BOMBAŠKA AFERA (16) U Piperima, Kučima, Drobnjacima i Vasojevićima NEREDI, telegraf prekinut – KNJAZ UBIJEN!

Ekskluzivni feljton o "Bombaškoj aferi"

Piše: Vladimir Jovanović

Sud za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore PRESUDU za 52 optuženika, po krivičnome djelu veleizdajničke zavjere, objavio je 14. juna, po starome kalendaru, 1908. u 16 sati na Cetinju.

„Po pregledu TUŽBE državnih tužilaca od 6. maja 1908. Br. 414, saslušanju optuženih i dotičnih svjedoka, kao i odbrane branilaca optuženih i izvršenom javnom pretresu“, te uvidom u corpora delicti – 16 zaplijenjenih bombi – Sud utvrđuje da

„POSTOJI ZAVJERA protiv Njegovoga Kraljevskoga Visočanstva Knjaza Gospodara, Vladalačkoga Doma [Petrovića-Njegoša] i postojećega stanja u zemlji, a OSNOVANA NA TERITORIJI KRALJEVINE SRBIJE, pa prema tome i krivicâ iz čl. 87 i 87a Krivičnoga zakonika, kažnjiva po istim propisima zakonskim u vezi sa čl. 87b, 88 i 46“ i „da su za gornju krivicu od optuženih, pored izvjesnih intelektualnih saučesnika, nepodležnih našem suđenju, odgovorni osuđeni kao saučesnici u zavjeri“.
Ukupno, izrečeno je: 6 smrtnih presuda, 28 robija – vremenskih kazni „u lakom okovu na po jednoj nozi“; 15 zatvorskih kazni; dvojica optuženika su oslobođeni zbog nedostatka dokazâ a jedan uslijed nevinosti.

Na SMRT su osuđeni:

1. TODOR BOŽOVIĆ, punoljetan, rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, „pravnik Biogradskog univerziteta“;
2. MARKO A. DAKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, „svršeni pravnik“;
3. JOVAN I. ĐONOVIĆ, punoljetan, rodom iz Crmnice, vjere pravoslavne, „student Biogradskog univerziteta“;
4. PETAR NOVAKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „bivši pisar Oblasnoga suda na Cetinju“;
5. ĐURO K. VOJVODIĆ, star 24 godina, rodom iz Građana u Riječkoj nahiji, „pravnik treće godine na Biogradskom univerzitetu“;
6. VASO ĆULAFIĆ, star 56, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, „bivši plemenski kapetan“, bivši poslanik“.

Na VJEČITU ROBIJU u lakom okovu su osuđeni:

1. RADONJA POPOVIĆ, punoljetan, rodom iz Kuča, vjere pravoslavne, student, bivši poslanik.
2. SIMO ŠOBAJIĆ, punoljetan, rodom iz Nikšića, vjere pravoslavne, „trgovac i bivši poslanik“.

Na 20 GODINA ROBIJE u lakom okovu je osuđen:

1. NIKOLA AKIMA DAKOVIĆ, star 34, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, trgovac.

Na 15 GODINA ROBIJE u lakom okovu su osuđeni:

1. STEVAN RAJKOVIĆ, star 24, rodom iz Kosijera, vjere pravoslavne, po zanimanju tipograf;
2. DUŠAN I. ĐONOVIĆ, star 18, rodom iz Brčela u Crmnici, vjere pravoslavne, „đak V razreda gimnazije cetinjske“;
3. MIRKO BEGOVIĆ, star 18, iz Katunske nahije - Zagarač, vjere pravoslavne, „đak VI razreda gimnazije cetinjske“;
4. MILOŠ IVANOVIĆ, star 30, iz Cetinja, rodom iz Kuča, vjere pravoslavne, „vršioc dužnosti sekretara Glavne državne kontrole“;
5. JOVAN LAZAREVIĆ, punoljetan, sa Cetinja, rodom iz Boke kotorske, vjere pravoslavne, tipograf;
6. MILOVAN MARUŠIĆ, star 50, rodom Bjelopavlića, vjere pravoslavne, liječnik, bivši poslanik;
7. ANDRIJA RADOVIĆ, punoljetan, rodom iz Martinića, vjere pravoslavne, bivši premijer, bivši ministar, bivši maršal Dvora;
8. LJUBOMIR-LJUBO PAVIĆ, punoljetan, rodom iz Drobnjaka, vjere pravoslavne, trgovac.

