BOMBAŠKA AFERA (15) Beograd tvrdi: KNJAZ U TAMNICI MUČIO „BOMBAŠA“!

Ekskluzivni feljton o "Bombaškoj aferi"

Piše: Vladimir Jovanović

Sudija LABUD GOJNIĆ, predśednik Suda za suđenje anarhističkih zločina 31. maja 1908. obratio se STEVANU RAJKOVIĆU, kasnije i ostalim optuženicima:

„Sud te poziva da kao posljednji put na ovoj raspravi dadeš riječ i o tome da istakneš u pogledu svoje olakšice, ili koga drugoga saučesnika u ovome djelu. Ako si štogod propuštio, ili zaboravio, iznesi sada Sudu, što bi mu poslužilo da dođe do veće čistine u pogledu krivice drugih. Ali, samo što nijesi isticao“.

* * *
OPTUŽENI STEVAN RAJKOVIĆ: „Nemam ništa“.

* * *
OPTUŽENI VASO ĆULAFIĆ: „Mogu Vas uvjeriti, KAD BIH JA ZNAO DA SU ONE BOMBE PROTIV GOSPODARA, NIKAD IH MOJA NOGA NE BI DONIJELA. ONI SU MENE PREVARILI”.

* * *
OPTUŽENI ĐURO VOJVODIĆ: „Nemam ništa više”.

* * *
OPTUŽENI MARKO V. ĆULAFIĆ: „Ne znam drugo, nego što kazah”.

* * *
OPTUŽENI ILIJA MILJ. ĆULAFIĆ: „Što se tiče donošenja bombâ, ništa drugo ne znam, nego što mi je kazao VASO [ČULAFIĆ]”.

* * *
OPTUŽENI MIJAT MIL. ĆULAFIĆ: „Kad sam bio na granici [u grupi VASA ĆULAFIĆA, sa bombama iz Srbije – prim.a] znate [ispričao je na Sudu] što mi je VASO kazao. Kad sam došao na Andrijevicu, on se [VASO] odvojio od mene, a ja sam kazao [RADOMIRU] VEŠOVIĆU, đe je i tu ga je [crnogorska] vojska našla. Neke prilike sam kazao i riječi koje njemu nijesu bile mile. Kako je on govorio, ja ne znam. Ja sam došao pred Sud. - Nijesam ništa imao na ovome svijetu, s toga sam priješao u Srbiju, đe sam sjedio dva mjeseca. Vratio bih se [u Crnu Goru], ali nijesam mogao bez para i vođe. Pitao sam ILIJU [ĆULAFIĆA]: ‘Što ću?’ On mi reče: ‘Ja ću te lako savjetovati; idi ruskom konsulatu u Biograd, on će te poslati’ [?]. Taman te noći, VASO reče: ’Hoćemo u Kragujevac’. Pošli smo“.

SUDIJA LABUD GOJNIĆ, PREDŚEDNIK SUDA ZA SUĐENJE ANARHISTIČKIH ZLOČINA: „Da nijesi pridigao VASU iz kakve mrzavi one riječi, za koje veliš da je govorio protiv GOSPODARA? - Kaži sad!”

OPTUŽENI M. ĆULAFIĆ: „Tako mi Boga, ništa protiv njega govorio nijesam, što nijesam od njega čuo. Ništa mu nijesam pridigao, jer je bih za njega i glavu dao. Čemu mu je bilo potrebno – ne znam; u čemu je stvar ne znam. To je lično zborio”.

* * *
OPTUŽENI ANDRIJA PANTOVIĆ: „Ja ne znam, gopsodo sudije, što ću kazati. Sve što sam imao, kazao sam pod zakletvom, Mislio sam da ne može propanuti čovjek na pravi Boga velikoga, kao ja. To mi se čini, a vi ćete viđeti kako znate“.

* * *
OPTUŽENI MILOSAV RAIČEVIĆ: „Dakle, na prvom mjestu se spomine [u dijelu OPTUŽBE protiv RAIČEVIĆA – prim.a] da je PETAR NOVAKOVIĆ [optužen, u bjekstvu] na jednoj od konferencija, održatih u Biogradu, govorio da se je održavao skup na Romanovoj livadi [Cetinje], kojemu sam i ja prisustvovao, između ostalih“.

PREDŚEDNIK: „To su gospoda branioci dosta istakli. O toj okolnosti ne treba više govoriti. Pitajte Vašeg branioca”.

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Samo da napomenem. Ja sam bio na Cetinju od 6. do 12. avgusta [1907] ujutro, a drugo sve vrijeme u Baru [đe je, dok nije dao ostavku, sudija Oblasnoga suda – prim.a] i Kučima [kod optuženoga MIHAILA IVANOVIĆA – prim.a]; i za to vrijeme nije bilo sastanka, niti postoje konferencije“.

PREDŚEDNIK: „To jest da Vi znate?”

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Što znam, ja i govorim. Od 6. do 12. [avgusta 1907] ujutro sam bio na Cetinju. I za to vrijeme nije bilo nikakvih konferencija. Mi smo se razgovarali u koliko se ticalo izbora, ali nikakvih konferencija nije bilo. Dakle, na prvom mjestu – to ne postoji“.

PREDŚEDNIK: „Dobro”.

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Zatim se dovodi u vezi moja ostavka [na fukciju sudije – prim.a]. Ona je imala svojih razloga“.

PREDŚEDNIK: „Na zahtjev Vašeg branioca [PERKA MARKOVIĆA], pročitan je Vaš zapisnik pred išljednim sudijama, odnosno Vaše ostavke, koju ostavku TUŽBA nigđe ne dodiruje, zbog toga što nijesu htjeli gospoda državni tužioci da Vašu ostavku ističu u Vašu otežavajuću okolnost. O tome je suvišno da govorite”.

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Osim onoga što sam u zapisniku naveo, imao sam neprijatnosti od policije u Baru, da me napadne i povede u žandarski stan. Ja sam se žalio oblasnom upravitelju, ministarstvu; i ta stvar nije išljeđena, moguće da nije za njih postojala, kao motiv za moj postupak. Ja sam se bojao, dao sam ostavku, pošao kući i tu bio dvije neđelje. Ja te dvije neđelje sam, prema onome [što navodi OPTUŽBA], trebao tražiti pristalica; a ja sam, naprotiv, svako miješanje izbjegavao. Zašto? Imao sam neprijatelja; a i moje domaće prilike su bile takve da izbjegavam svako miješanje. Neće se naći ni jednog mog govora iz kojeg bi se zaključilo da sam ja štogod radio. To je važna stvar, jer se u radu vidi namjera čovjekova. Ja mislim da se tu ne može ni najmanja sumnja bačiti na moj rad. Dok sam bio u Baru, sva moja prepiska bila je sa g. BAKIĆEM [LJUBOMIROM, braniocem u ovome procesu – prim.a] i s nikim drugim. Dobio sam još pisma od MARKA GVOZDENOVIĆA i MILIĆA, ali to su pisma privatne sadržine; i pismo od GAVRILA CEROVIĆA [optužen] u kojemu mi saopštava o svojoj ostavci. To sam pismo davao i drugima da čitaju, što mogu osvjedočiti svjedocima. Iz drugih mjesta, Nikšića, nikakva pisma nijesam dobijao. Iz Biograda, takođe, nijesam dobijao pisma, već otvorenu kartu [razglednicu] od jednog rođaka, šegrta kod jednog trgovca.

Ja ne znam na kakav se način mogu braniti, ako ne svojim radom, jer nijesam znao što o stvari, niti sam što radio. Đe je pogrješka moja? U primanju pisma VASOVA [VASA ĆULAFIĆA] s Police [selo u Vasojvićima]? VASO šilje pismo i pominje neke stvari, ali za mene su bile nepoznate. Ja sam mogao misliti tako i tako, ali ja sam sasvim na drugo mislio – da ima neka podvala, pa sam zato ispitivao sestru VASOVU [LJUBICU ČUKIĆ, koja mu je donijela VASOVO pismo – prim.a], đe bih se mogao sastati [sa VASOM], da vidim kakva je to namjera. U taj je isti momenat došao žandar i rekao mi je da iz kuće ne smijem izlaziti – moguće se je samo slučilo [da je bila slučajnost], da su se dva podoficira šetala ispod moje kuće, jer je moja kuća do krčme – i to brat komandira RADOVANA i još jedan; i te su me slučajno okolnosti navele da moram misliti da hoće da ulove [VASOVO] pismo kod mene i da me optuže. U taj momenat izgurao sam ženu [VASOVU sestru LJUBICU] izvan i rekao joj da se ne mogu sastati, jer mi policija ne dade.

Kako je žena predala VASU tu poruku? Ona je viđela da su došli žandari i mogla je kazati: ’Ne može se sastajati, jer su tu žandari, nego bježi i ti, pa se sakri’. Ali, recimo, baš da je postojala u odbrani netačnost, kao i okolnost da je poslao gornju poruku VASO, to nikako ne stoji, to mjesto iz OPTUŽBE treba izbačiti; jer ja nijesam priznao tu poruku VASOVU, nego je sestra VASOVA priznala; ali, mada je priznata ta poruka, priznata je onda kad je bilo suočenje i kad je VASO kazao sestri svojoj: ’Kako da nijesi ponijela pismo kad si mi kazala da se za sada ne može sastajati i da treba da se sakrijem’“.

PREDŚEDNIK: „Treba da znate, da Sud neće uzeti zdravo za gotovo ni OPTUŽBU ni odbranu. Sud ima svoj sud i dovodi u sravnjenje sve sa Vašim priznanjem i odbranom branioca. Sudu ostaje da ocijeni, ukoliko su navodi TUŽBE istiniti, a isto tako navodi pojedine gospode branilaca, tužitelja, itd. Ne treba Vi tu da strahujete ako je kazano slučajno u TUŽBI da ste priznali, a nijeste”.

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Ja nijesam saslušan u mnogim okolnostima; i zato mislim da to sad napomenem. Kad sam ja kazao [LJUBICI] da se [VASO] pritaji i da se, za sada, ne mogu sastati, nego docnije i da ćemo nastaviti rad – tu je žandar, ja se bojim – nijesam mogao takvu poruku poslati; pa, iako sam posalo, rekoh prije, da faktički nijesam znao o čemu se govori, ni o čemu je stvar; jer, kad vlasti doznadu, nema više rada, tim prije što faktički nijesam imao oko sebe nikoga svojega, da, recimo, nastavim rad. Vlasti doznaju za VASA, za mene, koji sam saučesnik sa VASOM, imadem da radim nešto, vlasti pozivaju vojnike i vojnici treba da odgovore vlastima i kad ne bi vojnici odgovorili vlastima i kad bih ja faktički našao prijateljâ, koji ne bi odgovorili pozivu vlasti, nego meni, onda bi to nešto značilo; ali, takvih pristalica, gospodo, nema; a takve poruke i da se priznadu ne znače po mome mišljenju ono što hoće gospodin državni tužilac da kaže.

Zatim, netačno je [u OPTUŽBI] mjesto, da je VASO pominjao o stvarima [bombama] kod ANDRIJE PANTOVIĆA, o njemu nije bilo nikakvog govora. Poslije toga [nakon dolaska žandara u njegovu kuću – prim.a] učinjena mi je premetačina i ostavljen sam potpuno na slobodi. To je bilo 26. [oktobra 1907], a 27-og ujutro dolazi kod mene pop ALEKSA POPOVIĆ i priča mi da je VASO došao na Policu, da je donio bombe, da je vojska pošla da ga hvata i napomenuo mi je da je kod A. PANTOVIĆ. Tek 27. [oktobra 1907] mene je bilo potpuno jasno [VASOVO] pismo – što znače ’stvari’, da se to odnosi na bombe. Kad sam 26-og govorio sa LJUBICOM, bila mi je ona nepoznata, sve mi je bilo nepoznato, ništa nijesam znao, doznao sam tek sve 27-og. A 27-og i 28-og ja sam se potpuno nalazio na slobodi. - Gospodo, ja sam imao prije neprilika od policije, znao sam da su to, faktički, teški momenti, znao sam da ću odgovarati; ali, ja sam bio potpuno ubijeđen u svoju nevinost. Znao sam svoj rad; i znao sam da, iako se sumnjičim, da mogu potpuno dokazati svoju čistinu. Na osnovu čega? Na osnovu toga, što sam ja cijelo vrijeme bio potpuno sâm. Izbjegavao sam svakoga. Društvo mi je bio apotekar LALIĆ, kojemu sam bio teret i koji je zbog mene trpio neprijatnosti; i još, može biti, dva Vasojevića. To je cijelo društvo; i za to se možete uvjeriti. [...]

JA SAM MOGAO I POSLIJE, KAD SAM BIO NA ANDRIJEVICI – A BIO SAM SLOBODAN DVA DANA – POBJEĆI, MAKAR I DA SAM BIO POD STRAŽOM. Čuo sam za zatvor MARUŠIĆA [MILOVANA, optužen], itd. Ja sam se riješio da svoju nevinost zaštićavam svojim radom. [...] Mogao je NOVAKOVIĆ govoriti [zavjerenicima u Beogradu – prim.a] u moje ime, ali, mislim, kad ja ne znam za to, da i ne odgovaram. Ja se teretim sa pismom BOŽOVIĆA [TODORA, optužen, u bjekstvu]. Ja o tome pismu ne znam ništa; a čak nijesam ni upozoravan na to pismo. Može biti da je mislio, a teško da je mislio, da će biti u maju [1907, kada je BOŽOVIĆ poslao pismo – prim.a] kakva revolucija i pomaganje s naše [’klubaške’] strane. U maju [1907] je bila skupština raspuštena, bio je napad na štampariju [napad na štampariju ’Narodne misli’ je bio u aprilu, a ne maju 1907. – prim.a], ali je opet nova bila ustanovljena. Ja ne znam, možda je [BOŽOVIĆ] mislio na revoluciju; ali, kad te stvari nijesu dolazile do mene, kad o tim stvarima ništa nijesam znao, kako bih za to i odgovarao? Recimo, moglo bi poslužiti kao osnov, kad bi bilo kakvog moga rada – ali, da to služi za osnov OPTUŽBE – što su drugi o mene govorili i pisali – ja mislim da ne može“.
PREDŚEDNIK: „Imate li još štogod ?”

OPTUŽENI M. RAIČEVIĆ: „Nemam“.

* * *

OPTUŽENI BLAŽO RADIFKOVIĆ: „Iskaz STEVANA RAJKOVIĆA, koji me tereti da mi je otkrio zavjerenički plan, potpuno je lažan. Istina, toga dana [u oktobru 1907] ja sam se vidio s tijem čovjekom, koji mi je pričao samo to da je došao na Cetinje da vodi familiju u Beograd, a sve drugo što kaže – neistina je. Neću da kažem da taj čovjek nije kome što o tome pričao i da nije bio namjeran i mene da priča, ali, pouzdano tvrdim, da ni od koga drugoga nijesam čuo to, niti tome slično. Napominjem da je onda bio isuviše pijan. Pa kako se tome čovjeku može vjerovati a mojim riječima ne? [… Ja o bombama ne znam ništa, te ne znam kako su državni tužioci mogli...“
PREDŚEDNIK: „Ostavi državne tužioce! Nego kaži, ako imaš štogod u svoju odbranu”.

OPTUŽENI B. RADIFKOVIĆ: „Ja sam kazao sve. Ali, on je izjavio pred isljednim sudijama...“

PREDŚEDNIK: „Zna Sud što je istaknuto, nego reči što u svoju odbranu!”

OPTUŽENI B. RADIFKOVIĆ: „Sve što sam imao kazao sam u zapisniku“.

* * *
OPTUŽENI MIHAILO JOVANOVIĆ: „Ja imam o napadu na moju kuću“.

PREDŚEDNIK: „Slušaj! Toliko je već istican taj napad da bi izgledalo da je kuća sa zemljom sravnjena. Za to su drugi sudovi. Nego, samo što se bombâ tiče, zavjere i udjela tvoga, reči, što imaš, ako imaš, u olakšicu svoju?”

OPTUŽENI MIHAILO JOVANOVIĆ: „Samo bih imao reći odnosno zuluma kojoj je učinjen mojoj ženi i đeci i odnosno o[d]štete“.

PREDŚEDNIK: „Nijesmo mi ovđe za o[d]štetu; za to su redovni sudovi i druge vlasti. - Idi na svoje mjesto!

* * *
OPTUŽENI AKIM DAKOVIĆ: „Ja, gospodo, imam samo toliko, što se tiče odnosa moga sa sinom mi MARKOM [DAKOVIĆEM, optužen, u bjekstvu]. - Ljudi su dolazili na Cetinje i vraćali se, kazivali su kako se GOSPODAR ijedio na mene i moju kuću. Zbog čega? Zbog sina MARKA. Oblasna ga je uprava pozivala; u Nikšić ga je pozivao Oblasni sud, za nekakve davije, ne znam za što. Ja sam došao ovđe [na Cetinje], ne bih li došao do GOSPODARA. Ljudi kažu: ’Naijedio se GOSPODAR’. Što ću? Da se molim – ne znam kako. Da molim g. serdara RADA [TUROVA PLAMENCA] – neće me primiti. DA se molim g. vojvodi PLAMENCU [ILIJI, do 1905. ministar vojni – prim.a] – odbio bi me. Mučim se kako bih došao do GOSPODARA. Te ja – kod g. Mitropolita [MITROFANA BANA, poglavara Crnogorske pravoslavne crkve – prim.a]. Kumim ga i molim ne bi li učinjeo da uljegnem kod GOSPODARA i kažem zašto [radi čega]. ’Ja’, veli [MITROFAN], ’ne znam, GOSPODAR se naijedio radi tvoga sina’. Mene je teško podnositi da se GOSPODAR, radi njega [MARKA], naijedio na mene i moje praoce, koji su krv prolijevali i na koce nabijati bili za vjernost prema GOSPODARU. Ja rekoh da ga [MARKA] VIŠE PUŠTATATI KUĆI NEĆU! Mitropolit reče: ’Dobro je to, ali, ne znam hoće li te primiti; no, ipak, ću zboriti’. Ja mu kažem sve svoje muke, ne bi li učinjeo da ulježem kod GOSPODARA, da panem pred njega i da ga zakumim da barem ne mrzi stare kosti, a MARKA neka tuče. Ja VUKU VUKOTIĆU [komandiru perjanikâ – prim.a] progovorih, ne bi li učinjeo da ulježem kod GOSPODARA. On [VUKOTIĆ] veli: ’Gledaću’.
Jedno jutro, pozva me GOSPODAR na skale i upita me nešto. Ja opet kod g. Mitropolita. ’GOSPODAR je’, reče, ’otišao u Nikšić, no doći će skoro opet’. JA MU KAŽEM KAKVE SU SE RIJEČI U NAROD RAŠIRILE O MENI I MOJOJ KUĆI. JA NE MOGU NA TAKAV NAČIN BITI CRNOGORAC. On veli da će govoriti. Oblasna je uprava puštila MARKA iz tamnice, te ja njemu kažem: ’Odavde [iz kuće na Grahovu – prim.a] nećeš ići prije no platiš životom. NE MOGU JA PODNIJETI DA GOSPODAR RADI TEBE PLJUNE NA NAŠU KUĆU. TOGA JA NEĆU. NEGO, OVĐE ČEKAJ, PA AKO SE OPRAVDAŠ...’ - Ja nijesam za to da [MARKU] daju službu, ne Boga mi; ali, ovako BESPOSLENO MOMČE ČINI SVAŠTO. – ’Ako se opravdaš, daću ti trošak pa idi kud hoćeš u svijet. ISTINA, POTROŠIO SAM SVE OKO TEBE, PA BAŠ DA IMAM NAJVIŠE, NIJE POŠTENO DA SE LOLAŠ’. Tad smo se gledali pošljednji put“.

PREDŚEDNIK: „Kad je to bilo?”

OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „U mjesecu avgustu [1907, po prilici – prim.a]“.

PREDŚEDNIK: „Pisâ li ti GOSPODARU u ime toga?”

OPTUŽENI A. DAKOVIĆ: „Ne, nego se preporučivah kod g. Mitropolita, da panem kod GOSPODARA“.

* * *
Ništa bitnije u korist svoje ili odbrane drugih optuženika nijesu imali da kažu NIKOLA AK. DAKOVIĆ, KRSTO A. MILOVIĆ, SAVA AN. DAKOVIĆ.

PREDŚEDNIK: „Neka dođe BLAŽO ĐUKANOVIĆ“. (Dovode ga). „BLAŽO, pozivate se da kažete Sudu, ako ste štogod propuštili, bilo namjerno, bilo nehotice, a što bi išlo u korist Vašu ili drugih optuženika?“

OPTUŽENI BLAŽO ĐUKANOVIĆ: „Ja ću samo ovo reći. Krenuo sam iz Nikšića na Cetinje [nakon 18. oktobra 1907, predviđenog dana za ’revoluciju’ – prim.a], a gospodin državni tužilac veli da sam utekao. To ne stoji. Jer, da sam htio, ja bih bježao. RAJKOVIĆ je stajao u policiji, ja sam poslije uhvaćen. Ja s njim nijesam nikako prijatelj. Da bi uhvatili DAKOVIĆA [MARKA] i sve druge, MENE JE SVJEDNO – JA NIJESAM NJIHOV DRUG. JA NI O ČEMU NIJESAM IMAO POJMA, niti sam govorio s kime, niti sam čuo iz usta DAKOVIĆEVIH, niti od koga drugoga, niti sam zborio, niti sam obećavao. Nikad nijesam mogao zamisliti da bi – u onome na mene upućenom paketu – bile bombe. Ja nijesam htio taj paket primiti. Šef policije izrazio se je jednom prilikom da bi radiji nego išta da me bar jednom može zatvoriti. VAZDA SAM SE KLONIO DAKOVIĆA I LJUDI KOJI SE S NJIME DRUŽE, jer sam čuo da je jedan čovjek, koji se sa DAKOVIĆEM šetao, radi toga zatvoren bio. JA SAM MISLIO DA IDEM U RUSIJU, tražio sam, zbog toga, pasoš i došao ovđe [na Cetinje]. NIŠTA NIJESAM ZNAVAO“.

PREDŚEDNIK: „Nemaš ništa više?“

OPTUŽENI B. ĐUKANOVIĆ: „Nemam ništa“.

PREDŚEDNIK: „Idi na svoje mjesto“.

* * *
Optuženi da su bili kuriri za bombe i poruke – težaci PETAR-PERO Đ: CEROVIĆ i JOVAN P. MILOVIĆ-BAILO, nijesu imali ništa dodati. Optuženi gimnazijalac, ĐORĐIJE R. KONTIĆ, takođe, veli da nema štogod reći novoga.

PREDŚEDNIK: „Neka dođe MIHAILO ĐONOVIĆ“. (Ulazi).

OPTUŽENI MIHAILO ĐONOVIĆ: „Imam reći to da nije istina što je napisano u mojem zapisniku“.

PREDŚEDNIK: „U kojem?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „U zapisnku učinjenom pred išljednim sudijama“.

PREDŚEDNIK: „Kako nije istina?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Jer je učinjen pod nasiljem. Ja sam kazao, ovđe, pred Sudom...“

PREDŚEDNIK: „Jesi li kazivao [na zapisnik, pred isljednim sudijama – prim.a]?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Jesam!“

PREDŚEDNIK: „Što?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Imam da kažem da nijesam u ovome djelu učesnik; i kogod kaže da jesam, govori neistinu. Ono što sam čuo, čuo sam najprije od pjanice IVAKOVIĆA, kojemu nijesam vjerovao, jer ga poznajem. To nijesam ni od koga čuo, niti od brata, niti koga drugoga, do samo od njega; i to mu ne bi niko vjerovao ko ga poznaje kao ja. On je govorio o bombama; i ako ste našli isprva kod zapisnika da je on govorio, da bi njega uhapsila policija, a Vi potražite to u Oblasnoj upravi i pozovite policajnog činovnika, da li je govorio ranije o bombama?“

PREDŚEDNIK: „A zašto si govorio pred išljednicima drugojačije i sebe uplijetao kad je neistina?“

OPTUŽENI M. ĐONOVIĆ: „Ja sam bio prisiljen, ušljed nasilja, stavljali su me pod okove i PITALI ME DA LI SMO IMALI RAZORITI

VLADARSKI DOM; I KAD SAM REKAO DA TO NIJE ISTINA, ONDA SU MI GROZILI SMRĆu; ja sam, onda, sve kazao, iščekujući svoj dan, kad će izići istina na javu“.

PREDŚEDNIK: „Hajde na svoje mjesto. Neka uđe MILISAV LJEPAVA“. (Ulazi.) „LJEPAVA, bi li imao što da kažeš […]“

OPTUŽENI MILISAV LJEPAVA: „Imam mnogo“. (Hoće da čita.)

PREDŚEDNIK: „Ostavi to, neću ti dozvoliti da čitaš“.

OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ja ne umijem ništa više govoriti“.

PREDŚEDNIK: „Ti umiješ da govoriš dosta dobro“.

OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ne umijem đavolju. Ako ćete mi dozvoliti, ja ću pročitati, jer ovo je u prilog moj i mojih drugova. Moguće ću nešto istaknuti što nije poznato Sudu, a ni samim optuženicima“.

PREDŚEDNIK: „Pa istaknite što ide u Vašu olakšicu“.

OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ne umijem ja zboriti“.

PREDŚEDNIK: „Čitati – neću ti dozvoliti!“

OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ne umijem ja usmeno“.

PREDŚEDNIK: „Umiješ ti dobro“.

OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ne umijem, tako mi Boga“.

PREDŚEDNIK: „Ja sam bio počeo da u ime Suda dozvoljavam da čitate. Počeo sam sa prvim, to je bio VOJVODIĆ. Mi smo viđeli da je čitao neke fraze, nekakve izraze, koje nemaju veze sa ovom stvari; i da bi se sa takvim čitanjem odugovlačila javna rasprava, te nijesmo više dozvoljavali čitati. Jer je to na štetu države, Suda, na štetu naroda – VELIKI SU TROŠKOVI. Uostalom, ti si mogao dati svoju [pisanu] odbranu svome braniocu, kao što su to i drugi učinjeli. Sud je to dozvolio i branioci su se tijem poslužili“.
OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ja sam dao braniocu i on se poslužio koliko je mogao; ali, on nije htio sve da iznese što bih ja“.

PREDŚEDNIK: „Otkud Vi možete ocjenjivati da je nešto u Vašu korist bolje od Vašega branioca – i to još od pravnika, g. [JOVANA] HAJDUKOVIĆA?“

OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ne u moju odbranu, već mojih drugova; a moguće mene će biti teže kad to kažem“.

PREDŚEDNIK: „Rečite usmeno“.

OPTUŽENI M. LJEPAVA: „Ne umijem. Ako ćete dozvoliti da čitam, do će najviše trajati jedan četvrt časa“.

PREDŚEDNIK: „Je li to čitao g. HAJDUKOVIĆ?“

BRANILAC JOVAN HAJDUKOVIĆ: „Čitao sam. Međutim, on možda što je napisao može dokumentirati – JA NIJESAM MOGAO. Moje znanje nije dotle dosezalo da je sve ono objektivno što je napisano“.
Raasprava se još neko vrijeme vrćela u krug – Ljepava nije odustajao, Sud ga vraća na njegovo mjesto.

