Misterija iz 1954: „DUH CRNIH BRDA“ PROTIV TITA I RUSA, ZA NEZAVISNOST CRNE GORE! (2)

Piše: Vladimir Jovanović 

„It is true you have Montenegrin blood!"  

Upravo je to rekla Karla Lovćen: „Istina je da imate crnogorsku krv!”  

Kasnije one noći kad je mučki ubijen Marko Vukčić, Karla je osula bujicu na Nero Vulfa, svoga poočimom, tvrdeći da nije dobar crnogorski patriota. U revoltu otkriva da je pripadnica „DUHA CRNIH BRDA”. Vulf je šokiran.

Naravno da zna za „underground Montenegrin nationalist movement THE SPIRIT OF THE BLACK MOUNTAIN”. Ali, najbolji, tačnije jedini mu prijatelj, Marko Vukčić – šef ogranka u Njujorku – o tome da je i Karla u podzmenoj organizaciji crnogorskih nacionalista nikad ni riječ nije kazao. „Naravno, Marko me nije pominjao pred Vama“, prezrivo je rekla Karla i obrušila se na Vulfa: „Šta je, uostalom, Vama uopšte stalo do toga što narod zemlje, iz koje ste vi rodom, stenje pod jarmom ugušene slobode?!“ 

„Ja imam svoj doprinos u borbi za slobodu. Finansirao sam uglavnom kanale i sredstva koji su mi se učinjeli najefikasnijim. Ne namjeravam da ti podnosim račune. Odbio sam da učestvujem u zadnjem projektu koji mi je maglovito ponudio Marko, jer sam sumnjao u sve to. Marko je bio svojeglav, lakovjeran i previše optimističan. On je bio…“ – „Stidite se!”, prekide ga Karla. „Mrtav je, a Vi ga vrijeđate”. – „E sad je dosta!“, udari Vulf šakom o sto. „Marko nije znao s kojim snagama raspolaže u Crnoj Gori. Na velikoj udaljenosti nije mogao da ih kontroliše, da provjeri njihovu iskrenost i predanost zadatku. Sve što je mogao da zna to je da bi neko u ‘Duhu Crnih Brda’ mogao biti Titov, ili čak agent Moskve“. 

Marko Vukčić je „jedan od deset ljudi koje je Nero Vulf zvao po imenu“, a on jedini kojem Vulf dopušta da mu se obraća sa „ti“. „Vukčić i Vulf su zajedno odrasli u Crnoj Gori, a sada je ona dio Jugoslavije“. O tome 1954. Reks Staut piše u knjizi „The Black Mountain“ („Crna Gora“). Anglofona književna kritika svojevremeno nije mogla da ne primijeti i etimološku sličnost: „na srpskohrvatskome jeziku“ prezimena Vulf i Vukčić sadrže zajedničku imenicu „vuk“.

                                                                                     * * *

Nije li više no intrigantna činjenica da Staut kreira Vulfa kao Crnogorca? Autorizovani biograf objavio je Stautovu izjavu: „Dobio sam ideju da Vulf bude Crnogorac od Luja Adamiča” (John J. McAleer, „Rex Stout: A Biography“, Boston 1977, str. 278). Kako se ispostavilo, Statut je Vulfu, a da možda nije ni znao, odredio i plemensku pripadnost – Vulf je Crnogorac iz Kuča!

Luj Adamič (Louis Adamic, 1898–1951) je američki pisac slovenačkoga porijekla. Emigrira 1915. u SAD. Tamo radi kao novinar. Boravi 1932. u Jugoslaviji, uključujući i Crnu Goru, o čemu ostavlja zapise u knjizi „The Native’s Return” (1934). Na vezi je sa slovenačkim intelektualcima, protivnicima srpske diktature.

Naredne godine se vraća u SAD. U Drugome svjetskome ratu lobira za Tita i partizanski pokret. Federalni istražni biro (FBI) ga svrstava u komuniste. Američka cenzura 1950.  

abraniće objavljivanje njegove knjige „The Eagle and the Roots“. Ubijen je 1951. u Milfordu, a zločin nikad nije rasvijetljenen.
Staut je bio prijatelj sa Adamičem, koji je „opisvao crnogorskoga muškarca kao visokoga, dominantnoga, dostojanstvenoga, ljubaznoga, gostoljubivoga”. „Nije sklon radu, naviknut je da izoluje ženu, koja ima podređenu ulogu.

On je romantičan idealista, sposoban na žustre poteze kako bi izrazio svoj ekspresivni karakter.

Snažan u porodičnoj lojalnosti, ima veliki ponos, ne trpi ograničenja. Ljubav prema slobodi je njegova izuzetna osobina. On je tvrdoglav, neustrašiv, nepopravljiv, sposoban da sa velikim samopouzdanjem podrži svoje ideale. On je fatalističan prema smrti. Ukratko, Reks Staut je pronašao za Vulfa nacionalnost koja ga je dovela do savršenstva” (str. 403).

Do lika Nero Vulfa došao je Staut tek u svojoj 47. godini. Rođen je 1886. u Indijani, kao šesto od ukupno devetoro đece u porodici roditelja kvekera. Mali Reks je vunderkind, školski šampion države u gramatici i aritmetici. Iako student koji obećava, 1906. odlazi u američku armiju. Služi do 1908. na predśedničkome rezidencijalnome brodu.

Nakon toga, da bi preživio, bavi se raznim poslovima. Staut je 1910. prodao magazinu „The Smart Set“ nekoliko svojih pjesama, a između 1912. i 1918. objavljuje oko 40 drugih svojih literarnih formata u časopisima „Smith’s Magazine“, „Lippincott’s Monthly Magazine“, „Short Stories“ ili „pulp“ izdanju „All-Story Weekly“. No, egzistenciju je obezbijedio 1916. lansirajući program banke za štednju učenika koji prihvata nekoliko stotina američkih škola.

To mu donosi pravo bogatstvo: $400.000.  

Stautovi rani književni radovi uključuju romantiku, avanturu, naučnu fantastiku, ali i novele o ubistvima, tj. nagovještaje serijala o Vulfu. On se 1920-ih angažuje na javnoj sceni kao promarksistički aktivista.

Član je rukovodstva Američke građanske unije za slobodu. Bori se protiv cenzure, a za približavanje umjetnosti i književnosti masama. U tom smislu pomaže osnivanje „The New Masses“, glasila „radikalnoga marksizma“.

Ali shvata, kako jednom reče, da iza toga „stoje organizovani koumunisti, koji namjeravaju da ostanu komunisti“. Od 1926. do 1928. je u bordu direktora „Vanguard Pressa“, izdavačke kuće koja po pristupačnim cijenama objavljuje nekomercijalne naslove „lijevih klasika“. 

„How Like a God“ („Kako ličiti na Boga“), neobična psihološka storija, prva je Stautova knjiga, a 1934, anonimno, objavljuje politički triler „The President Vanishes“ („Predśednik nestaje”). Međutim, tek mu djela o Vulfu donose i slavu kod masa i priznanja književne kritike.

                                                                                        * * *

Sada upoznajmo i Nero Vulfa. Ne bez smisla za humor neki tvrde da teži „jednu sedminu tone“. Tačno je da na svoju visinu od 180 cm ima između 118 i 122kg. Ne podnosi automobile. Zabilježena je njegova izjava: „Ne vjerujem u mašine komplikovanije od kolica“. Rijetko napušta svoj dom.

„Nijesam u Ameriku došao kao siromašan. Odmah sam kupio ovu kuću“. Naime, pośeduje na Menhetnu, West 35th Street, trospratnu rezidenciju od kamena. 

Njegova poznatost nije samo zbog detektivske umješnosti. On je ekscentrik u privatnome životu. I hedonista. To značajnim djelom fascinacinira publiku širom svijeta. Najprije o hrani. Obožava haringu (alosinae) pripremljenu na nekoliko načina, zatim pikantno spremljenu patku. Ne maniše ni druge delikatese; spisak je poduži. U spavaćoj sobi doručkuje obučen u žutoj svilenoj pidžami. Obroci su redovni: ručak u 13,15h, večera obično u 19,15h ili 19,30h, rijetko u 20h. Zna se red. Na meniju je predjelo, glavno jelo, salata – nju miješa sa propisanim mu tabletama – slijedi dezert, naravno s kafom. Prezire žurbu i razgovore o poslu tokom konzumacije. Uglavnom, njegovi jelovnici i kulinarski recepti su objavljeni kao posebna izdanja sa vrtoglavim tiražima.
Jednom prilikom donijeli su mu 49 različitih brendova piva na procjenu. Na kraju, bira „Remmers“ za najbolje. Dakle, ekspert je za pivo. „Where’s the beer?“, prvi je dijalog koji mu je Staut pripisao („Đe je pivo?”). No, ne opija se. Ispijanje je ritual, svakodnevno tačno 5,7 litara piva. Istina, tokom decenija, dnevni unos smanjiće na 4,7 litara! Sve u svemu: sa 16 na 13 boca dnevno. Ima još oko piva. Na svome radnome stolu ima dugme sa zvoncetom. Pritisne ga dva puta i donose mu boce.

Čep miče obavezno sa svojim 18-karatnim zlatnim otvaračem koji vadi iz centralne fioke radnoga stola. Kompanija „A&E“ proizvodi pozlaćeni prototip njegova otvarača. 

Uz hranu i piće, strast su i orhideje. Ohrideje – priznaće jednom prilikom – „dosadne su, skupe, parazitske i temperamentne“, ali beskrajno uživa u duštvu ovih „konkubina”. Dok ga ljudi čekaju radi važnih poslova, nikada ne prekida ukupno četiri sata dnevnoga rasporeda u staklenoj bašti na vrhu svoje rezidencije: od 9 do 11h, te od 16 do 18h. Uzgaja ih u različitim oblicima i bojama, „do granice savršenstva“, a zatim poklanja – nikada ih ne prodaje. Ako među orhidejama ima omiljenu, to je vjerovatno „Phalaenopsis Aphrodite”. Primijećeno je, po pitanju drugih obaveza, da je „najviše nefleksibilan“ kada je su pitanju pokušaji narušavanja rutine njegovanja orhideja. 

Osim toga, Vulf je bibliofil. U svojoj kancelariji ima impozantnu biblioteku, od poda do plafona. Nekih 1.200 naslova. Ako nije pod pritiskom posla, obavezno čita od 11 do 13h, pa od 14 do 16h, ili poslije večere. 

A duvan? Ne, na toliku hranu i piće to bi ga zdravstveno dokusurilo. On je jedan od onih okorjelih nepušača. Štaviše, ne podnosi pušače u svojoj blizini. Ako se nečega posebno grozi, to je pikavac klijenta ostavljen u pepeljari. 

Što se tiče ljubavi, samo jednom je svome okruženju nagovijestio da je možda nekad bio oženjen ili u ozbiljnoj vezi. Ali, jasno je stavio do znanja, nikada nije bio „smrtno zaljubljen“.

Pamte se njegove riječi: „Ja sam zbrisao, fizički, samo jednom u životu, od jedne osobe; a to je bila jedna crnogorska žena!“
Ne bi se pogriješilo ako bi se konstatovalo da je Vulf u izvjesnome smislu egoista. I mizantrop, donekle. Ako neko nije ljubitelj vrloga spoljnoga svijeta, onda je to on. Prezire fizičke kontakte, dodire bilo koje vrste. Kad već mora da se sa nekim rukuje, onda to čini veoma, veoma neprijatno, snažno.

                                                                                  * * * 

Rekoh, svi ti hedonistički rituali, pasije i introvertnosti su za milione širom svijeta zavodljivi. Ima tih ekscentričnosti još. Na primjer, ljudima ne dopušta da mu se obraćaju po imenu; ni na „per ti”, već samo po prezimenu i na „per si”. Ni Karla, njegova usvojena šćer, ne obraća mu se drukčije. Naravno, ni Arči. Koji Arči?

Arči Gudvin (Archie Goodwin). On je Vulfov asistent. Mada, nije obični asistent, već, između ostaloga, jedini narator. Reks Staut, dakle, kroz lik Arčija pripovijeda storije o Vulfu.

Opisah da Vulf nerado napušta svoju rezidenciju – u njoj mu je smještena i kancelarija; tu prima klijente. I ko drugi, nego Arči, da obavlja sve one detektivske opservacije na terenu? Obilazi mjesta zločina, juri tamo-ovamo i obavlja razgovore. Ima sjajnu memoriju, može izvijestiti Vulfa o najsitnijim zapažanjima i doslovno prepričati razgovore. Uopšte, teško je zamisliti da bi se bez Arčijevih raporta, „suvom“ konteplacijom iz ofisa, Vulf mogao baš toliko proslaviti.  

Arči živi na trećem spratu Vulfove rezidencije. Zadužen je i za Vulfovu bezbjednost – opasno barata s oružjem.

Do Arčijeve spavaće sobe je sproveden svojevrsni alarm koji upozorava ukoliko se neko nepozvan suviše približi Vulfovoj sobi ili prozorima. Sa Vulfom ne dorukčuje, ali obavezno ruča i večera. Liše poslova šegrta detektivskoga genija, angažovan je na vođenju Vulfova knjigovodstva, bankovnih računa i prepiske.

Tokom decenija, Vulf mu poveća neđeljnu platu: sa $200 na $400, pa na $600. Ima drukčije hobije od Vulfa: voli ples, bejzbol, poker, košarku. Nije sklon pivu, naprotiv, od pića obožava – vareniku. Bez obzira što se Stautova priča o Vulfu proteže decenijama, Arči je uvijek u istome životnome dobu – u svojim tridesetim. I Vulf, takođe, stalno je na nešto ispod 60 godina, etc. 

Što se Karle tiče, ona je 1938, dakle u svojoj 20. godini, doputovala iz Crne Gore. Vulf joj svojim konekcijama u američkoj vladi obezbijeđuje papire za trajni boravak. Zaposlila se u agenciji u Njujorku. Tu se i udala. Za Vilijema R. Britona. Pa je postala mis Briton. Što se tiče mister Britona, on je 1950. umro uslijed srčanoga udara. Karla govori sa „akcentom Balkana“ i „gleda svojim tamnim crnogorskim očima“.

Ona je, navodi Reks Staut, „beautiful Montenegrin girl“. Vulf je kontaktira obično dva puta godišnje – za njen rođendan i Novu godinu, kada joj šalje bukete orhideja. Presedan je bio kad se Vulf pojavio na sahrani mister Britona.  

Sve ovo pripovijedam, jer je kasna noćna Karlina pośeta, par sati nakon ubistva Marka Vukčića 18. marta 1954. u 7,30 P.M. za Vulfa i Arčija presedan. Karla Lovćen, eks Briton, čula je za ubistvo preko radija. Otkriva Vulfu da je veoma vezana za Marka, ali da to nije ljubavna veza. „Nego kakva?“, pita Vulf, a Karla će reći: „Mi smo bili povezani u našoj posvećenosti velikome i plemenitome cilju. Slobodi našega naroda!” 

Nakon invektiva na račun Vulfe posvećenosti crnogorstvu, Karla reče da je ubistvo Marka Vukčića nije iznenadilo. „Kako! Nijesi iznenađena?“, uputao je Vulf. – „Ne, nijesam. Zbog toga što sam dobro upućena u Markove posljednje poduhvate. Vi o njima nijeste znali?“ – „Detalje o njima? Ne. Ispričaj mi“. – „Vidite”, nastavila je Karla, „on je u posljednje tri godine u borbu uložio svojih oko $60.000 i još prikupio više od pola miliona. Putovao je sedam puta u Italiju na savjetovanje sa ljudima iz rukovodstva ’DUHA CRNIH BRDA’, koji su prelazili Jadransko more da bi se sreli s njim. Štampao je letke i obezbijedio njihovo rasturanje u Crnoj Gori. Poslao je i nekoliko tona hrane i drugih stvari“. – „A oružje? Puške?“, prekide je Vulf. Karla se zamisli, pa reče: „Ne znam. Naravno, to bi bilo protiv zakona, protiv američkoga zakona. Marko je veoma poštovao američki zakon“.  

Vulf klimnu glavom: „S razlogom je poštovao. Ja nijesam znao da je on toliko duboko bio posvećen tim poslovima. Znači, tvrdiš da su njega ubili zbog toga što je predstavljao opasnost. Opasnost za koga konkretno? Za Beograd, ili za Moskvu? ili ih je u krajnjoj mjeri postojano iritirao, pa su se oni postarali da ga ubiju, to tvrdiš?“ – „Da!“ – „Beograd ili Moskva?“ – „Ne znam. Svakako, postoje ljudi koji vode tajne poslove za Ruse po cijeloj Jugoslaviji, ali njih je u Crnoj Gori najviše, zato što se ona graniči sa Albanijom, a Albanijom upravljaju ruske marionete“, odgovori Karla.

                                                                                            * * *

U narednih nešto više od tri neđelje, Vulfa iz njujorške policije – njeni rukovodioci su ga cijenili – informišu o nekim okolnostima ubistva Marka Vukčića. Zaključuje da za zločin doista ne postoje rutinski, ljubavni ili kriminalni motivi. Istraga kreće u „međunarodnome pravcu“. Uz Arčija, Vulf angažuje još trojicu detektiva da za njega rade na slučaju. Uzeto je u opserviranje desetak američkih organizacija koje su u telefonskim imenicama imale odrednicu „jugoslovenskih“. 

„Mi smo saznali“, objasnio je Arči Gudvin, „da Srbi ne gaje simpatije prema Bosancima i Hrvatima. Takođe, da je dominantna većina Jugoslovena u Njujorku protiv Tita, a da su praktično svi protiv Rusa. Da su tačno osam procenata švercera na Park aveniji Jugosloveni. Zatim, saznali smo da se žitelji Njujorka, koji su rođeni u Jugoslaviji, ili su im roditelji tamo rođeni, klone razgovora sa strancima i prekidaju svaku komunikaciju ako im se učini da nešto njuškate“.  

Sve u svemu, konkretni tragovi su bili nikakvi. Onda slijedi novi šok – Karla je nestala! To Vulfu saopštava mister Stal; on je iz FBI, ima reputaciju vrhunskoga istražitelja. „Došao sam”, reče, „povodom mis Briton“ – dakle, povodom Karle – „a u vezi nekih aspekata istrage ubistva Marka Vukčića, koji se, imamo neke indicije, bavio djelatnošću od neposrednoga interesa za naše federalno rukovodstvo, a sa kojim je vaša šćer bila povezana u toj djelatnosti“. 

Eto, to je rekao u uvodu mister Stal, ciljajući na „DUH CRNIH BRDA”. „Doznali smo o učešću mis Briton u svemu tome tek prošle noći“, nastavio je. „Ako uzmemo u obzir okolnosti, mogu saopštiti dvije teze o iščeznuću mis Briton: prva, ona je bila uključena u tu djelatnost s tim čovjekom, ili s tim ljudima, kao i Vukčić; druga teza, ona je sa Vukčićem vodila dvostruku igru, pa je, radeći za komuniste, odradila svoju ulogu u organizaciji njegova ubistva, da bi za nju sada u SAD postalo previše opasno“.  

Na sve to, Vulf će reći kako se Karla posljednji put kod njega zadržala ne više od desetak minuta, upravo prije četiri dana. No, on nije sa mister Stalom iz FBI podijelio saznanja koje je od Karle dobio o njenoj ilegalnoj povezanosti sa Markom Vukčićem i „DUHOM CRNIH BRDA“.  

Sada, dakle, nakon što je Karla iščeznula, situacija se zakomplikovala. I Vulf kontaktira u Evropi, preko telefonskih javki, svoje ljude od povjerenja – s njima ima neke veze iz svoje misteriozne mladosti. To su u Londonu izvjesni Džefri Hičkok, Boden u Parizu, Paolo Telesi u Bariju.

I to po dva osnova ih kontaktira: pronaći Karlu i otkriti ko je ubio Marka Vukčića.  

I zaista, došla je Vulfu prva povratna informacija: Karla je primijećena u Italiji, na dokovima Barija, odakle se, „nekoliko sati po prispjeću, ukrcala na neveliki brod, da bi preplovila Jadransko more“. Ona je, dakle, u Crnoj Gori!...

(Nastavlja se)