Ekskluzivni feljton o "Bombaškoj aferi"
Piše: Vladimir Jovanović
Sud za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore 28. maja 1908, na svojoj 17. śednici, nakon što su pročitani još neki zapisnici sa saslušanja, objavljuje da je „završeno išljeđenje nad optuženima“. Osim 32-ojice pritvorenih, obavljen je pretres krivicâ za 20 optuženika u bjekstvu. U ostatku suđenja briljira državni tužilac JANKO DRLJEVIĆ. Tokom osvrta na osporavanje OPTUŽBE, od strane optuženih i njihovih branilaca, Drljević na momente, za crnogorske relacije, doseže vrhove jurističke retorike.
Janko Drljević je diplomirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu. On je stariji brat de SEKULE DRLJEVIĆA. U jesen 1906. je član Vijeća Oblasnoga suda na Cetinju koje je oglasilo nevinima MARKA DAKOVIĆA, JOVANA ĐONOVIĆA, TODORA BOŽOVIĆA i još neke „đake“ zbog proklamacije nazvane „Riječ crnogorske univerzitetske omladine o prilikma u Crnoj Gori", objavljene u Beogradu. Interesantno, Vijećem predśedava MITAR VUKČEVIĆ, sada optužen; a član Vijeća, uz Drljevića, bio je DUŠAN FILIPOVIĆ; optužnicu protiv Dakovića i družine podigao je CVJETKO CEROVIĆ koji je 1907/1908. obuhvaćen istragom protiv „bombaša“ – i umalo nije optužen.
Epilog suđenja iz 1906, međutim, nije išao u prilog Dakovićevoj, Đonovićevoj i Božovićevoj reputaciji u Beogradu. Osobito i iz razloga da su se – skupa sa sudijama, uključujući i Janka Drljevića! – stavili na čelo povorke koja se iz sudnice stuštila ispred Dvora razdragano kličući knjazu NIKOLI. Tom prilikom, Knjaz driješi kesu i daje „đacima“ 1.000 kruna za „putni trošak“ do Beograda.
Avaj, „đaci“, po povratku u Beograd, piše dr Dušan J. Martinović, „nijesu sa simpatijama primljeni, pa su oni, svakako, PONOVO HARANGIRANI OD STRANE VELIKOSRPSKIH KRUGOVA, odlučili da 'zaglade ovu svoju grešku' i organizuju novu aferu, nazvanu 'bombaška', koja će imati drugačiji epilog na Sudu“ („Portreti VIII“, Cetinje 2003)...
SUDIJA LABUD GOJNIĆ, PREDŚEDNIK SUDA ZA SUĐENJE ANARHISTIČKIH ZLOČINA: „I sada, imao bi, gospodin državni tužilac, da se izjasni ima li što primjetiti poslije ovog išljeđenja i da li ostaje pri OPTUŽBI, ili u koliko popušta od OPTUŽBE?“
DRŽAVNI TUŽILAC JANKO DRLJEVIĆ: „Slavni Sude! - Podijeliti zločine i zločince u kategorije, koje bi davale mogućnost supsumovânja [podređivanja – prim.a] svih mogućih slučajeva pod jednu od njih, nesumnjivo je problem, koji češće satire kuraž i najumnijem pravniku. Tako je u teoriji. Ali, sudci moraju se držati pozitivnog zakona i njegovih termina, pa makar koliko dolazili u sukob sa doktrinom.
Zakon koji daje pravo na opstanak i Sudu i nama – državnim tužiocima, zove se Zakon za suđenje anarhističkih zločina. Povodom toga, pojavila su se izvjesna prebačivanja i u javnosti, a i inače, pa i na samoj raspravi; pa neka mi bude dozvoljeno da povodom toga progovorim nekoliko riječi. [...]
Naskoro se osjetila potreba specijalnih zakona protivu anarhističkih zločina; naime, protivu zločina sa eksplozivnim materijama kojima se predviđaju mnogo oštrije kazne – naglašujem, mnogo oštrije kazne, nego opštijim zakonima. Te zakone jedan njemački pravnik, ušljed brzog sudskog postupka, koji je njima predviđen, nazva – brzometnim oružjem protivu antisocijalnih elemenata. Takav zakon ima Njemačka; Francuska je stvorila četiri takova zakona, pošljednji 1894. god. U novije vrijeme, godine 1902, donijela je i Amerika zakon kojim atentate protivu stranih poslanika i ministara kažnjava smrću [Immigration Act, ili Anarchist Exclusion Act, usvojio je Kongres SAD 3. marta 1903. – prim.a]
Slavni Sude! Istakoh ovo nekoliko riječi u namjeri da pokažem da su se, u sličnim slučajevima, države, koje stoje na čelu civilizacije, naoružale mogućnošću kud i kamo strožijeg postupka i u pravcu materijalno-pravnom i u pravcu procesualnom, nego mi. Sjeverna Amerika, kao što ste čuli, predviđa svojim specijalnim zakonom smrt za slučaj atentata protivu stranih poslanika i ministara. Pa se još niko nije našao da prebčuje tim državama reakcionarstvo, ili, možda, čak varvarizam – radi oštrine njihove reakcije protivu akcije koja, ne samo ruši uslove mirnog državnog razvitka, nego čak ugrožava i egzistenciju same države. Pošto smo mi, u nedostatku specijalnog zakona, prinuđeni suditi po našem opštem Krivičnom zakoniku, to molim ovaj Sud da se ne udaljuje od maksimuma kaznenih stavaka, pod koje smo OPTUŽBOM podveli optuženike – respektive, pod koje ćemo ih podvesti“.