* * *
OPTUŽENI MIRKO BEGOVIĆ: „Ja, kao đak, ni o čemu drugom nijesam radio ni prije no što sam zatvoren, a poslije još manje, nego sam samo pazio oko sebe što se radi; i pratio sve ljude kojima je položaj tako donosio da se istaknu u politici CRNE GORE – KOJA JE ZA MENE SAMO JEDNO ŠPANSKO SELO, koje ne mogu razumijeti [sic!]. JA SAM SAMO KUPIO MATERIJAL, ĆUTEĆI, AKO BI MI DOCNIJE POTREBOVAO. Tako se nikad nijesam isticao – ako sam sa drugovima progovorio riječ-dvije o tome. Ja sam samo sa strane posmatrao sve; i gledao što se radi po Cetinju i ukoliko sam mogao pratiti – što se radi u Crnoj Gori. Viđeo sam što rade pojedini ljudi, viđeo sam đe se stvaraju dvije stranke u jednoj državi, viđeo sam ljude i u jednoj i u drugoj stranci i političku prošlost njihovu, koliko sam mogao doznati – i rad koji su tada radili. […]

Ovđe sam sada ja optužen ništa manje nego kao veleizdajnik; a prije nekoliko – kao anarhista; dakle, veleizdajnik i anarhista. Ne mogu o tome govoriti, jer ne znam ni što je to. Upleten sam ovđe s nekim drugovima, s kojima sam razgovarao, ne ono što je izašlo pred vama, nego nešto sasvim drugo. Razgovarali smo samo o tome kakvi su ljudi koji danas zauzimaju najviša mjesta u zemlji i do čega to može dovesti, itd. Govorio sam s njima, oni sa mnom; i napadali smo mi, sami za se, pojedine ličnosti. Viđeli smo grozote koje čine po cijeloj zemlji ti ljudi, viđeli smo nekoliko groznih fakata, koja nijedna zemlja ne bi pretrpjela, što je Crna Gora iskusila od istih ljudi s kojijema ja ne bih ni u goru pošao, ni u crkvu, a kamoli s njima drugovao. Dakle, sve to me je navelo da ne mogu ni dobro poželjeti takvijem ljudima, računajući sebe da moram biti prijatelj Crne Gore i onoga što je čestito i pošteno. Tako sam mislio i tako sam želio.
Na kraju krajeva, KAD SAM BIO U NAJVIŠEM ZANOSU, UHVATIŠE ME HIJENSKE RUKE U SVOJE KOLO, OKREĆUĆI ME SILOM DA DAM NEKE NEISTINITE IZJAVE KOJE SU PRVO MOJI DRUGOVI IZJAVILI. Ja sam, nerado, to morao priznati, nadajući se da će doći vrijeme, da će svanut jedanput, DA KAŽEM DA NIJE ONAKO KAO ŠTO SU PRVO MOJI DRUGOVI KAZALI I ŠTO SAM JA MORAO PRIZNATI, nego nešto sasvim treće. Ali, gospoda išljedne sudije su to uzeli iz nas kako bi pokupili materijal za njihove potrebne stvari. I, doduše, kako mi se čini, pokupili su dosta, premda lažnoga, kao i sve drugo”.

PREDŚEDNIK: „Nemoj da vrijeđaš!“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Lažan je materijal. Ne vrijeđam“.

PREDŚEDNIK: „Oni su se služili MATERIJALOM KOJI SI TI KAZAO“.

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Nije, ne. Ja sam morao priznati. Drugovi su moji priznali, ne znam na kakav način, samo znam, kad sam ja došâ ovđe na ispit, ONI SU MI KAZALI ŠTO SU ONI PRIZNALI i što moram i ja“. […]

PREDŚEDNIK: „Priznaješ li da si, sa tim đacima, tretirao odnosne zavjere?“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Nikada, gospodine!“

PREDŚEDNIK: „O tome govori. […] Izgleda, prema tvome iskazu u pogledu političkog režima, da ti je baš to normalno, da metneš prste u ovu stvar!“

OPTUŽENI M. BEGOVIĆ: „Ja ću kazati u koliko sam metnuo prste u to. Ovđe su mene optužili kao veleizdajnika Knjaza i Otadžbine; a da su optužili kao veleizdajnika koga od onih te sam ih prije spomenuo, a ne Knjaza i Otadžbine, jer mene Knjaz nije nikadništa rđavo učinjeo; ni mene ni mojima.

* * *
OPTUŽENI DUŠAN ĐONOVIĆ: „Imam da se pročita jedno pismo i da mi se da odgovor“.

PREDŚEDNIK: „Kakvo pismo?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Što mi je RAJKOVIĆ u tamnici pisao“.

PREDŚEDNIK: „Što ti je pisamo?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Pisao mi je da je on mene napao i da se imam držati samo jednoga iskaza, što sam kazao u radničkom društvu, da je on kupio dobrovoljne priloge, a u džepu ima hiljade [?]. Piše mi, dalje: ‘Koliko sada stradaš, toliko će ti milo biti. Ja vas [gimnazijalce] uvjeravam da ćete svi izići. Ja sam taj koji će iznijeti opštu tajnu; i prije će postradati tirjanima glava, nego se vama što dogoditi. Viđećete da nijesam prestao mrziti ni jednoga časka tirjane koji pljuju zakone Božje i ljudske’”.

PREDŚEDNIK: „Je li to sadržina toga pisma?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Jest’“.

