Ekskluzivni feljton o Bombaškoj aferi
Piše: Vladimir Jovanović
Neveliki broj dosad objavljenih radova o „bombaškoj aferi”, ili oni koji nju u sklopu drugih tema značajnijim dijelom analiziraju, obično su „dekontaminirani” od činjenica koje ne bi potvrdile zadate okvire srpske ili jugoslovenske istoriografije. Nikola I, Ministarski savjet (Vlada), vojni, policijski i obavještajni establišment Knjaževine Crne Gore, optuživani su zbog toga što su, postupajući po ustavnoj obavezi i u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, osujetili 1907. krvoproliće dalekosežnih razmjera!
Paralelno s ovakvim pristupom su ispisivani zaključci koji predstavljaju contradictio in adjecto. Novica Rakočević u knjizi „Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903-1910” (1981, str. 72), na primjer, piše: „Prvo, bombaška afera je čisto UNUTRAŠNJA, CRNOGORSKA STVAR. Drugo, BOMBE SU NABAVLJENE U SRBIJI i izrađene su u vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu”!
„U režiranju ove afere”, nastavlja Rakočević, „nesumnjivo su imale udjela i razne austrougarske institucije, a koliko – o tome ovdje ne možemo govoriti” (str. 74). Zbog čega – ne? Nije ni režirana u Austro-Ugarskoj. Ni kada je zavjera iz Srbije krenula k smrtonosnome raspletu – preko austrijske teritorije – ništa ne može svjedočiti da je Beč makar upozorio Cetinje, ili na bilo koji način osujetio, a docnije ni olakšao ili pomogao istragu protiv optuženih crnogorskih emigranata.
Van pameti je pomisliti da Austro-Ugarska i prije jeseni 1907. i kasnije nije budno pratila razvoj situacije u maloj suśednoj knjaževini na svojem krajnjem jugoistoku. Postoje dokazi da su planirane obavještajne akcije radi pridobijanja nekih uticajnijih „klubaša” kako bi fabula unutarcrnogorskih podjela dobila na zamahu. Austrijski okružni načelnik u Mostaru u proljeće 1907. svojim pretpostavljenima referiše da je vojvoda Lazar Sočica, poslanik „klubaš”, „pao u nemilost kod Knjaza”, te predlaže „da bi možda bilo oportuno saznati mišljenje Sočice o položaju u Crnoj Gori”. On za tu svrhu, kao povjerenika, predlaže nekoga Petra Grgura, koji bi otišao kod Sočice i kontaktirao ga „pod izgovorom da kupuje stoku”; etc.
Čuvena je budnost, strogoća i pedantnost austrijskih carinskih, obavještajnih i policijskih vlasti, te zagranične, vojno-obavještajne službe Evidencbiro (EVIDENZBUREAU). Otuda je, samo po sebi, indikativno da su četvorica „bombaša” u tri navrata (Stevan Rajković, zatim Todor Božović i Đuro Vojvodić, zatim Petar Novaković), na regularnome graničnome prijalazu u Zemunu, uspjeli u vozovima iz Beograda – u razmaku od svega nekoliko dana – bez problema prenijeti pakete sa par desetina bombi, moguće i elemente za sastavljanje jedne ili više paklenih mašina.
Takođe kroz regularni austrijski prijelaz, S. Rajković docnije, preko Njeguša, unosi u Crnu Goru tuce bombi. Najmanje još jedna pošiljka bombi je priješla austrijsku-crnogorsku granicu – ona preko Risna dostavljena na Grahovo, za Nikšić. U planu je bio i treći pravac – preko Obzovice.
Po prilici od 13. oktobra 1907. sjatila se u Boku kotorsku poveća grupa crnogorskih državljana koji za austrijske organe nijesu anonimusi. Tu su bivši premijer Andija Radović, te aktuelni poslanici Bajo Gardašević, Savo Đurašković, Milija Pavićević. U Kotoru i okolini su se tada uzmuvali potonji osuđenici u bjekstvu – P. Novaković, Radonja Popović, Obrad Vujačić, Petar Cerović, Nikola Martinović, Milutin Miličković, Jovan Kažić, Jovan Tomašević, Gligorije Vukčević, Jovan Lazarević, te trojica „kolovođa“, Marko Daković, T. Božović i J. Đonović – zatim, docnije uhapšeni od crnogorske vlasti, S. Rajković, Đ. Vojvodić, Đorđije Kontić, Dušan Đonović, Nikola Daković, Jovan Milović–Bailo.
Ukupno, to je nešto manje od polovine svih osuđenih! Uoči raskrinkavanja zavjere, dakle, oni se kreću i viđaju na javnim mjestima – Austrijancima pred nosom. Odśedaju ili se sastaju u kotorskim hotelima „Stadt Wien” i „Puhalović“, objeduju, piju i raspravljaju u kafani „Dojmi“. Čitavih desetak dana Boka kotorska im je place d'armes, rejon prikupljanja „vojske“, dolazaka i odlazaka kurirâ, te stokovanja naoružanja – u Herceg-Novome i Risnu slažu bombe, moguće i elemente za paklene mašine. Samo u teoriji je sve to moglo ostati neprimjećeno od austrijskih vlasti. Jovan Đonović, citirao sam ga, piše da je Kotor „bio pun poverenika – dostavljača crnogorske policije”. To je, vjerovatno, tačno. Ali, nije li Kotor bio pod višestrkijim nadzorom upravo austrijskih organa?
Od gomile nabrojanih zavjerenika, na zahtjev crnogorske vlade, Austro-Ugarska je samo neke od njih uhapsila. Uz malu pomoć Rusa, umaknuli su im M. Daković, J. Đonović i T. Božović. U Trstu su pritvorili A. Radovića, pa ga ubrzo oslobodili. Svega su četvoricu na duže lišili slobode: P. Novakovića, R. Popovića, V. Vujačića i M. Miličkovića. Međutim, ni na ponovljeni zahtjev nijesu izručeni Crnoj Gori – iako je još od 1872. na snazi zvanični Ugovor o ekstradiciji krivaca između Austro-Ugarske i Crne Gore!
Knjaževski Sud za suđenje anarhističkih zločina 17. decembra 1907, navodeći u rješenju pojedinačne okolnosti koje trete uhapšenike u Kotoru i sa pozivom na ugovornu međudržavnu obavezu – a preko crnogorske vlade 21. decembra 1907. – traži njihovo izručenje. O tome su raspravljali Vijećna komora Okružnoga suda u Kotoru i drugostepeni Sudski dvor u Zadru. EKSTRADICIJE SU ODBIJENE sa obrazloženjem da obaveza izručenja u konkretnome slučaju nije predviđena ugovorom iz 1872, pa je, na osnovu akata sudova u Kotoru i Zadru, Ministarstvo pravosuđa u Beču u konačnome odbilo ekstradicije.
Na taj način, AUSTRO-UGARSKA JE POSTUPILA IDENTIČNO SRBIJI, koja takođe odbija da izruči „bombaše”. Jedina razlika je bila u tome da je, notom od 21. februara 1908, Ambasada Austro-Ugarske na Cetinju saopštila crnogorskoj vladi da će se, za isto djelo, četvorici uhapšenika suditi u Kotoru. Srbija nije sprovela ni tu farsu.
U mladosti takođe agilni simpatizer „klubaša”, dr Nikola Škerović, slavodobitno zaključuje: „Cetinjski režimski krugovi, zajedno sa svojim vanrednim sudom, ostali su usamljeni sa kvalifikacijom omladinske političke akcije kao čisto ‘anarhističkim pokušajem’” („Crna Gora na osvitku XX vijeka”, Beograd 1964, str. 363).
Tek pošto je završen glavni pretres na Cetinju, pred Okružnim sudom u Kotoru 2. juna 1908. počinje suđenje Novakoviću, Popoviću, Vujačiću i Miličkoviću. Dok je trajao taj proces u Kotoru, Sud na Cetinju i njih četvoricu 14. juna 1908. oglašava krivima, izričući im presude – Novakoviću smrtna kazna, Popoviću vječita robija, Vujačiću vječita robija, Milčkoviću osam godina robije u lakome okovu. Neđelju kasnije i Okružni sud u Kotoru okončava svoju raspravu. Novaković, Popović, Vujačić i Miličković OGLAŠENI SU NEVINIM. Nijesu izručeni Knjaževini, po prethodnoj presudi Suda na Cetinju, već su pušteni su na slobodu; jedino što su morali, po odluci austrijskih upravnih vlasti, a na zahtjev crnogorske vlade to je – napuštiti predjele pogranične Crnoj Gori.
Austrijske vlasti, takođe, samo su saslušale Iliju Ivkovića, poznatijega s nadimkom Mazalo, koji se u iskazima nekih od osuđenih zavjerenika – osobito gimnazijalaca – pominje kao osoba takođe uključena u zavjeru. Ovaj austrijski državljanin, navodni vojni bjegunac, sedam godina je živio u Crnoj Gori, na Cetinju, ispostaviće se pod lažnim imenom, jer se zapravo zove – Ilija Joković.
Naknadnim provjerama, utvrđeno je da u Radničkome društvu, koje je postojalo na Cetinju, a stojalo je na vezi s pojedinim zavjerenicima i „klubašima”, dominiraju strani državljani, posebno austrijski. Tu je, stoji u jednome policijskome izvještaju, ordinirao „bombaš” – Jovan Lazarević, „bivši štampadur, rodom iz Boke kotorske, glavni podstrekač tajni, koji je, inače, uvijek stajao u čvrstoj vezi s Dakovićem, đacima, našim političkim nezadovoljnicima” i „isti je otpratio Rajkovića, bivšega štampadura, a čuvenoga buntovnika, do Kotora”; zatim, tu je i Ilija Ivković–Mazalo, „austrijski bjegunac”. Predlaže da se „svi tuđi podanici, bjegunci austrijski, koji pripadaju Radničkom društvu i koji su članovi istog, radi reda i blagostanja u prijestolnici, proćeraju preko granice”, etc.
Ulogu Austro-Ugarske u „bombaškoj aferi” analizira Sekula Drljević u knjizi „Balkanski sukobi” (Zagreb, 1944). „Dvojnoj monarhiji [je] odgovaralo donošenje bombi na Cetinje. Kasnije je štitila učesnike zavjere. Čim su bombe na Cetinju otkrivene, crnogorska vlada je zatražila od austrougarske vlade izručenje zavjerenika. Istovremeno je poslala u Kotor bivšeg predsjednika Vlade Lazara Mijuškovića, da zatraži njihovo hapšenje. U tom trenutku Marko Daković je bio u Kotoru, a Jovan Đonović i Todor Božović u Risnu. Šef kotorske policije Jaroslav Buhar (Čeh) govorio je Mijuškoviću, da ovu trojicu ne može pronaći. Međutim, policija je Dakovića prikrila, a Đonoviću i Božoviću omogućila da otputuju u Srbiju”, piše Drljević.
Dodaje da su „BEOGRAD I BEČ U OVOME SU SLUČAJU BILI ZAJEDNO, ALI NE IZ ISTIH RAZLOGA”. „Znali su i to, da bi plemena, iz kojih su zavjerenici, bila napadnuta od ostalih plemena u slučaju ubistva knjaza Nikole – PLANUO BI GRAĐANSKI RAT” i „BILA BI NEIZBJEŽNA INTERVENCIJA ORUŽANE SILE NEKE OD SUSJEDNIH DRŽAVA radi uspostave reda; susjedi Crne Gore bili su Austro-Ugarska i Turska, i jasno je da MOŽE DOĆI U OBZIR SAMO INTERVENCIJA AUSTROUGARSKE”.
„Čak bi i Petrograd bio doveden u položaj, da joj se ne protivi. I tako bi AUSTRO-UGARSKA ZAUZELA CRNU GORU. Zato su pokreti njene vojske u Hercegovini, okolini Dubrovnika i Boki bili kombinovani s onakvim njenim ponašanjem prema nošenju bombi”.
Iz dostupnih arhivskih izvora, vidi se da mjerodavni faktori na Cetinju u pogledu Austro-Ugarske nijesu ni imali iluzije. Izvršena je krajem oktobra 1907. munjevita mobilizacija, koncentracija i pośedanje položaja Crnogorske vojske na austrijskoj granici. Iz Primorsko-crmničke brigade su javili da je „na straži pet bataliona hrišćanske vojske i jedan i po batalion muhamedanaca nije uporebljavan”, pa „mole da i oni straže, kao i ostali”.
Na potezu od Krivošija do Paštrovića vršeni su noćni, pojedinačni i grupni vojni upadi na austrijsku teritoriju radi pretresanja terena, izviđanja i portage za „bombašima”. U izvještajima dostavljenim Cetinju se javlja o pretresima sela Reževići, Medigovići i drugih.
Izgleda da je u austrijskome graničnome pojasu, uhapšen, ili namamljen na crnogorsku stranu da zaśedi bude uhapšen, Jovan Milović–Bailo, koji u istrazi i tokom suđenja saopštava dragocjene podatke o jednome od održanih zavjereničkih skupova u Kotoru i tamo prisutnim licima.
U vezi s kasnijim spekulacijama, koje su se tu-i-tamo pojavljivale u javnosti, da su još tada, dakle u oktobru 1907, angažovani dobrovoljci koji bi Dakovića, po pronalasku u Boki kotorskoj, na licu mjesta ubili, zanimljiva je sljedeća izjava koju je pribilježio N. Škerović:
„10. oktobra 1952. posjetio sam u Titogradu Sava Radulovića, sudiju u penziji, koji je bio član Isljedne [Išljedne] komsije 1907. za ispitivanje bombaške afere. Radulović mi je, tom prilikom, u prisustvu majora u penziji Mihaila Markovića iz Titograda, među ostalim, rekao da je u toku policijskog isljeđenja ‘tražen i nađen ubica za Marka Dakovića’. Radulović nije kazao ko je tražio ubicu, a ni ime toga čovjeka.
Čovjek koji je pristao da izvrši ubistvo Dakovića, priveden je Knjazu, kome je objašnjeno šta je u pitanju. ‘Knjaz se toliko uzbudio’, veli Radulović, ‘da je otjerao i posrednika i pripremljenog ubicu, vičući snažno, da ON NEĆE DA SE PROLIVA KRV’. Savo Radulović je bio poznat kao čovjek kome se može potpuno vjerovati”.
* * *
Poput Srbije, Austro-Ugarske, ni saradnja Turske na izručenju „bombaša” nije se realno mogla očekivati. Zbog toga je, dakle radi poćere za „bombašima”,na njezinoj teritoriji takođe primjenjena taktika prikrivenih upada – ovoga puta jedinicâ iz sastava Vasojevićke brigade Crnogorske vojske.
„Vaso Ćulafić nije uhvaćen na crnogorskoj granici, već je Radomir Vešović, sa jednim odredom vojnika, prešao dublje na tursku teritoriju i uhvatio Ćulafića”, piše Jovan Đonović („Ustavne i političke borbe u Crnoj Gori 1905-1910”, Beograd 1939, str. 136).
Prema Nikoli Škeroviću, u to vrijeme major (komandir) Radomir Vešović, koji je po hitnome postupku imenovan za pograničnoga komesara, „ne oklijevajući, preduzeo je opsežne mjere”. Stavio je u pokret kompletno mobilisane bataljone – Velički, Polimski i šekularsko-trepački. „Nekoliko grupa naoružanih vojnika narodne vojske, pod voćstvom oficira, pouzdanih nižih činova ili žandarma, prebacio je Vešović na tursko zemljište” (str. 293).
Da bi Vasu, te njegovome sinu Marku Ćulafiću, ušao u trag – a bježali su u pravcu Plava turskom stranom granice, Vešović na diskretan način kontaktira tamošnja povjerljiva lica. Neki mještani sa turske strane granice su zaista i dojavljivali o kretanju dvojice Ćulafića. „Po iskazu sina Vasova, Marka Ćulafića, datom na saslušanju 11. novembra 1907. godine”, piše N. Škerović, „Vaso je, sa družinom, svratio ‘u kuću nekog Džudovića u Gornjoj Ržanici’ i tu su zaspali. ‘Kad smo se probudili kod sebe ne nađosmo oružje. Mi smo iskočili, a vojska je nas opkolila i uhvatila; i svezali su nas; i otalen poveli u Andrijevicu” (str. 295).
Komandir Vešović, nakon uspješne akcije hapšenja ukupno četvorice Ćulafića, Andrije Pantovića – iz Polica, tada u Turskoj, te Milosava Raičevića, predlaže za nagrade čitavu listu plemenskih kapetana vasojevićkih, tamošnjih starijih i mlađih oficira i podoficira iz svih pet kapetanijA (DACG, MUD, Br. 6176-07).
Pretpostavka da Turci neće sarađivati na hvatanju onih koji su namjeravali da u Crnoj Gori izazovu krvoproliće bjelodano će se pokazati 1909, kada su dali politički azil u Skoplju Nikoli Mitroviću, kolovođi „vasojevićke afere”; a već početkom naredne godine u Solunu su uzeli pod zaštitu T. Božovića i J. Đonovića – o njima se brinuo lično tamošnji valija.
Iz Kaznenoga zavoda „Jusovača“ u Podgorici 27/28. februara 1912. pobjeglo je 10 osuđenika, među njima i trojica „bombaša“ – Mihailo Ivanović, Đuro Vojvodić, Mihailo Đonović; ostali bjegunci su iz „vasojevićke afere”. Dokopali su se Turske, sa kojom će Crna Gora pola godine kasnije stupiti u rat. A trojica „bombaša” u bjekstvu, od Turaka, primljeni su – kao najmliji! Da li je ocjena prećerana?
Dopisnik srpske „Politike” iz Skadra bilježi izjavu jednoga od bjegunaca, koga ne imenuje. U tekstu „Begstvo iz Jusovače”, objavljenom u izdanju od 13. marta 1912, navodi se da su se „na granici odmah susreli sa turskom stražom” a „u Tuzi su nas dočekali srdačno”. „Za put u Skadar odredili su nam naročiti ratni brod u koji smo se ukrcali i doputovali ovde, gde su nas turske vlasti isto srdačno primile”.
Dva dana kasnije, oglasio se Đuro Vojvodić. Njegovo pismo uredniku „Politike” objavljeno je pod naslovom „Kako smo se spasli?” Tu Vojvodić piše: „U Tuzima su nas turske vlasti dočekale i preduzele sve mjere da nam se što rđavo ne dogodi. No, kako je naša koruptivna vlada potkupila ljude dâko bi nam došla glave – Miraš Ljuca je glavni potkupljenik – to su nas vlasti u Tuzi 1. ovog mjeseca [1. marta 1912] dopratile sa taborom vojske do Humskog blata po noći, a odatle smo se ukrcali u čamac i odveli na mali tursku ratnu lađicu, koja je naročito za nas poslata i sa njom u samu zoru 2. o. mj. stigli smo u Skadar. Nemam mogućnosti da opišem gostoljublje njihovo; vjerujem, sve da smo bili njihovi podanici negđe izvan njihove države zatvoreni, pa da smo ovako izbjegli ropstvo, ne biše nas bolje i svesrdnije primili i dočekali. Istoga dana smo bili Ivanović, Đonović i ja kod valije, koji nas je srdačno primio”.
* * *
„Crnogorska omladina na školovanju u Beogradu budno je pratila događaje u zemlji. Ona je sve više dobijala volju da utiče na politiku svoje zemlje. HTELA BI DA BUDE I SEJAČ IDEJA I BORBENA MAŠINA”, zapisao je Jovan Đonović i dodao: „Sumnjala je u dobre namere Kneza i njegove okoline. Činilo joj se da je cela ustavna igra [donošenje Ustava 1905. i uvođenje izbornoga parlamenta i vlade – prim.a] sračunata da prikrije staro samodržavlje” (str. 59).
Međutim, „crnogorske omladine na školovanju u Beogradu” nije nikada istovremeno brojala više od njih 15-20. Oni su od srpske vlade – preko tamošnje štampe – nametani kao crnogorski politički faKtor. Neki su se za „omladince” izdavali čak i u ozbiljnim godinama, dok je M. Daković 1907, dakle u vrijeme „bombaške afere”, bio – i oženjen!
Nema sumnje da su postojale neuporedivo prizemnije motivacije kolovođa „omladinca” od javno deklarisanih. Utoliko su ih lakše opravdavali ukoliko su ih mogli prikazati kao „opšte”. Prema tvrdnji Vukašina R. Perovića, 1950-ih skupa sa Đonovićem člana emigrantskoga Srpskoga istorijsko-kulturnoga društva „Njegoš” u SAD – Đonović, Daković, Božović i ostali „smatrali su da ima da se svrgne dinastija Petrović-Njegoš, pri čemu je u stvari dinastija Karađorđevića snažnije postavljena više kao fasada ličnih ciljeva nego uverenja” („Prva četnička enciklopedija”, knj. I-3, Minhen 1972, str. 411).
Perović je već ostarjelome Đonoviću zamjerao sljedeće: „Đonović je zaboravio da naglasi da je prvi i poslednji put u istoriji Crne Gore bila, upravo po želji knjaza Nikole obrazovana ‘ustavna’ vlada od najodabranijih Crnogoraca što se tiče stručnog i političkog obrazovanja. Međutim, ako se uzme u obzir da nijednoj susetki tadanje Crne Gore nije bilo prijatno videti harmoničan odnos vladara Crne Gore i Narodne skupštine, gde se tada mogla da čuje van Crne Gore i reč samog Đonovića, onda je jasno da se ovim političkim leptirima bilo lakše zakrivati iza kneževskih ambicija i sujete Nikole Petrovića-Njegoša, nego izraziti sud o sebi, što je došlo do izražaja u onom momentu kad su ovi narodni prvaci počeli da u odnosu na kneza Nikolu odigravaju onu ulogu koju su samo prišivali njemu u odnosu na narod Crne Gore, kao da ispodprosečnosti mogu igrati uloge diktatora” (str. 420).
Nakon 1918, navodi dalje ovaj autor, „Jovan Đonović je ‘muzao’ levičare, desničare i masone, da bi u dogovoru s kraljem Aleksandrom [Karađorđevićem] oglasio sebe vođom Republikanske stranke u Crnoj Gori i tako je vodio monarhističkim stazama, valjda zato što je kralj Jugoslavije posedovao ‘dublji džep’ od kralja Crne Gore” (str. 423).
Što se tiče citirane knjige Đonovićeva, objavljene 1939, dr Ivan-Ivo Jovićević je zapisao da je „finansirana iz dispozicionog fonda”. Jovićević je takođe bio beogradski student. Sa Đonovićem i ostalima potpisnik je proglasa „Riječ crnogorske univerzitetske omladine o prilikama u Crnoj Gori” od 7. aprila 1906. god. Međutim, kada su počeli da pominju prevrate i bombe, te kada je vidio da „omladinom” iz pozadine upravlja srpska vlada, Jovićević ih napušta. U svakome slučaju, Jovićević je neko ko ih je veoma dobro poznavao.
„Dakovićeva mržnja naspram Knjaza bila je lične prirode”, zapisao je Jovićević u svojim memoarima („O ljudima i događajima, 1892-1936: sjećanje jednog federaliste”, Cetinje 1995). „Naime, njegov otac, Akim Daković, bio je plemenski kapetan na Grahovo, pa je kupio daciju [porez], kao što su radili i ostali plemenski kapetani. Jedne noći, dođe na Grahovo Državna kontrola i utvrdi da je on pronevjerio državni novac. Knjaz Nikola, naravno, digne ga sa službe. Isti slučaj bio je i sa ocem Jovana Đonovića, koji je pronevjerio državni novac kao upravitelj fabrike za popravku oružja (koja se nalazila na Obodu, do mlina zvanog Skala), te i njega knjaz Nikola digne sa službe” (str. 50).
Veliki bosanski književnik Abduhalh Sidran bi rekao: „Posvađaju se oko para, a raziđu zbog ideoloških razlika”.
Uostalom, pronevjere novca će, između ostaloga, biti i uzrok definitivnoga raskola između Marka Dakovića s jedne, a s druge Jovana Đonovića i Todora Božovića…
(Kraj u sljedećem nastavku)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR