Piše: Vladimir Jovanović
„Što je to Crna planina?“, pita Arči Gudvin.
„Može se pretpostaviti, to je kao – Lovćen“, odgovori Nero Vulf svome asistentu. „Po takvim planinama Crna Gora je dobila ime“.
Slavni detektiv je upravo informisan privatnim kanalom iz Italije da se „vjerovatni ubica Marka Vukčića nalazi oko brdâ Crne planine“. U Crnu Goru, a da ga nije obavijestila, iz Njujorka se zaputila njegova usvojena šćer Karla Lovćen. Tako da je Vulf izložen unakrsnim misterijama prema kojima ne može ostati ravnodušan. Ima moralnu obavezu rasvijetliti smrt Vukčića, jedinoga prijatelja, izrešetanoga na njujorškoj ulici. Onda mu Karla – za koju je vjerovao da je apolitična – saopštava kako je sa Vukčićem i ostalima u ogranku „DUHA CRNIH BRDA” duboko posvećena ideji nasilnih akcija protiv jugoslovenskih vlasti – da bi Crnoj Gori povratili nezavisnost.
Agent Federalnoga istražnoga biroa – koji takođe istražuje Vukčićevo ubistvo – reći će mu da je Karla možda konfident Beograda, ili Moskve! Nije li ona, pita se sad Vulf, „namjestila” Vukčića za likvidaciju i zbrisala kod crvenih poslodavaca za Crnu Goru, ili kod Rusa koji baziraju suśednu Albaniju?
A kakva je situacija Crnoj Gori – o tome Vulf malo zna. Vukčića je odvraćao od ambicioznijih „crnogorskih poduhvata”. Iz konteksta knjige „The Black Mountain“ Reksa Stauta, može se zaključiti da Vulf prilaže izvjesne sume u tajni fond „DUHA CRNIH BRDA”, ali bez iluzije da akcije ove tajne organizacije mogu uroditi plodom.
I sad, što tačno preduzeti, pita se Vulf? Ubistvo Vukčića se desilo usred Njujorka, a Karla je američka državljanka kojoj se gubio trag. Kalkuliše s tim da Centralna obavještajna agencija (CIA) možda u Crnoj Gori ima agente, ili bi ih mogla poslati, da pod legendom turistâ ili nekom drugom tamo izvide lokacije i provjere činjenice na terenu? Ali, kad bolje razmisli, ta konekcija sa CIA možda nije dobra ideja, jer bi pretpostavila mnoge probleme strategije koju ta služba ima ili nema u Crnoj Gori.
U tim razmišljanjima, iz Italije stiže nova, strašna telefonska dojava: Karla Lovćen, pronađena je u Crnoj Gori – MRTVA. Smrt je bila nasilna, a detalji nijesu poznati. I Vulf promptno odlučuje – on i Arči idu za Crnu Goru!...
Kako primjećuje književna kritika, Reks Staut u romanu „The Black Mountain” pravi „egzotičnu promjenu”. Vulf i drugi likovi obično posluju u Njujorku ili nedaleko odatle, „ali ovaj slučaj nas vodi u Crnu Goru, koja je godinama dio komunističke Jugoslavije – u mjesto rođenja Nero Vulfa”.
„The Black Mountain“ je žanrovski više avanturistički, nego detektivski. Od Stautova romana „Over My Dead Body“ („Samo preko mene mrtvoga”, 1939), sa radnjom „o međunarodnoj intrigi preko Crne Gore“, doznaju se „na kašičicu” podaci o Vulfovoj „crnogorskoj prošlosti”. Nju će Staut sada prilično osvijetliti…
* * *
„Putujemo u apsolutnoj tami. Ustao sam da pogledam okolo i mislio da uopšte ne vidim ništa. Iznenada ośetih da se nešto nadvija nad nama. Okrenuh se Vulfu: ‘Približavamo se nečemu velikom?’ – ‘Naravno. Ovo je Crna Gora!’”
Nero Vulf i Arči Gudvin jedne proljećne noći 1954. plove Jadranskim morem. Da bi ostali neprimjećeni od jugoslovenske straže, na barci se desetak milja od obale gase svijetla. Iskrcali su se na plaži jugoistočno od Budve.
Prethodno su u dobrom ritmu hvatali redovne avionske letove: iz Njujorka za Vašington, odatle u London, Rim, a „čarterom“ za Bari. Njihov domaćin u Italiji, Vulfov ortak iz mlađih dana, koji su za radoznale obavijeni velom tajne, Paolo Telesio, pomogao im je da diskretno otplove. Uz to, Vulf kod Telesija „duži” dva noža, Arči dva revolvera. Kormilar barke koja te noći doplovljava do crnogorske obale, naravno, Telesijev je čovjek.
Što se Telesija tiče, ima kontakte sa „DUHOM CRNIH BRDA”, upravo sa vođom organizacije, koji se ilegalno pojavio u Italiji i saopštio poruke za Vulfa: da se vjerovatni ubica Marka Vukčića „nalazi oko brdâ Crne planine“, zatim da je Karla u Crnoj Gori, konačno, da je ona ubijena.
I sad, nakon što se neprimjećeni iskrcaše blizu Budve, Vulf i Arči imaju plan da „do zore” prijeđu rastojanje do mjesta „na desetak milja jugoistočno od Cetinja”. To je Rijeka Crnojevića. Zaista, bijahu nadomak cilja te etape kad se razdani. Arči ugleda „na śeverozapadu oštar vrh koji se nadovezao iznad ostalih; očigledno je to Lovćen, jedna od ‘crnih planina’”. „Recite mi”, želio je čuti potvrdu, „da li je ovo Lovćen?” – „Da”, odgovori Vulf. „Nijesam mislio da ću ga opet viđeti”.
Njih dvojica u obližnjem selu jedva su od nekoga seljaka iskamčili da im proda nešto hrane. Vulf, naravno, zna crnogorski jezik – kod Stauta se u romanu „politički korektno” imenuje „srpskohrvatski”. Telesio ih je informisao da $3,30 mogu razmijeniti za 1.000 jugoslovenskih dinara. U jednome trenutku, želeći da dočara kontrast između nekadašnjih i prezentnih Crnogoraca, Vulf pita Arčija: „Znaš li kakve je stihove [Lord Alfred] Tenison posvetio Crnogorcima?” – „Ne!” – „Evo, poslušaj”. I onda recituje Tenisonov stih iz poeme „Montenegro” (1877).
A jeste li Vi, poštovane čitateljke i poštovani čitaoci, čuli za „Room Nineteen”, „Soba 19”? To je literarna lozinka Reksa Stauta za UDB-u. Naravno, Vulf zna za nju. Kada su on i Arči, nakon doručka u obližnjem selu, potražili u Rijeci Crnojevića Đura Bilića, znali su da taksira do Titograda; ali i da je na vezi sa „Sobom 19”. Pokucalali su na vrata njegove kuće.
„Zovem se Tone Stara, a ovoj je moj sin Aleks. Iznajmljujete auto, a mi imamo posla u Podgorici. Platićemo, koliko je potrebno”, reče mu Vulf. Dakle, Vulf će u ovoj misiji biti Tone Stara, koji poslije dugoga stranstvovanja u Sjedinjenim Državama dolazi u otadžbinu, a sa sobom dovodi sina, zove se Aleks; tu ulogu, naravno, igra Arči.
„PODGORICA? Nikad čuo za to mjesto”, odgovori Bilić. – „Ah, da”, snašao se Vulf. „Vi ga zovete TITOGRAD. Nijesam u potpunosti zadovoljan tim preimenovanjem. Moj sin i ja želimo da izrazimo našu simpatiju prema vlastima i obezbijedimo im neka sredstva s kojim raspolažemo. Iz poštovanja prema Vama, saglasan sam da grad nazovem – TITOGRAD”.
Međutim, to za Bilića nije dovoljno – pita ih otkud su, pa kako znaju za njega, a ponuđena valuta za taksiranje – dolare, ionako mu se „ne dopada”. Napokon – bio je Bilić stvarno mrzovoljan – „motor auta mi se nešto pokvario”. Ama, ni tada Vulf ne gubi inicijativu:
„U pravu ste! Vi nas ne znate. Ali, ako imate telefon u kući, ‘ajdemo unutra, pozvaćete Beograd, a mi ćemo platiti poziv. Pozovite Ministarstvo unutrašnjih poslova, zamolite da dobijete vezu sa ‘Sobom 19’, opišite im moj izgled i pitajte da li vrijedi sarađivati sa osobom zvanom Tone Stara? Samo ne oklijevajte, umoran sam od strajanja ispred vrata”.
Naravno, „Bilić ne bi rizikovao vrijeđanje nepoznate osobe koja je povezana sa tajnom policijom ili ima respekt vlasti u Beogradu”. Blef je efektan: Bilić poziva svoga sina, Žuba Bilića. Momak u plavoj rubaški, ističe s ponosom Bilić stariji, student je Univerziteta u Zagrebu, sada na kratkome odmoru, „izučava usavršavanje Socijalističkog saveza radnoga naroda Jugoslavije pod vođstvom našega velikoga i voljenoga predśednika”. Onda sinu kaže da preveze džentlmene do Titograda i dlanom o dlan Žube je auto doćerao pred kuću, a Vulf i Arči su u čudu: to je „ford-sedan”, model 1953!
„Nije li mi rekao Vulf o Jugoslaviji – Amerika joj je nedavno preko Svjetske banke transferisala oko 58.000.000 ‘zelembaća’”, posmisli Arči. „Ja plaćam porez u Americi i na neki način me je stvarno zanimalo kako je Bilić nabavio ovako skupocjenu mašinu?”
Uglavnom, krenuli su put Titograda. Truckaju se u posljednjem kriku automobilske industrije po dosta izlokanom putu! U grad su ušli „preko uskoga, kladrmisanoga mosta, prolazeći zatim između dva reda starih dvospratnih kuća, koje čak nijesu imale krovove”. Onda Arči primjećuje da Vulf i Žube Bilić imaju oštar dijalog. Vulf traži da ga vozi u „śeverni dio grada”, ali mladi Bilić objašnjava da, za sve strance, važi isto – obavezna prijava boravka u policiji.
Parkiraju se ispred „kamene zgrade”; ulaz joj je prljav, hodnici mračni. Popeli su se – Bilić mlađi im je pratnja – na sprat, ušli u kancelariju. Tu je, kod nekih službenika, razjašnjeno: Vulf i Arči, tj. Tone i Aleks Stara, od dokumenata – nemaju ništa! „A-ha, to je onda stvar za Štritara!”
Otvorila su se još vrata i uveli su ih. „Soba je velika, ali jednako tamna. Utisak je da su prozori u visokom uskom oknu posljednji put oprani onoga dana kada je grad preimenovan u Titograd. Jedan od dva velika stola je prazan, iza drugog je zavaljen mali čovjek širokih ramena sa neobrijanim upalim obrazima”.
Naime, to je Gospo Štritar. Nema sumnje da su u ofisu „Sobe 19”. Štritar je neki „rukovodeći drug” iz titogradske ili republičke UDB-e, „priča nešto sa osobom koja śedi na kraju stola, mlađim od njega, izgledom više opsanim, sa pljosnatim nosom i čelom na kojima se obrve obrušavaju pod pravim uglom”. A taj „opasniji”, zove se Petar Zov, ispostaviće se – agent koji je 18. marta 1954. u Njujorku upucao Marka Vukčića!
I sad, što reći Štritaru? Vulf ne odustaje od lažnoga identiteta. Tvrdi da je rodom iz izvjesne Galčinke, „na granici Srbije i Albanije” – jedna Galčinka zaista postoji, to je selo kod Mavrova, zapadna Makedonija. Tone Stara, objasnio je Vulf, to je emigrant, „mislio je da je razbio sve veze s otadžbnom”. Ali, objasnio je Štritaru, a i Zov je slušao, „kad je prije šest godina Jugoslavija proćerana iz Kominforma, obnovio sam interes; i ja i moj sin smo pratili događaje”, da bi „odlučili da ne možemo suditi o svemu udaljeni s mjesta događaja, iz inostranstva”. Interesovalo ga je: ko je u pravu, Tito ili Staljin?
Ilegalno su se iz Italije prebačili do Albanije. Dok tu nije došao, kaže Vulf, tj. Stara, bio je „sklon ruskome rukovodstvu – da je ono najbolja nada za ljude u mojoj zemlji; ali, nakon nekoliko dana provedenih u Albaniji, nijesam bio tako siguran”.
Iz Albanije, kaže, sagledao je „dovoljno da sam dobio uvjerenje da bi životni uslovi pod Titom svakako mogli biti bolji”. „Isto tako, ja sam čuo glasine da najbolji izgledi nijesu povezani ni sa Rusima ni sa maršalom Titom, nego sa nekom vrstom podzemnoga pokreta u Crnoj Gori, koji osuđuje i Ruse i Tita. I bio sam i više nego zbunjen i tad sam u potrazi za istinom krenuo na put u otadžbinu. Sve ovo vrijeme, kao što znate, na neki način smo ‘pod zemljom', jer nemamo dokumenata. Želim da saznam više o tome pokretu, koji se naziva ‘DUH CRNIH BRDA’. Pretpostavljam čuli ste za njega?”
Štritar se nasmiješi: „O da, čuo sam za njega!”
„Znam da se obično zove i ‘DUH’. Niko nije želio da mi kaže imena njegovih lidera, ali s nekim nagovještajima shvatam da je jedan od njih u blizini Lovćena, što je sasvim logično. Zato smo priješli planine na jugoslovenskoj granici sa śevera i stigli do Rijeke Crnojevića. Tu shvatamo da nema smisla otići na Cetinje sve dok ne dobijemo dodatne informacije, najbolje u Titogradu, đe sam proveo dio djetinjstva. Onda smo sreli Đura Bilića”.
A to što su se pred Bilićem pominjali telefoski poziv za „Sobu 19”? Vulf se pravda time da su ih od puta „boljele noge” i da svakako nastaviti pješačenje nijesu mogli. „Da je Bilić stvarno telefonirao, sad bi bili u zatvoru, a neko iz Beograda na putu za ovamo da vas pokupi!”, reče Štritar. „Nego, mene drugo interesuje: ako ste tek doputovali u Jugoslaviju, kako možete znati za ‘Sobu 19’?”
Vulf nastavi priču, kao da ga Štritar ništa i nije pitao: „Mi smo došli da shvatimo: u čijim rukama je koncentrisana vlast u Jugoslaviji - Rusi, Tito ili ‘DUH CRNIH BRDA’?” Štritar se udari šakom o čelo: „Slušajte, sve ovo što pričate je veoma interesantno ali i izuzetno glupo!” Vulf ne odustaje, sada aludira da za Crnu Goru postoji interesovanje u Sjedinjenim Državama, a Štritar – začudo! – sa obnovljenom koncetracijom ga sasluša, a zatim upita:
„Sad mi pade na pamet, da je Svjetska banka, kad nju pominjem, tu mislim na Sjedinjene Države, od svih onih miliona koje je poslala Jugoslaviji samo jedan jedini million došao u Crnu Goru: za izgradnju brane i elektrane na par kilometra od Titograda. Ako je Svjetska banka zainteresovana za to da li je novac potrošen u svrhe za koje je namijenjen, nijesu li mogli vas dvojicu poslati da provjerite?”
Rasprava u titogradskoj “Sobi 19” o američkim milionima sipanim u Jugoslaviju sa aluzijama da je Beograd tu možda Crnu Goru zakinuo?! Vulf nije tačno znao na šta Štritar cilja, pa odbija „identitet” agenta Svjetske banke. Tvrdi da, eto, njegov sin, Aleks, ne zna jezik, a ni on za takvu reviziju nije kvalifikovan.
Međutim, Štritar, napominjući im da su „trebali znati da lica bez ličnih dokumenta podliježu hapšenju i pažljivoj provjeri”, nastavlja – iskreno ili sa umišljanjem, pitanje je sad? – da skida masku Jugoslovena, postajući iz nekih razloga nešto nalik vatrenome Crnogorcu. Opet je, naime, pomenut „DUH CRNIH BRDA”.
„Ne možete računati na to", reče Štritar, „da vjerujem u nemoguću priču vas dvojice. MOŽDA VAS ŠALJE ZLOGLASNA ‘SOBA 19’ IZ BEOGRADA, DA ONI TESTIRAJU LOJALNOST I BUDNOST NAS CRNOGORACA? Možete biti bilo ko. Ruski agenti! Kao što pomenuh, agenti Svjetske banke! Strani špijuni Bog zna od kuda.
A možete biti i – američki prijatelji ‘DUHA CRNIH BRDA!’”…
(Nastavlja se)
luis
uzbudljivo ,kraj znam ..ideja ‘DUHa CRNIH BRDA!’ pobjedjuje , feljton extra