BOMBAŠKA AFERA (12) Je li Andrija Radović održao riječ - zavjerenicima „brojao pare na bombe“?

Piše: Vladimir Jovanović

ANDRIJA RADOVIĆ na Sudu za suđenje anarhističkih zločina 24. maja 1908. za sebe tvrdi da je vođa opozicione Narodne stranke – premda, istina, ona nije nikada registrovana, niti je imala svoju definisanu strukturu: predśednika, glavni, lokalne odbore, etc. Nakon odlaska iz Cetinja u rodne Martiniće, 18. septembra 1907. doznaje, od oca – serdara JAGOŠA RADOVIĆA, da ni tu, navodno, nije bezbjedan, te da njegovo prisustvo ugrožava i njih kao porodicu. Otac ga savjetuje da ide bilo đe drugo. Međutim, Radović odlučuje da se, najprije, utvrdi da li su tačne glasine da će biti napadnut i od koga?

OPTUŽENI ANDRIJA RADOVIĆ: „A ti [obratio se ocu JAGOŠU RADOVIĆU – prim.a] možeš poći u Nikšić, da vidiš je li izdavata ta naredba i kako je izdata; može se tumačiti stvar na svaki način. Onda je [njegov otac – prim.a] pristao da ostanem, a on da ide u Nikšić sa stricem MINJOM. To je bilo, mislm, u petak. Pošao je u Nikšić i tamo stajao dan-dva, vidio se sa g. brigadirom [JANKOM] VUKOTIĆEM; i g. brigadir, kad je dočuo za ovo što je došao, prikazao je stvar KNJAZU; i znam da je mom ocu nuđeno, da ide zajedno s jednim perjanikom kod komandira i kod kapetana [nadležnoga za Danilovgrad i okolinu – prim.a] da se izda naredba da me niko ne napada. Moj otac je rekao: ’Ja neću, vi šiljite naredbe kakve hoćete, ja želim da vidim KNJAZA’. Perjanik je pošao u neđelju. Došao je oko ponoći kod kapetana i komandira, a kancelarija i kuća komandireva je u blizini moje kuće. Te iste večeri, oko ponoći, ja sam dobijao glasove da će me napasti“.

Ko je i da li je Radovića želio napasti, tj. s koje je strane, navodno, početkom oktobra 1907. izdata takva naredba?
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Od ljudi koji su bili tamo, OD LJUDI IZ OKOLNIH SELA i nekolicine koji su bili združeni sa nekim odveć nepoštenim i nesavjesnim ljudima“.
SUDIJA LABUD GOJNIĆ, PREDŚEDNIK SUDA ZA SUĐENJE ANARHISTIČKIH ZLOČINA: „Je li iz blizine kuće Vaše?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Iz same blizine – ne, zato što su samo dvije-tri kuće okolo“.
PREDŚEDNIK: „Nego? Iz okolnih sela?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „IZ OKOLNIH SELA“.

Andrija Radović i desetak rođaka kod kuće su se „ušančili, kao što su se i naši stari u kuću ili crkvu“. Te noći, tvrdi, u blizini su primjetili „jedno 30 drugâ“. Međutim, nikakvoga napada nije bilo. U Martinićima se zadržao pet-šest dana. Tada se vraća iz Nikšića njegov otac, Jagoš. Opet ga savjetuje da ode iz Martinića. Međutim, Sud sve to ne smatra dovoljno ubjedljivim dokazima da Radović „tijem opravda bjegstvo [iz Crne Gore]“, te insistira da se o tome preciznije izjasni.
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Moje bavljenje [boravak u Martinićima] nije bilo od koristi ni mojim rođacima, ni prijateljima, jer su i ono bili izloženi u slučaju kakve opasnosti za moj život i za mene; uopšte, vidio sam da nije od koristi moje dalje bavljenje u Crnoj Gori ni mojim drugovima, jer kad sam već odstupio od vođenja politike bolje da se krajnem, inače će se uvijek misliti i za omanje stvari da ih ja potpirujem, da su i tu moji prsti, itd.

Uviđao sam i da je bolje, za opštu stvar – i za umirenje duhova i za pomisao tu – da se moji protivnici oslobode toga. Nema više ANDRIJE RADOVIĆA, tog ZLOG DUHA, KOJI JE POMUTIO CRNU GORU, PREMDA SU JE DRUGI POMUTILI. Uviđao sam, dalje, i to da je bolje da otpočnem kakav posao. Uviđao sam da je to ovđe nemoguće, jer se čine prepreke i mojim drugovima, a kamoli ne mene. I sve me je to navelo da moram privremeno izaći iz moje Otadžbine; i pripraviti, po mogućnosti, ako mognem, zemljište za moj budući rad kao slobodan građanin; jer [se] nijesam želio primati službâ državnih, a da sam htio primati se službâ državnih mogao sam i danas biti Ministar-predsjednik. Ja sam mogao biti ministar i poslije, kad se stvorila Vlada TOMANOVIĆEVA [LAZARA]. Mene je nuđen portfelj ministarski, ali sam i to odbio – zato što nijesam smatrao da mogu raditi s ljudima koji se ne slažu s mojim načelima“.

S obzirom da je u Italiji zvršio vojno-tehničku akademiju – stipendirao ga je knjaz Nikola! – kaže: „Htio sam da radim poslove ekonomske, kao slobodni građanin, inžinjerske poslove; imao sam poznanike i imam ih kud i kamo više sada; htio sam da u ovom dobu meteža, izidem iz Crne Gore, da se vidim s njima; i da poslije, kad nastupi pravilno doba, otpočnem kakav rad – jer sam morao pretpostaviti da to ne može dugo trajati; reakcija ne može dovijeka trajati, ona ima razloge svoga početka, ali mora svršiti, mora doći pravilno stanje“.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Zato sam, g. PREDSJEDNIČE i krenuo iz moga doma u sporazumu s mojim ocem, koji nikako nije htio da ostanem i da sam ja htio da ostanem – on nije htio. Kao što ste čuli, on mi je, kod prvog susreta, davao novaca da idem i ja sam odlučio ići. Nikome nijesam kazao da idem: jedino je za to znao moj otac“.
Premda, dakle, Andrija Radović, tvrdi da je, navodno, u smrtnoj opasnosti, vratio se na Cetinje iz zavičaja – kao što je i došao – bez ikakvih problema, opet u pratnji rođaka. Na Cetinju više neće biti u neprilici zbog novca, jer je, kazaće, još iz svoga sela, poručio da mu iz Uprave Monopola duvana u Podgorici na Cetinje dostave priličnu svotu – 1.200 kruna! Najamnje, jer mu je za trošak, za boravak po inostranstvu, od 13. oktobra 1907. do 12. maja 1908. trebao mnogo, mnogo veći novac – koji je, nema sumnje, on imao. Odlasku iz Martinića prethodi rastanak s ocem, pri kojem se otac sinu zavjetuje – na vječnu odanost Gospodaru NIKOLI I PETROVIĆU!

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „S ocem sam se rastao, razumije se, kako se mora rastajati otac sa sinom; I TO SA SINOM KAKAV SAM JA PREMA MOM OCU – SKORO BI MOGLI BITI BRAĆA; sa sinom koji je uživao najviše povjerenje GOSPODARA, mogu reći i Narodne skupštine, itd.  Rekao sam mu: ’JAGOŠU, može biti kako se prenose lažni glasovi za mene, da će se izlajati, ali, budi uvjeren, da JA NIKADA NEĆU NIŠTA RADITI ŠTO NEĆE BITI U KORIST GOSPODARA i zemlje, pa makar se sa mnom kako gođ postupalo’.
Odgovorio mi je, siromah, u plaču: ’TAKO MI BOGA I GOSPODARA, POMOĆI ĆE NAM POŠTENJE’. Rastali smo se i ja sam došâ ovđe [na Cetinje] 8. oktobra [1907] oko podne, preko Kosijera, zajedno s mojim rođacima“.
Na Cetinju je, kako kaže „uredio poslove“, „ofitao sam [izdao pod kiriju – prim.a] moju kuću“.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „I cio dan sam skoro stajao u kući. Nijesam mogao izići iz kuće, jer sam se paketirao, a to je isto činio i MITAR VUKČEVIĆ [optužen], koji je stajao u mojoj kući. MILIJA PAVIĆEVIĆ [optužen, u bjekstvu], pisao mi je depešu, u kojoj me moli da posredujem kod Vlade – zato što mu čine nasilja oficiri i komandiri“.
PREDŚEDNIK: „Imate li tu depešu?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Naći će se na telegrafu, možda na Danilovu gradu. Ja sam onda pošao, naročito sam morao poći kod čovjeka, kojega sam bolje poznavao; pošao sam kod g. MARTINOVIĆA [MITRA, brigadira, ministra vojnoga], tim prije što je to bila stvar vojnička. Ponio sam tu depešu i govorio mu o tome. On mi je odgovorio da je i sam primio takvu depešu i izdao izvjesne naredbe. MILIJU PAVIĆEVIĆA su gonili iz njegova plemena [Bjelopavlića]“.

Ubrzo nakon toga, vjerovatno, Radovića je pozvao brigadir Martinović, da opet dođe kod njega. Tu se sad raspravljalo o istinitosti informacije koju je, izgleda, objavio list „Beogradske novine“, glasilo koje je, jedno vrijeme, usred Beograda podržavalo crnogorsku nezavisnost.  Dopisnik „Beogradskih novina“ sa Cetinja bio je MILOŠ ŽIVKOVIĆ (1876–1942), Srbin iz Hrvatske, bogoslov, pravnik, novinar. Biće 1912. šef odjeljenja za štampu Ministarstva inostranih djela Kraljevine Crne Gore, a od 1916. lični sekretar kralja Nikole. S njim je bio i u emigraciji. Ostaće Živković lojalan crnogorskoj državi, braneći je kroz publicistička djela 1920-ih i 1930-ih... Dakle, o čemu, po drugi put u kratkome roku, razgovaraju Radović i brigadir Martinović, po prilici 9. ili 10. oktobra 1907, dvije neđelje uoči javnoga raskrinkavanja zavjere.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „POSTAVIO MI JE NEKA PITANJA G. BRIGADIR [MARTINOVIĆ] OD STRANE KNJAŽEVE, na koja sam i odgovorio. To je bilo pitanje odnosno [u vezi] nekoga glasa o Dvorskoj straži i oni su imali poslije pregovora [?], jer to je bio, kao, jedan glavni razgovor pjace: ULOGA ANDRIJE RADOVIĆA U ZAVJERI; DA SAM JA USRED ZAVJERE I ORGANIZATOR“.
PREDŚEDNIK: „Ostavite novinarske članke!“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „To je diktirano ovđe! Tu Vlada nije daleko, niti njezino društvo; a poslije je taj glas prošao kroz cio svijet“.
PREDŚEDNIK: „Zar ste vi diktirali sve ono što je izlazilo u ’Narodnoj misli’?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Da Vam kažem, g. PREDSJEDNIČE. Sve što je izlazilo od redovnoga dopisnika ’Biogradskih novina’ – Vi znate da je to od MILOŠA ŽIVKOVIĆA, LAZARA MIJUŠKOVIĆA [prvi ’ustavni’ premijer, ’pravaš’], [LAZARA] TOMANOVIĆA i ljudi koji pristaju uz njih“.

PREDŚEDNIK: „Onda, ako donesu Vaše kolege bombe u Crnu Goru, znači da ste i Vi u tome. Nemojte izvoditi takve pretpostavke“.
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Ja sam bio ministar, pa...“
PREDŚEDNIK: „BILI STE MINISTAR, ALI SE NE PONAŠATE BAŠ KAO TAKAV“.
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Gospodine PREDSJEDNIČE, nemojte. DŽENTLMEN SAM BIO VEĆI OD SVIH VAS MLAĐIH LJUDI, jer sam bio maršal Dvora; i ZNAM VIŠE TE DELIKATESE NEGO IKOJI OD MLAĐIH“.
PREDŚEDNIK: „RADOVIĆU, ajte na stvar! VIDIM KAKVI STE. Ispričajte, kako ste pošli s Cetinja?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Gospodin ministar MITAR MARTINOVIĆ mi je rekao: ’ANDRIJA, OVĐE SE ZUCKA O NEKAKVOM KOMPLOTU PROTIV NJ. KR. V. KNJAZA, DINASTIJE, ITD. U TO SE MIJEŠA I TVOJE IME’. Ja sam se smijao i rekao mu: ’PA ZAR JE DOŠLO I DO TOGA DA SE I MOJE IME MIJEŠA U KOMPLOT PROTIV KNJAZA I DINASTIJE, zar nije bilo dosta...“
PREDŚEDNIK: „Kad je to bilo?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „9. ili 10. oktobra [1907. god]. ’Zar nije dovoljno’, rekao sam mu, ’što uplijeću moje ime u to da sam ja naredio da se udari na komandira PULEVIĆA? Ti znaš da ja to nijesam naredio I DA SAM JA JEDAN OD POTONJIH CRNOGORACA KOJI BI NEŠTO NELOJALNO UČINJELI, NE SAMO PROTIV KNJAZA, NEGO I PROTIV VAS. Ti znaš kako sam ja umjeren i kakvih sam bio načela uopšte. Može se sve podmetati, neka svaki podmeće koliko hoće, ali niko neće dokazati da sam ja učinjeo i najmanju stvar protiv koga, a najmanje protiv KNJAZA. Dovoljno ti je to, da se spomeneš [śetiš – prim.a], da si ti rekao NIKOLI MITROVIĆU, da sam ja rekao DA TREBA TAKVE LJUDE POUBIJATI I DA ĆE ONDA BITI SPAŠENA CRNA GORA“.
Ko je NIKOLA MITROVIĆ? Ovaj oficir biće upravo zbog sumnje da učestvuje u ovoj zavjeri – ali bez čvršćih dokaza da se i optuži – penzionisan, sa svim pravima. Važan momenat je da je on ZET ANDRIJE RADOVIĆA. Počeviši od avgusta 1908, uz pomoć srpskih agenata, te jednog austrijskoga diplomate, Mitrović formira novu zavjereničku grupu u cilju dizanja oružane pobune i svrgavanja knjaza Nikole. Kod sela Slatina u blizini Andrijevice, 1909. pokušan je od strane nekih zavjerenika napad na vojni magacin 4. divizije Crnogorske vojske, koji je propao. Petorica zavjerenika su osuđena na smrt strijeljanjem – egzekucije su izvršene. Mitrović je na vrijeme pobjegao. Neki drugi akteri su osuđeni u odsustvu...Vratimo se na Cetinje, na razgovor Andrije Radovića i brigadira Mitra Martinovića. 9. ili 10. oktobra 1907. god.
PREDŚEDNIK: „Odgovorite na pitanje: Ko Vam je kazao da ste Vi govorili da treba ubiti MITRA MARTINOVIĆA?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Kazao mi je NIKOLA MITROVIĆ“.
PREDŚEDNIK: „Šta Vam je on?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Zet“.
PREDŚEDNIK: „Ko je njemu kazao?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Njemu je kazao lično brigadir MARTINOVIĆ, a mene on poslije ONOGA DOGAĐAJA U PODGORICI“.
Naime, „onaj događaj u Podgorici“ desio se u aprilu 1907. god. Ubijen je u Podgorici MARKO GAZIVODA, načelnik policije Oblasne uprave, a teško ranjen – ostao je invalid – brigadir JOVO MARTINOVIĆ, oblasni upravitelj. S obzirom da je zločin počinio jedan Lješnjanin, umalo nije došlo do kolektivne odmazde – krvne osvete. Desio se, takođe, gorepomenuti napad na komandira Pulevića, etc. U svakome slučaju, nakon tih nasilja, dolazi do veoma masovnoga revolta tek profilisanih „pravaša“, sa tu-i-tamo prijetnjama i ispadima protiv „klubaša“ i njihove imovine.
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Dakle, POSLIJE ONIH DOGAĐAJA U PODGORICI, ubijstva pokojnog GAZIVODE, Bajice su došli [na Cetinje], tako da sam bio dočuo da traže MITRA VUKČEVIĆA da osvete brigadira JOVA [MARTINOVIĆA]. Ljudi uzbuđeni – kako to da je njihov prvak ubijen?“

PREDŚEDNIK: „[Bajice traže] VUKČEVIĆA?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Jest’, čini mi se, jer ovđe je bio jedan od najviđenijih Lješnjana MITAR VUKČEVIĆ. Ja sam to čuo i rekao da nije to dobro i da treba ovakvu osjetljivost plemensku ustezati, Jer, da ko sjutra ubije MITRA VUKČEVIĆA, Lješnjani bi tražili najboljeg Bajicu da ubiju, a prvi bi bio MITAR MARTINOVIĆ, pa ja mislim da je to greota“.
Ispričao je, dalje, Radović, da, navodno, sredinom 1907. „g. brigadir MITAR“, prisustvuje nekome razgovoru đe se čulo „o mene kako sam umjeren čovjek“. Martinović je, tvrdi, Radović, kazao: „’Znam ja kako je [RADOVIĆ] umjeren’; on je [MARTINOVIĆ] rekao ’da MENE TREBA UBITI, ali i ja ću se viđeti s njim’. NIKOLA MITROVIĆ to mene odmah kaže’“.
Predśednik Labud Gojnić, potom, insistira da se optuženi Radović vrati na glavno pitanje – kada i zbog čega je napuštio Cetinje i Knjaževinu? Posljednje noći uoči, kako se kaže – bjekstva, Radović je na Cetinju sa rođenim bratom svoga tasta BOŽA PETROVIĆA-NJEGOŠA – sa vojvodom ĐUROM PETROVIĆEM-NJEGOŠEM (1849–1929). Večerali su u kući Đurova zeta, dr STEVA OGNJENOVIĆA. Već sam istaknuo, kako je zet vojvode Đura i kapetan JAKOV-JAŠA NENADOVIĆ, oficir Vojske Kraljevine Srbije, vođa zavjereničke organizacije „Slovenski Jug” iz Beograda.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Stojeći na Cetinju, vrlo sam rijetko gledao kojega od moje družine, jer sam imao mnogo rada. Dolazio je k mene često MITAR ĐUROVIĆ [optužen]. Jednom sam bio pozvan na večeru kod dr [STEVA] OGNJENOVIĆA, a pozvan je bio tad i MITAR VUKČEVIĆ [optužen] sa ženom. Naredio sam da mi se tamo [kod dr OGNJENOVIĆA] prenese roba, kao da otuda krećem. Sa mnom je pozvan i moj bratunčed IVAN. Pošto smo večerali, ja sam pozvao na stranu g. vojvodu ĐURA PETROVIĆA i MITRA VUKČEVIĆA i kazao sam im da namjeravam u Kotor i u Trst, a ne u Spuž i obrazložio zašto“.
PREDŚEDNIK: „Što ste im kazali kao uzrok?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Kad vidim sve nepravde i neprilike koje mi se čine... Oni su znali za to. Znali su to: DA SAM JA MOŽDA NAJJAČI TRN U VLADE I LJUDIMA KOJI SU BILI NJENE PRISTALICE. Kazao sam, da vidim da nemam razloga da ostanem. [...] Zamolio sam vojvodu ĐURA da pođe kod GOSPODARA, da mu kaže razlog moga odlaska, da ne bi uzeo da ja idem za što drugo. Napisao sam jedno pismo svome tastu BOŽU PETROVIĆU koji, takođe, nije znavao ništa da idem“.
PREDŚEDNIK: „Kako ste mu kazali?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „U istoj formi. Rekao sam mu, da idem pošto vidim da moje bavljenje ovđe nema smisla, da u inostranstvu sredim svoje poslove, itd. Kola sam bio naručio kao za Spuž. Kad su kola došla, rekao sam da se okrenu prema legaciji austrijskoj“.To što nikome, osim vojvodi Đuru i Vukčeviću – prethodno i ocu – nije govorio ništa o svome napuštanju Crne Gore, objasnio je, dakle, razlozima: da vojvoda Đuro prenese Knjazu tačno obrazloženje o tome postupku, takođe i svome tastu, a Vukčević „da kaže družini“, tj. rukovodstvu „klubaša“.
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Putovanje je moje bilo da poduzmem svoje poslove“.
PREDŚEDNIK: „Kakvi su to poslovi?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Tehnički. Tehnika ima otvorena vrata u cijelome svijeta. Ja sam mogao ići u Ameriku, Rusiju, Italiju, Francusku i đe gođ hoću. Uostalom, možete njih pitati“.
U svakome slučaju, pred ponoć 12/13. oktobar 1907, Andrija Radović napušta Cetinje i Knjaževinu. U zoru je doputovao do austrijske granice u kočiji, a potom, kako je objasnio, navodno zbog toga što je kočijaš bio austrijski vojni bjegunac, pa nije smio voziti u Kotor – granicu je priješao pješke.
U Kotoru, iźutra 13. oktobra 1907, uzima sobu u hotelu „Puhalović“. Nije se pominjalo da je crnogorsku granicu priješao ilegalno, ali, u svakome slučaju, nije imao pasoš – doduše, za Austriju, Italiju i Francusku, đe se, tvrdi, kretao – pasoš mu nije ni trebao. Međutim, iz nastavka njegova iskaza proizilazi da su postojale možda i druge namjere u pogledu puta od onih koje je, preko vojvode Đura, poručio da saopšti Knjazu.
PREDŚEDNIK: „Jeste li imali pasoša?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „NIŠTA“.
PREDŚEDNIK: „Zašto ne?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Radi toga što mi nije bio od neke potrebe. JA NIJESAM IŠAO TAKO DALEKO [na kraju je ipak dospio do Pariza – prim.a]. Drugo, NIJESAM HTIO DA KAZIVAM SVOJ PUT, jer bih time kazivao svoje namjere Vladi – pa pošto sam u nju žestoko sumnjao, a sumnjao sam i u njezine ljude – mislio sam, kad se naređuje da se napadnem u Spužu, da je lakše bilo napasti me na Njegušima, itd. JA SAM DOBRO ZNAO SVE ŠTO SE MOŽE UČINJETI, KAKO NAREDITI, KAKO SE MOŽE DOSKOČITI. Ako i nijesam te mjere upotrebljavao, ipak, znam kako se može doskočiti“.
Labud Gojnić je, zatim, dao pauzu. U nastavku, ispostavilo se da se Radović našao u Kotoru istovremeno sa MARKOM DAKOVIĆEM i zavjerenicima iz družine – baš u to vrijeme pristiglih sa bombama it Srbije!
PREDŚEDNIK: „Dakle, RADOVIĆU, kazali ste da ste [u subotu] 13. otkobra [1907] osvanuli u Kotoru. Koliko ste bili u Kotoru?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Do utornika popodne“.
PREDŚEDNIK: „To je 16. oktobar [1907]. Za vrijeme Vašega bavljenja u Kotoru, jeste li gledali DAKOVIĆA?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „JESAM“.
PREDŚEDNIK: „A [prvooptuženoga STEVANA] RAJKOVIĆA?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „JESAM“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li se sastajali?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „U subotu popodne, sišao sam u gostionicu da ručam. Došao sam zadnjim vratima, kroz zadnji odjeljak, jer gostionica ima dva odjeljka. Za jednim stolom su bili DAKOVIĆ, RADONJA POPOVIĆ [optužen, u bjekstvu], [SAVO] ĐURAŠKOVIĆ [optužen, u bjekstvu]; i ne znam da li je tu bio KOL KOČA, trgovac iz Podgorice – drugi dan sam ga gledao.
Kad uđoh, digli su se, pozdravili me; ja sam se približio i ručio se [rukovao se]. ONI SU BILI ZAČUĐENI, OTKUD JA TU. Sigurno se ne bi začudili da su me očekivali i da su mi šiljali poziv. Ne znam da li sam im rekao – čini mi se da da sam rekao – da idem u Trst. S njima, koji su stojali, IZMJENJAO SAM NEKOLIKO RIJEČI, priješao u prednje odjeljenje i tamo sam uzeo ručak. Oni su ručali i izašli. Ja ih nijesam vidio, jer sam bio okrenut licem ulici. Ja sam, po ručku izašao, da tražim načina da idem odmah“.
Tvrdi, opet slučajno, nakon ručka, srijeće još jednoga zavjerenika – Miliju Pavićevića (u bjekstvu), ali „srio sam i IVA PEJOVIĆA, KAVAZA [stražara, kurira] RUSKOG POSLANSTVA NA CETINJU“. Navodno, pošto im rekoše da je more uzburkano i parobrod u Kotor „neće doći na vrijeme“ – ne i da neće uopšte doći! – upravo sa kavazom Ambasade Ruske carevine razgovara o tome da zajedno idu kočijom do Zelenike, kod Herceg-Novoga, a odatle željeznicom do Gruža kod Duborvnika.Zbog čega Radović tvrdi da odmah želi napuštiti Kotor? „Na to me je nagonilo što su U KOTORU BILI ĐACI KOJI SU SMATRANI KAO NEKA VRSTA EMIGRANATA“. Međutim, kako smo viđeli (u prethodnome nastavku feljtona), društvo „emigranata“, većine njih, nije mu prethodno nimalo smetalo na Cetinju – makar se s njima, kazao je, nije navodno u svemu slagao.
Liše toga, treba uzeti u obzir u okolnosti, kako smo viđeli, da mu je na Cetinju brigadir Martinović, kroz izvjesna pitanja, saopštio da crnogorske vlasti načelno znaju za pripremanje zavjere, te da se, vjerovatno suprotno ranijim prognozma, ispostavilo da je broj pristalica „klubaša“ za njih obeshrabrujući – daleko manji nego što su mislili.
U Kotoru, uostalom, Radović, kako je kazao, zna da je pod budnim nadzorom povjerljivih ljudi VELJKA RAMADANOVIĆA, de facto crnogorskoga konzula u Kotoru (službeno: KNJAŽEVSKI CRNOGORSKI AGENT U KOTORU). Otud, malo je vjerovatno da Radović o povjerljvim poslovima sa zavjerenicima razgovora u kafanama; a upravo to – da se, tokom višednevna boravka u Kotoru, sa zavjerenicima navodno srijeće samo na javnim mjestima – Radović potencira kao dokaz da, osim pozdravâ, s njima nije imao bilo kakvih pažnje vrijednih kontakata.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Ja [dok je bio u Kotoru – prim.a], iako sam bio u gostionici, nijesam ih pozivao i oni su se ustručavali kad ih ne zovnem u društvo, te se, naravno, nijesu mene ni približavali. Kad su me viđeli, samo su me pozdravili i više ništa. Ni riječi jedne jedite nijesam progovorio sa DAKOVIĆEM prvoga dana [u subotu, 13. otkobra 1907]. On je pošao nekuda i više ga nijesam gledao za nekolika dana. Ne znam, nijesam siguran – Vi ćete znati, RAMADANOVIĆ zna, je li DAKOVIĆ od 13. do 16. [oktobra 1907] bio u Kotoru? [...]“

PREDŚEDNIK: „Kako biste mogli dokazati da se nijeste sa DAKOVIĆEM mogli sastajati?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Neka dođe jedna osoba, da kaže da me je viđela; pa onda i svi da se skupe, ne RAJKOVIĆ i VOJVODIĆ [ĐURO, optužen], no najviđeniji Cnogorci, da dođu da svjedoče, pa ćemo onda viđeti što je istina“.
I narednih dana, u neđelju i poneđeljak 14. i 15. oktobra 1907, Radović tvrdi da pokušava da se ukrca na parobrod i otputuje do Gruža, ama „more uzburkano, ja patim od mora [morske bolesti]“. Konačno, more se smirilo u utorak, 16. oktobar 1907. god.
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Uzeo sam biljet [kartu] do Gruža, znajući da dotle neću ispuštiti dušu; a ako bude more mirno, uzeću od Gruža dalje. Izvolite Vi pitati RAMADANOVIĆA i agenciju, pa će Vam kazati da je more bilo [uzburkano] kao nikada. Drugo, Vi možete pitati g. RAMADANOVIĆA i druge, s kim se družio, sjedio; i molim Vas, da izvolite pitati gospodu, s kojom sam se razgovarao, što sam pričao – da li sam pobijao glasove što su se prenosili?“

PREDŚEDNIK: „ZAR JE LAKO UOČITI SASTANKE LJUDI KOJI RADE O ZAVJERI?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Vrlo lako. Kotor je malo mjesto... Čekajte, molim Vas g. PREDSJEDNIČE, da Vam kažem nešto drugo. Kad sam došao [u Kotor] u subotu, DOZNAO SAM KAKO SAM BIO PAŽEN I STRAŽEN. Doznao je RAMADANOVIĆ, njemu je javljeno, on je dobio izvjesnih instrukcija; i izgleda da je STAVIO NEKOLICINU DA ME PAZE. Ja sam jednoga opazio i konstatovao to na kraju moga puta [boravka u Kotoru], tj. u utornik [16. okt. 1907]. Za druge nijesam znao, pa kad su metnuli ovoga, biće još koji drugi...
Da produžim dalje što sam u Kotoru radio. Mislim u neđelju ili poneđeljak , viđeo sam sjedjeći za stolom, a obrnut put ulice, RAJKOVIĆA sa njegovim velikim crnim šeširom đe prolazi – viđeo sam ga kroz staklena vrata. On me viđe, ali me nije pozdravio. Tu sam ga viđeo; i od tada RAJKOVIĆA nijesam viđeo ni izdaleka. […] Dalje, viđeo sam na ulici jednoga puta RADONJU POPOVIĆA [optužen, u bjekstvu]; pozdravio me je“.

PREDŚEDNIK: „Jeste li se prije s njim poznavali?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Iz daleka, ali mu nijesam znao ni ime“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li se gledali s njime na Cetinju?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Dolazio je u kafanu MIHAILA JOVANOVIĆA [optužen]. ZNAO SAM DA JE STUDENT I DA UČI U RUSIJI“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li kad razgovarali s njime?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Možda dvije riječi. NIJESAM MOGAO BITI S NJIME INTIMAN, ON JE BIO ĐAK, JA MINISTAR-PREDSJEDNIK. Nijesam imao s njime posla. POZNATO VAM JE DA SAM SE MALO S KIM DRUŽIO, NÂKO SA VIĐENIJIM LJUDIMA“.
PREDŚEDNIK: „Jeste li se tu što razgovarali?“

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Pitao sam ga samo kako mu ide? Uljegao sam u Srpsku čitaonicu [utemeljena 1880. od austrijskih vlasti – prim.a]. Ručao sam na istom mjestu. Često puta sam se viđao sa zubarom DABROVIĆEM, on je ručavao i večeravao u istom hotelu. ČESTO PUTA SAM GLEDAO DA SJEDI PREMA MENE JEDNO MOMČE, IZGLEDALO MI JE DA JE CRNOGORAC, SA CRNOGORSKOM KAPOM. Niti sam mu obraćao pažnju, niti važnosti. Pio je vino. DOZNAVAO SAM POSLIJE DA JE PIO NA RAČUN DISPOZICIONOG FONDA“.
PREDŚEDNIK: „Po čemu ste to poslije doznali?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: Sad ću Vi kazati”.
PREDŚEDNIK: „To su samo pretpostavke, to je, prosto, vrijeđanje“.

OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Ja ću dokazati i Vi ćete uviđeti da je to istina. Utornik ujutro ja sam se riješio da putujem na svaki način. [...] Pošto sam uredio robu, sišao sam dolje u kafanu; sa jednim stolom je bio DAKOVIĆ, sa nekim Nikšićaninom FILOTIĆEM i sa jednom gospođicom; digli su se, ručio sam se s njim i onda mi je DAKOVIĆ predstavio g. FILOTIĆA i tu gospođicu“.
PREDŚEDNIK: „To je bilo u Gružu?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „To je bilo u Kotoru, u utornik prije samoga odlaska. Pošao sam za jedan drugi sto.“.
PREDŚEDNIK: „DAKOVIĆ je bio u Kotoru u utornik 16. oktobra [1907] kad ste Vi otputovali?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Jest’. Ja sam sio i naredio da ručam. DAKOVIĆ je prišao k meni i to je bilo prvi put što je prišao k meni. To je bilo četvrti dan, naime, 16-og. Prišao je i uputao me – kako sam? Rekoh: ’Zdravo’. Pitao me kako su domaći, itd. Kazao mi je da sam dobro učinjeo što sam izašao iz jedne zemlje kojom zakon ne vlada. [...] DAKOVIĆ mene kaže: ’Kad ćete?’ - Rekoh: ’Idem danas’. Na to je pošao DAKOVIĆ za svoj sto. U to je došao kod mene [STEVO] VUKČEVIĆ [rođak optuženoga MITRA VUKČEVIĆA – prim.a] i pitao me: ’Je li dozvoljeno da sjednem?’ Ja sam rekao da jest’; i počeli smo da razgovarao o nekim stvarima; na primjer, kako je on razgovarao sa LAZAROM MIJUŠKOVIĆEM i sa g. JANKOM SPASOJEVIĆEM [tokom istrage veoma agilan na prikupljanju dokaza protiv zavjerenika, a 1918. jedan od važnijih aktera tzv. Podgoričke skupštine – prim.a]; koji je [SPASOJEVIĆ] govorio o tome kako sam ja pobjegao, kako sam pošao preko Krsca [na crnogorsko-austrijskoj granici] pod nekakvim ceradama i da su znali oni da bi mi dali kola upregnuta sa četiri bijela konja, toliko im je bilo milo da pođem! Poslije ručka, mislim da je stajao onaj drugi gospodin, onaj što sam kazao da je [RAMADANOVIĆEV] detektiv i da je sjedio s druge strane i ispio vino. Krenuo sam, uzeo robu i pošao na parobrod. Bio sam malo i u kafani. Spominjem se da sam vidio za jednim stolom PAVIĆEVIĆA [MILIJU, optužen, u bjekstvu] i ĐURAŠKOVIĆA [SAVA, optužen, u bjekstvu]. Ja sam pošao za drugi astal i tamo pio nešto. Oni me nijesu ni viđeli“. [...]
Krenuo sam put Gruža. OVAJ DETEKTIV ME JE SVE PRATIO. ’Mila sluga’, doznao je da idem u Gruž. IDEM JA NA PAROBROD, A IDE I ON! Spominjem se, da sam ga gledao često i da pazi što ja radim. Pio je, obično, vina, kad sam ja ručao. Sumnjao sam da li je bio špijun ili ne, nijesam sigurno znao“

PREDŚEDNIK: „MOŽE BITI DA STE GA INTERESIRALI? Da Vas nije poznavao?“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „BIĆE, BIĆE! Od Kotora do Gruža ležao sam u postelji, jer sam bio slab; i kad smo došli u Gruž, digao sam se. Bilo je veče. Izašao sam izvan; i VIDIM GA ĐE ČEKA, NA MJESTU ĐE IZLAZE PUTNICI. Sad se sjetim, da probam – je li špijun ili ne? Naređujem kola za Dubrovnik. Idem ja put kola sa robom, dolazim do kola, a on kod kola stoji s kočijašem. I ON TRAŽI KOLA!“
PREDŚEDNIK: „MOGUĆE DA JE BIO VRAGOLAST – VIDIO JE DA GA MNOGO FIKSIRATE!“
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „SUGURNO! Kako rekoh – i on naređuje kola. Uhvatio sam ga. Na to, ja izjavim da neću ići u Dubrovnik, jer sam slab. Idem u hotel ’Petka’. OBRĆEM SE ĐE JE ON, A ON IDE ZA MNOM. ULAZIM U HOTEL, A ON NA VRATIMA! Ja sam izišao, naviše, na prozor, a on se šeće ispred vrata. Tu sam noćio, odmarao se do ujutro, do 8-9 sati; dignem se i otvorim prozor – I VIDIM GA ĐE SE ŠETA ISPOD PROZORA. Pitam slugu u hotelu je li on otpočinuo ovđe, a on reče da nije; a na pitanje jede li ovđe, odgovori da jede ispred kafane. ON JE ŠETAO, GLEDAO ME DA MU TOBOŽ NE UMAKNEM“.

Toga dana, 17. oktobra 1907, Radović luta Dubrovnikom. Tvrdi uz „pratnju“. Te noći otputovao je za Fijumu [Rijeku] – ne pominje da je i dalje imao „pratnju“. U Fijumi se ne zadržava. Śeda na voz za Trst i tu je 19. oktobra 1907. odsio u hotelu „Volpich“ (u sudskim spisima pogrešno i kao „Vorgić“). Trst je bio u sastavu Austro-Ugarske.
OPTUŽENI A. RADOVIĆ: „Tu sam [u Trstu] stajao, gledao se sa nekim Crnogorcima; bio sam kod nekih kuća s kojima sam imao posla; bio sam dana 23. oktobra [1907] kod g. JAKIĆA [vjerovatno se radi o ANTU JAKIĆU, hrvatskome novinara – prim.a], urednika ’SLOBODNE misli’ [JAKIĆ je tada u Trstu izdavao ’SLOVENSKU misao’ – prim.a]. Razgovarali smo o raznim stvarima u Crnoj Gori. On mi je zatraži da mu dadem intervjuv; a ja sam mu rekao da ne želim davati nikakve intervjuve i da sam uopšte izašao iz Crne Gore zbog politike; i osobito u ovo se doba želim od nje osloboditi i baviti se za sada ekonomskim poslovima, dok u mojoj Otadžbini nastupi red i mir.
On mi je, onda, kazao kako u ’Beogradskim novinama’ piše da sam pobjegao iz Crne Gore i pokazao mi je taj broj. Ja sam mu propovijedao sve, kako sam pošao iz Crne Gore itd; i on je u broju od 6. ili 7. [novembra 1907] svoga lista napisao članak u kome kaže