Jelena, sluškinja Božija (III)

Feljton Antene M.

Piše: Lav Lajović, prezviter Crnogorske pravoslavne crkve

Jelena je rasla kao ljubljena kći koja uvijek može potrčati slobodno u zagrljaj svome Ocu, znajući da je On nikada, ali nikada, neće odbaciti. Nego da će i sam, ne čekajući ni trena, ne hajući ni za što na ovome svijetu, bez ikakve osude ili prijekora, raširiti ruke i snažno je prihvatiti i zagrliti. Iz tog nebeskog zagrljaja, nijedna sila ljudska, niti kakva pakost đavolska ili demonska prevara, neće moći da je otrgne.

Jer ona je Kći. Kći Kralja, Kralja nad svim kraljevima, Gospodara nad svim gospodarima! Carska sveštenica, izabrana princeza, predraga svojina, dijete Božje!

Knjaz Nikola je odlučio da malu princezu krsti ruski car Aleksandar II Romanov. Car je prihvatio kumstvo i ovlastio ruskog konzula iz Dubrovnika Aleksandra Jorina da dođe na Cetinje i u njegovo ime obavi kršćenje i da joj da prekrasno ime Jelena. Obred krštenja obavljen je u Vlaškoj crkvi za koju predanje kaže da je najstarija zgrada na Cetinju.

U Crnoj Gori u to vrijeme važan čin u životu svakog djeteta, kako u socijalnom, tako i u religijskom smislu, bilo je krštenje. Njime dijete postaje punopravni član porodice i društva i, kako se vjeruje, stiče milost i zaštitu od Boga. Krštenje se smatralo prvim korakom u pristupanju Crkvi, a najčešće se obavljalo 7-15 dana nakon rođenja, mada se često dešavalo da se dijete krsti nakon godinu ili više dana. Ako bi se dijete rodilo slabašno ili bolesno, nastojalo se da se krsti odmah po rođenju, jer se vjerovalo da bi bio veliki grijeh, ne samo za roditelje već i za čitavo bratstvo, da ono umre nekršteno.

Krštenje male đece tako je postalo pandam starozavjetnom obrezanju koje se vršilo osmi dan nakon rođenja, kojim su đeca pribrajana plemenu, tj. izabranom narodu Božjemu. Ovakav pristup krštenju tj. izjednačavanje sa starozavjetnim obrezanjem, može biti samo simboličko. Zna se da to obrezanje više nije potrebno i štaviše ukinuto je, jer bi ono značilo negiranje tajne Novog zavjeta sklopljenog između Boga i ljudi, u žrtvi Isusa Hrista, Jaganjca Božjega, koji je jednom za svagda prinijet na žrtvu za sve naše grijehe i u čije se ime mi krstimo.

Obred krštenja obavljen je u Vlaškoj crkvi za koju predanje kaže da je najstarija zgrada na Cetinju. Pretpostavlja se da su je 1450. godine podigli Vlasi, stočari koji su čuvali stoku zetske vlastele. Po njima je crkva dobila ime. Ona privlači pažnju ne samo starinom i arhitekturom već i jedinstvenom ogradom. Ograda je napravljena 1897. godine a sastoji se od 1550 puščanih cijevi koje su Crnogorci zaplijenili od Turaka u bojevima tokom 19. vijeka.

Krštenje princeze je bilo pečat unutrašnje milosti i prihvaćenosti koja je iskazana ovom ženskom djetetu u trenutku njenog rođenja, i od Boga i od roditelja. Krštenje je bilo i znak pobjede ljubavi nad odbačenošću, pobjede Duha nad ružnim običajnima i tradicijom rodne neravnopravnosti, pobjede blagoslova i pravde nad prokletstvom i nepravdom, i konačno, pobjede slobode nad ropstvom. Kao kada je izabrani Božji narod, na kraju svog višedecenijskog lutanja kroz pustinju i izlaska iz Misira, zemlje svog viševjekovnog robovanja, došao na granicu ulazka u svoju Obećanu zemlju, "gdje teče med i mlijeko". Tu na granici, kada su prešli rijeku Jordan, kada su napravili prvi i odlučujući korak ka svojoj svetoj zemlji, novi vođa Isus Navin, nasljednik Mojsija, pozvao je cijeli narod da učini obred. Taj obred je upravo bilo obrezanje.

Kada se sve završilo, došla je proročka Riječ Božija, ona ista o kojoj smo pisali „...skinuh sa vas sramotu Egipatsku...“. I odmah nakon toga prestala je padati sa neba Maana, ona pustinjska hrana i Božje proviđenje koje ih je hranilo 40 godina njihovog hoda u pustinji.

Tada je narod prvi put nakon tolikih godina, a većina je rođena u pustinji, po prvi put u životu, jeo od plodova obećane zemlje. I nakon toga je krenula odlučujuća borbu za oslobođenje Obećane zemlje. Naravno da se ova priča može simbolički preslikati i na Jelenin život, koji je sticajem okolnosti postao i slika borbe crnogorskog naroda za slobodu i ulaska u svoju obećanu zemlju.

Ipak, Jelenino krštenje je individualni čin, koje će donijeti puninu u godinama njene službe. Jer šta je krštenje nego objava da smo prihvaćeni u Bogu. Duša prima jednu vruću želju da uvijek sve više bude NJegova, da potpuno i sasvim bude “izgubljena” u Njemu, kao kakva posuda za piće koja je bila uronjena pod vodu, a onda izronjena pjenušava i prelivajuća da bi se žedne duše mogle napiti.

Jelenino primanje pečata Duha Svetog, može biti primjerom života Duhom ispunjene službe koju je Gospod namijenio za svu svoju đecu, a to može biti samo kad Mu se prepusti u ruke, da On uzme tu posuda i uroni pod vodu i podijeli žednima. Ta posuda nikad više neće biti skivana, jer se “ne pali svijećnjak da bi se stavio pod krevet, nego na istaknuto mjesto da zasvijetli cijeli dom”. Ta posuda će biti ispunjena puninom, i bačati svjetlo svud oko sebe da bi najdublji nutarnji život i nutarnja želja duše služila za uzor, a na slavu Božju!