Pređi na sadržaj stranice
Uživo/Online Uživo
Vremenska prognoza

NEPOZNATI NJEGOŠ: Kako je kanonizovan Petar Cetinjski (3)

| Postavio/la: Mirjana Dragaš

NEPOZNATI NJEGOŠ: Kako je kanonizovan Petar Cetinjski (3)

Piše: Vladimir Jovanović

„Još za života želio je i preporučivao Petar [Prvi Petrović] da bude saranjen na javnom mjestu i to blizu puta, kud narod jednako prolazi”, piše 1850. Milorad Medaković.

„Želio je Petar da njegovo tijelo nadkriva poloča sa podpisom: ‘Zdje[s] počivajet ljubitelj svojega roda’. No Crnogorci njega po praroditeljskom običaju sarane u cetinjsku crkvu, đe je ostao u zemlji na četiri godine”.

„Vadeći ga iz zemlje s početka tako im je bilo težko dizati ga, da su su mislili da ga neće moći izvaditi. Potom su činili obične ceremonije crkovne, te ga izvade i stave pred oltar svete blagovještenske crkve. Vladika [Petar II Petrović Njegoš] posl[i]je toga dade odma’ pečatati proglas na narod, kojim ga poziva da se skupi na Cetinje, i da se uvjeri i da vidi novopojavljenog sveca. Posl[i]je toga dovrvi narod iz sviju krajeva, te se uvjeri i složno prizna Petra I za sveca. Od tog vremena pak i danas počituje narod crnogorski svog proslavljenog Gospodara Petra za sveca” („Povjestnica Crne Gore od najstarijeg vremena do 1830”, Zemun, str. 227-228).

„Proglas na narod” zapravo je OBJAVLJENIJE „blagočestivome narodu” – ARHIJEREJSKA POSLANICA Njegoševa, „na Lučin dan 1834. godine”.

Tu se izvještava da je otvoren „grob blaženo-i-svetopočivšega predka mojega i Arhipastira vašega, Petra, i pošto smo otvorili grob, našli su cjelokupno i sveto tijelo dobroga i svetoga Arhipastira našega”.

„Mi vama radosno i objavljamo o tome srećnome događaju; jerbo znamo da ćete blagodariti Svemogućega Tvorca, koji vi je vašega dobroga otca, krjepkoga pastira Crkve i stada Hristova, vašega obranitelja i izbavitelja, posla’ među vama u svetome tijelu, da kako je bio u smrtnom životu gotov za vas dati i dušu i tijelo, tako DA MU SE MOLIMO DA ON I SADA, KAKO SVETITELJ I UGODNIK BOŽIJ, BUDE MOLITVENIK SVEMOGUĆEMU BOGU ZA NAS, KAKO ZA SVOJE SINOVE”.

„Ja mislim, blagočestivi hrišćani”, veli Njegoš, poglavar Crkve, „da pamtite riječi svetoga Petra, koje je vama govorio ‘da živite u slogi, miru i jedinstvu’. Ove svete i božanske riječi, ja mislim, da je svaki držao na srcu i doklen se nije ovi ugodnik Božij među vama javio. A sada, nadam se, da će te ih osobito držati, jerbo vidite onoga koji vi ih je govorio među vama sveta i cjelokupna.

I vi ste uvjereni, ja mislim, da KOJI CRNOGORAC NEĆE DRŽATI SLOGU, MIR I JEDINSTVO, BIĆE MU SVETI PETAR SAPERNIK I NA TOME I NA OVOME SVIJETU; NEGO, KOJI ŠTO IMA MEĐU SOBOM NEMIRA – SLOŽITE SE I MIRITE, I TADA ĆE TE BITI BOGU POVOLJNI I VAŠEMU SVETITELJU PETRU. Za drugo vas Bogu preporučujući i Njegovom ugodniku novoobjavljenomu svetitelju ostajem svakom dobroželatelj”.

Liturgijsko proslavljanje svetitelja, kako smo viđeli, počelo je odmah po njegovoj objavi.

Tropar i kondak, svečane pjesme Sv. Petru, nema sumnje pod odlučujućom Njegoševom arhijerejskom recenzijom, uobličio je Petar Ćirković, „svršeni bogoslovac”, „vrsni učitelj” i „izvrsni pojac” iz Kotora, koji tada boravi na Cetinju i smatra se prvim crnogorskim profesionalnim učiteljem.

„Тропаръ Св. Петру Митрополиту Черногорском” i „Кондакъ Св. Петру Митрополиту Черногорском” sadrže i vjersko i narodnosno, emocijama natopljeno, veličanje Sv. Petra: „među arhijerejima velikoga”; „mnogohvaljenoga pastira i učitelja”; „jerarha Hristova”, „svetitelja premudra”…

Radi spasenja duša svojih i svih pravoslavnih, troparom i kondakom obraćaju se Crnogorci molitveno „CRNOGORSKOJ ZVIJEZDI PRESVIJETLOJ”, „CRNOGORSKOJ POHVALI”, poštuju Sv. Petra kao „CRNOGORSKE ZEMLJE SVJETILNIKA PRESVJETLA”. Tropar i kondak, po njihovim prijepisima iz 1850, objavio sam prije pet godina, a ovđe ih donosim i u transkribovanim verzijama.

„Тропаръ Св. Петру Митрополиту Черногорском”, poje se 8. glasom:

„Pridite dnjes ot pravoslavnij toržestvenje da vozveselimsa i da uvidim vsečestnija i prehvalnija dobrodjeteli, trudi i podvigi, Černogorskija strani svjatilnika presvjetla iže vo Arhiejerejeh velikoga Petra, dostohvalnago pastirja i učitelja, tjemže ubo v Černogorskuju stranu sošedšesja dnjes pjesnjeno da voshvalim, jako bo divna sotvori Gospod jevo svjatih svoih sušča v zemlji četveroljetna pokaza nam netljena; togo molitvama Hriste Bože naš spasi i pomiluj duši našja”.

„Кондакъ Св. Петру Митрополиту Черногорском” poje se 3. glasom:

„Nasladimsja vsi dnjes Božanstvennje o svjatoljubci, jako v nastojaščeje vremja pokaza nam nebo, predivnija i netljenija mošči, čudnago svjatitelja, taijn Božestvenih stroitelja, Petra Jerarha Hristova; tjem ubo Černogorskuju zvjezdu presvjetluju, dnjes nam iz Groba vozsijavšuju v pjesnjeh vozveličim, i jako velikago duš naših popečitelja i tjepla molitvenika umolim, k njemu vopijušče i umilno glagoljušče: novojavljenje v svjatih Petre svjatitelju premudre, Černogorskaja pohvalo, molim tja, ihže mnogimi trudi i podvigi tvojimi upaslje jesi, i za vsja pravoslavnija, vo eže spasitisja dušam našim”.

Ove „njegoševske” liturgijske himne, tropar i kondak, jedine su pjesme korišćene u Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi za proslavljanje Svetoga Petra Cetinjskoga Čudotvorca narednih šest decenija, ako ne i do 1918. godine.

„Tropar i kondak, svojim oblikom i jedrom pohvalnom sadržinom”, piše 1931. dr Miodrag S. Lalević, „otuda su i mogli tako dugo ostati da samo oni budu čitani u Crkvi na dan svetitelja”.

Međutim, godine 1895. pečatana je na ruskome jeziku u Moskvi „Služba među svetima ocu našem mitropolitu Bogoljubivom gospodaru Crne Gore Petru Prvom Čudotvorcu Cetinjskom (sa žitijem)”.

Autor je Mihailo Jovanović, mitropolit, 1859–1881. i 1889–1898. poglavar Srpske pravoslavne crkve Kneževine/Kraljevine Srbije. Ta „služba” i „žitije” su kompilacija pseudoistorijskih izvora, navodnih usmenih kazivanja i stihovanih proizvoljnosti. Još je arhimandrit Nićifor Dučić utvrdio da u tamo objavljenome žitiju postoje notorna istorijska krivotvorenja.

Jedino pažnje vrijedna je logična inovacija u stihiru velike večernje – nabrajaju se „svi naši svetitelji”, samo oni crnogorski – ispušten je, doduše, Sv. Vladimir Dukljanski – a poimenično u službi slijeduju: „novojavljeni Petre Čudotvorče Cetinjski, Vasilije Ostroški, Stefane Piperski i Aresnije Kosijerevski, koji svojim moštima osveštavate zemlju našu, kao ugodnici Božiji”.

Ali, krivotvorine su obimnije. Iz autentičnoga, „njegoševskoga” tropara na jednome mjestu je izbačeno „Crnogorsku zemlju” i bezrazložno su preformulisani pojedini njegovi stihovi, uprkos tome što su bili potpuno usklađeni sa kanonom vizantijske liturgijske himnografije. A na drugim mjestima, stihovi su dopisivani, pa ispada da Sv. Petar Cetinjski, u najmanju ruku, nije nikad ni čuo za izvjesnu državu Crnu Goru i u njoj obitavajuće Crnogorce.

U maniru beskrupulozne srbizacije (vidi: „Srbljak”, Sinod Sprske pravoslavne crkve, Beograd 1985, str. 79–89), upisane su fikcije: da Sv. Petar Cetinjski „osvetljava lučama čudesa Crnu Goru i sve srpske susedne zemlje”, „sve ljude krstonosnog naroda srpskog”; on je „srpskim crkvama svetlo ukrašenije” … i još koječega tamo ima, o čemu u izvornim „njegoševskim” himnama svetitelju, naravno, nema ni pomena.

Svega tri godine nakon pojave ovih falsifikata, usred Beograda je pečatana knjiga u kojoj se, između ostaloga, na najsramotniji način piše i o Sv. Petru Cetinjskome i o Njegošu.

„Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma” potpisuje „Glavni odbor crnogorske emigracije”, nekoliko emigranata crnogorskih na platnome spisku dispozicionih fondova srpske vlade – predšestvenici „bombaške zavjere” iz 1907. godine.

Tu se za Njegoša veli da je: „vampir pod mitrom”, „mitronosni krvolok”, „krvožedni mitronosac”, „franzavi krvnik”, „odvratni mitronosac”, „krivokletnik”, „vjerolomni mitronosac”, „okrorjeli zlođej”, „glava pod mitrom bez časti”, „najsramotniji hrišćanski sveštenik”, „vtori Aleksandar Bordžija”, „kopilad” je svoju „podavio i bacio u nužnik cetinjski”.

Njegoš je, pisali su Srbi onomad, „sramni izdajnik”, nije 1850/1851. bio od tuberukoloze smrtno obolio „kad se je odvukao u Neapolj [Napulj], da se kruvari”, a sve nakon što je prisvojio 25.000 dukata manastriskih, „prodavši i kosti svoga pradjeda Danila”; „jednom drugom prilikom odnio [je Njegoš] iz Crne Gore nekoliko hiljada dukata u Beč,” i tamo ih, biva, „sve istrošio na kurve”, etc.

Izvrgava se ruglu kanonizacija Sv. Petra. O njemu pišu kao o „šarenom ‘svecu’ bez nosa”. U „Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma” (str. 54-58) čitamo huliteljske tvrdnje: kada se Petar I upokojio, angažovan je hirurg iz Kotora, koji će za 200 dukata izvršiti balsamovanje, namazavši tijelo mitropolita nekom mašću, pošto je prethodno izvadio utrobu, mozak i oči; nagovorena jedna osoba da priča pred Crnogorcima da mu se Petar I u snu javlja i traži da ga otkopaju; a one Crnogorce koji kult osporavaju, Njegoš, ni manje ni više – jednostavno likvidira!…

(Nastavak feljtona u poneđeljak 12. februara)

Ostavi komentar

0/300