Ovom prilikom, Državno tužilaštvo, tj. tužilac Drljević, slučaj Stevana Rajkovića upoređuje sa likom RODIONA R. RASKOLJNIKOVA iz djela „Zločin i kazna“ FJODORA M. DOSTOJEVSKOGA.
DRŽAVNI TUŽILAC J. DRLJEVIĆ: „Dugo, vrlo dugo, vlasti i ne pada na pamet da u njegovoj osobi [RASKOLJNIKOVA] traži zločinca, pa čak u njemu i ne gleda sumnjivu osobu; a on, ipak, dolazi do uvjerenja da je nemoguće izbjeći ruci pravde – i sâm se prijavljuje sudu. Sud ga posla u Sibiriju na zatočenje. Da vam predstavim svu kompliciranost psihe zločinčeve, neposredno prije zločina, kao i za vrijeme samog izvađanja [izvođenja], morao bih citirati čitave glave iz ’Zločina i kazne’ , što bi me i suviše daleko odvelo; a ne smatram ni za potrebno. Hoću smo da upozorim da nije korektno djela zločinčeva prosuđivati a posteriori, nego a priori.
Hoću da upozorim na modernu teoriju velikog njemačkog kriminaliste LISTA [prof. dr FRANZ EDUARD RITTER VON LISZT, 1851–1919. god. – prim.a], na teoriju ’naknadne prognoze’. Naziv je, doduše, malo paradoksalan; ali je, ipak, njim dobro označeno ono što se htjelo reći. Ta je teorija, danas, već postala communis opinio doctorum [zajedničko, saglasno mišljenje o pojedinim stvarima – prim.a]. Sudac, dakle, mora naknadno ustanoviti prognozu svakog djela zločinčevog; tj. mora se postaviti u položaj zločinca kod izvađanja [izvođenja, izvršenja] djela – ako hoće da ga, bar i približno, pravilo ocijeni. Bez valjane prognoze, nema valjane presude“.
S tim u vezi, Državno tužilaštvo, uprkos saradnji Rajkovića na rasvjetljavanju veleizdajničkoga poduhvata, ostaje pri ranije postavljenom zahtjevu da se on osudi najtežom kaznom – na smrt. U pogledu krivicâ ostalih optuženika, uključujući i one u bjekstvu, tužilac Drljević navodi da „nemamo razloga mijenjati pravni supstrat OPTUŽBE, jer je i tokom glavne rasprave ostao intaktan [nedirnut, neokrnjen – prim.a] njen stvarni supstrat, tj. sve okolnosti na osnovu kojih smo konstruisali njihovu krivicu – nijesu protudokazima optuženikâ u svojoj vjerodostojnosti alterirane [pokvarene, osporeno – prim.a]“.
DRŽAVNI TUŽILAC J. DRLJEVIĆ: „Gospodo sudije! Kod izricanja presude ne zaboravite bačiti pogled na nedoglednu dubinu ponora u koji smo imali biti bačeni paklenom osnovom. Spas Domovine neka vam bude najveći zakon!“
PREDŚEDNIK: „Sada bi imali početi sa odbranom gospoda branioci. Prvi bi bio po redu g. branilac LJUBO BAKIĆ. [...]“
BRANILAC LJUBOMIR-LJUBO BAKIĆ (brani S. RAJKOVIĆA, V. ĆULAFIĆA, N. A. DAKOVIĆA, MIL. IVANOVIĆA, A. PANTOVIĆA i P. Đ. CEROVIĆA): „Ja ću prijeći na stvar; a prva je stvar kvalifikacija samoga djela – izložiću svoje pravno shvatanje, poduprto pozitivnim zakonom i teorijom. Ono se znatno razlikuje od shvatanja u OPTUŽBI.
Gospodo sudije! Svakoj odluci za krivično djelanje mora da prethodni razmišljanje, ako djelo nije učinjeno u afektu. To se razmišljanje sastoji iz tri elementa: iz predstave o spoljašnjim prilikama pod kojim hoće, izvjesno lice, da vrši krivičnu radnju; iz predstave o promjeni tih prilika koju, izvjesno lice, želi da postigne; i iz predstave o načinu kako će promijeniti i kako će doći do te promjene – da prve prilike promijeni u druge. Samo razmišljanje, ako nema spoljašnje pojave ili radnje, kojom se vrijeđa tuđe pravo, ne može biti kažnjivo, nego samo onda ako ima spoljašnjih pojava kojima se tuđe pravo vrijeđa. Volja, namjera, koje su osnov krivičnom djelu, ako nije potpuno izvršeno, javlja se u dva oblika: u obliku pripreme i u obliku pokušaja“.
Ispostaviće se da je izlaganje Lj. Bakića (Zabrđe, Andrejevica 1877 – Cetinje 1925) najskrupulozniji pokušaj osporavanja OPTUŽBE. Bakić je diplomirao na Pravnome fakultetu u Beogradu. Bio je sekretar Velikoga suda i sudija Oblasnoga suda u Podgorici, a 1913. ministar pravde u Vladi JANKA VUKOTIĆA. Dakle, iako jedan od viđenijih „klubaša“, ne samo da – uprkos izvjesnim činjenicama koje upućuju na to da je znao za zavjeru, a koje su, uostalom, pominjane na Sud – Bakić nije optužen, već je u državnoj službi docnije napredovao. Srpski novinar PANTELIJA JOVOVIĆ, birajući riječi, navodi da se „ovo ima pripisati mekosti BAKIĆEVOG karaktera odnosno gipkosti njegove kičme“ („Crnogorski političari – portreti“, Beograd 1924). Bakić je učesnik je tzv. Podgoričke skupštine – đe okupljene uglavnom zatrpava za njih bespotrebnim „amandmanskim“ formalnostima; kasnije, biran za poslanika Radikalne stranke iz Crne Gore, potpredśednik Skupštine Kraljevine SHS.
Prema ocjenama Bakića saopštenim pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore, „VIĐELI SMO IZ JAVNE RASPRAVE I ISTRAŽNIH SPISA DA U OVOM SPORU NIJE DOŠLO DO IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA – NIJE DOŠLO DO POKUŠAJA; OSTALO JE SVE U PRIPREMNIM MJERAMA, da se pokuša krivično djelo“.
Navodi, „da sam ja stekao uvjerenje da VELEIZDAJNIČKOG PLANA NIJESAM MOGAO VIĐETI, barem iz onoga što čusmo, pročitasmo itd, iz iskazâ RAJKOVIĆA, ĆULAFIĆA, VOJVODIĆA i drugih; SVE DO 18. [OKTOBRA 1907] O VELEIZDAJI SE NE GOVORI, NEGO O IZVJESNIM POBUNAMA, O IZVJESNOM OTPORU KOJI SE IMAO DATI PRILIKOM IZBORA NARODNIH POSLANIKA“.
BRANILAC LJ. BAKIĆ: „Dakle, VELEIZDAJA SE NE POMINJE, UBIJSTO VLADAOCA SE NE POMINJE. JEDINO, KAD SE VRAĆA [SA CETINJA] RAJKOVIĆ 18. OTKOBRA [1907] U KOTOR, ONDA SAOPŠTAVA DAKOVIĆ DA JE NAMISLIO ILI IZMISLIO, ZAČELA MU SE U MOZGU MISAO, DA PREDUZME MJERE PROTIV VLADARA I DINASTIJE. [...] Dakle, DJELÂ VELEIZDAJE UGOVORENA NIJESU. Prošao je 18. oktobar [1907]; prošao dan izbora; što su mislili – to je prošlo; i sada hoće da stvaraju nešto drugo, ali do konačnog rezultata nijesu došli“.
Komentarišući jedan od dokaza – pismo đe se, neki „đaci“, potpisuju da rade u korist odbora Narodne stranke, Bakić veli: „Vi vrlo dobro znate da ta Narodna stranka nije imala odbora, a nije bila ni organizovana; da statuti te stranke nijesu gledali svijeta, nego jedino što je izašao – program; ali, organizacija nije postojala, a onda, dakako, nije moglo biti ni odbora. VIDITE TU LUDU PAMET, KOD TIH MLADIĆA, KAD SU ONI SEBE STAVILI U TAKAV POLOŽAJ, DA ONI MOGU REĆI: ’MI SMO ODBOR NARODNE STRANKE’. Vidite kako je to smiješno: oni pišu narodnim poslanicima, koji znadu da ne postoji odbor, niti je postojao“.
BRANILAC LJ. BAKIĆ: „Ja sam svojoj dužnosti, kao branilac, udovoljio ukoliko sam mogao na brzu ruku, jer je sve na brzu ruku bilo – čitanje spisâ i drugo. Ja sam rekao, koliko sam mogao; a nadam se na vašu nepristrasnost, gospodo sudije, da ćete izreći pravednu presudu i voditi računa o glasu crnogorskog pravosuđa i da nećete zaboraviti na ono da pravda drži zemlju i gradove“.
Sljedeći dobija riječ branilac optuženoga ĐURA K. VOJVODIĆA.
BRANILAC VLADIMIR-VLADO PEJOVIĆ: „Gospodo, naša mlada ustavnost tek je u začetku i već je našla široko polje nesloge, razdora i trvenja. Nezadovoljstvo se raširilo u narodu, ali on je to snosio mirno, čekajući da će sve vrijeme povratiti i uzdajući se u pravednost svoga Uzvišenoga VLADARA. Tako je mislio svaki pravi sin ove zemlje. Tako je moralo biti, tako se moralo očekivati od onoga koji je sa narodom podijelio vlast, koji je sa svojim vojnikom zlo i dobro dijelio i onda kada je bio NA MRTVOJ STRAŽI SRPSTVA, kad mu bijaše studeni kamen mekana postelja, a sura struka topli pokrivač. A jesu li tako mislili izvjesni, koji su napuštili Otadžbinu i tražili utočišta na drugim mjestima? Ne – oni su se starali da prikažu stanje u Otadžbini svojoj riđavim i žalosnim, da privuku što više pristalica. Gospodo, tu, na prvom mjestu, dolaze: BOŽOVIĆ, ĐONOVIĆ, NOVAKOVIĆ i drugi. A ĐURO VOJVODIĆ – ništa o tome ne zna“.
Osobito se interesantnim čini izlaganje koje je uslijedilo: govorio je KRSTO JABLAN, branilac optuženih: cetinjskoga gimnazijalca ĐURA KONTIĆA i bivšega sudije GAVRILA CEROVIĆA. Nota bene, Jablan je 1918. delegat tzv. Podgoričke skupštine!
BRANILAC KRSTO JABLAN: „Gospodo sudije! - U duši sviju nas miješaju se tuga i radost; radost zato što smo ovđe, vidimo osujećeno najcrnje pakleno djelo, a tuga – zato što se utvrđuje da je to ZLO DJELO PRIUGOTOVLJENO ONĐE ODAKLE SMO SE DOBRU NADALI I DA JE SRPSKI NAROD KOPAO GROBNICU CRNOJ GORI. Htjelo se da se izvrši djelo kojim bi se uništile naše svetinje i sve s krvavom i očajničkom borbom zadobivene petovjekovne tekovine. HTJELO SE DA SE NAŠE GORE ISPLAČU POTOCIMA NEVINE LJUDSKE KRVI, KOJU MAJKA NE BI MOGLA OPLAKATI, NI SESTRA IZAŽALITI. Išlo se na to da se, jednom za vazda, najcrnjim pečatom zapečate svijetle stranice crnogorske istorije. No, moja uloga ovđe nije da izlijevam sve one osjećaje što poduzimlju svjesne i vjerne Crnogorce, a i inače ozbiljnost i osjetljivost ovoga djela prave me jako opreznim; stoga ću se postarati da budem kratak i jasan“.
Pozivajući se na odnosne članove Krivičnoga zakonika, Jablan navodi da je „KONTIĆ uzeo učešća u djelu bez razbora i ne iz rđave navike, jer se prije toga dobro vladao, a njegovo držanje na javnom pretresu – svi smo viđeli – karakterisalo ga je kao dijete; uostalome, đeca su đeca, njih đetinstvo ne ostavlja ni u običnim poslovima, a kamoli u ovakvome“. Poziva Sud da Kontiću kaznu odmjeri tako da ga „kao dijete predade njegovim roditeljima i učiteljima; da ga oni kazne, poprave i na dobro upute“.
Za Gavrila Cerovića, veli da „od sebe nije davao ni jednog, ma i najmanje sumnjivog znaka“. „CEROVIĆ, ne samo da nije znao za veleizdaju, ni učestvovao u veleizdajničkom komplotu, nego, kad bi on to ma za koga znao, bio bi jedan od prvih Crnogoraca koji bi po izdajniku mahnuo kao što NOVICA po SMAIL-AGI mahnu“, tvrdi Jablan.
Rekosmo, kasnije jedan od „grobara“ svoje države, još će Jablan reći: „Pravi Crnogorci su, gospodo, ono što su uvijek bili: bili su, jesu i biće vjerni sami sebi, vjerni Domovini, vjerni i odani svome uzvišenome GOSPODARU i njegovome Domu; oni su puni ponosa i stare hrabrosti, puni nade u napredak i dobro svoje Otadžbine i GOSPODARA. NIJESU PRAVI CRNOGORCI IZDAJNICI – IZDAJNICI SU IZRODI I NEVALJALICE, nesposobni za časne borbe i pregnuća“.
Istoga dana, 28. maja 1908, sa početkom u 16 sati, održana je i 18. śednica Suda. Riječ dobija Jovan Hajduković, branilac M. LJEPAVE, M. ĐONOVIĆA, D. ĐONOVIĆA, M. BEGOVIĆA, S. PILETIĆA i MIJATA ĆULAFIĆA. Što se Mijata tiče, koji je „prost jedan seljak crnogorski“, prikazao ga je i kao neupućena u političke (ne)prilike, sljedbenika po rođačkoj vezi Vasa Ćulafića, plemenskoga kapetana i bivega narodnoga poslanika.
BRANILAC JOVAN HAJDUKOVIĆ: „MIJAT, čim je dobio prilike, a tu je prilku baš i tražio, otpao je od VASOVA društva i prijavio ovu stvar vlastima. Na osnovu navedenoga, molim Sud, da MIJATA ĆULAFIĆA, kao nevina, oslobodi“.
Što se tiče gimnazijalaca – Ljepave, M. i D. Đonovića, te Begovića, pozvao se Hajduković na odredbe čl. 58 Krivičnoga zakonika u pogledu maloljetnika. Naveo je primjere iz Švajcarske, Italije, Rusije, Srbije, Rumunije, Austro-Ugarske i Portugala, đe se punoljetnim smatra lice od 21 do 23 godine starosti, a da su, mlađa lica, optužena za zločin, „samo izvršioci tuđe zločinačke volje, naročito kad se čine u društvima; i da su, kao takvi, lišeni bili saznanja o pošljedicama počinjena kažnjiva djela“.
BRANILAC J. HAJDUKOVIĆ: „Ja znam da je kod nas to zakonom pozitivno regulisano – navršena 18. godina mjerodavna je za opredjeljivanje kazne; ali, mislim da mi je trebalo ovo nagovijestiti da pokažem kako je ta godina i kod nas uzakonjena tek proizvoljno, kao i u svim drugim zemljama; i da naglasim, da nije u prirodi ništa presječeno kao na panju, pa da je i onaj, koji danas navršuje 18. godinu, isti onaj koji je juče bio“.
U pogledu krivice Piletića, branilac Hajduković veli da „nikakva njegova namjera, koja smjera na nekakv zločin, apsolutno nije nigđe manifestovana; on takvijeh zlikovačkijeh namjera ne može imati ni u duši svojoj u kojoj je on potpuno nevin; ja molim, ne samo ovaj Sud da ga kao nevina oslobodi, nego da mu se naknade i neke pretrpljene štete i poharanjâ u Piperima – o čemu će se Sud izvijestiti“.
Nakon pauze, riječ dobija SAVO CEROVIĆ, branilac MIHAILA JOVANOVIĆA, BLAŽA RADIFKOVIĆA, NIKOLE P. STRUGARA, SAVA AN. DAKOVIĆA i MIHAILA IVANOVIĆA. U svome izlaganju, S. Cerović – koji će 1918. predśedavati tzv. Podgoričkom skupštinom – žali što „nijesu mogli, ili nijesu htjeli, pristupiti Sudu optuženici koji se danas na strani nalaze; a žaim, radi toga, što bi se utvrdila nevinost mnogijeh koji su ovđe optuženi – a bez toga je mnogo teško kvalifikovati samo djelo“. Tvrdi da nije dokazana krivicâ njegovih branjenika.
Svoju narednu, 19. śednicu, Sud 29. maja 1908. iźutra počinje sa dr DUŠANOM MATANOVIĆEM, koji brani BLAŽA ĐUKANOVIĆA, JOVANA P. MIJOVIĆA–BAILA, KRSTA A. MILOVIĆA, VLADIMIRA DAMJANOVIĆA, MARKA DAKOVIĆA i MILOVANA MARUŠIĆA. Tvrdi da „toga komplota, te ZAVJERE PROTIV NJ. KR. VISOČANSTVA GOSPODARA NIJE BILO; trudiću se da to dokažem“.
BRANILAC DUŠAN MATANOVIĆ: „Uzeću u pomoć čuvenog njemačkog krimilalistu BERNERA, koji u svome komentaru kaže: ’Potrebna je ta činjenica da je već ugovoreno izvođenje veleizdajničkog poduzeća, a ne samo pripravne radnje ili pregovaranje u izvođenju. Dovoljno je da su pregovori k uspjehu vođeni i da se izvođenju pristupiti ide’. - Postoje li ti uslovi ovđe; je li ugovoreno izvađanje plana – iako su neki djelovi pripreme preduzeti – i jesu li pregovori k uspjehu vođeni? Na sve to, kategorički se može odgovoriti – ne! Samo postoji zamisao, koju je, u formi prijedloga, saopštio MARKO DAKOVIĆ, a koja nije disputovana [raspravljena]. Neće suvišno biti da spomenem ovo – da gospoda državni tužioci imaju čudnovati pojam o bombama. Izgleda da su oni uvjereni da su one stvorene jedino radi vladarâ, a nikako za druge smrtne [ljude].
S obzirom na docnije reagovanje tužioca J. Drljevića, veoma je važna Matanovićeva tvrdnja: „Mislim da sam dovoljno dokazao da, priprema kažnjiva po čl. 87 i 87b [Krivičnoga zakonika Crne Gore], nije postojala, što se iz same OPTUŽBE može viđeti, đe govori protivu M. DAKOVIĆA o pripremama i po tome potpuno otpada djelo veleizdaje čl. 87 koje OPTUŽBA ističe“.
O krivici Blaža Đukanovića veli: „Šiljanje bombâ, veleizdajničkih pisama i drugih kompromitujućih predmeta, sve dotle ne mogu činjeti odgovornim onoga kome se šilju, dok se ne dokaže da mu ih je, s njegovim znanjem, ili po unaprijed ugovorenom sporazumu, poslao; jer, kada, inače, toga ne bi bilo, mogao bi najpokvareniji čovjek najpoštenije građane upropastiti“.
U pogledu Marušića – osobito njegovih skarednih poetskih ispada protiv Knjaza – Matanović drži da je on „došao u veliki afekat, u uzbuđenje; a poznajući njega – da u uzbuđenosti biva ekscentričan, prelazi granice, što bi morao svaki osuditi da je [MARUŠIĆ] pri normalnom stanju“.
Riječ je, zatim, dobio TOMO MILOŠEVIĆ, branilac MITRA ĐUROVIĆA I MITRA VUKČEVIĆA, koji je kazo da „čim se doznalo da se sprema ovaj zločin, odmah se posumnjalo na uglednije ličnosti iz Narodne stranke i na moje klijente“; ali, nakon pažljivog proučavanja, tvrdi, „ja sam stekao ovo, moguće pogrješno ubjeđenje – da je TUŽBA državnih tužilaca učinjela jednu veliku i neopravdanu pogrješku, a to je, što je prvake Narodne stranke svuše istakla kao pomagače, a čak i kao saučesnike ovoga djela; te je, na taj način, teren TUŽBE stavljen na vrlo slab osnov, jer u nedostatku stvarnosti poslužila se je pretpostavkama“.
Potom se Sudu obratio JANKO SPASOJEVIĆ (1871–1955) branilac MARKA V. ĆULAFIĆA, ILIJE M. ĆULAFIĆA, NIKOLE-NIKA T. MARTINOVIĆA, PETRA NOVAKOVIĆA, VUJADINA O. VUJAČIĆA i MILUTINA S. MILIČKOVIĆA. Spasojević je studirao u Rusiji i teologiju i pravo. Tvrdi se kako ga je Knjaz osobio, nazivao ga je „od milošte” ĐERĐELEZ. Kad bi viđeo Spasojevića, obično bi Knjaz, neki tvrde ne bez ironije, uzviknuo: „ĐERĐELEZE, kilo od sokola!” Spasojević je bio v.d. predśednika Glavne državne kontrole, ali je 1908. priješao u neku vrstu „opozicije“, te se izdržavao od advokature. Na izborima 1911. gubi u rodnim Vasojevićima. Knjaz ga 1913. „rehabilituje“, pa će postati član Velikoga suda Kraljevine Crne Gore, potom je oblasni upravitelj u Kolašinu, pa u Podgorici. Bio je 1916–1917. zastupnik ministra unutrašnjih djela u emigrantskoj crnogorskoj vladi, ali je „zbog jedne lične stvari demisionirao i otišao u tabor koji je bio protiv kralja Crne Gore“.
„On se, u društvu [državljana i funkcionera Kraljevine Srbije – prim.a] SVETOZARA TOMIĆA i PETRA KOSOVIĆA, napravi knjazom Crne Gore i raspisa izbore za podgoričku skupštinu, koja se je sastala u novembru 1918. god. Ne treba kriti od istorije da se ta skupština nije sastala voljom narodnom, već su većinom pozvati u nju oni koje je hteo SPASOJEVIĆ s družinom da private, bez diskusije, rezoluciju o zbacivanju dinastije PETROVIĆ i ujedinjenju Crne Gore sa Srbijom, pisao je 1924. srpski novinar P. Jovović. „Po sposobnostima jedan običan mediokritet, bez skrupula i karaktera”, Spasojevića će, kasnije, iz Crne Gore „MARKO DAKOVIĆ izbacio kao isceđen limun”. Karijeru je, naime, završio u Čačku.
Iako je u toku održavanja tzv. Podgoričke skupštine kralj Nikola živ, Spasojević s njene govornice uzvikuje: „O mrtvima ili ne treba rđavo govoriti ili treba mučati. ON JE ZA NAS MRTAV”. Poziva – što je i usvojeno, iako je Nikola „mrtav” – da mu se konfiskuje imovina i „zabrani ulaz u Crnu Goru za svagda” (citati prema knjizi Jovana P. Bojovića, „Podgorička skupština – dokumenti”, G. Milanovac 1989)… Što je, međutim, govorio 1908. J. Spasojević u prilog odbrane svojih klijenata?
BRANILAC JANKO SPASOJEVIĆ: „Moram konstatovati, sudeći po tome što sam čuo i viđeo na ovom procesu DA JE ZAVJERA POSTOJALA I DA JE PLAN O ZAVJERI UTVRĐEN, DA SU BOMBE, S ČETIRI STRANE, U NAŠU DOMOVINU UŠLE. Ali, promislu Božjem ugodno je bilo da sačuva našu zemlju od mogućih potresa, da sačuva našeg Uzvišenog GOSPODARA i Njegov Dom. Tome se zlu na put stalo, ono se izvršilo nije“.
„Na ovom mjestu, moram naglasiti“, nastavio je Spasojević, „da su Crnogorci bili vazda preodani svojoj domovini, da su je vazda žarko i iskreno ljubili; i da su oni, kao niko u svijetu, preodani i vjerni bili svome GOSPODARU; tako da je teško bilo naći čovjeka, naročito našeg seljaka, da pokrene Crnogorce, da se ogriješe o svoju domovinu i svoga GOSPODARA. Ali, glavni pokretači, koji se ne mogu ovđe viđeti, koji se negđe dalje kriju od naše Domovine, znali su ovo dobro upotrijebiti – izveli su, gotovo jednu političku prijevaru, pa su u početku učinjeli da ovaj zločin nije naperen protiv zemlje i GOSPODARA, nego protivu pojedinih ličnosti od kojih bi trebalo osloboditi GOSPODARA. Pojmljivo je, otud, da su ti glavni pokretači, na ovaj način, mogli uvući u ovaj posao mnoge ljude nevine, naročito naše proste seljake, uvesti u zabludu omladinu, kojoj njezino mlado doba ne da razmišljati dobro o pošljedicama koje ti postupci mogu izazvati“.
Prema Spasojeviću, kad bi se, u planiranom času prevrata, „pojavio naš GOSPODAR i rekao: ’Koji je taj od vas koji hoće da bači bombu i da ubije svog GOSPODARA?’ – uvjeren sam da bi, zajedno s njim, krenuli svi i tim bombama ubili one koji su ih za GOSPODARA spremili“. „Ovo je duh Crnogorca, ovo je narav njegova, ovo je njegova zakletva, koju on rijetko kad će pogaziti“.
PERKO MARKOVIĆ, branilac, saopštio je narednoga dana – 30. maja 1908, na 20. śednici Suda – odbranu za AKIMA DAKOVIĆA, LAZARA DAMJANOVIĆA, MILOSAVA RAIČEVIĆA, RADONJU POPOVIĆA i LAZARA DAMJANOVIĆA. Što se tiče Akima, bez sumnje zaslužnoga narodnoga prvaka, rekao je Marković da zna kako bi „radije umro nazad 10-15 godina“, nego da preživljava neprilike u koje ga je uvalio sin – MARKO DAKOVIĆ.
BRANILAC PERKO MARKOVIĆ: „AKIM DAKOVIĆ je od one zaslužne kuće DAKOVIĆÂ, koja je, u svoje vrijeme, držala takoreći ključ Crne Gore na onijem krajevima. Ona je branila i čuvala stožer naše slobode, osobito što se tiče zapadne naše krajine. Ja, ovo, naglašavam, zbog toga što je on star čovjek; da je mlad, ne bih ništa kazao; ali, ovako, čovjek od 70 godina, ratoboran Crnogorac, lično junak, koji je učestvovao u svim bitkama, poštenje je uživao i ugled kao najbolji glavar svoga plemena – a najedanput ga vidimo na optuženičkoj klupi! Žalosno je to viđeti; jer ja mislim, kad bi nevjerni ovakvi ljudi bili, mogli su i prije nevjerni biti! Nesrećne prilike u kojima je živio u posljednje vrijeme dovele su ga do ovoga. Nije ni čudo! Ja, sudeći po sebe, dolazio sam kod svoga oca, on nas je primao i nama se pokoravao – i da smo bili pokvareni, mogli smo ga okrenuti kako smo htjeli. Mi smo se vaspitavali u drugom pravcu, drugi su naši pogledi bili.
Tako i on [AKIM]. Imao sina [MARKA] u Srbiji, koji je došao kod njega. ON MU JE PRIČAO ČUDA O SRBIJI I IZLAGAO KAKO JE TAMO SVE DOBRO I STVARAO MU NEPRILIKE, što mora svako priznati. ON NIJE ODOBRAVAO POSTUPAK SVOGA SINA. U zemlji su se stvarale sve veće neprilike, a koristili su se ljudi koji su ga okruživali; a k tome dolazi podmetanje, jer ja znam da u Crnoj Gori ima podmetanja dosta“.
Riječ dobija PETAR PLAMENAC. Brani ANDRIJU RADOVIĆA, BAJA GARDAŠEVIĆA, SAVA ĐURAŠKOVIĆA, MILIJU PAVIĆEVIĆA i JOVANA ĐONOVIĆA. Činjenica da je Plamenac, kasnije, bio u prvim „zelenaškim“ redovima, čini se osobito zanimljivom za nastojanja njegova da na Sudu odbrani svoje klijente – specijalno poznate „ujedinitelje“ Đonovića i Radovića. Uvod mu je bio jedna vrsta analize političkih odnosa snaga i raspoloženja u Knjaževini, zbog čega je opomenut od Suda i usmjeren da se bavi onim zbog čega je u sudnici – odbranom svojih klijenata od OPTUŽBOM preciziranih krimenâ.
BRANILAC PETAR PLAMENAC: „Gospodo, vi ste svi priješli fazu života u kojoj se je sada nalazi JOVAN ĐONOVIĆ; vi svi poznajete bujni karakter naš, dobro poznajete nerazmišljenost mladeži naše. Da prije nijeste poznavali crnogorskog đaka, ovaj bi proces dovoljan bio da vas upozna. Duša mladog Crnogorca može biti komparirana sa osjetljivim negativom fotografske ploče. Duša ovog đačeta bila je [tokom školovanja u Beogradu] izložena svakodnevnom uticaju sa strane. Na nju se sve gradiralo, a imalo je što. Dovoljan je jedan broj lista nervoznog ’Slovenskoga Juga’, lista ’Štampe’, da pročitamo – pa da vidimo gnusne i neistinite članke koje je ĐONOVIĆ svakodnevno čitao. Drugo, razni stafeti [glasonoše], kao RAJKOVIĆ, koji su išli iz Crne Gore, dovoljni su da opišu stanje u našoj Domovini. Sve to navodi ĐONOVIĆA na pogrješan put u čemu je uveliko bio potpomognut prilikama u našoj zemlji i nekom poznatom kod nas bezvlašću s kojom je ovaj mladi čovjek bio stavljen u iskušenje“.
Međutim, kako uistiinu stoje stvari? Đonović, iako studira, svakako nije „đače“. Rođen je 22. septembra 1883, što znači, dakle, da je 1907, tokom zavjereničkih aktivnosti, on u svojoj 24. godini. Prije nego je otišao na studije u Beograd, svršivši bogoslovsko-učiteljsku školu na Cetinju, a svakako i zbog svoga oca – kapetana IVA ĐONOVIĆA, nekadašnjega upravitelja Vojne radionice na Rijeci Crnojevića – „dobio je činovničko mjesto u pošti“. P. Jovović objaviće da je, svojevremeno kao crnogorski poštanski službenik, Đonović „otvarao pisma i vadio iz njih dolare, koje su, crnogorski radnici, slali svojim porodicama iz Amerike“. Kada su ga razotkrili, Đonović je „pobegao u Beograd, da izbegne kaznu“.
Uprkos, dakle, činjenici da se radi o odrasloj osobi, Plamenac za Đonovića veli da je „đače“, sugerišući njegovu neznavenost, te da je „ĐONOVIĆ žrtva prijevare“. Štoviše, tvrdi Plamenac, što se samog krivičnoga djela, za koje se Đonović i ostali terete, veli: „DJELO NIJE DOŠLO DO IZVRŠENJA, NIJE BILO U POKUŠAJU, NEGO U PRIPREMI“!
Optuženi Bajo Gardašević za Plamenca je „dugogodišnji trudbenik, koji je zauzimao birane položaje u našoj zemlji; upravnik varoši Cetinje, član Velikoga suda, omiljena ličnost na mjerodavnim mjestima – učinio se krivcem u društvu sa RAJKOVIĆEM?!“
Što se tiče Sava Đuraškovića, Plamenac tvrdi da je „ostavio vrlo lijepo imanje u Ulcinju; ima oca, višeg oficira, braća mu ugledna i on sam je ugledan čovjek; nemoguće je vjerovati da je u sve to nogom udario“. Za Miliju Pavićević, navodi da je „čuo da je bio dobar učitelj“, ali, kad je pokušao da se kandiduje za poslanika, „morao je uteći iz Bjelopavlića“, za Cetinje i dalje u Austro-Ugarsku.
Konačno, kazaće Plamenac ne bez cinizma, „dolazim na petoga anarhistu mojega klijenta – ANDRIJU RADOVIĆA“. Tvrdi kako „nema nijednoga“ da Radovića ne poznaje, od malih nogu, kad je iz Martinića došao na Cetinje kao Gospodarev stipendista; a kasnije, „povjeravahu mu se vrlo delikatni poslovi, među kojima i građenje Vojnoga stana; a koji mu danas – o, ironijo! – služi za tamnicu“.
Navodi da je Radović, od svoje 28. godine, „velikodostojnik“, da „služi zemlju i Gospodara do sam
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR