BOMBAŠKA AFERA (17) „Pašiću! Vi ste ona kokoš, koja je snijela BOMBE”

Novi nastavak ekskluzivnog feljtona o "Bombaškoj aferi."

Piše Vladimir Jovanović

U ljeto 1910. srpska štampa je zatrpana vijestima da od Soluna, Skoplja, Beograda, pa sve do Los Anđelesa, krstare opasni crnogorski agenti kako bi zastrašili ili smaknuli emigranate – neke od osuđenika u bjekstvu iz tzv. bombaške afere.

Srbi pišu „o pokušaju cetinjskih najamnika da u Los Angelesu ubiju crnogorskog emigranta i bivšeg narodnog poslanika Simu Šobajića”. Upućen od Vlade Kraljevine Srbije u SAD, „Šobajić je, obišavši sve crnogorske kolonije po Americi, hteo pred svoj polazak u Evropu, da održi zbor i u Los Angelesu, pa je posetio i tu varoš”.

„Ali, kada je uveče trebalo da otpočne zbor, jedna grupa najamnika kneza Nikole, predvođena dvojicom perjanika, koji su nedelju dana pre toga stigli sa Cetinja, napala je na dvoranu u kojoj je bio Šobajić sa svojim prijateljima. Svi su imali u rukama revolvere i jedan od njih doviknuo je Šobajiću: – ‘Samo preko nas mrtvih moći ćeš da govoriš!’ – ‘Pokušaj samo izaći na tribinu, pa ću te odmah ubiti, jer tako želi Knjaz!’ – pretio je Šobajiću drugi.

Prijatelji Šobajićevi gledali su da utišaju divljake, ali su kneževi najamnici bili besni. Otpočeli su tuču, nadajući se da će im u toj gužvi najlakše poći za rukom da ubiju Šobajića. Ali u tome nisu uspeli, jer je upala policija i uhapsila sedmoricu napadača, a ostali su se razbegli. Kod tih, što su stavljeni u pritvor za pokušaj ubistva, nađeni su puni revolveri i prilična količina metaka.

Losangeleska policija traži od te sedmorice – Pavla i Radovana Vukotića, Miloša Nikčevića, Vasa i Sava Cr[m]ničana, Stojana Butorovića i Jagoša Vukovića – 35.000 dinara kaucije, pa da ih pusti da se iz slobode brane. Šobajiću su data dva policajca koji su ostali s njim celu noć, jer je bilo bojazni od novih napada”…

Podsticani od srpske vlade, „bombaši” u emigraciji i nakon sudskoga procesa, zaključenog 14. juna 1908, nastavljaju sa aktivnostima na rušenju ustavnoga poretka Knjaževine Crne Gore. Pokušaj penzionisanoga majora Nikole Mitrovića, zeta Andrije Radovića, da organizuje oružanu pobunu, poznatiju kao „vasojevićka afera”, propao je neslavno. Oficiru Petru Đinoviću 10/11. septembra 1909. nije pošlo za rukom da pobuni jednu četu Crnogorske vojske, sastavljenu od Vasojevića, mobilisanu radi stalnih pograničnih čarki s Turcima.

Naprotiv, jedinica mu se suprotstavila i spriječeno je da Đinović sa ekipom zauzme jednu od barutana – skladište ratnoga materijala Crnogorske vojske. Zavjerenici su se razbježali, kud koji. Većina je pohapšena. Đinović je par dana lutao šumom, shvatio da je opkoljen, pa se predao. S obzirom da je otkriven spisak zavjerenikâ – oficira, podoficira i obveznika pozvanih pod vojnički barjak, a krenulo se na osvajanje vojnoga objekat – sudio im je Vojni sud u Kolašinu. Mada je, izgleda, u revoltu bilo i nepotrebnoga prećerivanja – serdar Mujo Vlahović usred sudnice bučno psuje, kako je rekao „izdajice Crne Gore“, te Đinovića patosira.

