Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

Kad je bila Mojkovačka bitka: 1912. ili 1916? (3)

| Postavio/la: Antena M

Istorijski feljton Antene M.

Kad je bila Mojkovačka bitka: 1912. ili 1916? (3)

Piše: Vladimir Jovanović

„Ako Turci istaknu bijele zastave, na kasarni i po polažajima, ostaćeš na mjestu do novog naređenja. Ako, mjesto bijele zastave, odgovore vatrom, preduzmi sa četom napad na Bojinu njivu koju će ti vodiči pokazati“.

Srijeda, 26. septembar po starome, odnosno 9. oktobar 1912. po novome kalendaru. Sa tek završenom Oficirskom školom na Cetinju, potporučnik Jevto A. Ružić (1888–1981) komandir je Previške čete. „Još se ne bijaše rasvanulo kad je Durmitorska brigada zauzela polazni položaj za napad“, zapisaće u svojoj knjizi „Crna Gora u ratovima 1912-1918. i u poratnoj istoriji“ (Vindzor, 1955). „Drobnjački bataljon bio je priveden iza grebena Preprana“.

Previška četa je „izdvojena iz bataljona kao desna pobočnica“. Na vrhu Maloga Preprana – brda južno od Podbišća s kojega se može osmotriti dolina Tare ispred Mojkovca – J. A. Ružić „u sami rasvit zore“ dobija naređenje od komandanta Drobnjačkoga bataljona, kapetana Nikole Ružića, inače, svoga strica. „Pokazujući mi rukom pravac kojim ću naći drveni most na rijeci Tari, izda mi sljedeću zapovijest: ’Evo ti dva mještanina – putovođe. Zadatak ti je da zauzmeš kosu na koju će te vodiči dovesti. Tu ćeš sačekati prvi plotun naših baterija’“ (str. 37).

* * *

Turci su na Mojkovcu imali vojnički povoljnije položaje. Visoke šumovite grede śevero/istočno od Mojkovca, Uloševina i Razvršje, spajaju masive Bjelasice i Burena i prirodno zatvaraju prolaze ka Bijelome Polju dolinama riječice Lepešnice i donjega toka Ljuboviđe (na pravcu dionice savremenoga druma Lepenac – Slijepač Most – Ravna Rijeka).

Nije čudno da su na Mojkovcu Turci pokušali da brane Bijelo Polje, ondašnje Akovo. U Mojkovcu – na mjestu đe je kasnije decenijama gradska kafana – nalazila se njihova kasarna. „Mojkovac je bio najisturenije tursko uporište na ovom pravcu“; „oko kasarne u Mojkovcu i na Uloševini Turci su bili izradili nešto poljskih rovova“ i „u Mojkovcu se nalazilo oko tri bataljona nizama i bašibozuka“ („Prvi balkanski rat, 1912-1913“, knj. 3, Beograd 1959, str. 162).

„Glavni deo tih snaga je grupisan oko kasarne u Mojkovcu i na kosama severno od naselja“, navodi isti izvor, dok su na ograncima Bjelasice, jugoistočno od Mojkovca, te nizvodno Tarom, bili prednji djelovi turskih snaga. Istorijski institut JNA iz Beograda ocjenjuje 1959. da su „Bjelasica na jugoistoku i Buren na severozapadu prirodno štitili krila i bokove turskih položaja“, uz to „ti položaji nadvišavaju levu obalu Tare, te su Turcima omogućavali dobru preglednost i pružali povoljne uslove za organizaciju odbrane“.

Međutim, još treba uzeti u obzir da se neposredno duž desne obale Tare, śeverozapadno od Mojkovca, do naspram Dobrilovine, nalazilo ukupno pet turskih karaula – taj podatak navodi i književnik Božo Bulatović, Mojkovčanin, u svome romanu „Karaula“ (Cetinje, 1956). Mekića kula, jedna od značajnijih karaula – upravo je bila van Mojkovca, na području sadašnje mjesne zajednice Stevanovac.

Prema turskoj administrativnoj podjeli, Mojkovac se tada nalazio u Kosovskome vilajetu (Kosova Vilayeti), unutar Prištinskoga sandžaka (Priştine Sancağı), a ne, kako se često vjeruje – ponekad i piše – u Novopazarskome sandžaku. Na osnovu „Carske irade“, tj. zapovijesti sultana Abdul Hamida II iz 1884-1885, uz Vraneš i Ravnu Rijeku, Mojkovac je posebna nahija u kazi (srezu) Donji Kolašin (Aşağikolaşin) sa śedištem u Šahovićima, današnjem Tomaševu (Žarko Šćepanović, „Bijelo Polje“, 1987, str. 138).

* * *

ISTOČNI ODRED je naziv manevarske grupacije Crnogorske narodne vojske, prvobitno sastavljene od 4. divizije (Kolašin), zatim Durmitorske brigade iz 3. divizije (Nikšić), te jedinicâ dobrovoljaca sa turske teritorije. Cilj – strategijske operacije na śevernim granicama Kraljevine Crne Gore. Komandant Istočnoga odreda, brigadir Janko Vukotić, na početku borbi raspolagao je sa oko 12.600 boraca (Kolašinska, Vasojevićka i Durmitorska brigada, te dobrovoljci iz Donjih Vasojevića), ali su iz oslobođenih krajeva potom mobilisano dodatno ljudstvo i ustrojene nove jedinice.

Radi oslobođenja Mojkovca, snage Kolašinske i Durmitorske brigade Istočnoga odreda su podijeljene u četiri kolone tzv. Kolašinske grupe Istočnoga odreda, sa početnim zadacima: – PRVA KOLONA (Donjomorački i Kolašinski bataljoni) da ovlada ogrankom Bjelasice – Mučnicom (k. 1810), а zatim sa dijelom svojih snaga prijeđe Lim, izbije na Obrovo (trig. 1.006) poviše sela Zaton; – DRUGA  KOLONA (Gornjomorački i Lipovski bataljoni) da iz crnogorskoga sela Bjelojevići, na desnoj strani Tare, napadne turske položaje na obroncima Bjelasice bliže Mojkovcu, u rejonu Brskovo – Mjedeno guvno, te obuhvatom lijevoga krila i boka turskih snaga izbije na Rogov krš, ispred Slijepač Mosta; – TREĆA KOLONA (Župopivski, Drobnjački, Planinopivski i Drobnjački bataljoni Durmitorske brigade) da iz Podbišća direktno napadne Mojkovac i kasarnu u njemu, probije šančeve iznad njega, ovlada vrhom Uloševine i spušti se u Lepenac; – ČETVRTA KOLONA (Poljski i Rovački bataljoni) da pregazi Taru, udari na Mekića kulu, širim obuhvatom Mojkovca sa śevera ovlada Burenom i Šljemenima (k. 1463), te manevrom u nastavku likvidira eventualni turski otpor u Šahovićima.

Brigadir Vukotić je 25. septembra/8. oktobra 1912. sa glavninom tzv. Kolašinske grupe – Drugom, Trećom i dijelom Četvrte kolone, Štabom Istočnoga odreda i najvećim brojem oruđa divizijske artiljerije izvršio pokret pravcem Kolašin – Mojkovac, te predveče izbio u rejon Gornje i Donje Štitarice, dok se Prva kolona, sa vodom brdskih topova, kretala odvojeno, pravcem selo Mušovića Rijeka – Šiško jezero na Bjelasici.

Komandiru Poljskoga bataljona Kolašinske brigade prethodno je naređeno da se Štitarička četa, radi obezbjeđenja koncentracije, popenje na Šanac (Sinjajevina, 1863 m), a da – svakako radi izviđanja i prihvata glavnine tzv. Kolašinske grupe – „na liniji Polja – Podbišće – Bjelojevići isturi predstraže i rasporedi bataljon duž Tare“, no „da ko ne puca za živu glavu“.

Pored puške i bajoneta, svaki vojnik je dobio revolver iz sistema „Smith & Wesson“, odnosno crnogorsku verziju – „Montenegrin Gasser“. Vojnici su takođe zadužili šatorsko krilo, čuturicu, te uniforme od sivozelenoga štofa, dobavljenoga iz Rusije, a skrojenoga u Crnoj Gori po modelu narodne nošnje. Rjeđe su dobijali pelerine, a šinjele uglavnom samo oficiri i podoficiri. Nažalost, oko 20.000 ručnih bombi, nabavljenih 1909. u Rusiji, imale su konstrukcionu grešku i nijesu se mogle koristiti. U Kolašinu i Andrijevici su za Istočni odred bile glavne komore za snabdjevanje hranom, te municijska slagališta.

* * *

Brigadir Janko Vukotić, uživajući potpuno povjerenje kralja Nikole, odlučio je, dakle, da prelaskom Tare na širem frontu, djejstvujući po bokovima i u pozadinu turskih snaga, što više olakša glavni i najteži zadatak – direktan napad na Mojkovac, povjeren Trećoj koloni, tj. bataljonima iz sastava Durmitorske brigade.

Durmitorskom brigadom, sa matičnom komandom u Šavniku, zapovijedao je brigadir Joko Adžić, sin čuvenog junaka iz Pive Vula Adžića (1829–1875). Kao protivniku prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, brigadiru J. Adžiću su srpske trupe u decembru 1919. opljačkale imanje i zapalile mu kuću u Župi Pivskoj, šipkom od puške ga tukli i bosa gonili do zatvora u Nikšiću. Umro je 1923. god. Sin brigadira J. Adžića, Mihailo, komita Za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, diplomirani pravnik, dugogodišnji predśednik Župopivske opštine, bio je od 1938. poslanik Crnogorske federalističke stranke u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, etc.

Opšta mobilizacija Crnogorske narodne vojske je objavljena 18. septembra/1. oktobra 1912. i završena je uz oduševljenje, pjesmu i pucnjavu tri dana kasnije. Durmitorska brigada, bez Jezero-šaranskoga bataljona i jedne brdske baterije upućenih na Pljevlja, marširala je iz Šavnika dva dana do rejona Kolašina. Tu pristiže 23. septembra/6. oktobra 1912, razmještajući se u sela Lipovo i Babljak. U prskozorje 26. septembra/9. oktobra 1912. brigada je u Podbišću.

Župopivski i Drobnjački bataljoni Durmitorske brigade, sa pridodatom izviđačkom i pionirskom (inženjerijskom) četom su prvi ešalon Treće kolone. Pozadi njih postrojili su se bataljoni Planinopivski i Uskočki, uz pridodatu samostalnu brdsku bateriju i mitraljsko odjeljenje sa oruđima iz sistema „Maksim“ dobavljenim u Njemačkoj („Maxim-Maschinengewehr“). Glavnina divizijske artiljerije sa Maloga Preprana najvećim dijelom imaće zadatak da podržava njihov prodor na Mojkovac.

Tmina kišne noći, pošumljen i ispresijecan teren duž lijeve obale Tare – koja je, s obzirom na ranu jesen, većim dijelom još bila gazna – obezbjeđivao je prikrivene prilaze. No, na faktor iznenađenja se nije računalo, tim prije jer je Kraljevina Crna Gora 25. septembra/8. oktobra 1912. objavila rat Otomanskoj carevini. Uz to, nastojalo se da se, po mogućnosti, Turci u Mojkovcu predaju bez borbi. Brigadir Vukotić je na dan objave rata iz Štitarice telegrafom raportirao kralju Nikoli: „Ja sam ovđe uredio da se sjutra u 6 sati prije podne pozovu stanovnici nahije bjelopoljske, kao i posade duž Tare, na predaju; ne šćednu li, Vaša će vojska na ovom kraju prijeći granicu sjutra do 7 ura u jutro”.

Ultimatum je 26. septembra/9. oktobra, po predviđenoj satnici, zaista predat – to je bilo pismo brigadira Vukotića turskome komandantu Mojkovca sa pozivom da se preda, uz garanciju života i časti svakoga turskoga oficira i vojnika. Rok za odgovor bio je deset minuta nakon što top iz Podbišća ispali tri granate.

Turski komandant nije odgovorio na ultimatum, ali napad na Mojkovac ne otpočinje prema planu u 7 sati iźutra. „Uzrok je velika magla, koja nije dozvoljavala ni topovsku paljbu, ni nastupanje trupa sve do 10 ura prije podne“, izvještava Vukotić kralja Nikolu (Dušan D. Vuksan, „Balkanski rat – prepiska J. Vukotića“, „Zapisi“, sv. 13-16, Cetinje 1935, str. 42).
Izuzetak je bila Prva kolona, koja je oko 9,30 sati preko Bjelasice izvršila pokret na Ravnu Rijeku i za koju nije ni bila predviđena artiljerijska podrška. Ranojesenja magla u dolini Tare počela se dizati i „komandant Odreda je odlučio da u napad pređu prvo krilne kolone (Druga i Četvrta), kako bi obuhvatom omogućile Trećoj koloni da svoj zadatak [oslobođenje Mojkovca] izvrši sa što manje žrtava i napora“.

„Stoga je zapovešću bilo predviđeno: ako komandant turske posade ne odgovori na ponudu o predaji u određenom roku, otpočeće artiljerijska priprema; Druga i Četvrta kolona, pod zaštitom artiljerijske vatre, nastupaće predviđenim pravcima, a Treća će uputiti samo izviđače radi prikupljanja tačnih podataka o neprijatelju. Napad je vršen po tom planu“ („Prvi balkanski rat, 1912-1913“ , knj. 3, str. 164).

Oko 10 sati, podržana artiljerijom sa Večerinovca i Katuničkoga brda poviše Podbišća,  pokrenuta je Druga kolona na Mjedeno guvno. Četvrta kolona – sastavljena od bataljonâ Poljana i Rovčana – zagazila je Taru kod Donjih Polja, podržana sa Sinjajevine, iz rejona Bukove glave, artiljerijskom paljbom baterije „koja, zbog magle, nije imala baš precizno djejstvo“. Najjači turski otpor je bio u Podbrezovićima, na području Stevanovca. Potom je komandir Četvrte kolone „uputio Rovački bataljon preko Mekića kule na Buren a Poljski pored kuće Mušovića u Prošćenje; odjeljenje dobrovoljaca, pod komandom Sekule Boškovića, poslije oštrog sudara sa Turcima na položajima oko Vranovine, pojavio se iznenada u rejonu Ugarče“ (Pavle Milošević, „Operacije Istočnog odreda Crnogorske vojske...“, „Istorijski zapisi“, sv. 3-4, Cetinje 1972, str. 312).

U međuvremenu, stupaju u djejstvo Pivljani, Drobnjaci i Uskoci – Treća kolona. Dok kod Podbišća gaze Taru, kanonada divizijske artiljerije sa Maloga Preprana prekriva vatrom i detonacijama područje Mojkovca, a „taj prelazak svojih vojnika posmatra s lijeve obale komandant Istočnog odreda, serdar Janko Vukotić“.

Ljubo Anđelić i Jevrem Brković u knjizi „Mojkovačka vrata“ (Cetinje, 1966, str. 37) pišu: „Sjedio je on [Vukotić] kao ukupan u sedlu i pratio borbu na drugoj strani. Lijevo i desno od njega nalazili su se Dragiša Perkov Medenica i Joko Adžić, proslavljeni junaci iz rata sa Turskom od 1876. godine“.

„Kad smo izbili na označeni polazni položaj, dobro se rasvanulo“, zapisaće akter btike, tada mladi oficir, potporučnik Jevto A. Ružić iz Durmitorske brigade. „Bilo mi je hladno, ali ne od kiše koja je tiho rominjala. Ta hladnoća je dolazila od strahoradoznalosti šta će se desiti kroz koji minut. Molio sam Boga da Turci istaknu bijele zastave, kao da bi se rat završio predajom Mojkovca!

Potporučnička razmišljanja uoči prvog ratnog okršaja prekide plotun naših baterija sa Preprana. Dim u dim grunuše i turske baterije sa položaja kod Mojkovca. I čim dadoh komandom ’Za mnom – juriš – napijed!’ sa prvim korakom nestade drhtavice kao da je neko rukom iscrpio iz mog tijela. Malo zatim pokaza se gust stroj Durmitorske brigade kako se valja ka Tari“....

(Nastavlja se)

Kad je bila Mojkovačka bitka: 1912. ili 1916? (2)

Kad je bila Mojkovačka bitka: 1912. ili 1916? (1)

Ostavi komentar

0/300