Na 12 GODINA ROBIJE u lakom okovu su osuđeni:

1. MARKO VASOV ĆULAFIĆ, star 21, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak; 2. IIJA MILJ. ĆULAFIĆ, star 27, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak;
3. MILOSAV RAIČEVIĆ, star 35, rodom iz Trepče u Vasojevićima, „bivši vršilac dužnosti predsjednika Oblasnog suda u Baru“;
4. MIHAILO ĐONOVIĆ, star 19, rodom iz Brčela u Crmnici, vjere pravoslavne, „đak V razreda gimnazije cetinjske“.
Na 11 GODINA ROBIJE u lakom okovu je osuđen:
1. MITAR ĐUROVIĆ, star 37, sa Cetinja, rodom iz Crmnice - Dupila, vjere pravoslavne, pravozastupnik.

Na 10 GODINA ROBIJE u lakom okovu su osuđeni:

1. MIJAT MIL. ĆULAFIĆ, star 48, rodom iz Polimlja u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak;
2. MILISAV LJEPAVA, star 18, rodom iz Cetinja, vjere pravoslavne, „đak VI razreda gimnazije cetinjske“;
3. KRSTO A. MILOVIĆ, star 30, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, težak;
4. JOVAN P. MILOVIĆ–BAILO, star 50 godina, rodom iz Grahova, težak;
5. PERO VRBICA, punoljetan, rodom iz Njeguša, vjere pravoslavne, „bivši činovnik Ministarstva finansija“;
6. BAJO GARDAŠEVIĆ, punoljetan, rodom iz Rudina, vjere pravoslavne, „bivši član Velikoga suda“, bivši poslanik;
7. MILIJA PAVIĆEVIĆ, punoljetan, rodom, iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „bivši pisar Glavne državne ržavne kontrole“;
8. LAZAR DAMJANOVIĆ, punoljetan, rodom iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „svršeni pravnik“;
9. NIKOLA T. MARTINOVIĆ, punoljetan, rodom iz Bajica, vjere pravoslavne, „student na Minhenskom univezitetu“;
10. SPASOJE PILETIĆ, star 32, rodom iz Pipera - Zavla, vjere pravoslavne, „bivši sekretar Ministarstva pravde“, bivši narodni poslanik;
11. MIHAILO IVANOVIĆ, star 34, rodom iz Kuča, vjere pravoslavne, „bivši vršilac dužnosti člana Velikog suda“, bivši ministar unutrašnjih poslova, bivši narodni poslanik.

Na 8 GODINA ROBIJE u lakom okovu je osuđen:

1. ANDRIJA PANTOVIĆ, star 35, rodom iz Police u Vasojevićima, vjere pravoslavne, po zanimanju težak.
Na 6 GODINA ROBIJE u lakom okovu je osuđen:
1. MILUTIN S. MILIČKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, težak.

Na 10 GODINA ZATVORA su osuđeni:

1. MITAR VUKČEVIĆ, star 38, rodom iz Lješanske nahije, vjere pravoslavne, „član Oblasnog suda u penziji“, bivši poslanik.
2. JOVAN TOMAŠEVIĆ, star 17, rodom iz Crmnice, vjere pravoslavne, „gimnazista u Srijemskim Karlovcima“.
Na 8 GODINA ZATVORA su osuđeni:
1. BLAŽO RADIFKOVIĆ, star 22, radom iz Cetinja, vjere pravoslavne, tipograf;
2. BLAŽO ĐUKANOVIĆ, star 22, rodom iz Nikšića, oficir;
3. GAVRILO CEROVIĆ, star 31, rodom iz Drobnjaka, vjere pravoslavne, „bivši vršilac dužnosti predsjednika Oblasnog suda“, bivši poslanik;
4. VLADIMIR (VLADISLAV) DAMJANOVIĆ, star 18, rodom iz Bjelopavlića, vjere pravoslavne, „đak V razreda gimnazije biogradske“.

Na 6 GODINA ZATVORA je osuđen:

1. ĐORĐIJE R. KONTIĆ, star 16, rodom iz Pješivaca, vjere paravoslavne, „đak IV razreda gimnazije cetinjske“.

Na 5 GODINA ZATVORA su osuđeni:

1. AKIM DAKOVIĆ, star 65, rodom iz Grahova, vjere pravoslavne, „kapetan u penziji“, bivši poslanik;
2. SAVO AN. DAKOVIĆ, star 44, rodom iz Nikšića, vjere pravoslavne, težak;
3. JOVAN KAŽIĆ, star 19, rodom iz Lješanske nahije, vjere pravoslavne, „gimnazista u Srijemskim Karlovcima“.

Na 3 GODINE ZATVORA su osuđeni:

1. GLIGORIJE VUKČEVIĆ, star 18, vjere pravoslavne, „gimnazista u Srijemskim Karlovcima“;
2. SAVO M. ĐURAŠKOVIĆ, punoljetan, rodom iz Ulcinja, vjere pravoslavne, „ekonom i bivši poslanik“.

Na 2 GODINE ZATVORA je osuđen:

1. PETAR Đ. CEROVIĆ, star 24, rodom iz Nikšića, vjere pravoslvane, težak.
OSLOBOĐENI zbog nedostka dokaza:
1. MIHAILO JOVANOVIĆ, star 33, rodom iz Cetinja, vjere pravoslavne, gostioničar;
2. LAZAR BOŽOVIĆ, punoljetan, rodom iz Pipera, vjere pravoslavne, „bivši učitelj“.

OSLOBOĐEN kao nevin:

1. NIKOLA P. STRUGAR, star 37, rodom iz Dodoša u Riječkoj nahiji, vjere pravoslavne, težak.

Kako je Sud za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore bio jednostepeni – na njegovu PRESUDU nije postojala mogućnost žalbe višoj sudskoj instanci – to je ona postala izvršna.

Međutim, odmah nakon što je PRESUDA pročitana, a shodno svojim ustavnim ovlašćenjima, „Nj. Kr. V. GOSPODAR blagoizvolio je POMILOVATI Vasa Ćulafića i Đura Vojvodića, ZAMIJENIVŠI IM SMRTNU KAZNU U VJEČITU ROBIJU“. Preostala četvorica osuđenih na smrt su u bjekstvu.

U PRESUDI Sud naređuje da „svi osuđeni plate sveukupno: troškove učinjene u istražnome zatvoru, oko isljeđenjâ i suđenjâ, nagradu braniocima i stenografima – po likvidacionoj listi“, a „oslobođeni iz nedostataka dokaza da plate svoj učinjeni trošak“. Uz to, „bombe – corpora delicti – da se unište“.

Sud je vijećao u sastavu: Labud Gojnić, predśednik, članovi vijeća, sudije – Marko Đukanović, Medo Lukačević, Milo Dožić, Risto Popović, Janko Milić, Andrija Rađenović, Šćepo Martinović, Jokan Ivanović. Državni tužioci: Pavle Vujisić i Janko Drljević.
Optužene su, po službenoj dužnosti, branili: Janko Spasojević, Jovan Hajduković, Ljubo Bakić, Dušan M. Matanović, Savo Cerović, Miloš Marković, Perko Marković, Petar Plamenac, Krsto Jablan, Milovan Bošković, Vladimir Pejović, Tomo Milošević.

Prema društvenome statusu i profesijama, među optuženima, bilo je: 16 državnih funkcionera i činovnika; 10 (zemljo)radnika (težaka); 9 gimnazijalaca; 7 svršenih i nesvršenih studenata; 5 trgovaca; 3 štamparska radnika; 1 otpušteni oficir; 1 učitelj.

Za Andriju Radovića, iz činjenica koje je predočio Sudu, vidi se da je raspolagao sa velikim novcem u kešu; Milovan Marušić, koji je radio kao privatni ljekar u Šavniku, Andrijevici i Danilovgradu, papreno naplaćujući usluge, obogatio se – imao je dvije za ondašnje standarde skupocjene kuće, vrijednosti 3.000 i 5.000 kruna. Većina optuženih, međutim, bila je prośečnoga imovinskoga statusa.

Od pritvorenih 32 optuženika, liše oslobođenoga M. Jovanovića, upućeni su na izdržavanje kazne. Preostali zavjerenici, dakle 19 osuđenih, ostali su u bjekstvu. U SRBIJI JE BILO NJIH 13 – Lj. Pavić, M. Daković, M. Pavićević, P. Vrbica, S. Šobajić, T. Božović, J. Tomašević, J. Kažić, G. Vukčević, S. Đurašković, L. Damjanović, B. Gardašević; U AUSTRO-UGARSKOJ 5 – u Kotoru P. Novaković, R. Popović, V. O. Vujačić, M. S. Miličković, au Zagrebu J. Lazarević; U NJEMAČKOJ 1 – N. T. Martinović u Minhenu (kasnije i on priješao u Srbiju).

Niko od osuđenih nije odslužio svoju kaznu do kraja. U nešto izmijenjenim političkim odnosima sa Srbijom, a povodom proglašenja Crne Gore za Kraljevinu, objavljeno je pomilovanje 28 osuđenih iz ove zavjereničke grupe. Ukaz o pomilovanju pročitao je osuđenicima 24. avgusta 1910. ministar pravde dr Sekula Drljević. Pomilovano je 12 osuđenika koji su izdržavali kaznu: Mitar Đurović, Mijat Ćulafić, Milisav Ljepava, Krsto Milović, Spasoje Piletić, Andrija Pantović, Blažo Radifković, Gavrilo Cerović, Đorđije Kontić, Akim Daković, Savo Daković, Stevan Rajković. Takođe, pomilovani su i svi, kako se ističe, „veleizdajnici – emigranti“ – uključujući i Marka Dakovića! – njih ukupno 16, ali ne i Todor Božović, Jovan Đonović i Simo Šobajić.

Iz Kaznenoga zavoda „Jusovača“ 27/28. februara bježi 10 osuđenika, među njima i trojica „bombaša“: Mihailo Ivanović, Đuro Vojvodić, Mihailo Đonović. Dokopavši se Turske – Tuzi, zatim Skadra, dalje parobrodom za Solun, Ivanović je došao u Beograd; o svemu tome – kasnije.

Iste noći kada bježe Ivanović i družina, 27/28. februara 1912, iz bolnice na Cetinju, đe je na liječenju, bjekstvo pokušava i Blažo Đukanović, sa još jednim osuđenikom iz drugoga procesa; ali, uhapšeni su na crnogorsko-austrijskoj granici, pa su ih, pišu u nekim srpskim izvorima, „u trijumfu doveli natrag na Cetinje POLUMRTVE i IZUBIJANE“.

U međuvremenu, petnaestak drugih zatvorenika pomilovani su u tišini, pojedinačno ili u manjim grupama. U svakome slučaju, najduže su zatvoru ostali: Andrija Radović, Milosav Raičević, Milovan Marušić, Nikola Daković, Dušan Đonović i Mirko Begović.

U povodu euforije oko zauzeća Skadra od Crnogorske vojske oni su pomilovani 11. aprila 1913, a aktom o pomilovanju „nište se sve kaznenopravne posljedice koje bi se vezivale po zakonu za odnosna krivična djela”.

* * *
Premda je, naoko, poznat događaj, o zavjeri pripreme državnoga prevrata izazivanjem krvoprolića iz 1907, te o suđenju održanom krajem proljeća naredne godine – koja je kasnije u istoriografiji dubiozno nazvana „bombaška afera“ – u stvarnosti ima veoma malo literature; a ona, objavljena od nekih cnogorskih autora, pisana je sa tezama da je čitav događaj Knjaz u najmanju ruku preuveličao, ako ne i izmislio, te da se poslužio tom „intrigom“ da se nečasno obračuna i sa „demokratskom opozicijom“ i Kraljevinom Srbijom; ili da su čak i terorističke akcije – krvoproliće u Crnoj Gori – bile opravdane.

Na primjer, dr Nikola Škerović 1952. piše: „Bombaška afera je REAKCIJA NA TERORISTIČKI REŽIM koji je zavladao u Crnoj Gori“. Dr Novica Rakočević 1983. ocjenjuje da su zavjerenici „čisto POLITIČKI KRIVCI“.

„Te bombe“, zapisuje 1984. Jovan P. Bojović, „poslužile su knjazu Nikoli i crnogorskom režimu kao pogodan izgovor ZA UNIŠTENJE DEMOKRATSKE OPOZICIJE U CRNOJ GORI“. Dr Dimitrije-Dimo Vujović 1987. tvrdi: „Bombe NIJESU nabavljane ’radi likvidacije knjaza Nikole i njegova sina Mirka’“ a „kapetan [Vojislav] Tankosić NIJE dao bombe crnogorskim omladincima“.

Kada je u svojoj seminalnoj knjizi „Crnogorske države i razvoj crnogorske nacionalnosti“ (1947) istoričar Jagoš Jovanović zavjeru nastojao objektivnije prikazati, reagovao je dr Tomo Čubelić, hrvtaskih povjesničar: „Čini se da pisac NIJE UOPĆE NEPRISTRAN U ODNOSU PREMA SRBIJI. Tako ON NASTOJI ISKLJUČVU KRIVNJU U ’BOMBAŠKOJ AFERI’ BACITI NA SLUŽBENU SRBIJU“ („Historijski zbornik“, sv. 1-2, Zagreb 1948, str. 269).

Viktor Novak (1889-1977), takođe Hrvat, beogradski univerzitetski profesor, član SANU, piše 1971. da je suđenje zavjerenicima „veleizdajnički proces koji je potpuno promašio svrhu“. Svi srpski istoričari, bez izuzetka, odriču bilo kakvu ulogu Kraljevine Srbije.

„Bombaška afera“, piše dr Branislav Gligorijević, „bila je UNUTRAŠNJA CRNOGOSKA STVAR“, a knjazu Nikoli je dobro došla „i da optuži zvaničnu Srbiju“, uopšte bilo je to „montiran proces“ („Kralj Aleksandar Karađorđević: U ratovima za nacionalno oslobođenje“, Beograd 2002, str. 311).

Ne pominju se ili namjerno se ne pridaje značaj činjenicama iz PRESUDE ili iz stenografskih bilješki sa suđenja, čije smo najvažnije izvode predočili u ovome feljtonu – prvi put za savremenu crnogorskoj javnosti. To se, da krenimo redom, specijalno odnosi na priznanjâ trojice zavjerenika da su donosioci bombâ iz Srbije: Stevana Rajkovića, Vasa Ćulafića, Đura Vojvodića. Sva trojica pethodno borave u Beogradu u društvu „đaka”, uključujući i Todora Božovića, od koga su lično preuzeli bombe.

U PRESUDI piše da se, između ostalih, krivica Božoviću utvrđuje na način da je on 12. oktobra 1907. predao bombe Rajkoviću i Ćulafiću, a da je sa Vojvodićem 14. oktobra 1907, „uzevši za sobom nekoliko bombâ”, otputovao iz Beograda za Boku kotorsku – tamo su se simultano okupili, ne samo neki „đaci” zavjerenici na čelu sa Markom Dakovićem, već i dio vodećih „klubaša” – bivši premijer Andrija Radović i grupa još legitimnih poslanika.

Prethodno, pristigao je u Beograd bivši sudski pisar, osuđeni Petar Novaković, pa je on, piše u PRESUDI, „izvještavajući o stanju u Crnoj Gori, naglasio da su ga u Biograd poslali Gavrilo Cerović, Spasoje Piletić, Andrija Radović, Mihailo Ivanović, Milisav Raičević, Mitar Vukčević, Mitar Đurović i drugi” i da je „na tome skupu čitano pismo Marka Dakovića, upućeno Milutinu Tomiću, u kome im je, između ostalog, pisao: ‘Ovamo, braćo, sve propade, no, braćo, pomoć – ako Boga znate!”

Dio uticajnih „klubaša”, konkretno, upravo pomenuti Piletić (Piperi), Ivanović (Kuči), Cerović (Drobnjaci), Raičević (Vasojevići) – takođe simultano podnose ostavke i zapućuju se „u svoja plemena” (Pipere, Kuče, Drobnjake, Vasojeviće), đe očekuju dan „D”, 18. oktobar 1907, tj. dan izbora narodnih poslanika za Crnogorsku narodnu skupštinu…

Jesu li, dakle, ovu fabulu Knjaz, njegova „kamarila” i „prijeki sud” – kako su u Srbiji nazivali Sud za suđenje anarhističkih zločina – naprosto izmislili? Kao zaslužni, etablirani u Beogradu „ujedinitelj”, osuđeni Jovan Đonović je 1939. objavio u knjigu „Ustavne i političke borbe u Crnoj Gori 1905-1910”.

Tada se mislilo da je s Crnom Gorom 1918. za svagda svršeno, pa se nije baš sve i dalje zavjerenički skrivalo. Nešto o tome je Đonović saopštio, ali ne i sve. To primjećuje dr Jovo Tošković, pa iste godine kad je knjiga u Beogradu izašla, osvrćući se na nju, piše: „Đonović je pokušao ‘bombašku aferu’ osvetliti sa svih strana, ali se mora priznati da u tome NIJE DAO PRAVU I PUNU MERU, I TO ‘ZAMRŠENO KLUPČE’ OSTALO JE, DOBRIM DELOM, JOŠ NEODMRŠENO”.

Kako onomad, tako dobrim dijelom i danas. Međutim, Đonović je, ipak, ponešto i „odmrsio”. U svojoj knjizi navodi: „Početkom oktobra [1907] došao je u Beograd i Petar Novaković, istaknuti omladinac sa Cetinja. On je DONEO PISMO I PORUKU OD MARKA DAKOVIĆA, s kojim je izbegao s Cetinja, omladini i emigraciji u Beogradu” (str. 119).

Bombe su im, prema Đonoviću, dali aktivni srpski oficiri – pripadnici četničke organizacije. „Božović, koji je preko strica [Lazara Božovića] imao veze sa ovim ljudima, vrlo brzo i vrlo lako je došao do bombi. DAO MU IH JE ČEDOMIR POPOVIĆ, PEŠADIJSKI KAPETAN. Ovaj mladi čovek bio je jedan od onih srpskih oficira koji su bili u centru nacionalne akcije među neoslobođenom braćom i jedan od najintelegentnijih mlađih oficira onoga doba”.

Đonović piše da je „kapetan Popović bombe predao Božoviću u Smederevskoj Palanci; iz Palanke ih je Božović doneo u Beograd. POPOVIĆ MI JE DOCNIJE REKAO DA MU JE BOMBE DAO [VOJISLAV] TANKOSIĆ, kapetan i šef [četničkoga] Gorskog štaba u Makedoniji, koji je verovatno OBAVEŠTEN O CILJU ZA KOJI SE NABAVLJAJU od Božovićevog strica Lazara Božovića”, te da se, „sasvim prirodno, BOŽOVIĆ NIJE INTERESOVAO KAKVE ĆE MU BOMBE POPOVIĆ DATI, DA LI ĆE BITI DOMAĆEG ILI STRANOG POREKLA, JOŠ MANJE: KO JE I DA LI JE BIO IZA NJEGA?” (str. 122).

To je, možda, tačno, ali je porijeklo bombi kristalno jasno utvrđeno na Sudu – svjedočenjem Srbina Đorđa Nastića. Ma koliko ga istoriografija difamirala – sa aspekta njegovih karakternih osobina i-ili izdaje velikosrpskih ideala – niko i nikad nije osporio Nastićevo svjeodčenje: da je lično učestvovao u pravljenju, pakovanju i transportu tih bombi iz državne Vojne fabrike u Kragujevcu do Beograda, đe su se nalazile kancelarije „Slovenskoga Juga”, organizacije na čijem je čelu bio kapetan Jakov-Jaša Nenadović.

„Kako su bombe nabavljane”, dalje piše Đonović, „nas trojica smo, PREMA UPUTSTVU koje je Novaković doneo, 10 KOMADA POSLALI NA ISTOČNU GRANICU, po Vasi Ćulafiću, bivšem narodnom poslaniku, koga smo pridobili za tu stvar” (str. 122).
Vaso je s bombama trebalo da opskrbi bivšega sudiju Milosava Raičevića, koji bi se, planirano je, stavio na čelo oružane pobune u Vasojevićima do koje bi došlo na dan parlamentarnih izbora, tj. neposredno nakon njihova održavanja.

„Kad stigne na granicu, Ćulafić je trebalo da se javi Milosavu Raičeviću i da sačeka njegova uputstva. RAIČEVIĆ SE, PO NAŠIM OBAVEŠTENJIMA, NALAZIO VEĆ U VASOJEVIĆIMA. Ćulafić je otputovao iz Beograda u pravcu istočne granice 12. oktobra [1907]. Ako bi nastali NEREDI, on je imao, po našim instrukcijama, odmah da da pređe granicu; ne nastanu li, da izvesti Raičevića, gde god da bude, i da se vrati natrag” (str. 122-123).

Nije li upravo, sve to, ispričao na Sudu osuđeni Vaso, proklinjući zlu sudbinu koja ga spoji sa „đacima“? I Đonović, dakle, priznaje da su računali sa „neredima“ na izborni dan, tempiranim zavjereničkim dogovorom još u Beogradu. Naime, premda dan crnogorskih izbora, 18. oktobar 1907, padao je na Lučindan, protekao u savršenome miru i redu – očito po scenariju sa „đacima“ i „drugovima u Beograd“ – srpska štampa je donosila tekstove sa vrištećim informacijama o haosu u Crnoj Gori. Listovi „Politika“ i „Štampa“ lansiraju vijesti da su se „pubunila plemena: Vasojevići, Kuči, Grahovljani, Drobnjaci i Piperi“. takođe, srpska štampa objavljuje vijest: „KNJAZ NIKOLA POGINUO!“

Već dan nakon izbora, 19. oktobra 1907, vladin list „Politika“ piše sa je „veći deo naroda iz narodnu stranku [’klubaše’]“. „JUČE, NA DAN IZBORA, MOGLI [SU SE] OČEKIVATI NEREDI“. „I izbilja, izveštaji koji smo o jučerašnjim izborima do sada mogli dobiti POTVRĐUJU GORNJE OČEKIVANJE. Oni glase da su U CRNOJ GORI IZBILI VELIKI NEREDI. U Piperima, Kučima, Drobnjacima i Vasojevićima, došlo je do tuče“, piše „Politika“. K tome, izvještava da je „u celoj zemlji isprekidana telegrafska veza“, etc.

U svojoj knjizi, Jovan Đonović piše i da su, po prispjeću „đaka” iz Beograda u Boku kotorsku održavali više sastanaka; da svi znaju za bombe, te da računaju na zavjereničke sabraću, „starije drugove” i na „voćstvo” u Crnoj Gori – to su jasne aluzije na rukovodeće „klubaše”; takođe, priznaje, računaju i na „drugove u Beogradu”.

Božović, Daković i Vojvodić i on – piše Đonović – 15. oktobra 1907. na svome sastanku u Boki kotorskoj su riješili: „1) ako izbiju NEREDI PRILIKOM IZBORA, kako se to OČEKIVALO, da odmah pređemo granicu, dođemo u kontakt sa STARIJIM DRUGOVIMA, izvestimo DRUGOVE U BEOGRADU i u borbi uzmemo učešće što bolje možemo; 2) da se odmah pošalje kurir na Cetinje, potraži KONTAKT SA VOĆSTVOM i ono izvesti da smo stigli; 3) sve dotle, DOK SE NE STUPI U VEZU SA VOĆSTVOM, DA SE BOMBE DRŽE NA SIGURNOM MESTU i ne preduzima nikakva izolovana akcija” (123-124).

O čemu su, ako ne upravo o tome – o takvim sastancima, te o zavjereničkim kontaktima sa „voćstvom” u Crnoj Gori, kurirskim vezama – svjedočili u isljednome postupku i na Sudu neki od optuženih?

* * *
OPTUŽBA pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore je tvrdila: „Sa užasom stojimo pred faktom i s bolom u duši konstatujemo, da je odvratna osnova izgrađena na teritoriji bratske nam Kraljevine“.
U PRESUDI se navodi da je zavjera „osnovana na teritoriji Kraljevine Srbije“. Međutim, ne tvrdi se u njoj, kao ni u OPTUŽBI, da je srpska država, preko svojih zvaničnika i službenika, inspirisala, organizovala i u krajnjem, preko svojih agenata, „voćstva“ i „đaka“ – crnogorskih državljana, te njihovih „starijih drugova“ – srpskih oficira, četnika i agenata, pripremala zavjeru.

Svjedočenje Đorđa Nastića je izazvalo i međunarodnu senzaciju, ali o njemu u PRESUDI nema ni slova! Nastić NIKOGA OD OPTUŽENIH ZAVJERENIKA NIJE NI TERETIO, ali je, na drugoj strani, imenovao srpske oficire organizatorima i saučesnicima zavjere: kapetana Jakova Nenadovića – kome je kralj Srbije rođak – zatim pukovnika Mihaila Vukićevića, majora Miodraga Vasića, poručnika Aleksandra Srba, etc; k tome, imenovao je „finansijera“, a u to vrijeme budućega kralja Srbije – prijestolonasljednika Đorđa Karađorđevića!

Nastić je 21. maja 1908. na Cetinju saopštio da su se u prostorijama organizacije „Slovenski Jug“, smještenim prekoputa Dvora kralja Srbije, čitala „dugačka pisma Marka Dakovića”, „a koja su bila pisana Ljubi” – naime Ljubomiru-Ljubi Jovanoviću (1877–1913), sa nadimkom Čupa, glavnim urednikom glasila „Slovenski Jug“, članom i četničke organizacije – kojom rukovodi Gorski štab, upravo pomenuti kapetan Vojislav Tankosić!

U kući kapetana Nenadovića, okupljali su se „i svi crnogorski emigranti“, na primjer, Nastić je baš tu upoznao nabavljača bombi za „đake“ – Todora Božovića; etc.

Istoričar dr Luka Vukčević s pravom piše: „SIGIRNO JE DA SU BOMBE NABAVLJENE U SRBIJI, u vojnotehničkom zavodu u Kragujevcu, ALI NIJESU U POTPUNOSTI RASVIJETLJENE SVE OKOLNOSTI oko njihove nabavke“ („Crna Gora u bosansko-hercegovačkoj krizi: 1908-1909“, Titogad 1985, str. 69).

Vukčević, takođe, navodi da je Knjaz „obećao ruskom poslaniku na Cetinju [Petru V. Maksimovu – prim.a] da U OBRAZLOŽENJU PRESUDE NEĆE BITI NIČEGA ŠTO BI TERETILO SRBIJU i pored toga što su bombe izrađene u Kragujevcu i preko Beograda poslate u Crnu Goru. Stoga u obrazloženju presude nije nigdje spomenuta zvaanična Srbija, niti koje službeno lice, niti, pak, Nastićevo svjedočenje“ (str. 70).

Kalkulacije su počele još tokom isljednoga postupka. Knjaz je odobrio angažovanje Steva Lopičića (1876–1961), diplomiranoga pravnika, vještoga administrativca koji je predano služio i u Kraljevini SHS/Jugoslaviji i u komunističkoj Jugoslaviji.

Po javnom otkriću komplota, Lopičić je, tokom policijske istrage, ispitivao prve uhapšenike. Tada mu Vaso Ćulafić saopštava da je u Beogradu, ni manje ni više, primljen u kuću – Nikole Pašića!

Po uputstvu Knjaza, Lopičić zapisnik o Vasovom saslušanju u vezi njegova sastanka sa Pašićem predaje lično Knjazu. O tome svjedoči u svojoj brošuri „Cetinjska bombaška afera u vezi sa zagrebačkim procesom” (Beograd, 1927).

Lopičić piše da je zapisnik na ruke predao Knjazu, a tome prisustvuje jedino knjeginja Milena. Pročitavši Vasov zapisnik, Lopičiću naređuje Knjaz da o njemu povjerljivo informiše još samo premijera Lazara Tomanovića, da ga dobro čuva i najvažnije – „NIKAKO NE PRIKLJUČUJE OSTALIM ISLEDNIM SPISIMA”!

Vaso je, međutim, na suđenju, kazao da ga je u svojoj kući primio „predsjednik Ministarstva Kraljevine Srbije”, te da su tome razgovoru prisustvovali srpski vladin agent, porijeklom Crnogorac Milutin, Tomić – njemu je Marko Daković pisao da je vrijeme da se bombe pokrenu put Crne Gore – zatim, osuđeni zavjerenik Simo Šobajić, ali i Milan Malenica. Ako je uobičajeno da Tomić dolazi kod svoga poslodavca, otkud, osim Vasa, tamo Šobajić i Malenica?

Malenica je srpski državljanin, rođen u Austro-Ugarskoj, školovao se u Srbiji – on je pokretač, prvi glavni urednik „Narodne misli“ – glasila „klubaša“. Nakon što je, kao strani državljanin, Malenica proćeran iz Crne Gore, naslijediće ga upravo Šobajić. Dakle, Malenica i Šobajić su prvi gl. urednici glasila „klubaša“. Došli su u Beograd. Pašić im očigledno nešto duguje. Ćulafić 13. maja 1908. Sudu kaže:

„Onda on [Nikola Pašić] pita, jednoga po jednoga: ’Što ćeš ti, što ćeš ti?’ Šobajiću reče: ’Evo tebe ’braća’ [‘Srpska braća’– prim.a], pa onda radi, imaš trgovinu. Malenici reče: ‘Daćemo ti nešto službe u Srbiji’”.

„Srpsku braću“, naravno uz odobrenje Nikole Pašić, osnovao je Golub Janić (1853–1918), beogradski milioner. Organizacija je rukovodila naoružavanjem i prebačivanjem četnika „preko granice“, a u njegovome hotelu „Balkan“ bio je „štab i zborno mesto okupljanja četnika“. Ali, ispostaviće se iz iskazâ zavjerenika, takođe i crnogorskih „đaka“.

„Pošao sam u hotel 'Balkan' i tu nađoh dosta đaka”, rekao je Vaso Ćulafić. Stvan Rajković „Balkan” pominje na više mjesta:

“Išao sam gdjekad u hotel ‘Balkan’ i tamo nalazima Sima Šobajića, Milutina Tomića, Vasa Ćulafića, Pera Vrbicu i ostale”.
Tu u „Balkan“ svraća i Jovan M. Jovanović – zvani Pižon. On je intimus Pašićev, od milošte – Baje. Kraljevina Srbija još od 1903. nema poslanika (ambasadora) u Knjaževini Crnoj Gori. Ali, sada u Beogradu vjeruju kako će „đaci“ sa bombama zakuvati „nerede“ u Crnoj Gori. Pa je, naprečac, nakon četvorogodišnje apstinencije, Baja odlučio – na Cetinje ambasadora poslati hitno. Upravo – Pižona.

„26. o.m. [oktobra 1907] u noć sâm stigao na Cetinje“, izvještava Pižon. „Stigoh baš u trenutku kad se govorilo da je uhvaćen nekakav Rajković, slagač, Crnogorac, sa bombama namenjenim za atentat protivu crnogorskog dvora i kneza Nikole, da su TE BOMBE IZ SRBIJE, da je U SRBIJI ZAVERA SKOVANA“...

(Nastavlja se)