U programu ove zavjereničke organizacije, crno-na-bijelo, piše da će se „OPROBATI ATENTATIMA“. Raskrinkane su uloge pojedinaca, agenata srpskih, ali i austrougarskih i turskih. Gotovo svi optuženi su priznali učešće u zavjeri. Đinović je, prethodno, podoficir u Srpskoj vojsci, takođe 1903. učesnik ubistva kralja Srbije Aleksandra Obrenovića.

U „kolašinskome procesu“ 11 zavjerenika je osuđeno na smrt – šestorica su u bjekstvu; 55 njih je osuđeno na zatvorske kazne, a 33 oglašeno nevinima. Sada nije bilo milosti. Đinovića, Mihaila Jojića i Radisava Račića, osuđenike iz Vasojevića, 16. novembra 1909. u Andrijevici su strijeljale dvije čete Polimskoga bataljona Vasojevićke brigade Crnogorske vojske, a istoga dana u Podgorici izvršene su i smrtne presude nad zavjerenicima Ilijom Petrovićem i Petrom Mitrovićem.

Dakle, neki iz redova ovih zavjerenika su utekli u Srbiju, uključujući osuđenoga na smrt Punišu Račića, tadašnjega gimnazijalca u Srbiji, koji će 1928. u Skupštini Kraljevine SHS smrtno raniti vođu hrvatskoga naroda Stjepana Radića.

Prvi bježi kolovođa, Nikola Mitrović, rođen 1870. na Pelevome brijegu u Bratonožićima, završio italijansku vojnu akademiju. Penzionisan je zbog sumnjivih veza sa nekim srpskim oficirima, porijeklom Crnogorcima. Umalo nije optužen u „bombaškoj aferi”.

Osim vezâ sa Srbijom, sada su raskrinkani njegovi kontakti sa austrougarskim obavještajnim rezidentom, konzulom u Crnoj Gori – Hrvatom A. Jurkovićem. Ispostavilo se da je preko Lima, tadašnje crnogorsko-turske granice, održavao veze i sa Turcima. Kad je zavjera propala, bilo je, za Srbiju, nezgodno da Mitrović dobije utočište kod njih. Ali, dobio ga je Mitrović – kod Turaka.

Obezbjeđuju mu politički azil i plaćaju boravak u hotelu „Imperijal” u Skoplju. Iz Skoplja Mitrović za srpske listove rado daje prijeteće izjave i sipa uvrede na račun Knjaževine Crne Gore.

Još prije „vasojevićke afere”, najkasnije u maju 1909, ustanovljene su veze Mitrovića i zavjerenikâ u zemlji, sa „bombašima” u Beogradu; a to je, prema dr Novici Rakočeviću, uticalo da se i „u Beogradu formira jedna aktivistička grupa, popularno zvana ‘TERORISTIČKA’“ („Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903-1918”, Titograd 1981, str. 95).

U Beogradu, kući u Stiškoj ulici br. 17, okupljali su se osuđenici u bjekstvu: Simo Šobajić, Marko Daković, Todor Božović, Jovan Đonović, Milija Pavićević i drugi. To društvo, uoči Mitrovićeva i Đinovićeva „ustanka”, prema obično uglavnom tačnim austrougarskim izvještajima „4. avgusta 1909. u Beogradu je održalo skup na kome su navodno odlučili da knjazu Nikoli upute pismo sa zahtjevom da u roku od dva mjeseca OSLOBODI OSUĐENE U BOMBAŠKOJ AFERI i da će U PROTIVNOM BITI OSUĐEN NA SMRT; do slanja ovoga pisma nije došlo zbog navodne intervencije princa Đorđa [Karađorđevića]”, piše N. Rakočević, (str. 101). Jedna od glavnih zamisli Mitrovića, Đinovića i družine je da oružanim napadom na „Jusovaču” u Podgorici oslobode tamo zatočene „bombaše”.

Na Cetinju, konačno, tek nakon što je srpska agentura lansirala i „vasojevićku aferu”, odlučili su da žestoko uzvrate! Sve ono što je propušteno da bude javno kazano i da uđe službeno još u PRESUDU Suda za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore u procesu protiv „bombaša” – sasuto je sada u lice Srbiji, najprije novinskim kanonadama po Nikoli Pašiću.

Tim prije jer se po Beogradu, svako malo, drže zborovi sa anticrnogorskom retorikom, dok srpska štampa – poziciona i opoziciona – objavljuje tekstove sa naslovima: „Krvava Crna Gora”, „Kako brane pokolj u Crnoj Gori”, „Nesrećna Crna Gora”, „Knez Nikola ubica”, etc. Pišu da je vlast Knjaževine Crne Gore leglo „običnih razbojnika” i prozivaju „bestidnu politiku Nikite i njegovih perjanika, koja Crnu Goru gura u ambis”.

Srpski ambasador se na Cetinju vajkao da je Vlada u Beogradu nemoćna da spriječi „slobodu štampe”, te da su „neki listovi zbog napadâ na crnogorskoga knjaza optuženi sudu”. Međutim, predočeni su mu dokazi da srpska vlada, ne samo finansira, uređuje, nego i da orkestrira cijelu kampanju štampe; a da je „srpska vlada zabranila [neke] listove tačno 40 sati kasnije pošto su oni ekspedovani”.

Počevši od aprila 1907, Knjaževina Crna Gora je od strane Srbije izložena prijetnji terorističkim akcijama, oružanim pubunama, uz masivna novinska difamiranja. Na meti su se, prema nesumnjivim dokazima, našli najviši državni zvaničnici – Knjaz, njegova porodica, premijer knjaževske crnogorske vlade, ali i najviši vojni rukovodioci: brigadiri Janko Vukotić, Mitar Martinović, Mijajlo Vučinić, Blažo Bošković, Veliša Lazović…

Atentat je izvršen na brigadira Jovana-Jova S. Martinovića, prvoga crnogorskoga školovanoga artiljerca – na njega je 16. aprila 1907. u Podgorici pucano, ostao je doživotni invalid. Istom prilikom, ubijen je šef žandarmerije Oblasne uprave, oficir Marko Gazivoda.

U mučkome napadu teško je povrijeđen major Nikola-Niko Pulević. Eskaliralo je do pokušaja napada na objekat Crnogorske vojske – barutanu u Vasojevićima – u cilju podizanja oružane pobune. Najgore u svemu, Srbije ne odustaje – najavljuju se novi ataci. Da li Knjaževina Crna Gora ima pravo na samoodbranu – kako u datim prilikama zna, umije i može? Na izmaku novembra 1909. „Cetinjski vjesnik”, konačno, otpočinje kontrapaljbu:

„Gospodine Pašiću! VI STE ONA KOKOŠ, KOJA JE SNIJELA ONE BOMBE, da unište na Cetinju Knjaza i Narodnu skupštinu. Po čijoj ono naredbi i zašto preko J[akova-Jaše] Nenadovića bi poslan i Kragujevac tvoj pitomac zloglasni [Đorđe] Nastić? U Vašem se gnijezdu podiglo lijepo društvo: naši bivši radikalni ministri Đurović [Mitar, osuđen], Ivanović [Mihailo, osuđen], Raičević [Milosav, osuđen] i Cerović [Gavrilo, osuđen] i njihove i vaše desne ruke Vojvodić [Đuro, osuđen], Piletić [Spasoje, osuđen] i Marušić [Milovan, osuđen]. Sve pravnici i velikoškolci Vaši, NA ČELU S NOVIJIM KROMVELOM U POKUŠAJU ANDRIJOM RADOVIĆEM”.

Pašiću zamjeraju što se „kao svaki NEČOVJEK raduješ da po ulicama beogradskim viču: ‘Dolje knjaz crnogorski!’” Srpski premijer je „podli intriganat”, uz to „NI SRBIN, NI BUGARIN”. „Pašiću! Sorto jedna”, nastavlja se, „koja si se gladna dovukla tu, a danas na MILIJONE PREBAČUJEŠ PREKO RUKU KRVAVIH DINARA SRBIJE, pa ti ne da đavo mirovati, no već kad se udvaraš Austriji i Bugarskoj i ljubiš im ruke i papuče, HOĆEŠ DA SE POJUNAČIŠ SPRAM CRNE GORE i to zato što ti nije blizu”.

U osvrtu na brojne afere u Srbiji koje se pripisuju Pašićevoj vladi – uključujući i ubistvâ u zatvorima srpskih opozicionara, kao i teška zlostavljanja i druga nepočinstva, čak i nad ženama, te njihovu tradiciju da ubijaju svoje vladare – list piše:

„Ne damo da to bude sa Crnom Gorom. Ne damo da bukvarski [jedva pismeni – prim.a] političari i državnici razore ono što su junačke mišice naših slavnih predaka i mudrost naših Gospodarâ stvorili i u amanet nam ostavili. SVAKOGA KO POKUŠA SVETOTATSTVO [svetogrđe – prim.a] NA OTADŽBINU, ZA VRAT ĆEMO, PA PRED SUD.

Da, da – pred sud, pred zakon. Ne potkivamo mi babe, NITI ŽEŽEMO LJUDE USIJANIM LANCIMA. To rade PAŠIĆEVE PRŽIBABE. Ne davimo mi žene salvetama, niti vješamo čaršavima u zatvoru. Ne ubijamo ljude iz pušaka u policijskom zatvoru, niti po ulicama našim. Ne premlaćujemo mi ljude prošcima, kocima i po privatnim stanovima. KOD NAS SE NE UBIJAJU KNJAŽEVI, KRALJEVI, KRALJICE I ĐENERALI. Mi ne proćerujemo u masi braću iz Srbije, kao što su mirni i radni Crnogorci, koje je tamo sirotinjâ odagnala, U MASAMA PROĆERIVANI IZ SRBIJE. Mi krivce pred sud – pred zakon. Sude pošteni ljudi, koji imaju srca i Boga i koji se boje pravde Nebesne”.

Međutim, kako izgleda, glavna poruka Pašiću i Srbiji se sastojala u ovome: „Vi PRIMATE CRNOGORSKE ODRODE i dnevno i noćno, i na velika i na mala vrata, UČITE IH UBISTVU I PREVRATU U RODNOJ IM ZEMLJI. Zalijevate ih zlatom, čuvate ih kao vezire među tevabijom, NJIH ŽANDARMI PRATE PO BEOGRADU I PAZE IH DA IH NE DOČEPA OZLOJEĐENA BRATSKA RUKA, ŠTO IM JE NEMINOVNO, Božja vi vjera”.

Poruka je, očigledno, uznemirla Pašića, pa se oko toga angažuju beogradski sikofantni; pera su se latili poznatiji autori: Triša Keclerović, Branislav Nušić, Vladislav Ribnikar, Milan Grol, Kosta Kumanudi. Na primjer, Ribnikareva „Politika” objavljuje tekst „UBICE U BEOGRADU”. Tu se piše da je „’Cetinjski vjesnik’, zvanični organ crnogorske vlade, ispunio skoro ceo svoj poslednji broj PROSTAČKIM GRDNJAMA I NAPADIMA NA SRBIJU I CRNOGORSKE EMIGRANTE koji su našli utočišta među nama”.

„Drugim rečima, ‘CETINJSKI VJESNIK’ PRIZNAJE DA SU U BEOGRAD POSLANE UBICE”, tvrdi „Politika”. „Ali smo mi to znali i pre no što je ‘Cetinjski vjesnik’ zapretio. Sećamo se mi još kada je ‘ozlojeđena bratska ruka’, istina predstavljena u dva kneževa perjanika, Vukotiću i Ivaniševiću, UMLATILA NASRED BEOGRADA VOJVODU MILIĆA, pamtimo još kada je BEOGRADSKE ULICE POPRSKALA I KRV PETRA IVANOVIĆA, pamtimo i UBISTVO UČITELJA BACKOVIĆA. Još nam je u svežoj uspomeni kako je ISKASAPLJEN ĐURAŠKOVIĆ U RUSIJI, a Stevan Perović u Carigradu i Grujica Nikčević, svršeni pravnik, u Kotoru. SVI SU ONI PALI OD NEKE ‘OZLOJAĐENE BRATSKE RUKE’ I TA SE RUKA JOŠ NIJE UMORILA, još hoće da tone u krv i ubistva. Pa neka joj bude! Ko mačem preti, od mača će i poginuti!”

„Cetinjski vjesnik” uzvraća: „’Ko mačem prijeti, od mača će i poginuti’ – dovikuje nam iz Biograda SRBENDA OD KOSOVA I VITEŠKI KOLJENOVIĆ RIBNIKAR u svojoj ‘Politici’. Mi prijetismo njima, veli, a on sad nama. KAO DA JE TU POČETAK. NIŠTA PREĐE NIJE BILO, NEGO NAM JE ODJEDANPUT PRASNULO U GLAVU DA IM PRIJETIMO I ONI SAD ODGOVARAJU I PRIJETE NAMA. Dosad su se prema nama vladali kao agneci [agnec, dio prosofore, simbolično prikazuje Hristosa – prim.a] nezlobljivi. U stvari, NE SAMO DA SU NAM PRIJETILI, NEGO SU PAKLENE ZAMISLI SVOJE HTJELI DA IZVEDU ŠILJUĆI NAM BOMBE. Sve to ne uzima SRBENDA Ribnikar u obzir, već polazi od naše jedne fraze, koja liči na prijetnji, i viče: ‘ETO CRNOGORACA U BIOGRADU, DOŠLI DA UBIJAJU!’”

„Neka ‘Politika’ ne ređa kad je koji Crnogorac poginuo, počevši od baba-zemana, priprisujući sve to Vladi Tomanovićevoj [Lazara Tomanovića], nego neka najprije OPLAČE GROBOVE ONIH KOJE JE POD ZEMLJU SVALIO RADIKALSKI [NIKOLE PAŠIĆA] REŽIM. IMA IH, PO STATISTICI, 367! Kod nas se ispituju krivice, sudi se i donose na osnovi postignutih dokaza presude; oni, koji potpomažu ‘Politiku’, UBIJAJU BEZ SUDA I PRESUDE”, piše „Cetinjski vjesnik”.

„Ali, što jest’ – jest’, i mi smo krivi”, piše ovaj list. „Veliki smo dženabeti, a gradimo se kao da ne znamo ni okruglo kako izgleda. PROPUŠTILI SMO DA IZVEDEMO CRNU GORU NA RAPORT KECLERU, NUŠI, RIBNIKARU, GROLU, KUMANUDIJU I OSTALIM ČISTIM SRBENDAMA. Trebalo je pred njih izići, salutirati!”

S riječi se priješlo na djela. Nove činenice ustanovljava crnogorski agent u Beogradu, koji početkom 1910. javlja: „NIKADA ŽIVOT GOSPODAREV NIJE BIO U VEĆOJ OPASNOSTI NEGO SADA”. U izvještaju dostavljenome Jovanu Plamencu, ministru unutrašnjih djela u Vladi dr Lazara Tomanovića, navodi se da su „ČETNICI U JEDNOJ KAFANI U BEOGRADU ODRŽALI SKUPŠTINU U KOJOJ SU ODLUČILI DA SE NA PROLJEĆE POČNE SA PREPADIMA U CRNOJ GORI”, a da su tome „prisustvovali i neki oficiri i crnogorski emigranti”.

Tadašnji srpski poslanik (ambasador) na Cetinju, Todor Petković, pozvan je 4. januara 1910. kod Knjaza. „Povišenim tonom”, kako je izvijestio Beograd, Knjaz mu je rekao „da ‘vako dalje ne može ići: ILI PAŠIĆ ILI EMIGRANTI IZ SRBIJE!”

Da se na Cetinju ne šale, uvjeravaju i srpski izvještaji da su se iz Crne Gore za Beograd zaputila „četiri lica sa zadatkom da otkiruju konce zavjere“. Nezavisno od Srba, najmanje dvojicu njih, izvjesnoga Popovića i Kusovca, identifikuju i austrougarski obavještajci koji – piše N. Rakočević – javljaju i da su „glavni dirigenti“ zavjere upravo Nikola Pašić, njegov ministar finansija Stojan Protić, a da su oni „na tom planu radili sporazumno sa kraljem Srbije“ (str. 104).

Knjaževskoj crnogorskoj vladi je naređeno, do daljnjega, da ne prima note od Vlade Kraljevine Srbije. Umiješao se i ruski otpravnik poslova, Nikola Djačenko, insistirajući da se odnosi sa Srbima ne zaoštravaju. Od premijera Tomanovića. piše dr Novica Rakočević, Djačenko je dobio odgovor „da je crnogorska vlada daleko od svake pomisli da prekida diplomatske odnose sa Srbijom i da Knjaz želi da srpski poslanik ostane kao predstavnik Kraljev [kralja Srbije – prim.a], a ne Vladin, dok se ne riješi pitanje emigranata” (str. 107). Knjaz je rekao srpskome ambasadoru: „Nemojte mi braniti vašega Pašića. NEĆETE GA ODBRANITI!”

U ultimativnome tonu, srpskoj vladi, preko ambasadora na Cetinju, dostavljen je spisak emigranata koje treba proćerati iz Srbije. Od tu nabrojanih 25 emigranata, njih 19 su osuđeni „bombaši”: Marko Daković, Todor Božović, Jovan Đonović, Petar Novaković, Radonja Popović, Simo Šobajić, Ljubomir-Ljubo Pavić, Pero Vrbica, Bajo Gardašević, Milija Pavićević, Savo Đurašković, Nikola T. Martinović, Vujadin O. Vujačić, Milutin S. Miličković, Lazar Damjanović, Jovan Tomašević, Jovan Kažić, Gligorije Vukčević, Jovan Lazarević.

Pitanje emigranata dovelo je srpsku vladu u nezgodnu situaciju – ona je napadana od tamošnje opozicije da uplašena podliježe crnogorskome ultimatumu. Još više bi je opozicija potkopala ako bi crnogorske emigrante, i-ili neke od srpskih zvaničnika ili oficira, usred Beograda, počela da stiže „ozlojeđena bratska ruka”.

Neodređenom osudom rada emigranata u Srbiji i izjavom u tamošnjem parlamentu da će onemogućiti njihovo djelovanje, Pašić nastoji izigrati crnogorsku vladu, ali to se nije desilo. „Ministar spoljnih poslova Srbije [Milovan] Milovanović obavijestio je 20. januara [1910] Tomanovića o pitanju emigranata. On je DAO GARANCIJU DA CRNOGORSKI EMIGRANTI, DOK SE NALAZE U SRBIJI, NEĆE MOĆI PREDUZIMATI AKCIJE PROTIV CRNE GORE“, piše N. Rakočević. „Tim obaveštenjem TOMANOVIĆ SE NIJE ZADOVOLJIO, izbjegao je da raspravlja, izražavajući čuđenje kako nove prijedloge o emigrantima srpska vlada traži kad joj je dobro poznat zahtjev Crne Gore“ (str. 108).

Srpski ambasador Petković tvrdi da „emigranti udaljeni od Srbije, gdje se nalaze pod strogom prismotrom, MOGU BITI JOŠ OPASNIJI“. Odgovoreno mu je s crnogorske strane: „TO ĆE VEĆ NAŠA STVAR BITI, KAKO ĆEMO SE MI POSLIJE OD NJIH ČUVATI I BRANITI. GLAVNO JE DA ONI BUDU IZ SRBIJE UDALJENI; i kraljevska [srpska] vlada, udaljavanjem njihovim iz Srbije, daće najviše dokaza da želi da održava iskrene odnose sa Crnom Gorom“ (str. 109).

Pašić pokušava da od emiganata „opere ruke“. „Samouprava“, partijsko glasilo Pašićeve Narodne radikalne stranke, čak optužuje emigrante da su „ZLOUPOTREBILI UKAZANO IM GOSTOPRIMSTVO“, da se nijesu osvrtali na upustva data im u poluslužbenome saopštenju, „nego su SMATRALI DA MOGU PO SVOJOJ VOLJI VODITI BORBU PROTIV REŽIMA U CRNOJ GORI“.

Čininjeca da je srpska vlada, proćerivanjem jezgra „bombaša“, na posredan način priznala svoje učešće u zavjeri iz 1907. god. A onda je došlo i to patetičnoga rastanka. Kako javljaju srpski listovi, uveče 14. februara 1910. iz Beograda „otputovala su šestorica crnogorskih emigranata kojima je naša Vlada NAREDILA da se što pre uklone iz Srbije, druga dvojica otputovala su još preksinoć“.

„Na železničkoj stanici ih je, iako su oni hteli da što neopaženije odu, ispratila masa prijatelja, koja im je, još jednom, izrazila svoje simpatije“. Dodaje se da će „neki od njih u Rusiju, drugi u Švajcarsku i Tursku, a dvojica idu preko mora u Ameriku, gde živi oko 40.000 crnogorskih emigranata“. Tu su držani govori, pa je, jedan od „bombaša“, ne kaže se ko, rekao:

„Pored svih nezgoda koje će nas snaći sada, kad smo PRINUĐENI DA POTRAŽIMO NOVO UTOČIŠTE, nas ipak teši što ćemo od danas u borbi protiv režima u Crnoj Gori biti lišeni svih onih obzira koje smo u Srbiji morali da imamo!“

Tako su krenuli, kud koji – Marko Daković navodno u Švajcarsku; a Jovan Đonović i Todor Božović u Tursku – u Skoplje, kod majora Nikole Mitrovića, pa do Soluna, tada, takođe, turske teritorije. Povlašćeni status kod Turaka im je isposlovao, između ostalih, ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije. „Milovan Milovanović je“, piše tih dana „Politika“, „upravo bio u Carigradu“; on je „stari poznanik sa turskim ministrom spoljnih poslova Rifat-pašom, a sa velikim vezirom [premijerom] poznaje se još iz Rima“.

Sredinom 1910. opet su se emigranti uzmuvali, neki su, tvrdi se, viđani na granicama crnogorskim. Kruže glasine kako se pripremaju da velike svečanosti proglašenja Crne Gore za Kraljevinu „stave pod lagum“. U štampi se oglašavaju azilanti u Turskoj: iz Skoplja osuđenik na smrt iz „vasojevićke afere“, ražalovani major Nikola Mitrović, a Božović i Đonović iz Soluna pišu o toj temi članak za zagrebački „Srbobran“.

Šta su pisci htjeli da kažu – to na Cetinju više nikoga ne interesuje. Pa u noći 31. jula 1910. majora Mitrovića u sobi hotela „Imperijal“ u Skoplju, po svemu sudeći, stiže „ozlojeđena bratska ruka” – kamom su mu nanijeti smrtonosni ubodi (izdahnuo je 25. avgusta 1910). Tim povodom, srpska štampa objavjuje i hitnu vijest: „Solun, 1. avgusta. – Danas je SOLUNSKI VALIJA [guverner] pozvao SVE CRNOGORSKE EMIGRANTE, koji se ovde nalaze, i PREPORUČIO IM DA SE DOBRO ČUVAJU, pošto se pouzdano zna da su, NAJAMNICI SA CETINJA, POSLANI DA I NJIH UBIJU, STIGLI VEĆ U SOLUN”.

Međutim, neko, moćniji i od Turske i od Srbije, Božoviću i Đonoviću, te Dakoviću, sačuvao je tada glave i postarao se za njihovu bezbjednost. I to ne prvi put. Ko? Odgovor na to pitanje najprije nas vraća na peron beogradske željezničke stanice 14. februara 1910, kada je okupljena masa, usred ovacija emigrantima, iznenada zamukla, napravila špalir, kroz koji do „bombaša“ ispred vagona demonstrativno dolazi glavom i bradom – Nikololaj H. Hartvig (Николай Генрихович Гартвиг). Ambasador Ruske carevine u Srbiji!

Uprkos činjenici da su „bombaši“ u Knjaževini Crnoj Gori pravosnažno osuđeni veleizdajnici u bjekstvu, „bombašima“, lično Hartvig, na javnome mjestu, uručuje – ruske pasoše! To je, prema pisanju „Politike“ od 15. februara 1910, javno blamiranje Knjaževine Crne Gore:

„Svima ovim proteranim emigrantima izdao je trogodišnje pasoše ovdašnji ruski poslanik Hartvig, koji je, u isto vreme i zastupnik diplomatskog predstavnika Crne Gore. I tako, DESILA SE KARAKTERISTIČNA STVAR, da je sâma Crna Gora, odnosno njen predstavnik, dala pasoše za slobodno putovanje po celom svetu osmorici svojih podanika, od kojih su četvorica pred crnogorskim prekim sudovima osuđeni na smrt a četvorica na dvadesetogodišnju robiju“.

O tome da je Knjaževina Crna Gora, službeno ili neslužbeno, odobrila takav postupak zvaničnika Ruske carevine – nema podataka. Srpski ministar vanjskih poslova, Milovan Milovanović, izjavio je u Skupštini Srbije, oko proćerivanja crnogorskih emigranata, da „Rusija u nije imala nikakva udela; RUSKI POSLANIK IZDAO IM JE SAMO PASOŠE NA NJIHOVU MOLBU“. Pasoše su emigranti mogli dobiti i od Srbije, no njima oni za buduće akcije ne trebaju kao srpski, već kao crnogorski državljani sa ruskim pasošima.

Više je o svemu kazao bezmalo dvije decenije kasnije Jovan Đonović. U svojoj knjizi – pisao je o sebi u trećem licu – veli: „Ruski poslanik Hartvig svima je izdao pasoše. Božoviću i Đonoviću Hartvig je ovom prilikom, između ostalog, rekao: „Vas Srbija ne goni.

Ali, srpski je interes da se iz Srbije uklonite. VAŠ KNJAZ VODI POLITIKU KOJA NIJE ČISTA SA SLOVENSKOG GLEDIŠTA“.

„Kako su Đonović i Božović išli za Tursku“, piše Đonović, „to im je [HARTVIG] REKAO DA SE, U SLUČAJU NUŽDE, OBRATE RUSKIM KONZULATIMA U SKOPLJU ILI SOLUNU. Dodao je da njihovi izveštaji sa Cetinja nisu ni najmanje optimistični“ („Ustavne i političke borbe u Crnoj Gori 1905-1910“, str. 288).

Jesu li pasoši izolovani gest samilosti Rusije prema „bombašima“ koje Srbija, kompromitovana dvostrukim neuspjesima nasilnoga pruzmanja vlasti u Crnoj Gori, mora sa svoje teritorije ukloniti? Ispostaviće se da nije. Iz duboke, vješto zamaskirane pozadine, uloga Rusije u „bombaškoj aferi“ od njezina početka, nema sumnje, postojala je...

(Nastavlja se)