, čitana u Sudu. Jedno je, anonimno, upućeno i na Lazara Tomanovića. Predśetiću, nakon što je 4. aprila 1907. oborena „klubaška“ vlada ANDRIJE RADOVIĆA, „pravaš“ Tomanović je postao premijer.

Crnogorske vlasti možda zaista nijesu znale, ili nijesu željele da otkriju identitet autora pisma upućenoga na ruke dr Tomanovića. To pismo, predočeno na Sudu, napisano je na srpskome jeziku – ekavici. Zaprimljeno je na Cetinju, kako je navedeno, oko 29. maja 1907, što se podudara s terminima koje je naznačio svjedok Đorđe Nastić – da najkasnije tada „Slovenski Jug“, srpski oficiri, četnici i „crnogorski đaci“ u Beogradu, pośeduju potrebne bombe, paklene mašine, vjerovatno i novac za izvođenje terorističke akcije u Crnoj Gori.

DRŽAVNI TUŽILAC P. VUJISIĆ: „Molim da se pročita anonimno pismo koje je dobio g. dr LAZO TOMANOVIĆ“.

PREDŚEDNIK: „Neka se pročita“.

SUDSKI PISAR P. KRALJEVIĆ (čita pismo): „Ja, kao dobar prijatelj Vaš, hitam da Vas izvestim da je život kneza NIKOLE u opasnosti. Neće proći ni mesec dana a upašće ljudi tamo da izvedu krvavi pokolj. Čuvajte, kumim Vas Bogom, GOSPODARA i Njegove sinove. ZAVERA JE SKOVANA. Čuvajte sve tačke granice dobro i ne dajte GOSPODARU i Njegovoij deci da izlaze bez pratnje“.

PREDŚEDNIK: „Ovo je pismo predato na pošti u Biogradu; a upućeno predsjedniku Ministarskog savjeta, g. dr TOMANOVIĆU, koji ga je primio negđe oko 29. maja 1907, u kome se upozoruje, kako ste čuli, da je skovana zavjera protiv GOSPODARA – da će izvjesni ljudi, ne veli koji, upasti u Crnu Goru, izazvati teror, revoluciju, nagovješćujući da u toj revoluciji ne bi bio pošteđen ni GOSPODAR sa sinovima“.

Suđenje je nastavljeno saslušavanjem optuženoga NIKOLE P. Strugara, težaka (radnika), staroga 37 godina, rodom iz Dodoša u Riječkoj nahiji. Kako se ispostavilo, Sud će utvrditi da ga je, vjerovatno zbog ljubavnih nesuglasica, neosnovano teretila njegova nevjenčana supruga („nezakonita žena“) LJUBICA MIKIĆ iz Velike.

U nastupu ljubomore, Ljubica je spakovala Nikoli „da je imao u svojoj kući bombe, koje je, kako joj je rekao, dobio iz Srbije, i više puta joj je pričao da će s njima razoriti Dvorac knjaza MIRKA u Podgorici”. Nikola se se, po hapšenju, vjerovatno prepao, pa poricao ovaj navod, tvrdeći da Ljubica, ne samo da nije njegova „nezakonita žena”, već „da je uopšte nije nikad ni vido”. Istragom su „pohvatana njegova pisma, kojima su, nesumnjivo, utvrđeni njegovi odnosi prema LJUBICI, kako ih je i ona navela, što je i on [NIKOLA] kašnje [kasnije] priznao”. Međutim, na pretresu je utvrđeno da sa zavjerom Nikola P. Strugar nikakve veze nije imao.

Narednoga dana, 24. maja 1908, izveden je pred Sud posljednji sa spiska uhapšenih optuženika – Andrija Radović (Martinići, 1872 – Beograd, 1947). Na teret mu se stavlja da je, kako se tvrdi u OPTUŽBI, obećao MARKU DAKOVIĆU i nekim drugim „bombašima”, da će ih, po njihovome prispijeću iz Beograda, „dočekati u Kotoru i dati im para čim vidi bombe, ili, kako se DAKOVIĆ izrazio, DA ĆE MU MORATI NA SAMU BOMBU PARE BROJATI”.

„Dalje, da je MILIJA PAVIĆEVIĆ [optužen, u bjekstvu], u ljutnji zbog toga što DAKOVIĆ i društvo mu njega, PAVIĆEVIĆA, određuju da nosi bombe u Crnu Goru, rekao DAKOVIĆU: ‘Eto ti ANDRIJA RADOVIĆ i BAJO GARDAŠEVIĆ [optužen, u bjekstvu]’; da je RADOVIĆ novčano pomagao [STEVANA] RAJKOVIĆA pri polasku za Srbiju, i u kuću primao, koju okolnost svjedoči i MITAR VUKČEVIĆ”.

Tereti Radovića i više drugih činjenica saopštenih u iskazima nekih „bombaša”, te iskaz svjedoka RADOVANA MINIĆA, da je „po njemu 11. otkobra [1907] poručio, M. DAKOVIĆ iz Kotora, da reče ANDRIJI RADOVIĆU ili MIHAILU IVANOVIĆU, da pošlju koga u Kotor; MINIĆ, doduše, tvrdi, da on nije poruku DAKOVIĆEVU isporučio A. RADOVIĆU; nego priznaje samo da je na Cetinju 12. oktobra [1907], pri polasku za Podgoricu, pričao to [svjedoku] RISTU RUNDU – ali, upada u oči, da je A. RADOVIĆ, 12. oktobra [1907], oko 11-12 sati noću, uistinu tajno pošao u Kotor”, etc.

Andrija Radović, dakle, napuštio je Knjaževinu 12. oktobra 1907, ali se – to je fakat – nakon što je afera javno raskrinkana, iz inostranstva javio telegrafski premijeru Tomanoviću poručujući da je u svako doba pripravan da se stavi na raspolaganje ukoliko se pozove na odgovornost u bilo kojem svojstvu, tj. da se vrati u Crnu Goru. On je, po zahtjevu crnogorskih vlasti, uhapšen u Trstu – ograničeno mu je kretanje do daljnjega, ali su ga austrijske vlasti ubrzo puštile. Otputovaće u Pariz, a na dan početka suđenja – 12. maja 1908. došao je u Crnu Goru, đe je lišen slobode.

Po ulasku u sudnicu, nakon davanja generalija, Andrija Radović je nastupio arogantno i patetično. Osobito su interesantni njegovi na Sudu saopšteni izlivi ljubavi i zakletve na vjernost Gospodaru i Otadžbini, jer će 1917. postati klasičan izdajnik – napuštiće mjesto crnogorskoga premijera i kao plaćenik Kraljevine Srbije uništavati i Gospodara i Otadžbinu, tec.. Njegova odbrana pred Sudom 1908, makar iz razloga što je, kako tvrdi, de facto vođa opozicije u Crnoj Gori – da bi se, kasnije, opet kod Knjaza preporučio za premijera – zaslužuje da je podrobijne ovđe predočim
OPTUŽENI ANDRIJA RADOVIĆ: „Ja molim, da se ovđe, preda mnom, stavi jedan astal, jer ja imam hartija, koje treba da stoje preda mnom”.

PREDŚEDNIK: „Vi se možete poslužiti hartijama, ali astal Vam se ne može dati“.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Ja mislim da bar TOLIKO TIRJANSKI NE TREBA POSTUPATI SA MNOM. Dođoh sâm. Mene je Vlada svuđe tražia. Tražena je moja ekstradicija; i nijeste me mogli dobiti. Došao sam sâm. Dakle, ja mislim, da je razlog da mi dozvolite da se branim – da se dođe do istine i do pravde, naročito u ovoj prilici i ovakvoj senzacionalnoj parnici, od koje ne zavisi samo ugled pojedinog čovjeka, nego ugled KNJAZA GOSPODARA i Crne Gore, a suviše [najviše] ugled onijeh kuća koje su osvijetlile obraz Crne Gore. Sve to uzmite u obzir.

UZMITE U OBZIR DA JA NIJESAM OBIČAN ČOVJEK. Ja sam jedan dojučerašnji Predsjednik Vlade i ima nekoliko godina da sam velike položaje zauzimao. JA SAM ČOVJEK KOJEMU JE KNJAZ GOSPODAR NAJVIŠU BLAGONAKLONOST ISKAZIVAO. Ja sam ona koji je de facto bio VOĐA NARODNE STRANKE, od dana njenoga ostvarenja, do danas; i sve što su osnivači Narodne stranke radili – ja snosim najvišu krivicu za to.

Ako sam ja bio u zavjeri – stan’ da vidimo: Jesam li ja bio osnivač zavjere i jesu li oni iz Narodne stranke, za koje se govori da su protiv KNJAZA i Dinastije, ili je ko drugi? Uzmite u obzir da ste jednostepeni sud, pa zato i molim da imate strpljenja i da me saslušate. Budite uvjereni, sve što budem govorio – sve će biti u korist Sudu, da se dođe do istine; pa neka se sa mnom čini što se hoće, Ipak, ostaću vjeran potomak one kuće koja je u najgorim momentima, kad su se druge mećale na uslugu neprijateljima, ostala čvrsta i vjerna Otadžbini. Takav ću ja da budem! Kao takav, ja hoću da kažem, da TAKVA KUĆA NIJE RODILA JEDNOGA IZDAJNIKA, NO JEDNOGA ČOVJEKA, KOJI JE VAZDA SLUŽIO VJERNO SVOGA GOSPODARA. Vi znate da sam primjerno služio, kao đak i činovnik, pa je to i dokaz što je mene dopanula onolika blagonaklonost KNJAZA GOSPODARA, ONOLIKO OBASIPANJE SVIM OREDENIMA I SVIM DRUGIM ČASTIMA, TAKO DA SE KNJAZ MOGAO IZRAŽAVATI DA MENE NAJVIŠI LJUBI POSLIJE SVOGA TREĆEGA SINA.

Baš zato, gospodo, ja BIH BIO JEDAN IZROD, KAD BIH JA IOLJE IMAO UČEŠĆA U TOJ ZAVJERI, JER TU NE BI SE TICALO SAMO MENE, MOJE KUĆE, RODBINE – TICALO BI SE GOSPODARA, KOJI SE JE TOLIKO PREVARIO I KOJI JE TOLIKO POVJERENJA DAO JEDNOME ČOVJEKU, KOJI JE IZROD, TICALO BI SE I VAS, GOSPODO! ŠTO BI REKAO SVIJET – IZDAJNIK?! Što će reći za vas ostale, koji ste manju blagonaklonost uživali kod GOSPODARA i manji položaj zauzimali?!“

PREDŚEDNIK: „Nemojte zaboraviti da ste na optuženičkoj klupi! Sudu nije potrebno da ističete što ste dosad bili. To Sudu nije potrebno po ovoj stvari. Vi ste došli na poziv Suda, da pobijete osnove koje TUŽBA protiv Vas ističe; i u granicama tih osnova TUŽBE će Vam Sud dozvoliti da pobijate te osnove. U TUŽBI nema osnova protiv Vas koji dovode Vaš dosadanji rad u vezu sa ovom zavjerom. Vi vidite nekoliko tačaka osnova podozrenja, koje ističu baš učesnici u ovoj zavjeri, a koji svoju krivicu priznaju. Na osnovu toga imate da date svoju odbranu“.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Nikad RADOVIĆ ne bi došao na optuženičku klupu da nije bio de facto vođa Narodne stranke“.

PREDŚEDNIK: „Kakva je to stranka kad nije bila organizovana?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Narodna stranka je bila organizovana“.

PREDŚEDNIK: „Đe je organizovana?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Vi ste čitali naš program?“

PREDŚEDNIK: „Jeste li imali statute?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Jesmo“.

PREDŚEDNIK: „Jesu li potvrđeni od vlasti?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Nijesu, jer nijesmo bili gotovi“.

PREDŚEDNIK: „Niti ima ’kluba’, niti ima stranke“.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „To Vi danas možete govoriti“.

PREDŚEDNIK: „Bolje bi bilo da odgovarate na pitanja“.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Prije svega, ja kažem da nikad ne bih došao da optuženičku klupu da nije bilo politike. Da je RADOVIĆ, kad je otišao, rekao MITRU MARTI