Piše: Vladimir Jovanović
„Odnošaj prema Rusiji“ u pogledu pitanja ko će „stati na čelo AVTOKEFALNOJ CRNOGORSKOJ CRKVI” u vrijeme Petra II Petrovića Njegoša je „dobio određeniji i jasniji vid; do njega su crnogorske vladike primale svoj duhovni sân iz ruku srpskih patrijarha i gdekoji od njih nosili su titulu patrijarhova eksarha”, ali „sa Petrom II počinje uticaj ruskoga Sinoda u Crnoj Gori rasti, koji je još Petar I odsudno odbijao”.To 1883. piše srpski časopis „Otadžbina” (br. 45, Beograd, str. 132).
Tvrdnja o porastu uticaja Sinoda Ruske na Crnogorsku pravoslavnu crkvu, dakle, zasniva se na, inače nespornoj, činjenici da je Njegoš, zaista, prvi Crnogorac koji je od Rusa primio episkopsku hirotoniju – vladičanski čin (sân). Nakon Njegoša, episkopsko posvećenje u Rusiji– uz izuzetak Visariona Ljubiše, koji je 1878. posvećen na Cetinju,u Crnogorskoj crkvi – dobiće i njegovi prejemnici: Nikanor Ivanović (1858), Ilarion Roganović (1863), Mitrofan Ban (1885), Kirilo Mitrović (1909).
Savremena ruska istoriografija bilježi: „Njegoš je u svojstvu poglavara Crne Gore i CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE dva puta boravio u Rusiji – 1833. i 1837. godine” („Россия, Запад, Восток: встречные течения: сб. ст.: к 100-летию со дня рождения акад. М. П. Алексеева”, Petrograd 1996, str. 154).
Nekoliko tvrdnji iz „Otadžbine”, međutim, nema uporišta u istorijskim izvorima. „Gdekoji” od vladikâ crnogorskih koji su, navodno, „nosili titulu patrijarhova eksarha” – misli se na egzarhe patrijarhâ iz Peći – ne postoje u množini, već je to bio jedino vladika Vasilije Petrović.
Egzarhom je Vasilije naimenovan 1749, a već 1751. oduzet mu je „patrijaršijski pečat”. On za to vrijeme jeste bio egzarh, patrijarhov izaslanik u Austriji, đe je trebalo da obavi konkretan posao. Ali, Vasilije je samo jedan od brojnih drugih povremenih egzarha pećkih patrijarha koji nijesu iz Crne Gore.
Titula egzarha nije nasljedna. Niti je, dok je do 1766. Mitropolija na Cetinju de iure u sastavu Pećke patrijaršije, egzarstvo po bilo čemu specifično za crnogorske vladike. Egzarsi pećkoga patrijarha, pisao je 1904. dr Dimitrije Ruvarac, bili su i mitropolit karlovački Jovan Đorđević, vladika jegarski Jefrem Banjanin, jeromonah Mitrofan Popović, kao i desetine drugih („Srpski Sion”, br.12, str. 328-329).
Mitropolit Sava Petrović, Arsenije Plamenac, ni Petar I Petrović, naravno ni Petar II Petrović, niti njihovi prejemnici na autokefalnoj mitropolitskoj katedri cetinjskoj nijesu se predstavljali ili potpisivali kao egzarsi. Kako Pećka patrijaršija nikada nije obnovljena, titula „egzarha pećkog”, koja se i danas pominje kao aktuelna, nije ništa drugo do fikcija (službeno ne postoji ni u sadašnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi)…
Citirana tvrdnja „Otadžbine”da su, do Njegoša,„crnogorske vladike primale svoj duhovni sân iz ruku srpskih patrijarha” nije u potpunosti tačna. Nakon 1766. i samoukidanja Pećke patrijaršije njenim pripojenjem Carigradskoj patrijaršiji – kada je, na drugoj strani, jednovremeno i obnovljena autokefalnost drevne, 1485. godine na Cetinju utemeljene „crnojevićke” Mitropolije – rukopoložen je u Crnoj Gori za episkopa Arsenije Plamenac.
Nezavisno od Carigrada, naravno i Peći, izborom, narečenjem i posvećenjem Arsenija za episkopa, najkasnije početkom 1768,načelstvuje potpuno samostalno poglavar autokefalne Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve, vladika Sava Petrović, uz sasluženje arhijereja Vasilija Brkića.
Marko Dragović, jedan od prvih savremenih crnogorskih istoričara, piše 1891. da je Sava Petrović „glava CRNOGORSKE CRKVE i crnogorskoga naroda” („Glasnik srpskog učenog društva”, br. 72, Beograd, str. 217). Riječima D. Ruvarca, „po ukiniću Pećske patrijaršije 1766, zatekavši se na prestolu, mitropolit crnogorski Sava Petrović, PROGLASIO SE ZA SAMOSTALNOG ARHIJEREJA, bez da je za to od ikoga iskao dozvolu“. Nakon Savina upokojenja 1781, Arsenije će, do 1784, biti poglavar Crnogorske crkve, etc.
Vratimo se Njegošu, Petru II Petroviću, četvrtome poglavaru obnovljene autokefalne Crkve u Crnoj Gori. Njegov uspon u crkvenoj jerarhiji, kao i ukupna arhipastirska djelatnost, svjedoči suprotno od, na primjer, nebrojeno puta u istoriografiji i publicistici nametane tvrdnje – da je zapostavljao Crkvu.
Arhipastirstvo Njegoševo potrajaće 21 godinu – od 1830. do 1851. godine. Moguće je to arhipastirstvo cijeniti kroz dva najbitnija kriterija: da li je Njegoš, kao nosilac najvećega stepena jerarhije, titule i ranga poglavara autokefalne Crkve, posvjedočio o kontinuitetu sa apostolima i da li je obezbijedio evharistijsku (liturgijsku) zajednicu Crnogorske sa drugim pomjesnim crkvama? Na bazi provjerljivih istorijskih izvora, odgovori su pozitivni.
Kroz posvećenjâ i proizvođenja Njegoša u različite stepene i titule –jerođakona, prezvitera (jeromonaha, arhimandrita), te u episkopa (arhiepiskopa, mitropolita) – moguće je, između ostaloga, mjerodavno, sa stanovišta kanona, potvrditi da su dvije najveće pravoslavne crkve, Carigradska i Ruska, najkasnije 1831-1833. u evharistijskome jedinstvu sa prvojerarhom, klirom, đakonima i vjernim narodom pomjesne Crkve u slobodnoj Crnoj Gori. To otuda, jer su pomenute hirotonije i titule Njegoševe, koje su nepobitno svjedočenje o liturgijskoj zajednici sa Crnogorskom crkvom, akti upavo arhijerejâ Carigradske i Ruske crkve.
E, sad, osobito rusku vladičansku hirotoniju Njegoša, tumače srpski autori kao kontroverznu! Između ostaloga, da je, kako navodi i citirani članak iz „Otdžbine”, to značilo i svojevrsnu podređenost Crnogorske crkve Sinodu Ruske crkve.
Primjedba „Otdžbine” nije originalna. Pominje je, na drukčiji način, patrijarh srpski iz Sremskih Karlovaca Josif Rajačić, kada 1856. u pismu knjazu Crne Gore Danilu Petroviću veli: „Poznato je svemu svetu da je Crna Gora ot iskoni u duhovnoj svezi sa Serbskom patrijaršijom i da je ona svoje arhiepiskope svagda do pokojnoga Vašega strica [Njegoša] iz patrijarha i arhiepiskopa srbskie primila. Zašto je Pokojnik [Njegoš] ovu istoričesku svezu prekinuo?”
„Istoričeska sveza” kroz posvećenja prvojerarhâ crnogorskih prekinuta je, kako smo viđeli, simbolično najkasnije još početkom 1768, kada je Arsenija Plamenca rukopoložio za episkopa u Crnoj Gori, Sava, Crnogorac, mitropolit crnogorski. Arogancija Rusa stajala je na putu Petru I da posvećenje, koje je 1784. od njih službeno zatražio, tada i dobije u Petrogradu.
Rajačićevoj fikciji „istoričeske sveze” važnost nije pridavao ni knjaz Danilo; na njegovo pismo mu nije ni odovorio. Nikanora Ivanovića je, dvije godine kasnije, dakle 1858, knjaz Danilo poslao u Petrograd za vladičansku hirotoniju, a ne kod Rajačića u Sremske Karlovce.
Netačna je i tvrdnja iz novijega vremena dr Predraga Puzovića, protojereja, ranijeg dekana Bogoslovskoga fakulteta u Beogradu, da je ruskom hirotonijom za Njegoša „prekinuta kanonska veza sa Srpskom pravoslavnom crkvom” („Enciklopedija srpskog naroda”, Beograd 2008, str. 1064). Nikakva veza u smislu kanonske podređenosti Mitropolije crnogorske srpskoj jerarhiji, bilo onoj u Austriji (Sremski Karlovci) ili u Srbiji (Beograd), za Njegoševa doba, a ni decenijama prije, ni kasnije, nije postojala.
Kakav je u tome kontekstu stvarni značaj ruske hirotonije koju je Njegoš primio?
Hirotonija za episkopa je obred liturgijskoga posvećenja od sabora episkopâ, o čemu se izdaje pismena potvrda (gramata ili sinđelija) i njome se ne može zasnovati podređenost neke crkve drugoj; niti se taj obred može tumačiti kao nepriznanje autokefalnosti Crkve iz koje novorukopoloženi episkop dolazi, od Crkve čiji ga episkopi posvećuju.
Crnogorska crkva, zbog specifičnih istorijskih okolnosti, najčešće, ne i uvijek, nije istovremeno imala dvojicu episkopa dovoljnih za rukopolaganje novoga episkopa, kako nalaže 1. kanon Svetih apostola. Sveti kanoni, međutim, ne definišu zasnovanost i održivost autokefalnosti neke crkve u zavisnosti od istovremenoga broja njenih arhijereja. Neodržavanje godišnjih arhijerejskih sabora, dvojice i više episkopa, ili „zbora episkopâ“, uslijed zaprijeka „kakvom silom i neophodnošću, ili drugim opravdanim razlogom“, predviđeno je 6. kanonom VII Vaseljenskoga sabora. I takva opravdanost, zbog poznatih istorijskih okolnosti, postoji za Crnogorsku pravoslavnu crkvu.
Svetotajinsko, svetootačko, običajno crkveno predanje i kanonsko pravo, oduvijek nalažu da je za hirotoniju neke upražnjene crkvene oblasti potrebna saradnja, kanonska usluga episkopata iz drugih pomjesnih crkava, obično suśednih, ali ne i obavezno suśednih. Kako u različitim epohama nijesu uvijek imali dvojicu episkopa – trojicu će imati tek 1913. godine – Crnogorci se, nakon što su potupno samostalno i neopozivo određivali kandidate za episkope svoje Crkve, bilo kroz crkveno-narodne sabore ili odlukom knjaževa-gospodara, obraćaju drugim, sestrinskim crkvama radi njihova posvećenja.
Pet puta vladičansko posvećenje Crnogoraca obavili su Rusi, jednom Srbi (1785. u Sremskim Karlovcima je, po odobrenju Cara Austrije, rukopoložen za episkopa Petar I Petrović), a Gavrila Dožića, od 1913. mitropolita pećkoga Crnogorske pravoslavne crkve, hirotonisali su 1911. Grci, tj. Carigradska patrijaršija.
Episkopi Ruske crkve su saborno hirotonišući 1833. Njegoša, svjedočili da će, kroz njega, kao episkopa, Crnogorska pravoslavna crkva živjeti sigurnim, potpunim i nezavisnim ostvarenjem tijela Hristova u evharistiji. Ujedno, Ruska crkva je, na taj način, ne priznala, već potvrdila faktičko stanje: da Crkva u Crnoj Gori nije pod jurisdikcijom Carigradske, tj. njoj pripojene Pećke patrijaršije, kao ni Srpske crkve, sinoda u Austriji i mitropolita u Srbiji.
U suprotnome, da su Rusi 1833. posvetili episkopa Crne Gore koji je u kanonskoj nadležnosti Carigradske, Srpske ili neke druge crkve, kršili bi 2. kanon II Vaseljenskoga sabora, da „episkopi ne prostiru vlast svoju preko svoje dijaceze na tuđe crkve, te da ne zametaju crkava”.
Još u maju 1832, dok je Njegoš arhimandrit, ruski pravnik, takođe i savjetnik imperatorova dvora, dr Aleksandar M. F. von Rojc (Александр М. Ф. фон Рейц), boravi u Crnoj Gori, te docnije zapisuje:
„CRNOGORSKA CRKVA JE SAMOSTALNA. Ne stoji pod vlašću ni patrijarha [iz Carigrada], ni nekih drugih crkvenih poglavara, nego je arhimandrit [Njegoš] poglavar manastira i mirskih sveštenika – ŠTO SE ON HIROTONIŠE IZVAN SVOJE ZEMLJE, TO ZAVISI OD OKOLNOSTI I POSMATRANJA NA STARA CRKVENA PRAVILA, A TO NIKAKO NE ZNAČI DA JE ON NEKOME POTČINJEN” („Dorpater Jahrbücher für Litteratur, Statistik und Kunst”, br. 2, Dorpat-Riga 1833, str. 117).
I ovaj autentični citat, pored gomile drugih izvora, svjedoči da je Crkva u slobodnoj Crnoj Gori i prije Njegoša smatrana de facto i de iure samostalnom. U svojim istraživanjima izvorâ, crkvenih i laičkih, iz 19. vijeka ili starijih, na ruskome, grčkome, južnoslovenskim i drugim jezicima, nijesam naišao ni na jedan koji bi osporavao ili u najmanju ruku relativizovao činjenicu da je od 1766. Mitropolija crnogorska – Crnogorska pravoslavna crkve, obnovivši svoj iskonski, autokefalni status, opet postala potpuno samostalna.
Velim obnovila, jer je autokefalni status Mitropolije na Cetinju utvrđen 4. januara 1485. hrisovuljom gospodara Ivana Crnojevića, uz saglasnost, kako se i navodi u hrisovulji, tadašnjega mitropolita Visariona i njegova koadjutora, episkopa Vavile, te klira, tj. monaške bratije Cetinjskoga manastira. Univerzalni administrativni model autokefalnosti za mitropolije – rang koji je Crnogorska pravoslavna crkva od davnine imala – utvrđen je 8. kanonom III Vaseljenskoga sabora održanim 431. godine. Tada je priznata autokefalnost Kiparskoj crkvi, čiji je poglavar bio mitropolit, na tome ostrvu prvi među episkopima – arhiepiskop.
Paralelu između Kiparske i Crnogorske crkve 1858. povlači njemački crkveni istoričar F. Ajhman. Objašnjavajući genezu autokefalnih crkava od epohe vaseljenskih sabora, navodi da su, liše patrijaršijâ Istoka (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jerusalim), te Rusije, jedino Kipar i Crna Gora opstali kao autokefalne jurisdikcije: „Takav nezavisan položaj uživa danas arhiepiskop Kipra kao αυτοκεφαλος [autokefalos] i Vladika Crne Gore koji svoje rukopoloženje dobija u Petrogradu”.
Upravo s Njegošem, Crnogorska pravoslavna crkva postaje prva međunarodno (vaseljenski) priznata ustanova obnovljene, nezavisne crnogorske države. To je urađeno unošenjem autokefalne Mitropolije crnogorske najkasnije do 1848. u sinodalni diptih Ruske crkve („Spisak svih jerarhijskih katedri u Svetoj Istočnoj Crkvi za 1848. godinu, sa imenima njihovih predstojatelja”), odnosno, do 1855. u diptih Carigradske patrijaršije („Sintagma – Zbornik božanskih isvetih kanona”). Tu se Petar II Petrović Njegoš navodi kao poglavar devete po rangu (časti) autokefalne pravoslavne vaseljenske crkve.
Cijenim, međutim, da je najveće poduzeće Njegoševo kao arhipastira svakako kanonizacija mitropolita Petra I Petrovića kao Svetoga Petra. Sâm akt kanonizacije naišao je na aktivno protivljenje i ruske i srpske jerarhije, ali je višegodišnjim dosljednim oblikovanjem svetopetrovskoga kulta – kroz liturgijsko i svenarodno proslavljanje, te podizanjem prve crkve novoobjavljenome svetitelju u slavu – Njegoš na brilijantan način manifestovao autokefalnost svoje Crkve.
Riječima iz 1878. Šarla Iriartea („Les bords de l'Adriatique et le Monténégro…”, Pariz, str. 447), „CRNOGORSKA CRKVA, djeluje nezavisno i nije pod ruskim Svetim Sinodom ni Fanarom [Patrijašijom] u Carigradu”, a „Crnogorci su sami kanonizovali svoga vladiku Petra, četvrtoga po redu Njegoša”.
Kanonizacija Svetoga Petra, piše 1973. Božo Đ. Mihailović („Mitropolit Petar I – Sveti”, Cetinje, str. 36-37), jeste „akt vladike Petra II, poglavara onda SAMOSTALNE PRAVOSLAVNE CRKVE U CRNOJ GORI”…
(Nastavak feljtona u poneđeljak 5. februara)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR