Naša prva ambasadorka: Čudesna životna priča Baranke, heroine NOB-a

"Drugarica Stana Tomašević novi je ambasador SFRJ u Norveškoj, i prva Jugoslovenka koja je dobila ovo visoko zvanje."

Ta je vijest odjeknula septembra 1963, ali zapravo nije iznenadila nikoga. Ambasadorska dužnost nije najteža i najodgovornija koje se ona, tokom svog veoma aktivnog života, prihvatila.

Vijest je samo možda bila što dotad još nijedna žena nije predstavljala socijalističku Jugoslaviju u inostranstvu.

I prije ovog trenutka, svijet je već znao za Stanu, omladinku porijeklom iz Bara.

List "Sabotaža", koji je izdavao norveški pokret otpora, ukazivao je na borbu žena Jugoslavije četrdesetih i posvetio nekoliko redova tada 21-godišnjoj Stani Tomašević.

Članak je ilustrovao Arne Taraldsen portretom Stane Tomašević. Fotografija prema kojoj je izrađen njen portret nastala je tako reći slučajno, a obišla je mnoge krajeve svijeta.

Bilo je to u Drvaru 1944. godine za vrijeme Prvog kongresa USAOJ-a. Delegati iz Crne Gore i Boke, Sandžaka, Hercegovačke brigade, kojima su se uz put pridružili predstavnici omladine iz šumadijskih brigada, probijali su se 36 dana i noći kroz četničke zasjede, kroz bespuća i visoke sniježne smetove.

Stana Tomašević je vodila delegate, putem punim opasnosti i neizvjesnosti, kao sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a za Crnu Goru.

Kada je delegacija, poslije mnogih muka i teškoća, stigla u Drvar, Stana Tomašević je pozvana kod članova Vrhovnog štaba NOV i POJ da dopuni izvještaj o situaciji u Crnoj Gori, koji je bila donijela od Glavnog štaba Crne Gore.

"Drugovi Kardelj i Ivan Milutinović proučavali su kartu u baraci nad pećinom", priča Stana Tomašević. "Iz njihovog razgovora saznala sam da se drug Kardelj sprema u Slovenačko primorje i Istru, da upisuje obveznice državnog zajma. Nikada jasnije nego tada nisam osjetila: eto, stvara se država!"

Prvi kongres USAOJ-a održan je noću, zbog stalnih napada neprijateljskih aviona. Kongres je otvorila Stana Tomašević i dala riječ drugu Titu.

Zbog toga je, vjerovatno, i dobila poziv na koktel koji je sjutradan priređivao sin britanskog premijera, Randolf Čerčil.

Stana Tomašević, omladinka kojoj je to bilo strano i neobično, odazvala se pozivu tek po naređenju druga Rankovića.

Primila se tada zadatka da kod Engleza izdejstvuje avion za prebacivanje štampe sa slobodne teritorije na određena mjesta.

Čerčil ju je uputio majoru Klarku, šefu britanske misije za Crnu Goru i Hercegovinu pri Vrhovnom štabu.

Klark je potanko ispitivao Stanu o terenu kojim se probijala ka Drvaru. Ona ga je ubjeđivala da je put veoma opasan, kako ne bi slučajno njime krenuo, a ne želeći da mu otkrije jačinu četničkih snaga u tom kraju.

Kako za vas nije opasan? - upitao je oštro major.

- Mi smo partizani!

Zatim je Stana Tomašević na svoj, omladinski, način počela pregovore o avionu za prenošenje štampe. Rečeno joj je bilo da postavi uslov da jedan omladinac prati štampu i daje uputstva gdje je treba baciti.

Je li taj omladinac završio padobranski tečaj? - upitao je ironično major

- To je bar lako.

Oprostite, a ako slomi nogu?

- Šta je to ... Jedna noga, kod toliko partizanskih života? - odvratila je Stana Tomašević, kojoj je bilo stalo da što prije zaključi sporazum.

Oprostite, mi smo džentlmeni.

- U tom slučaju - ustala je Stana Tomašević - izgleda da se nećemo sporazumjeti.

Ipak, sporazumjeli su se da štampa krene britanskim avionom negdje poslije kongresa (ali do toga nije došlo zbog napada na Drvar).

Tako se završila prva, u neku ruku, diplomatska misija Stane Tomašević.

Zatim je poslata da da podatke o situaciji u Crnoj Gori i na terenu kojim su prošle delegacije, za koje se interesovala sovjetska misija pri Vrhovnom štabu. Kada su neki britanski reporteri zamolili da je snime sa grupom delegata, prosto im je pobjegla.

Opet su stigle pritužbe drugu Rankoviću, i on je kratko rekao: Poručite Stani da se ne radi o njoj, već o omladini Jugoslavije, i neka je slikaju - uzduž i poprijeko!

Tako je pozirala za snimke koje su Englezi štampali u lecima.

Sovjetski list "Smena" doneo je jedan od tih snimaka 1944. godine na naslovnoj strani.

Dospio je čak i u meksičku štampu, i u Norvešku, odakle joj je Arne Taraldsen poslao otisak klišea i zahvalio na inspiraciji za crtež.

Najteži životni momenti

Stana Tomašević biće jedan od najmlađih naših ambasadora. Rodom je iz Crne Gore, iz Bara. Otac, koji je imao šestoro djece, službovao je u raznim mjestima. Tako se školovala u Kosovskoj Mitrovici, Kragujevcu i na Cetinju, gdje su je izbacili iz škole zbog učestvovanja u đačkom štrajku.

Kada je buknuo ustanak, ostala je na Cetinju kao član biroa mjesnog komiteta i učestvovala u mnogim akcijama - u štampanju ilegalnih vesti, obavještavanju, pripremanju hrane za zatvorenike i partizane itd.

Sve muškarce starije od 15 godina Italijani su tada internirali u logor. Ipak, nisu razbili veliku zavjeru u kojoj je učestvovalo čitavo Cetinje.

Djeca su skakala na italijanske kamione i izbacivala hljeb i konzerve za borce i zatvorenike. Lijepe devojke zagovarale su stražare i brojale mitraljeska gnezda oko grada. Stare žene pripremale su hranu za internirce i borce.

Izlazak 400 ilegalaca organizovan je istog dana, i niko ih nije odao - sjeća se Stana Tomašević. - Naprotiv, cijeli grad ih je tako reći ispratio.

Tada je Stana Tomašević, koja je podnosila izvještaj sa Cetinja na pokrajinskoj konferenciji Crne Gore, doživela najteži trenutak rata.

Jedna žena, za vrijeme same konferencije, donijela joj je vijest da su joj oca i brata uhapsili okupatori i da prijete da će ih strijeljati ako se ona ne vrati za 24 časa.

Otac joj je slao, međutim, po toj ženi poruku: Ne predaj se živa!

To je bio strašan udarac za mladu djevojku. Osjetila se krivom i odgovornom za sudbinu oca i brata. Činilo joj se da bi ih ona mogla iskupiti.

Stari, iskusni revolucionari jedva su je ubijedili da ne pada u zamku iz koje nijedno od njih troje ne bi živo izišlo. I tada se Stana Tomašević povinovala odluci Partije da ostane.

Stani Tomašević, kao i većini omladinki, sve je tada izgledalo jednostavno i moguće. Bila je sekretar Pokrajinskog komiteta SKOJ-a, probijala se kroz neprijateljske ofanzive i preko surove Sutjeske, učestvovala je u organizovanju ilegalnog rada u Crmnici i na Crnogorskom primorju, silazila je u Tivat i Kotor.

Bila je komesar Omladinskog bataljona, učestvovala je u borbama IV proleterske crnogorske brigade, dva puta je teško ranjena i dobila je mnoga odlikovanja.

Poslije rata, Stana Tomašević samo je dosljedno nastavila svoj dotadašnji put borbe i rada u novim uslovima.

Bila je član biroa CK SKOJ-a i Centralnog veća NO Jugoslavije, načelnik odjeljenja za školstvo u Agitpropu CK SKJ, sekretar Ideološke komisije CK SKJ, pomoćnik sekretara za rad Izvršnog vijeća, sarađivala je u praktičnom rješavanju mnogobrojnih pitanja pionira, omladine, prosvjete i rada.

Pored svega toga uspjela je da završi studije na pedagoškoj grupi Filozofskog fakulteta.

Putovala je i proučavala razne organizacije i ustanove u Evropi i Americi. Najmanje vremena imala je za sebe. Ipak, kad god je mogla, čitala je nove knjige i obilazila izložbe.

Na pitanje šta očekuje u predstojećoj svojoj misiji u prijateljskoj Norveškoj, Stana Tomašević kaže: "U diplomatskom radu, kao i u svakom drugom, nema nikakve mistifikacije. Norvežani znaju veoma dobro, kao i svi drugi narodi, našu dosljednu, stalnu i otvorenu spoljnu i unutrašnju politiku, bez zakulisnih poteza i zaokreta. Možemo, znači, očekivati samo dalji rad na razvijanju uzajamne prijateljske saradnje na kulturnom, privrednom, naučnom i tehničkom polju, kao i u drugim oblastima u borbi za mir i napredak. Moj posao će biti, nadam se, utoliko prijatniji i lakši što već postoji tradicija prijateljstva norveškog i naših naroda zasnovanog na sličnoj sudbini u prošlom ratu, na sličnim težnjama za mirom i napretkom."

Kao jugoslovenska ambasadorka u Norveškoj, ona je u toj zemlji stekla mnogobrojne prijatelje i zavidan ugled, da bi, napokon, postala i tamošnja snaha, udajom za norveškog sineastu koji je kasnije sa njom došao u Jugoslaviju.

Na mjestu ambasadorka u Norveškoj i na Islandu Stana Tomašević-Arnesen ostala je do 1967, a od 1974. do 1978. je bila ambasadorka u Danskoj.

Umrla je 1983.

Nakon njene smrti, njen brat Nebojša Bato Tomašević poklonio je Zavičajnom muzeju u Baru brojne predmete, dokumenta (privatna i zvanična ) i fotografije, što je omogućilo nastanak njenog legata koji sačinjava 31 predmet, među kojima su predmeti koje je Stana dobijala od mnogih zvaničnika i diplomata, povelje i zahvalnice, kao i njene knjige. Tako Zavičajni muzej u Baru, kao i Muzej žena Crne Gore čuvaju sjećanje na ovu neobičnu damu.

Odnedavno, i jedna ulica u podgoričkom naselju Zabjelo nosi njeno ime.