Misterija iz 1954: „DUH CRNIH BRDA“ PROTIV TITA I RUSA, ZA NEZAVISNOST CRNE GORE! (4)

Feljton Antene M

Piše: Vladimir Jovanović

„Poslije onoga što Vam je Marko rekao o meni, nikada mi ne bi palo na pamet da možete doći u Crnu Goru. Kada je Marko bio živ, odbili ste da podržte ‘DUH CRNIH BRDA’. Zašto bi mi sada mogli očekivati pomoć od Vas? Nakon Markove smrti, tvrdite, ako dobro shvatam, da ste došli da nam pomognete?”

Nero Vulf u sumrak jedne proljećnje noći 1954. razgovara sa Danilom, sinovcem njegova u Njujorku nedavno ubijena prijatelja Marka Vukčića. Naravno, tu je i asistent Arči Gudvin. Vulf i on, prethodne noći, barkom iz Italije neopaženi od jugoslovenske obalske straže doplovili su do plaže blizu Budve. Sada su u Titogradu, kod Markova sinovca – Danila Vukčića.

Dakle, je li Vulf, poslije tolikih godina, došao nazad u svoju otadžbinu da „DUHU CRNIH BRDA” neposredno pomogne u njihovoj podzemnoj borbi za obnovu nezavisne Crne Gore? Povremeno je za tu organizaciju crnogorskih nacionalista davao novčane priloge. Ipak, nešto više od toga da preduzme nije htio ni na nagovore svoga pokojnoga prijatelja Marka, dobrostojećega vlasnika ekskluzivnoga restorana i šefa njujorškoga ogranka „DUHA CRNIH BRDA”.

„Ne, nijesam ovđe da pomognem Vašoj organizaciji”, reče Danilu Vukčiću. „U mome stavu prema ‘DUHU CRNIH BRDA’ ne postoji ni neodobravanje, niti prezir. Mislim da u ovoj zabačenoj zemlji možete samo gubiti glave u borbi za slobodu, a ZA TIRANINA TO JE KAO DA GA PECKATE. Uništite li, nekim čudom, Tita, ONDA ĆE VAS RUSI POBITI!”

Svrha njegova dolaska je otkriti kako je ubijena njegova poćerka Karla, takođe članica „DUH CRNIH BRDA”, te naći ubicu Marka. „Već dugi niz godina radim na otkrivanju kriminalaca, uglavnom ubica. Neću pružiti priliku da ostane sakriven onome ko je ubio Marka. Nadam se da ćete mi pomoći?”

„Onaj ko je ubio Marka je samo instrument”, odgovori Danilo. „Naši planovi su širi”.

„Ne sumnjam. I moji, takođe”, reći će Vulf. „Ali, moji planovi, sada barem, podudarni su sa ‘DUHOM CRNIH BRDA’. Korisno je i za vas da istrajem u tome da niko ne može ubiti vaše članove nekažnjeno. Osim toga, ne nudim vam mito, ali, kada se vratim u Ameriku, kao izvršitelj Markova naslijeđa, obećavam da ću uzeti u obzir da njegovi saradnici iz ‘DUHA CRNIH BRDA’ zaslužuju poštovanje i pomoć”.

* * *

Vulf i Arči su Danila Vukčića pronašli u Titogradu nakon nimalo bezazlenoga iskušenja u prostorijama tamošnje UDB-e, koju, rekosmo, Reks Statut u romanu „The Black Mountain” iz 1954. naziva „Soba 19”. Radnja se odigrava na istorijskoj pozornici oštrih napetosti koje prate ideološki sukob Tita i Staljina, Jugoslavije i SSSR-a, čije se posljedice najsnažnije ośećaju u Crnoj Gori.

Taksista Žube Bilić, student, nadobudni (sa)radnik „Sobe 19” iz Rijeke Crnojevića ih je u glavni grad Narodne Republike Crne Gore dovezao, tačnije – priveo, ravno u kancelariju Gospa Štitara. Dvojica stranaca – Vulf i Arči, tvrde da su otac i sin: Tone i Aleks Stara. Nemaju dokumenata da to potvrde – uostalom nemaju nikakva. I šta preostaje nego da ih Štritar uputiti na dalji rutinski postupak – u pritvor. Jedan od njih nesumnjivo jeste emigrant. To je Štritar lako utvrđuje iz besprijekornoga „srpskohrvatskoga”.

Naime, Vulf, alijas Tone Stara, objašnjava mu naglo probuđenu želju da, sa sinom, neposredno, na terenu, po cijenu rizika da ih uhapse kao ilegalne putnike, doznaju potpunu istinu o tome ko je najbolja opcija za njegovu rodnu grudu Crnu Goru. Je li to Jugoslavija, SSSR, ili nezavisnost? Tito, Staljin, „DUH CRNIH BRDA”?

„Možete objasniti odsustvo naših dokumenata, tek nakon što povjerujete da je moja priča tačna. Što se tiče našega hapšenja, neću Vas uvjeravati da bih bio srećan da provedem godinu ili dvije u zatvoru. Ali to ne bi bio odgovor na više pitanja koja Vas interesuju. Zašto nam ne bi dali mogućnost da dobijete informacije koje nas zanimaju, u razumnom roku, na primjer, mjesec dana? Ne bih takvu ponudu saopštio u Beogradu, ali ovđe, u Crnoj Gori, to je druga priča”.

Sve u svemu, zagolicao je maštu Štritara, sklonijeg „kombinacijama”, nego rutini, i tvrdnjom da su on i „sin” mu Arči – Tone i Aleks Stara, razumije se prije nego su privedeni, nekoliko hiljada američkih dolara sakrili u izvjesnoj planini Crne Gore. Tad će se u razgovor umiješati Petar Zov, Štritarova desna ruka. On je ubio u Njujorku Marka Vukčića. Tipičan kiler, ne osobite inteligencije, postaje zainteresovan za ovu priču kad Vulf pomenu riječ „dolari”. Zov upita i sebe i prisutne:

„Ti dolari ne bi trebalo da stignu do ‘DUHA CRNIH BRDA’?” – „Postoji rizik", reče Vulf „zabrinuto” pogledavši Arčija. – „Da li se zaista zovete Tone Stara?”, upita Štritar. – „Možda da, možda ne”. – „Pa vi si par idiota!", veselo će Štritar, a Vulf jedva dočeka: „Onda ne gubite vrijeme. Sve što idioti mogu učinjeti u Crnoj Gori je da padnu s litice i slome vratove. Ako sam došao ovamo da pronađem svoju smrt, još dovučem i sina, zašto brinuti o tome?”

Štritar pogleda na ručni sat, naglo uozbilji izraz lica i službenim tonom reče: „U redu. Đe ste bili dosad, đe ćete biti u Titogradu, što pričate i radite – sve ću to doznati. Ovo nije London, ni Vašington, pa čak ni Beograd. Neću vam zalijepiti ‘pratnju’, ali, zatrebate li mi, za sat, ili par sati, privešću vas – žive ili mrtve. Shvatio sam da prepoznajete moć ‘Sobe 19’. Ako to kažete tek-tako, griješite, potrudiću se da je zbilja shvatite. Sada vas puštam, predomislim li se, znaćete i to brzo”.

Vulf klimnu glavom. „Kakvo zadovoljstvo je upoznati inteligentnog čoveka, gospodine Štritar!"

„Ovuda”, par minuta kasnije reče Vulf, dok sa Arčijem ide uskim trotoarom „izbjegavajući sudare s prolaznicima”. Vulf poznaje Podgoricu, preimenovanu u Titograd. Uputili su se – obavještava nas pripovjedač – ka nekom od parkova, śeli na drvenu klupu, okruženu drvećem, na ivici šljunkovite staze. Naravno, još ranije su primjetili, uprkos Štritarevom obećanju, „pratnju”: Žuba Bilića!
Umoran od pješačenja planinama prethodne noći, Vulf duboko udahnu i zatvori oči. Malo kasnije ih otvori i pokaza rukom u pravcu śevera: „Vidite Arči, tamo se Zeta spaja sa Moračom”. Arči, međutim, nije prećereno zainteresovan za lokalnu topografiju: „A da se potrudim oko Žuba, vežem ga za drvo?” – „Ne, ne obraćajte pažnju na njega, zasad”, odgovori Vulf.

* * *

Dvospratna kamena kuća zaklonjena visokom drvenom ogradom u uskoj kaldrmisanoj ulici „oko tri stotine metara od rijeke”. „Ko si ti”, upita Danilo Vukčić na ulaznim vratima. – „Onaj kome su poruke poslate preko telefona”, reče diskretno Vulf. „Prvi put, prije osam dana, rečeno je: ‘Ono što tražite je u blizini planine’. Prije četiri dana dobio sam još jednu poruku u kojoj se navodi da je osoba koju sam poznavao ubijena u blizini planine”.

„Ne mogu da vjerujem”, rekao im je Danilo, dok su ulazili u dnevnu sobu. „Stvarno sam od strica Marka čuo o Nero Vulfu i Arči Gudvinu. Ali kako ste mogli da se odlučite na ovako dalek i opasan put?" Naravno, Vulf mu je ispričao, uglavnom, cijelu putanju od Njujorka do Titograda, te da želi da stupi u kontakt sa vođom, glavnim vođom „DUHA CRNIH BRDA”. Međutim, nije bio ubijeđen da mu Danilo vjeruje.

„Nijeste zadovoljni mojom pričom? Razumijem da je neophodan oprez, ali je to sada suviše. Ako sam lažov, tada već znam dovoljno da Vas uništim. To su Markove veze u Njujorku, poruke koje ste mi poslali preko Paola Telsija, kuća u Bariju đe ste se viđali s Markom; i još desetak drugih detalja. Da li sam agent jugoslovenske tajne službe ili Nero Vulf, svejedno je, ne razumijem Vaše nepovjerenje”.

„Već ste počinili nekoliko grešaka”, primjeti Danilo. „Na primjer, ovoga maloga pacova, Žuba Bilića, doveli ste nam ga”.

Vulf je bio direktan: „Paolo Telesio je rekao da to nije opasno za Vas. Vi ste na platnome spisku i Beograd i Rusa. Niko Vam ne veruje, ali i niko Vas neće ubiti!”

„Niko nikome ne vjeruje", uzdahnu Danilo, ustavši naglo. „Ali ovaj Žube Bilić je previše nadobudan za svoje godine. Čak i Crnogorci, tipa Gospa Štritara, koji rade za Tita, ukrašavaju zidove njegovim portretima i nose ga u srcu, preziru takve pacove koji špijuniraju svoje očeve. Jesam li dobro shvatio da Vas je Žube pratio do moje kuće?” - „Da", odgovori Vulf, „zastao je na uglu ove ulice, 200 metara odavde”. – „U tom slučaju", kaže Danilo, „izvinite, ali moram nešto da organizujem”. Izašao je iz sobe i zatvorio vrata. „Šta nije u redu" upita Arči. „otišao je da pozove ‘Sobu 19’?" – „Možda”.

Arči se kod Vulfa interesovao koliko je važno da je Danilo „dva puta prevario pokret”, „primajući novac i iz Beograda i iz Moskve, a Vulf je rekao da ne zna, ali da je Marko u potpunosti vjerovao svome sinovcu”. Arči će reći: „Pa to je to divno, ali tako dvosmisleno. Meni je zanimljivo samo jedno: barem saznati kojoj strani će nas prodati”.

Prilično su tako čekali. U sobu uđe Meta Vukčić, Danilova supruga. Ponudila je večeru – jagnjeći paprikaš s kiśelim milijekom. Vrata su se otvoriše i Danilo je ušao. Đe je bio, nije pričao, niti ga je neko pitao. Ispostaviće se – skupio je „ekipu” „DUHA CRNIH BRDA”, prikrali su se Žubu Biliću, ubili ga, a tijelo toga (sa)radnika „Sobe 19” uklonili da se nikad ne pronađe.

„Žao mi je što sam se zdržao toliko dugo", rekao je, „ali bilo je problema. Rekli ste da očekujete pomoć od mene… Karla je ovamo stigla iz Barija prije 11 dana. Ona, poput vas dojice, takođe, nije imala dokumenta, ali je preduzela sve mjere opreza. Cilj joj je bilo jedno mjesto u planinama blizu granice sa Albanijom, da tamo riješi misteriju oko Markove smrti. Otišao sam sa njom, iako sam śutradan imao jednu neodložnu poslovnu obavezu u Titogradu. Pokušao sam da je ubijedim da je gore veoma opasno i da se vrati u Bari, ali nije htjela. Ustalom, znali ste njenu tvrdoglavost. Poruku za Vas da je stigla u Crnu Goru, po njenoj želji, preko Barija, prenio je Josip Pašić”.

Josip Pašić – on je glavni vođa „DUHA CRNIH BRDA”!

Šta se u tih par dana odigralo u planinama – Danilo nije znao, jer se vratio u Titograd. „Njeno tijelo smo našli u podnožju litice. Imala je nekoliko ubodnih rana, ali s obzirom na povrede koje je dobila od pada, bilo je nemoguće reći da li je bila mučena. Pošto nije imala dokumente i iz nekoga drugoga razloga, bilo je teško organizovati joj hrišćansku sahranu, ali njeno tijelo je sahranjeno na pravi način. Mogu vam reći da smo pokušali otkriti i uništiti one koji su je ubili, ali u planinama je teško”.

Sa Josipom Pašićem, kaže, vratio se u Titograd. Noću je Pašić otplovio za Bari da preko Paola Telesija pošalje poruku u Njujork o Karlinoj smrti. „Mislili sam da bi trebalo da Vas obavijestimo. To je čitava priča”. – „A Pašić, da li on zna ko je ubio Karlu”, pita Vulf. „Ne, ne zna”. – „Bio je s njom u planinama, zar ne?” – „Ne baš. Karla je pokušala da uradi nešto veoma rizično. Sama”. – „Želim da ga vidim. Pašića. Đe je on?” – „U planinama". – „Možete li ga obavjestiti da sam ovđe, da dođe, želim ga viđeti?”

„Naravno da mogu, ali ne želim. Da se vidite s njim u Titogradu? Nakon svega što ste danas radili i skrenuli pažnju na sebe? Vidite, da raščistimo. Da li zaista mislite da sam ja takva budala da bih povjerovao da ste Nero Vulf jer ste mi došli kući i to rekli? Ne bih bio živ da baš tako radim. Jednoga dana, prošle zime, moj stric mi je, dok smo bili u Bariju, pokazao Vašu fotografiju u američkim novinama. I zbog toga odmah sam Vas prepoznao. Ali u Titogradu, ne zaboravimo, postoje i drugi ljudi koji Vas mogu prepoznati. A Vi idete Gospu Štritaru i tvrdite da ste Tone Stara?!”

„Izvinjavam se", reče Vulf, „ako Vas dovodim u opasnost". Danilo mahnu rukom: „To nije poenta. Rusi znaju da dobijam novac iz Beograda, a Beograd zna da novac dobijem od Rusa. I jedni i drugi znaju da sam povezan sa ‘DUHOM CRNIH BRDA’. Tako da Vaše ponašanje nije opasno za mene. Ali ne i za Josipa Pašića. Ako s njim organizujem sastanak u Titogradu, a slučajno... Ne, ipak, to ne dolazi u obzir”.

Razgovor su nastavili poslije večere. „Da se vratimo na posao. Moram se sastati sa Josipom Pašićem”. – „On ne može doći", reče Danilo. – „Molim Vas, pomozite mi." –„Ne.” – „Onda ću ja njemu poći, đe da ga nađem?” – „To je nemoguće. Ne mogu Vam reći”. Vulf je strpljivo nastavio: „Ne možete ili ne želite?” – „Neću!”, reče.

„Ja sam preduzeo mjere da Vaša policija vjeruje kako sam i dalje u Njujorku”, kazao je Vulf. „Tito i tamo u Njujorku ima agente”, odgovori Danilo. Sad, učini se Vulfu da razgovor nije vodio nikuda. Ustao je i pošao da se zahvali gospođi Vukčić za večeru. „Śedite!”, iznenadi ga Danilo. Vulf ga posluša.