PREDŚEDNIK: „Kad je [RAJKOVIĆ] pisao?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „U tamnici. Ja IMAM PRIJEPIS“.

PREDŚEDNIK: „Ko je prepisao?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „JA SAM PREPISAO“.

PREDŚEDNIK: „Nemaš originala?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Nemam“.

PREDŚEDNIK: „Đe je?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „IZGORIO SAM GA“.

PREDŚEDNIK: „Ahâ!“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „Imam svjedoka“.

PREDŚEDNIK: „Zašto si ga izgorio?“

OPTUŽENI D. ĐONOVIĆ: „On [RAJKOVIĆ] je rekao: ’Čuvajte tajnu, jer samo čuvanjem tajne može se nešto postići’“.

PREDŚEDNIK: „TO NIJE ORIGINAL, već samo prijepis“.

* * *
OPTUŽENI MILOŠ IVANOVIĆ: „Imam da dokažem da su sve samo slučajnosti – da dokažem, ne samo da ne postoji da je DUŠAN ĐONOVIĆ mene kazao poruku DAKOVIĆEVU, nego da dokažem da DAKOVIĆ nije ni mogao reći – a ako je rekao, da je rekao neistinu. […] Njegov [D. ĐONOVIĆEV] iskaz može biti protiv mene iz ogorčenja, što sam ih nazvao đečurlijom, pa ako dopuštite da se objasni ĐONOVIĆ zbog čega je bio ogorčen i zbog čega je dao prijetnju, da ću ja znati zbog čega sam ga nazvao đečurlijom. Ja računam da će to uzeti Sud za olakšicu, pa imalo važnosti ili ne”.

PREDŚEDNIK: „Docnije su uhvaćena pisma, koja parališu to njegovo [D. ĐONOVIĆA] reteriranje u pogledu MARKA DAKOVIĆA“.

* * *
OPTUŽENI GAVRILO CEROVIĆ: „JA ZNAM OSOBA KOJE SU ZVATE NA SASLUŠANJE I PROTIV KOJIH IMA VAŽNIJIH OKOLNOSTI NEGO PROTIV MENE, PA SU DANAS NA SLOBODI. Ali, ovđe mi izgleda – neka mi oprosti Sud – kao da se za nekoga čovjeka stvara predubjeđenje da je kriv i njemu se onda teško braniti“.

PREDŚEDNIK: „To je vrijeđanje“.

OPTUŽENI G. CEROVIĆ: „Ja sam tražio unaprijed oproštenje“.

PREDŚEDNIK: „Vrijeđate i tražite oproštenje – to ne ide“.

OPTUŽENI G. CEROVIĆ: „U vrlo sam teškom položaju. Mene boli. Ja sam uvrijeđen. Ležim nekoliko mjeseci u zatvoru, a zašto? Zato što sam imao prilike da budem s nekim ljudima zajedno za trpezom [u kafani optuženoga MIHAILA JOVANOVIĆA] nekoliko mjeseci, zato što me prilike uputiše da se družim s nekim staležom ljudi, jer nijesam mogao s Vama, jer ste bježali od mene budući su bile takve političke prilike. Pripadao sam političkom staležu koji se nije trpio – pa zar sam ja kriv? Svako moje djelo bilo je za ocjenu. Ništa do sada učinjeo nijesam što bi bilo protiv zakona, to je moj branitelj jasno naveo, još od đačkih vremena. Ako su što izvjesni ljudi učinjeli u ‘klubu’ [Narodne stranke] protiv zakona, trebalo ih je podvrći Sudu, da odgovaraju za nedjela, a ne mene, koji ne znam koji mi šilje, a koji mi dobačuje“.

PREDŚEDNIK: „Vidite, CEROVIĆU, da nijesu bombe došle, ne bi Vi bili tu“.

OPTUŽENI G. CEROVIĆ: „Zato i velim, sama okolnost da sam se ja družio sa ovim ljudima, da nije bilo svega što je iza druženja došlo – ja zna da ne bih došao ovđe. POLITIČKE SU ME PRILIKE DOVODILE DA NIJESAM MOGAO IMATI DRUŠTVA U IZVJESNOM MOMENTU, NEGO SAM MORAO IĆI S KIM SAM DOŠAO, JER INAČE NE BIH S NIKIM IŠAO. Dao sam, na koncu, ostavku i otišao kući“.

* * *
OPTUŽENI MITAR ĐUROVIĆ: „Hoću da kažem, da sam ja imao kakvu zlu namjeru, ja bih sigurno mogao na prvom ispitu, kad je bio, odricati da nijesam primio pismo [od MARKA DAKOVIĆA], jer je to bilo u četiri oka [....]. Ta je okolnost dovoljna, da ovo pismo ne može imati za mene neki teret da mi se stavi, kao osnova TUŽBE.

* * *
OPTUŽENI SPASOJE