NEPOZNATI NJEGOŠ: Kako je kanonizovan Petar Cetinjski (7)

Piše: Vladimir Jovanović

Za doba Mletačke republike, „dukalom” – aktom Senata iz 1718. priznata je jurisdikcija mitropolitske katedre sa Cetinja nad pravoslavnim vjernicima od Spiča do Herceg-Novoga. Arhijereji crnogorski posvećuju prezvitere i đakone, osveštavaju hramove i upravljaju cjelokupnim crkvenim životom pravoslavnih u Paštrovićima, Mainama, Poborima, Grblju, Budvi, selima i varošima Boke kotorske.

Nakon sloma Mletačke republike, pripašće 1797. Austriji taj dio Crnogorskoga primorja – ostatak, južno od Spiča, bješe pod Turskom carevinom. U Boki kotorskoj Austrijanci nastoje da zasnuju jurisdikciju Srpske crkve iz Sremskih Karlovaca. Ali područje će okupirali Francuzi. Svejedno, do 1810. postaviće srpskoga episkopa, porijeklom iz Bosne. Utvrđuju mu katedru u Šibeniku, a za pravoslavne u Boki kotorskoj imenuju mu namjesnika, vikara u stepenu arhimandrita, takođe Srbina.

Takva jurisdikcija je zbačena kada Crnogorci, 1813-1814, treći put od 1805, privremeno oslobađaju dio Primorja. U Dobroti, kraj Kotora, 29. oktobra 1813. usvojena je odluka o ujedinjenju slobodne Crne Gore i Boke kotorske. Predśedavajući skupštine je mitropolit Petar I Petrović. Međutim, odlukom Bečkoga kongresa, od strane velikih sila, uključujući Rusiju, oslobođene primorske oblasti su pripale Austriji.

Do 1828. su Austrijanci u potpunosti realizovali davnašnju namjeru – nad tamošnjim pravoslavnim življem utvrditi jurisdikciju Srpske crkve iz S. Karlovaca. Za episkopa dalmatinskoga, arhijereja iz te Crkve, postaviće Josifa Rajačića (kasnije će on biti patrijarh srpski). Od tada, vladike na Cetinju u svojoj titulaciji ne koriste određenje „i primorski”.

Prepiska Petra II Petrovića Njegoša i episkopa Josifa u septembru i oktobru 1832. nagovještava korektnu saradnju dvije autokefalne crkve – Crnogorske i Srpske.

Josif tada obilazi parohije sa austrijske strane granice prema slobodnoj Crnoj Gori, varoši Kotor i Budvu. Pisao je Njegošu kako „čest imjeju Vašu Prečestnost uvjeriti, da mi vsegda blagoprijatnjeišaja veš budet vam i CERKVI ČERNOGORSKOJ, eliko sili moja vozmognut, dobruju i poleznuju uslugu sotovoriti”.

Njegoš mu, između ostaloga, zahvaljuje, viđevši Josifova, kako piše, „blagoprijatna izraženija radi blagostojanija CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE” („Šematizam pravoslavne Eparhije bokokotorske, dubrovačke i spičanske za godinu 1906”, str. 37).

No, sasvim drugo lice će pokazati Josif Rajačić godinu kasnije, dozvavši da je Njegoš rukopoložen u Rusiji za episkopa. Antonije Vučetić, srpski autor koji je 1906. istraživao arhive, piše da „nastadoše nekako napete prilike”.

Pri povratku Njegoševom iz Rusije za slobodnu Crnu Goru, preko Boke kotorske, Josif, 5. oktobra 1833, svojim će sveštenicima cirkularnim pismom zapovijediti da Njegoša „ni zvonima, ni puškama ne smete pozdraviti, niti mu ma bud koju počast, koja pripada arhijereju, ukazati”.

I zaista, Njegoša, koji na sebi nosi u Rusiji dobijene, bogato ukrašene panagiju i krst – dočekaće sveštenici iz srpske jerarhije bezmalo neprijateljski; najprije u Manastiru Savini, kod Herceg-Novoga, iguman Makarije Grušić.

Poznato je da Njegoš, prije nego se 1830. na Cetinju zamonaši, boravi u svojevrsnoj školi u Savini, đe mu je učitelj nastojatelj manastirski, Josif Tropović. Manje je, međutim, znano da narečenoga J. Tropovića 1794. za jeromonaha rukupoloži i postavi u Manastir Savinu upravo Njegošev prejemnik, potonji svetitelj Petar Cetinjski (vidi fakisimil sinđelije).

Takođe, kasniji protosinđel Kiril Cvjetković, zapisuje da mitropolita Petra I za vrijeme crnogorsko-francuskoga konflikta, umoljavahu da bi „blagovolio proizvesti na stepen svajščenstva dijakona Makarija Grušića, a mene na mjesto njega dijakonom” („Avtobiografija protosinđela Kirila Cvjetkovića”, Beograd 1898, str. 25-25)…

Pa, kako, s obzirom na sve to, Makarije Grušić dočeka u Savini Njegoša 1833. po povratku iz Rusije?

„Vladika Rade dođe iz Rosa lađom u Savinu zajedno sa lučkijem deputatom oko podne”, navodi se u ondašnjim povjerljivim izvještajima austrijskim. „U Savini ga kaluđeri ne pričekaše nikakvom svečanosti, jer niti su zvonili, niti su lubardali, niti su otvorili crkvu. Petar uljeze u manastir i ostade u ćeliji oko po sahata i tu popi kavu. Zatijem zatraži da mu otvore crkvu, uljeze u nju i darova tri zlatna dukata; drugo se Petar nije usudio, jer je vidio da se iguman oštro pokazao, tako, dajbudi, sâm iguman izvješćuje” („Vladika Rade, guverner Lilienberg i vladika Rajačić…”, „Srđ”, 31. jul 1906, str. 283).

I paroh Srpske crkve u Kotoru, protoprezviter Jakov Popović, budno motri na Njegoša. „U Kotoru je između pravoslavnijeh, koji su starinom Crnogorci, bilo nastalo veliko uzrujanje protiv paroha i [austrijske] vlade, a nadasve paroha, jer se doznalo da je vlada bila zabranila crkvu vladici Radi i da će paroh vršiti naredbu vladinu”.

O Njegošu se paroh J. Popović „razgovarao s okružnim komesarom povjerljivo”, a episkopu Josifu Rajačiću žali se „na vjernike, da su protiv njega što sluša [austrijsku] vladu”. Naime, vjernike iz Kotora, koji Njegoša srdačno dočekaše, predvode Kotorani – Ilija Lubardić, zatim Matej Netović i Nikola Ognjenović, k tome i drugih „više stotina Crnogoraca stiže u Kotor, da vide Petra; ali bi dopušteno samo šestorici da uljezu u grad”.

Nakon tih događaja 1833, Njegoš, do kraja života, nije nikada kontaktirao, direktno ili indirektno, sa bilo kojim srpskim jerarhom…

Kada je, godinu kasnije, vijest o objavi svetitelja Petra sa Cetinju munjevitom brzinom dospjela i od vjernih u Primorju, episkopu dalmatinskome Josifu Rajačiću o tome javlja pismom od 29. oktobra 1834. paroh u Kotoru, pomenuti J. Popović.

Tamošnjem narodu u živome je śećanju da ih je Petar I, decenijama duhovni otac, nakon tolikih stoljeća pod stranom čizmom pokušao trajno osloboditi; a pravoslavno sveštenstvo Primorja, dobrim dijelom, nekada je rukopoloženo bilo, te služilo u Crnogorskoj pravoslavnoj crkve – pod omoforom novojavljenoga svetitelja.

Pa otuda nije čudno da se štampano Njegoševo arhijerejsko OBJAVLJENIJE o svetiteljstvu Petra Cetinjskoga sa uzbuđenjem čita među tamošnjim stanovništvom: „Ja sam”, zapisaće Vuk Vrčević, „onda u Budvi živio. Jedan od ovih oglasâ dođe mojemu pokojnome zetu Joku Ćeloviću”.

I sada , J. Popović, paroh iz Kotora, brine da i narod i sveštenstvo, „kako mi je dokazato, namjerava hoditi [na Cetinje], na poklon s prinosima ili prilogima”, pa procjenjuje kako će to „donesti bude štete za naše crkve ot manastira; ne mogu domisliti se, kako NAGLO VJERUJU NOVOBRETSKOJ, ali bojim se IZMISLENOJ SVETINJI”.

„Kako je ovaj narod, a najpače sveštenstvo, povjerilo se u PROGLAŠENOJ NOVOSTI ČERNOGORSKOJ, to ni ja, ni jedan zdravoga razuma, ne smjede reći protivno”.

Neprijateljski odnos ne samo ovoga klirika, nego i arhijerejâ Srba prema objavi svetiteljstva Petra Cetinjskoga, sa jednim brojem činjenica pronađenih u arhivima crkvenim, objelodaniće 1930. Dušan D. Vuksan („Zapisi”, knj. 6, br. 1). O svemu je, naime, informisan i ondašnji prvojerarh Srpske crkve – Stefan Stratimirović, karlovački mitropolit (po nekim tumačenjima, ti su mitopoliti nasijednici nekadašnjih patrijarha pećkih).

Pa će se visokopreosfećeni Stefan obratiti protoprezviteru u Kotoru. Razumio je, piše, da J. Popoviću skepsu prema istinitosti svetiteljstva Petra I Petrovića; te ga i pohvaljuje zbog toga:

„S radostiju razumeh iz poslanija Vašego [...] o iskopanom telesu pokojnago episkopa černogoskago Petra, TAKO UMSTVUJETE, JAKOŽE RAZUMNOMU ČELOVEKU I BLAGOPROSVEŠTENOMU SVJAŠČENIKU PRISTOJITI”…

„Od 26. januara [1835. g.] pod br. 13 u djelov. protokolu”, navodi D. D. Vuksan, „ubilježeno je: episkop dalmatinski SOVJETUJE SVOJE SVJAŠČANSTVO DA UPOTREBE SVE SILE KOD SVOJIH PAROHIJANA DA NE BI U NAPREDAK [u budućnosti] VIŠE ODHODILI NA CETINJE U CRNOJ GORI, POKLONITI SE TIJELU BLAŽENOPOČIVŠEGA PETRA PETROVIĆA, mitropolita crnogorskoga”.

U nastojanjima jerarhije srpske, da odvrati jednorodni sa Crnogorcima narod van granica slobodne Crne Gore da ide na poklonjenje Sv. Petru, pridružila se i vlast austrijska, zabranom izdavanja pasoša. No, vjernici, zapisaće Ljubo Vlačić, dolazili su u Crnu Goru i ilegalno („Zabrana u Austriji hadžiluka Sv. Petru Cetinjskom”, „Zapisi”, knj. 7, br. 4, str. 230).

Jer, zaprijekama i prijetnjama Srpske crkve i austrijskih vlasti uprkos, „na Cetinje su išle mase radi poklonjenja, naročito iz Boke i Crnogorskoga primorja”…

(Nastavak feljtona u poneđeljak 26. februara)