„Vi bi da tražite Josipa Pašića po planinama? A on je u skrovištu sa oružjem i municijom. U čitavoj Crnoj Gori samo dvadeset i dva čovjeka znaju tajnu lokaciju toga magacina. Vi nijeste među njima. Ali, ako ga budete potražili, moraćete umrijeti”.

Još izvjesno vrijeme se Danilo premišljao, a onda, na nagovor i gospođe Mete Vukčić, ipak odluči – Vulfa će spojiti sa vođom „DUHOM CRNIH BRDA”. „Vi se jedva držite na nogama od umora. Kako da Vas povedem?” – „Pješke ćemo cijelim putem?” – „Ne, dvadeset kilometara uz Cijevnu mi ćemo se voziti putem. Dalje, manji dio, pješaka”. – „Aaaa, Cijevna”, uzdahnu Vulf. „Znam taj kraj, kao dijete sam tamo napasao koze“.

Dok je Danilo nekud izašao, par sati Vulf i Arči će predahnuti. A zatim, prethodno se oprostivši od gospođe Vukčić, nešto poslije ponoći uzeti svoje ruksake i izaći na ulicu. Vulf se dogovorio sa Danilom da ga sa Arčijem čeka na određenome mjestu na periferiji. Krenuli su pustim i slabo osvijetljenim titogradskim ulicama. Kuće su ostaviše iza sebe, blistavo zvjezdano nebo im je osvijetli kretanje izlokanim drumom, kad se na tridesetak metara pojavi mračna silueta mlina. Tu ih je čekao auto.

Vulf i Arči priđoše. Kod parkirana „chevroleta“, čija je spoljašnost bila zapuštena, nije bilo nikoga. Ubrzo se pojavi Danilo. Tiho razmijeni par fraza s Vulfom. „Stefane!“, nešto glasnije pozva Danilo. Iz obližnjega šipražja se pojavi niži čovjek snažne građe. Uđe u auto i upali ga. Vuf i Arči śedoše pozadi, Danilo naprijed.

Vozili su se ugašenih farova, najprije nazad ka Podgorici, a onda skrenuše put planina, prateći tok Cijevne u kojoj se ogledala zvjezdana noć. Drum je uzbrdo krivudao, a zatim se sužavao. Udaljili su se od Cijevne. Krajolik posta potpuno stjenovit. Arči pomisli: „Kakvo orlovsko gnijezdo! Tu je, dakle, Vulf odrastao“.

Auto zakoči. Izašli su napolje. Arči ljevom rukom uze njegov i Vulfov ruksak, dok desnom napipava „kolt“ skriven za pojasom. Vazduh je bio hladan, vjetar poče da nanosi oblake. Pogleda na fasforne kazaljke svoga ručnoga sata: 4:18.

Danilo pođe nekoliko koraka naprijed, zastade i oglasi se nečim što zazvuča kao javka. Trenuci iščekivanja u apsolutnoj tišini. Najzad, visoko gore iz kamenjara zablista u djelić sekunde jak snop svjetlosti lapme. Krenuše u tome pravcu stazicom između stijena. Hodali su neko vrijeme, Danilo naprijed, Vulf i Arči u sredini, pozadi njih ćutljivi Stefan.
Opet zastadoše, samo Danilo pođe naprijed. U tmuši se naziru ulaz u pećinu i siluete. Danilo pozva Vulfa i Arčija. Priđoše. Neznanc im se predstavi:

„Ja sam Josip Pašić, vođa ’DUHA CRNIH BRDA’“...

(Nastavlja se)

Misterija iz 1954: „DUH CRNIH BRDA“ PROTIV TITA I RUSA, ZA NEZAVISNOST CRNE GORE! (3)

Misterija iz 1954: „DUH CRNIH BRDA“ PROTIV TITA I RUSA, ZA NEZAVISNOST CRNE GORE! (2)

Misterija iz 1954: „DUH CRNIH BRDA“ PROTIV TITA I RUSA, ZA NEZAVISNOST CRNE GORE! (1)