BOMBAŠKA AFERA (20): Srpski ministar Dakovića i družinu nazvao „austrijskim agentima”!

Piše: Vladimir Jovanović

Kombinovanim mjerama i radnjama – ultimatumom Beogradu da udalji Todora Božovića, Jovana Đonovića, Marka Dakovića i još neke iz Srbije, ubistvom ražalovana majora, zavjerenika Nikole Mitrovića u Skoplju, te amnestijom većine osuđenika iz „bombaške“ i „vasojevićke afere“ – subverzivno „đačko“, „omladinsko“ i-ili „emigrantsko“ pitanje za Knjaževinu/Kraljevinu Crnu Goru u 1910. uglavnom je skinuto sa dnevnoga reda. Nekolicina, ostavši na platnome spisku dispozicionoga fonda Vlade Kraljevine Srbije, uživaju i dalje naklonost srpske štampe i održavaju privid aktivnosti – ali, sve to, sada ne brine Cetinje.

Aktom tek krunisanoga kralja Nikole o pomilovanju 24. avgusta 1910, od ukupno 19 osuđenih emigranata „bombaša“, nijesu obuhvaćeni jedino: T. Božović, J. Đonović i Simo Šobajić. Izvjesno vrijeme, niko od amnestiranih nije se vratio u Crnu Goru. Istaknutiji se obavezuju na Mitrovićevu pogrebu 26. avgusta 1910. u Skoplju, da amnestiju neće prihvatiti dok se ne oslobode preostali zatočenici u „Jusovači“ – uključujući Andriju Radovića i Mihaila Ivanovića, vođe „klubaša“. Međutim, „djelimično pomilovanje je manevar kralja Nikole sa ciljem izazivanja rascjepa među emigrantima i članovima Narodne stranke“, piše dr Novica Rakočević, dodavši da je „Kralju i njegovoj okolini poznato da postoji razmimoilaženje u redovima crnogorske školske omladine i emigracije“ („Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1903-1910”, Cetinje 1981, str. 129).

Sumnjičavi pogledi upućuju se na Dakovića. Jedan je od kolovođa „bombaša”, a ipak amnestiran? Prozivaju ga da se u dnevnome listu „Politika” o svemu očituje. „Mi smo u vrlo teškom položaju, počeo je sumorno Daković, čim mu se naš saradnik obratio pitanjem: Šta sada misle činiti crnogorski emigranti?” U izdanju od 9. septembra 1910. je objavljen intervju sa Dakovićem. „Mi gledamo samo na to ima li znakova za poboljšanje stanja u našoj domovini”, kazao je. „Ako ova pomilovanja ne bi značila početak rada na povraćaju redovnog stanja u Crnoj Gori, onda ne samo što su beznačajna, nego bi to bio još jedan akt sprdnje s ljudima, njihovim dostojanstvom i njihovim životima”.

„Naši drugovi, koji su pušteni iz tamnice, nisu vraćeni u ona prava koje svaki slobodouman čovek ima; štaviše, svi su do jednog internirani i njihovo je celo kretanje ograničeno samo na nekoliko koraka po kući. Ne može se pretpostaviti da bi se i s nama drukčije postupalo”, rekao je Daković. „Izvesno je da će biti nekih koji će, umoreni borbom, primiti ovaj akt [pomilovanjâ] kao pomirenje s ličnim režimom. Ali, za slobodoumne elemente Crne Gore, to eventualno prečišćenje može značiti samo dobit”.

Sredinom 1911. u Beogradu je pokrenut „Naprijed“, deklarisan kao „nezavisni list slobodnih Crnogoraca“. U programskome cilju navode da se „kreće stazom pravilno i duboko shvaćenih INTERESA SRPSKE NACIJE“ i da će „u svim pravcima suzbijati SEPARATISTIČKE TEŽNJE“. Podgrijana je, dakle, stara retorika, no ni izdaleka nema rezonance kao prethodnih godina.

Reklo bi se više rutinski, nego sa ogorčenjem, „Cetinjski vjesnik“ piše: „Čiji je organ taj list, ko ga plaća, izdržava, potpomaže i na njem sarađuje? – veoma je lako pogoditi“. U komentaru od 28. juna 1911. se još veli: „U vremenu kad Crna Gora, bez ikakve svoje krivice, ima na vratu neopravdano neprijateljstvo čitavoga Turskoga carstva, naša terazijska braća hitaju sestri Crnoj Gori u pomoć sa pokretanjem lista u sred Biograda! I na to nebratsko preduzeće imaju smjelost da stave crnogorsku firmu, kao da uopšte ima Crnogorca, ma kakav on uopšte bio nezadovoljnik, koji bi kad bilo tako nešto učinio protivu svoje Otadžbine“.

U toj, 1911. godini, „crnogorski studenti i emigranti u Beogradu održali su četiri kongresa“, ali „ispoljene razlike i međusobne rasprave i optuživanja doveli su do RASCJEPA“. To se desilo najkasnije 8. novembra 1911, tokom jednoga od „kongresa“, kada, piše N. Rakočević, „DOMINIRA NOVČANO PITANJE, koje su na dnevni red postavili protivnici Marka Dakovića, emigranti: Mitar Đurović i Danilo Gatalo“ (str. 134).

Đurović i Gatalo su bili ministri u prvoj, kratkotrajnoj „klubaškoj“ Vladi Marka Radulovića – Đurović ministar finansija, a Gatalo ministar vojni. Vlada je podnijela ostavku jer nije bila saglasna sa odlukom Knjaza da za brigadira unaprijedi bjelopavlićkoga prvaka, majora Blaža Boškovića. Đurović je, kao „bombaš“, osuđen na 11 godina robije u lakome okovu. Nakon amnestije će doći u Beograd. Sada su Đurović i Gatalo optuživali Marka Dakovića, te njegovu desnu ruku – Sima Šobajića, „bombaša“, osuđenoga na vječitu robiju – za pronevjeru namanje 7.630 srpskih dinara; radi poređenja, primjerak „Politike“ u to vrijeme košta 5 para.

Akciju Đurovića i Gatala na kompromitaciji Dakovića inspirišu T. Božović i J. Đonović. Prema dogovoru sa Milovanom Milovanovićem, srpskim ministrom vanjskih poslova i premijerom, čiji je „uslov bio da ostane tajna, koja se ne može objaviti sljedećih 50 godina“, Božović i Đonović su radili kao plaćeni agenti Vlade Kraljevine Srbije u Americi, a Daković u Švajcarskoj. Zadatak Božovića i Đonovića je da tamošnje crnogorske ekonomske emigrante pridobiju za ciljeve „srpskoga ujedinjenja“, rušenjem kralja Nikole i nezavisnosti crnogorske države. Uloga Dakovića za to vrijeme je da u švajcarskim bankama transferiše srpski novac za izdržavanje crnogorskih političkih emigranata, rasutih u Rusiji, Turskoj, Austro-Ugarskoj.

Međutim, prema tvrdnji Jovana M. Kontića, „njegova [kralja Nikole] popularnost je kod naroda Crne Gore bila ogromna, koju naročito karakteriše jedan slučaj iz političke borbe Đonovićeve u Americi; na nekom zboru, jedan njegov najuži zemljak, Crmničanin, reći će jednom prilikom: ’Mnogo volim ovoga moga Đonovića i ponosim se s njim, ali KAD POČNE DA NAPADA KRALJA NIKOLU, NE BI MI BILO MNOGO DA GA ZADAVIM GOLIM RUKAMA’“.

U članku napisanome u povodu Đonovićeve smrti, četnički emigrant J. M. Kontić, o teškoćama na koje se ranih 1910-ih Đonović i Božović susrijeću u svojoj agitaciji, veli: „Jako isticanje pojma Srpstva, a zanemarivanje Crnogorstva, opet je, ponekad, izazivalo reakciju. Dok je Đonović jednom takvom prilikom prisutnima na skupu vatreno izlagao svoje političke poglede na srpsko jedinstvo, u jednom kraju se Božović oštro objašnjavao sa njihovim zajedničkim zemljakom. Po završetku svoga govora prišao im je Đonović i upitao o čemu se radi. RAZJARENI CRNOGORAC JE UZVIKNUO DA JE ON SAMO CRNOGORAC I DA NJEGA VREĐA TOLIKO ISTICANJE SRPSTVA“ („Jovan Đonović”, „Glasnik Srpskog istorijsko-kulturnog društva ‘Njegoš’", sv. 11, Čikago 1963, str. 5).

Vratimo se „novčanom pitanju“, aferi o kojoj emigranti novembra 1911. žučno raspravljaju u Beogradu. Još prije Božovića i Đonovića, boravi u Americi i Šobajić. Tamo su od Crnogoraca, pretežno zaposlenih u rudokopima, skupljani „dobrovoljni prilozi“ i transferisani i preko računa u švajcarskim bankama – kojima Daković ima pristupa. „Novac je primio Simo Šobajić, a povjerljiva PREPISKA O NOVCU IŠLA JE PREKO MARKA DAKOVIĆA, KOJI JE I RUKOVODIO NJEGOVOM UPOTREBOM“, piše N. Rakočević. „Takvim načinom rada nijesu bili zadovoljni crnogorski emigranti u Americi, Božović i Đonović“.

„Bivši ministri Đurović i Gatalo dobili su, od Božovića i Đonovića, kao i nekih drugih prijatelja pokreta, preporuku da se ’bez galame i povjerljivo’ obavijeste o načinu dobijanja novca i njegovom trošenju i da se zajedno sa predstavnicima emigranata i studenata u Beogradu sporazumiju da se novac koristi u svrhe za koje je upućen. Kako izgleda, Đurović i Gatalo su to jedva dočekali, pa nijesu postupili po preporuci, nego su, ne birajući sredstva, počeli širiti glasove kako je NOVAC ZLOUPOTRIJEBLJEN. Tako je pitanje novca iznenada postalo glavna tema na kongresima. Na zahtjev Šobajića i Dakovića formirana je komisija da ispita stvar. Komisija je našla da je Šobajić rukovao novcem ’savjesno i u interesu pokreta’. Takvim nalazom nijesu bili zadovoljni Đurović i Gatalo, pa su tražili da se obrazuje nova komisija i da se na kongresu o svemu detaljno raspravlja. Kongres, međutim, nije prihvatio taj njihov predlog, već je zauzeo stav da se prihvati izvještaj komisije“ (str. 134).

Nezadovoljni – Đurović, Gatalo i njihova grupa su napuštili „kongres“. Ostatak prisutnih je usvojio rezoluciju, đe se čak pet od ukupno sedam tačaka odnosi na opravdavanje novčanih transakcija Šobajića – tačnije Dakovića – ali se, istvoremeno, napominje da „kongres ne može propustiti ni ovu priliku, a da ne izrazi svoje duboko gnušanje i najoštrije osudi DANAŠNJI REŽIM U CRNOJ GORI, KOJI SE NA KRVI, OKOVIMA I PLJAČKI NAŠEG NARODA ODRŽAVA’“ (str. 135).

„Bombaši“ u emigraciji se tada dijele i de iure na dvije grupe. Daković i njegovi osnivaju udruženje „Rad i Sloboda“, dok Božović i Đonović, po svemu sudeći, pristupaju „Privremenoj Narodnoj stranci“, koju oličava samoproglašeni „potpredśednik“ – predśednika nije bilo – Mitar Đurović. U Americi, Božović i Đonović jedno vrijeme izdaju i list naslovljen kao nekadašnje glasilo Narodne stranke – „Narodna misao“.

Prema nekim tvrdnjama, između „bombaša“, emigranata u Beogradu koji su djelovali kao agenti srpske vlade – i pretežnoga dijela nekadašnjega rukovodstva Narodne stranke, tačnije „klubaša“, navodno nikada nije postojalo akciono ni ideološko jedinstvo, čak ni 1907. god. Savić Marković-Štedimlija je 1936. tvrdio da su „u bombaškoj aferi osuđeni nekolicina istaknutih prvaka klubaške stranke, većinom ljudi koje su bombaši sami uvukli i bez njihovog saučesništva u aferu da bi joj dali veće razmjere i značaj, a svoj pokret prikazali kao pokret masa“.

„Zbog toga su oni, za koje je nesumnjivo dokazano da su učestvovali u pripremi zločina, u svojim iskazima teretili svakog za koga su se sjetili, a znali su da pripada klubaškoj stranci, nadajući da će tim angažovati i samu stranku za svoje ciljeve i uvući je u zavjeru;a neki terećeni klubaši su – nadajući se odrješujućoj osudi – svojim držanjem i izjavama htjeli da se popularišu, u izvjesnom smislu, kao mučenici ne odričući veze sa zavjerenicima. Klubaši su, vidjeći, konačno, o čemu se radi, počeli, poslije osude, otvoreno ustajati protivu omladine, da se ne samo stavljala u položaj najvećih neprijatelja države, nego je, svjesno ili nesvjesno, bila u službi ondašnjeg neprijatelja cijeloga Slovenstva“ („Crna Gora u Jugoslaviji“, Zagreb, 1936, str. 76).

Marković ovđe konkretno misli na istaknutoga „klubaša“, Mihaila Ivanovića – koji će se javno distancirati od „omladine“, a svjesna ili nesvjesna uloga „u službi ondašnjeg neprijatelja cijeloga Slovenstva“ odnosi se na Austro-Ugarsku. U prilog tome, Marković piše da „čim je [krajem septembra 1907] došao u Kotor, Daković se javio ondašnjem šefu policije, Jaroslavu Buharu, sada u Moravskoj Ostrovi, Čehoslovačka, koji je bio detaljno upućen u čitavo preduzeće s bombama“, te da je „zahtjev crnogorske vlade, da se saučesnici u bombaškoj aferi izdadu Sudu na Cetinju, bečka vlada odbila, te ih je predala svome sudu u Kotoru, koji ih je oslobodio odgovornosti donijevši rješenje u kojem stoji da ’bombe nijesu ni nošene’“ (str. 75).

Što se tiče Mihaila Ivanovića, bivšega sudije, poslanika, ministra unutrašnjih poslova u „klubaškoj“ Vladi Andrije Radovića – nakon bjekstva iz „Jusovače“ 27/28. februara 1912. on će doputovati u Beograd. Tu mu, izvjesni ruski novinari, pripisuju jednu ekstremističku izjavu objavljenu u štampi. U velikosrpskim krugovima izgleda vjeruju da bi Ivanović – obrazovan, cijenjen i s nesumnjivim autoritetom ne samo u Kučima – mogao odigrati ulogu lidera obnovljene političke emigracije. Međutim, prenerazivši ostatak emigracije i srpsku javnost, Ivanović 22. jula 1912. upućuje, kako je istaknuo, „PROGLAS NA SVE CRNOGORCE“ . Veli da će pokušati „ne bi li se pomoglo Kralju [Nikoli] da izađe iz ove preteške situacije koja PRIJETI OPSTANKU CRNE GORE DRŽAVE“. Ivanović tvrdi da je Narodna stranka „neopravdano oglašena antidinastičnom“, te da su „njeni prvaci nevino osuđeni u bombaškoj aferi“.

„Ostajem na čisto ustavnom, lojalnom, zakonskom gledištu, ne ratujući protiv dinastije [Petrović-Njegoš], vjerujući da u Crnoj Gori nema antidinastičara, jer je dinastičko pitanje davno riješeno – takvo pitanje mogu potrzati neozbiljni ljudi koji pojma nemaju o Crnoj Gori i njenoj Dinastiji, koja je s narodom srođena i spojena nerazdvojnom vezom“, poručuje Ivanović.

„Analizirajući Ivanovićev proglas“, piše N. Rakočević, „pojedinci su izvodili zaključak da [sudski] procesi u Crnoj Gori, u kojima je bio osuđen i Ivanović, nijesu bili rezultat zavjere Crnogoraca, nego su bili inspirisani sa strane“ (str. 137). Naime, u tekstu „Kralj Nikola i Crnogorci. – Povodom proglasa Mih. Ivanovića“, srpska „Politika“ piše: „Proglas g. Mihaila Ivanovića, bivšeg crnogorskog ministra i osuđenika u tzv. bombaškoj aferi izazvao je mnoge razgovore i komentare ne samo među crnogorskom emigracijom, koja se POSLE TOGA PROGLASA JOŠ VIŠE POCEPALA, nego i u našim, srbijanskim krugovima.

Gospodin Ivanović je, pre pet meseci, sa još devetoricom drugova, utekao iz podgoričke ’Jusovače’. Ostalo je neobjašnjivo zašto tom prilikom nisu utekli iz Podgorice i ostali Ivanovićevi drugovi, kada je begstvo, kako izgleda, bilo i za njih tako isto lako i bezopasno, kao i za ovu desetoricu koja su se dočepala slobode. Prvi put se tad čulo za g. Ivanovića tek povodom njegovih izjava u ’Birževijim vjedomostima’ u kojima je on, sa još dvojicom svojih drugova iz kabineta, napao i optužio kralja Nikolu strahovitije nego iko dotle. Dokazi na koje se on tom prilikom pozvao bili su nesumnjivi, stvari koje je otkrivao postale su očigledne. Po tim izjavama bivših crnogorskih ministara, kralj Nikola je jedini tvorac svega zla u Crnoj Gori. A SAMO DESETAK DANA DOCNIJE, IVANOVIĆ JE SMATRAO ZA SVETU DUŽNOST DA IZJAVI KAKO JE ON NAJVERNIJI PODANIK KRALJA NIKOLE“.

Citirana je izjava neimenovanoga, „jednog od naših [srpskih] najpoznatijih političara“. „Pod pretpostavkom da bombaška afera nije inscenirana od [crnogorske] vlade“, kazao je taj političar, „Crna Gora nije prva u kojoj bi se legalno borilo protiv jednog nasilničkog režima. Strašno je samo što se dotle moralo doći, ali nije sramno reći, kad se čak i takva sredstva moraju upotrebiti za slobodu naroda. I kad g. Ivanović sada tvrdi da u Crnoj Gori nema antidinastičara i da ni jedan neće i ne želi da se bori protiv kralja Nikole i njegovog režima, onda ne znači li da se TIM POTVRĐUJU OPTUŽBE S CETINJA DA JE BOMBAŠKA AFERA STVORENA POD TUĐIM UTICAJIMA I DA JOJ POREKLO TREBA TRAŽITI NA ONOJ STRANI NA KOJU JE S CETINJA PRSTOM UKAZATO?“

„Uopšte, kroz celu izjavu g. Ivanovića“, komentariše srpska štampa, „provejava naročita pomirljivost prema kralju Nikoli sa koga hoće da se skinu svi grehovi i da se nabace jedino na njegove ministre za poslednjih pet godina. Još pre godinu dana izbili su glasovi da će između Narodne stranke i kralja Nikole doći do pomirenja. Sa izlaskom g. Ivanovića iz tamnice, izgleda da je akcija za takvo pomirenje pojačana“.

Reagovalo je udruženje „Rad i Sloboda“, blisko Dakoviću, odbačujući poziv Ivanovića na pomirenje s Kraljem. Tvrde da se oko „Rada i Slobode“ iskuplja „sva crnogorska omladina u Srbiji, Turskoj, Austro-Ugarskoj i Rusiji, a tako isto i svi crnogorski argati u Americi“; navodno, da broji „nekoliko hiljada organizovanih članova i masu pristalica u Crnoj Gori i u emigraciji“. Tu se kaže da „Crna Gora ne liči više na državnu zajednicu, nego na groblje i kosturnicu ljudi, na poprište zverova i neljudi“.

„Gospodin Ivanović naglašuje legalnu i lojalnu borbu svoje stranke do sada, pa i dalje ostaje pri njoj, pozivajući i ostale Crnogorce u pomoć. Mi odmah i opravdano izjavljujemo: da JE LEGALNA BORBA U CRNOJ GORI ISKLJUČENA I NEMOGUĆNA I BESPREDMETNA. U zemlji, gde mesto Ustava i zakona vlada ćef i bes samovoljnog vladaoca i jedne pomamne gomile koja se voljom vladaoca dočepala vlasti; gde su uništena prava naroda a životi pojedinaca ugroženi – tu nema mogućnosti borbe sa zakonom u ruci, tu se ne može ostati na nekakvom zakonskom zemljištu; tu su SVA SREDSTVA I OPRAVDANA I DOPUŠTENA“. Navode da im je nepromijenjeni cilj „potpuno rušenje i uništenje današnjeg i sličnog režima u Crnoj Gori“, uz poruku:

„Težićemo i radićemo sve što nam u tome pravcu bude stajalo na putu, pa bilo da su to pojedinci, vlade, vladar ili dinastije“.
Međutim, malo ko ih je više uzimao za ozbiljno. I prije 11. aprila 1913, kada je objavljena amnestija ostatka osuđenih u „bombaškoj aferi“ – uključujući i emigrante Božovića, Đonovića i Šobajića, neki od „klubaša“ su rehabilitovani i dobijanjem položaja i funkcija u državnoj upravi, postaće i ministri, a Andrija Radović – premijer. Za razliku od Božovića i Đonovića, te Šobajića, a svečanim zakletvama uprkos, Marko Daković, amnestiran još 1910, vraća se pokajnički u Crnu Goru. Najkasnije do jeseni 1913. postaje advokat na Cetinju, ponaša se kao lojalni građanin koji subverzivne ideje i akcije pripisuje nestašnoj mladosti.

Politički će se Daković reaktivirati nakon povratka iz austrougarske internacije, krajem 1918, kao član zloglasnoga Izvršnoga odbora tzv. Podgoričke skupštine, koji je nekih šest-sedam mjeseci doslovno žario i palio Crnom Gorom, uspostavljajući sistem terora, vansudskih ubistava, mučenja, silovanja, pljačkanja i utamničenja političkih protivnika – „zelenaša“. Bio je 1919. član „privremenog narodnog predstavništva“ i od 1920. poslanik Demokratske stranke u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS. Početkom 1923. je obrazovao grupu „nezavisnih“ poslanika, no na izborima te godine se ne kandiduje i povući će se iz javnoga političkoga života. Tu apstinenciju novinar Pantelija Jovović pripisuje, između ostaloga, postojanju „aluzije na njegovu prošlost, koja, svakako, nije bez veze sa izvesnim fondovima” („Crnogorski političari – portreti”, Beograd 1924, str. 24).

Postoje i drukčija mišljenja; dr Vukašin R. Perović, crnogorski četnik u emigraciji, iz svojih razloga ogorčen na lik i djelo „bombašâ” i uništenje crnogorske kraljevine 1918, o razlozima Dakovićeva udaljavanja iz aktivne politike – sve dok ga 27. marta 1941. nijesu reaktivirali kao pučističkog „ministra bez portfelja” – zapisaće:

„Mi još uvek ne znamo da li je Marko Daković napustio Beograd kao razočarani idealista, ili je ovaj prethodno PAO U OČIMA KRALJA ALEKSANDRA, KOJI MU JE, POSLE JEDNOG KRATKOG RAZGOVORA O KOMPLEKSU ‘IZDAJSTVA’ KRALJA NIKOLE POKAZAO PRSTOM NA BEOGRADSKU ŽELEZNIČKU STANICU – prema legendi – u revoltu. Apolitička psihologija, dve decenije kasnije, uvela je Marka Dakovića u novi šeprtljanski akt, koji se nikakvom intuicijom, a kamoli političkom logikom, nije morao da brani, da bi u njegovoj odbrani našao i svoj kraj. No, kako je radio, tako je i završio! Svi su ovi bili pomešali politiku, osvetu i patriotizam, pa su tako i završili uloge. Neslavno su završili skoro svi iz ovog komplota, kojim se snažnije izražavala nesolidnost karaktera u sleđenju svojim idealima, nego svest o značaju istorijskih fakata građenih na podvalama, da bi ‘izdajstvo’ trebalo da postane temeljem ujedinjenja Srba i Jugoslavije uopšte. Kao što revolucije ne mogu da menjaju geografiju promenom vlada i sistema, isto tako, u slučaju kralja Nikole, revolucija koja je odnela njega i njegov sistem, nije mogla da odnese narodna osećanja i reakciju na jednu nečasnu borbu protiv njega, mada u službi nacionalnih ideala” („Prva četnička enciklopedija”, knj. I-3, Minhen 1972, str. 423-424).

* * *

„Bombaška afera” biće tema žučnih javnih diskusija u Kraljevini SHS/Jugoslaviji. Ljubomir Jovanović (1865-1928), srpski istoričar, univerzitetski profesor, akademik, radikal, dugogodišnji minister u raznim resorima, napisao je u publikaciji „Krv Slovenstva: 1914-1924: Spomenica desetogodišnjice svetskog rata” (Beograd, 1924) članak „Posle Vidova dana 1914. god". Tvrdi da je srpska vlada znala za pripremanje atentata na austrougarskoga prijestolonasljednika Franca Ferdinanda. Članak dobija veliki publicitet u Americi, V. Britaniji i Njemačkoj. U Beogradu ga komentarišu „neporebnim i nerazumnim”, ali mu činjeničnu vjerodostojnost osporiti ne mogu.

Kao ministar unutrašnjih poslova srpske vlade u egzilu, Jovanović 1916. priprema optužujuće činjenice protiv „Crne ruke”. A u zborniku „Tajna prevratna organizacija: Izveštaj sa pretresa u Vojnom sudu za oficire u Solunu – po vođenim beleškama na samom procesu” (Solun, 1918) kao član „Crne ruke” pod red. br. 201 pominje se i „Marko Daković, adv[okatski] pripr[avnik]” (str. 370). Važnije za našu temu, Jovanović se, povodom polemike o svome članku iz 1924, očepao i o „bombaše“ – naravno, uključujući i Dakovića – stavljajući ih u jasan kontekst: da su oni bombe za Crnu Goru prenosili uz znanje i asistenciju austrijske policije!

To će 1927. u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS potegnuti dr Sekula Drljević, federalistički poslanik, tokom polemike sa dr Nikolom Škerovićem, poslanikom demokrata. Interesantno, Drljević, Škerović i Daković su skupa bili internaciji za vrijeme austrougarske okupacije. Škerović će, stipendiran od Srpske akademije nauka i umetnosti, obaviti arhivska istraživanja, tj. u njenome izdanju, objaviti 1964. u Beogradu panegirik „bombašima“ – knjigu „Crna Gora na osvitku XX vijeka”.

Što je Drljević 1927. u SHS-parlamentu kazao o „bombašima“? Prema stenografskim bilješkama, koje su vođene na srpskoj ekavici, obrušio se, najprije, na Škerovića: da je, nakon 1918, sa drugim „bjelašima“, „popalio preko pet hiljada kuća u Crnoj Gori“, „sa svojim drugovima, babama mećao mačku pod suknju“, a „kao direktor Gimnazije [u Podgorici] pretvarao nasilno svoje đake u razbojničku bandu“. „Zaklao si kravu Matu Pavićeviću, za ručak tebi i tvojim pljačkašima“, kazao je Drljević Škeroviću.

„Gospodin Ljuba Jovanović, eks-vođa“, rekao je Drljević, „prilikom one diskusije o poznatom sarajevskom atentatu, i povodom napada na njega, zbog njegovog članka u mesečniku ’Krv Slovenstva’ o tom atentatu sarajevskom, dao je jednu izjavu i o bombaškoj aferi, tj. o aferi crnogorskoj. U toj izjavi, g. Ljuba Jovanović je kazao: da su oni, koji su nosili bombe, poreklom iz Kragujevca, a koje su im date u Beogradu, da ih nose na Cetinje, da su ih preneli preko Austro-Ugarske Monarhije, UZ ZNANJE AUSTRO-UGARSKE POLICIJE i doneli ih do Kotora bez smetnji; I ON JE NJIH NAZVAO AUSTRIJSKIM AGENTIMA“.

Upao je tada Drljeviću u riječ Novica Šaulić, poslanik Zemljoradničke stranke iz Crne Gore: „To mu je [Lj. Jovanoviću] najsramnija izjava u životu! Zar Marko Daković austrijski agent? Sramota da Ljuba Jovanović može to da kaže!“„Gospodin Ljuba Jovanović“, nastavio je Drljević, „čekao je čitavu godinu dana, uz vrlo česte napade u našoj štampi, na bombaše, kako mi zovemo Dakovića i društvo – i oni nisu dali nikakvu izjavu“. „Na gluposti se ne odgovara!“, dovikuje Šaulić.

„Ono što kaže g. Ljuba Jovanović, koji, izgleda, da je bio blizu onih koji su bombe pakovali, ako ne i on sâm – neće biti da je glupost! Ja mislim, da g. Ljuba Jovanović, kad je kazao: ’austrijski agenti’, da je malko oštro kazao. Nema sumnje, da je bombaška afera organizovana u Beogradu. […] Ja mislim, da je g. Ljuba Jovanović suviše oštro to rekao, ali svakako je tačno to, da su oni, uz znanje austrijske policije, i uz njenu pomoć i pod njenim protektoratom, te bombe iz Beograda nosili na Cetinje“, reći će Drljević.

Uslijedila je u štampi polemika Daković-Drljević. S obzirom na poricanja uoči, tokom i nakon suđenja pred Sudom na Cetinju od 12. maja do 14. juna 1908, pa i tvrdnje, sve do naših dana, da je afera izmišljena – rezultat intrige Knjaza i njegove „kamarile“, od značaja je da Daković u toj polemici ne poriče da su im bombe dali u Srbiji, naime, kako piše, „da je pokret slobodoumne crnogorske omladine počeo na nekoliko godina pre pojave bombâ, te da su BOMBE DOŠLE KAO NASTAVAK I SASTAVNI DEO TOG POKRETA“.

„Reče [obraća se Drljeviću – prim.a], da se moj rad sastojao u učešću i organizovanju zavere koja je 1907. bombe spakovala u Beogradu i prenela ih železnicom za Crnu Goru, pa ti je čudnovato kako to da omladinci preneše bombe preko Austrije i Turske“, veli Daković. „Tebi bi isto tako čudno bilo, a da ti nije teško palo ti si mogao znati, kako su preko istih teritorija prelazile bombe i revolveri i istim putem i za istu ideju svojim pucnjima u Sarajevu, Zagrebu i Poreču objavili nastupanje današnjice“.

Drljević će u odgovoru napisati: „Priznaje [Daković] da su njegove bombe, spakovane u Beogradu a namenjene Cetinju, putovale, kao i on, preko Austro-Ugarske željeznicom. Unešene su u Austro-Ugarsku i putovale kroz Austro-Ugarsku redovnim državnim prevoznim sredstvima. Značaj ovakvog priznanja pokušavati umanjiti pozivanjem na poznate atentate u Sarajevu i Zagrebu više je nego šeretluk. Tačno je da su [Gavrilo] Princip i drugovi nosili bombe iz Srbije za Sarajevo, ali nije tačno da su se služili redovnim državnim prevoznim sredstvima. DOK SE MARKO DAKOVIĆ, SA SVOJIM DRUGOVIMA I BOMBAMA, VOZIO KROZ AUSTRO-UGARSKU I BOKU SLOBODNO, KAO KAKAV ENGLESKI TURISTA, DOTLE SU PRINCIPOVE BOMBE DALEKO OBILAZILE CARSKE DRUMOVE. Kao što je jasno da su austrijskoj policiji bile poznate i bombe Dakovića i drugova i svrha njihova putovanja, tako isto je nesumnjivo da su joj ostali do kraja nepoznati planovi Principovi. A što je najvažnije, austrijska policija, ne samo da nije ništa preduzela da Dakoviću spreči eventualno izvrše nje dela, nego čak nije ni izvestila crnogorsku vladu o akciji M. Dakovića – što je bila bezuslovna međunarodna obaveza Austro-Ugarske. Ne samo to, nego je austrougarska monarhija odbila izručenje Dakovića i drugova, koje je tražila crnogorska vlada, čim su uhvaćene bombe na Cetinju. U ovom slučaju odbija izručenje, a nakon atentata u Sarajevu traži za sebe pravo kaznene ekspedicije protivu Srbije; i Daković ipak traži sličnost između svoga preduzeća i sarajevskog atentata?!“

„Daković tvrdi da je kriva crnogorska vlada što je došlo do zategnutih odnosa između Crne Gore i Srbije, jer je, veli, zvaničnoj Srbiji prebacivala bombe. Zaboravio je samo spomenuti koju vladu na svetu koja je na bombe odgovarala pismenom zahvalnicom!“

Iste godine, na ovu temu, oglasio se i Petar Plamenac, nekad blizak „klubašima“, kasnije ministar crnogorske vlade u egzilu, deklarisani „zelenaš“. Kako smo viđeli, on je, pred Sudom za suđenje anarhističkih zločina Knjaževine Crne Gore, kao branilac zastupao petoricu optuženih – među njima Andriju Radovića i Jovana Đonovića.

„Ja sam branio u tom procesu optužene i pročitao sam sva akta. Znam cijelu aferu u najmanjim detaljima“, napisao je Plamenac. „JEDAN OD OPTUŽENIH, KOGA SAM JA BRANIO, KAZAO MI JE DA JE BIO [1907] U KOTORU, TU MANIPULIRAO S BOMBAMA, I NOSIO IH U ŠKALJARE KOD KOTORA DA IH PRIKRIJE I STAVI NA MJESTO ODAKLE IH JE LAKŠE BILO PRENIJETI NA CETINJE. JA TVRDIM DANAS DA AFERA S BOMBAMA NIJE IZMIŠLJENA, da su bombe koje su na sudskom stolu stajale kao corpora delicti bile iz Kragujevca; i da su izvjesni zvaničnici – i to u ono doba neobično visoki – za njih znali. Kad bi Ivanović i Radović, dva glavna optužena i osuđena u aferi sa bombama, kazali da je afera bila izmišljena, oni bi se ogriješili o istinu i svoje poštenje“ („Nova Evropa“, tom. 16, Zagreb 1927, str. 100).

* * *

Citirane polemike iz 1927. u osnovi su inicirane pojavom knjige „Cetinjska bombaška afera u vezi sa zagrebačkim procesom”, autora Steva Lopičića. On je nekoliko neđelja u jesen 1907. bio u Išljednoj komisiji koja je ispitivala osumnjičene „bombaše”, dok oni nijesu došli pod nadležnost Suda. Lopičić je diplomirani pravnik, bio je sudija, a prije izbijanja „bombaške afere” načelnik u Ministarstvu unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore.

Vijest o hapšenju Stevana Rajkovića, te postojanju zavjere, Lopičiću saopštava pretpostavljeni – ministar unutrašnjih poslova Lakić Vojvodić. Lopičića tim povodom pozvaju u Dvor, đe su knjaz Nikole, knjaginjica Ksenija, princ Mirko, prijestolonaslednik Danilo, eks premijer Lazar Mijušković, Jovo Popović, brigadier Janko Vukotić, Lazar Tomanović. Nakon toga, Lopičića postavljaju za isljednika. On odlazi na drugi sprat Oblasne uprave, đe je Rajković pritvoren i istraga počinje…

Lopićić tvrdi da mu spiskove osumnjičenih lica, na koje treba proširiti istragu, dostavlja brigadir Vukotić, a da se do njih dolazil i zlostavljanjima nekih već uhapšen