Piše: Vladimir Jovanović
Po objavi svetitelja, na Lučindan 1834, vladika Petar II Petrović Njegoš recenzira tropar i kondak Petru Cetinjskome – „crnogorskoj pohvali” u čast – a 20. juna 1835. utvrđuje da se, svake godine, na Gospođindan, 8. septembra, održavaju „na Cetinje skupština naroda i služba Svetoga Petra”.
Izvan ondašnje, slobodne Crne Gore, radi poklonjenja Petru Cetinjskome veliko interesovanje nije postojalo samo u Primorju, tada pod Austrijancima, već i u suśednim oblastima Turske carevine – osobito u Hercegovini. Međutim, zbog tada još neutvrđene crnogorsko-turske granice, dolazak u hadžiluk na Cetinje je opasan poduhvat. Njegoš se, izgleda motivisan upravo time, uoči Gospođindana 1835, poslanicom obraća „blagorodnoj gospodi glavarima i starješinama svešteničeskoga i mirskoga čina i svijema pravoslavnim hristijanima hercegovačkijema”.
„Razumijem da je mlogijema hristijanima iz tijeh mjestah želja da pišete Sv. Petru i to je vaše djelo pohvalno i blagočestivo, jer milostinja je najpreči put s kojijem se može zadobiti Carstvo nebesko”, piše im Njegoš.
„Ja bi odavde poslao jednoga kaluđera k vama u pisaniju, no nejmam čojeka koji je vješt po tijema krajevima. Za to sam izabra’ protopopa Stefana Kovačevića iz Grahova; i šiljem ga k vama da pišete Sv. Petru koji što hoće i koliko je što koji kadar, a protopop je čojek dobri hristijanin i meni poznat vrlo dobro za časna i poštena čojeka; i zato sam njega izabra’ i vama poslao u pisaniju; i što koji bude pisao Sv. Petru, neka selo dade protopopu na pismo i ja ću, po tome pismu, od njega primiti i vama odgovoriti da sam primio”…
Sve u svemu, procjenjuje jedan hroničar, uprkos osporavanju svetiteljstva Petra Cetinjskoga od strane Srpske crkve, zabranama autrijskih pograničnih vlasi, te riziku dolaska u slobodnu Crnu Goru za narod iz predjela pod Turcima, „narodno poštovanje Petra I ne samo da se nije umanjilo, nego se stalno povećavalo; tako je 1835. DOŠLO NA POKLONJENJE PREKO 15.000 DUŠA”.
Kult je, kako smo viđeli, takoreći momentalno, po objavi svetitelja, zaživio među slobodnim Crnogorcima. Kad ruski obavještajac, pukovnik Jegor Kovaljevski, uz pratnju grupe Crnogoraca, pristiže 1838. nadomak Cetinja, odigrala se, zapisaće, sljedeća scena:
„Nedaleko ispred nas jedva se uočavala manastirska kupolica, i mi smo se zaustavili. Moji saputnici su počeli da se mole. S interesovanjem i dubokim poštovanjem sam ih posmatrao. Na grebenu uzvišenja, širine na kojoj se jedva mogao smjestiti čovjek ili žilavo kljuse, bilo je nekoliko Crnogoraca: jedni su se još molili sa ośećanjem duboke odanosti, podižući svoje poglede k Cetinjskome manastiru, đe se nalazila njihova dragocjenost – MOŠTI SVETOPOČIVŠEGA PETRA; drugi su, okončavši svoju molitvu, stajali oslonjeni na dugačke puške, u položaju toliko njima običnom”.
Njegoš je proslavljanje Svetoga Petra unio i u kalendar Crnogorske pravoslavne crkve. Uređenje crkvenoga kalendara, naravno, svojstveno je samo autokefalnim crkvama. To je Njegoš, poglavar Crkve, učinio na način što je na stranicama izdanja „Грлица – Календаръ Црногорскiй”, za 1838. godinu, 8. septembar – uz РОЖДЕСТВО БОГОРОДИЦЕ (Gospođindan) – naglašen crvenim slovima i praznik ПЕТРА МИТ[РОПОЛИТА] ЧЕРНОГОР[СКОГА].
Proslavljanje svetitelja narodnim saborovanjem, na Gospođindan za Njegoševa života, nastaviće se i narednih godina. Vladika je, zabilježeno je, tim povodom 1841. na Cetinje organizovao i vatromet!
Za Njegoševo dovršenje uobličavanja svetopetrovskoga kulta može se smatrati podizanje crkve njemu u čast – na Lovćenu. Na interesantan detalj, opisan u „Gorskome vijencu” o iznošenju krsta na Crkvine – Jezerski vrh, prije sunca, „uoči Trojičina-dne“, ukazće dr Radoslav Rotković. Navodi da je to dan kada se proslavlja i Sveti Vladimir Dukljanski, iznošenjem krsta na Rumiju, takođe i „pod Ostrog, prije izgradnje manastira“ („Ko je, kada i zašto srušio Njegoševu kapelu?”, „Crnogorski anali”, br. 2, 2013, str. 88).
U drugoj po redu didaskaliji „Gorskoga vijenca”, veli se: „Изнiели су крсте съ Ловћена на врхъ Црквине, па су по врху сѣли”.
„Došli smo do zaključka“, piše R. Rotković, „koji je naslutio i [Vuk Stefanović] Karadžić: da je na Jezerskome vrhu postojala u srednjemu vijeku crkva Sv. Vladimira, slična onoj pastirskoj (Vlaškoj) na Cetinju, koja je do 1450. bila od pruća oblijepljenoga blatom; da je tu crkvicu spržio grom, ali je ostao toponim – Crkvine, kojega ne bi niko mogao izmisliti da tu nije nekada postojala crkvica. ‘Po imenu rekao bi da je tu i prije bila crkva’, zaključio je i Karadžić u ‘Rječniku’”.
Kada je tačno počela, a kada dovršena, izgradnja crkve Svetome Petru Cetinjskome Čudotvorcu na Lovćenu?
O tome pitanju u istoriografiji mišljenja nijesu usaglašena, osim u dijelu da se to desilo sredinom 1840-ih. Protođakon Filip Radičević (1839–1917), kasnije sekretar Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, piše da je Njegoš 1837. izlazio na Lovćen – na Jezerski vrh, drugi po visini na toj planini (1.657 m). Tu je, tvrdi, Njegoš bio sa rođacima i nekim drugim glavarima. Uzevši jedan kamen, navodno, kazaće: „Draga braćo! Sa ovim kamenom postavljam temelj mojoj vječnoj kući“.
Milorad Medaković, Srbin, Njegošev sekretar koji je u Crnoj Gori od 1844. do 1848, veli da je, ne kaže tačno kada, sa vladikom bio na Lovćenu. I Njegoš je tada „stavio svojom rukom osnovni kamen crkvi na vrh Lovćena, koju je on sagradio i posvetio Sv. Petru“.
Prema nešto preciznijem, austrijskome izvoru iz Kotora, od 18. maja 1845, Njegoš planira da, kako pogrešno vjeruju, na vrhu Lovćena – Štirovniku (1.749 m), a ne na Jezerskome vrhu, sagradi crkvu posvećenu Svetome Petru ili Svetome jevanđelisti Luki. Austrijanci, dalje, izvještavaju da su radovi na izgradnji crkve počeli 16. juna 1845. godine (Jevto M. Milović, „Petar II Petrović Njegoš – građa”, knj. 4, 1986).
Kako se može primjetiti iz ovih izvora, kao i većine drugih iz 19. vijeka, oni govore da se na Lovćenu gradi, tj. da je sagrađena CRKVA, a ne KAPELA. Tek će docnije, srpskom propagandom, zaživjeti da je na Lovćenu kapela; konkretno, nakon što su Srbi izvornu njegoševsku, svetopetrovsku crkvu, 1925. porušili do temelja i na njenome mestu sagradili novi objekat, nazvan „kapela”!
Na drugoj strani, ne postoji niti jedno Njegoševo pisano, vlastoručno, ili za njegova života objavljeno svjedočenje bilo koga, da je zaista iskazao želju da ga sahrane u svetopetrovskoj crkvi na Lovćenu. Takvo zavještanje nije pomenuo ni u svome testament, koji je u cjelosti sačuvan. To ne dokazuje da on to možda nije želio, ali, isto tako, ne može se stoprocentno tvrditi i da jeste.
U prilog tvrdnji da se, kada je riječ o autentičnoj lovćenskoj crkvi, zapravo, radi o kapeli, tvrdi se da ona nije služila za obavljanje evharistije (εὐχαριστία) – svete tajne pričešća – tj. da ona nije bila „molitveni prostor”, te da na njoj „nema ni krsta, ni zvona, a da unutra nema nijedne ikone”.
Ipak, to ne mogu biti dokazi da se ne radi o crkvi. Kroz istoriju, građene su crkve i bez krsta ili zvona. U vrijeme kada je crkva na Lovćenu građena, a ni dugo vremena potom, nije bilo moguće napraviti efikasnu zaštitu od gromova, a njih bi, s obzirom na materijal, dodatno privlačili krst i zvono na njoj. Tvrdnja da, unutra nje, nije bilo jedne ili više ikona je pretpostavka i svakako je nije moguće provjeriti kroz poznate izvore; premda, čak i da ikonâ unutra nije uvijek bilo, to opet ne znači da nije u istoriji bilo crkvi bez ikona.
I bez krsta i zvona na njoj, crkva na Lovćenu je bila izložena strahovitim udarima gromova, uprkos tome što je, najkasnije tokom rane vladavine knjaza Nikole I Petrovića, tamo napravljen „gromobran sa depozitom vode”.
Pomenuti protođakon Filip Radičević ostaviće svjedočenje o stanju Njegoševih posmrtnih ostataka iz 1879. godine. Tada je otvoren vladičin grob. „Mitra je sva od munje izgorjela bila”, pisao je, a Njegoševe „sve kosti, kao i cio grob, mirisahu s puščanim prahom, koje su munjeviti ognjevi na zlatotkano odjejanije privlačili, da su kosti morale crne izgledati”!
„Počem je Lovćen planina izložena gustim oblacima pri promjeni vremena”, zapisaće protođakon, „te iz gustih oblaka vazda sijevaju munje i gromovi pucaju, pa je i Njegoševa grobnica privlačila munjevite svitke”.
Ozbiljniji dokaz da na Lovćenu Njegoš nije sagradio crkvu, već kapelu, bio bi nedostatak podataka o tome da se u lovćenskoj crkvi Svetoga Petra Cetinjskoga Čudotvorca nije služila liturgija, makar poslije 1855, od kada su Njegoševi posmrtni ostaci u njoj – a nakon što je, do tada, Njegoš bio pokopa u Cetinjskome manastiru.
Međutim, ustanovio sam da – obično na Petrovdan, tj. 29. juna po starome kalendaru, ponekad i 18. oktobra, za Lučindan – u lovćenskoj, svetopetrovskoj crkvi i nakon Njegoševa pokopa u njoj, sveštenstvo autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve obavlja liturgije; naravno, sa evharistijom, jer liturgije bez evharistije nema. U državnome kalendaru, „Orliću – Crnogorskome godišnjaku” iz sredine 1860-ih, sljedeća je napomena:
„Na vrh Lovćena (okolo 3.300 nogu nad livelom morskim) ima jedna CRKVICA u kojoj je grob vladike Petra II. Petrovića Njegoša, glasovitog našeg pjesnika. S cetinjskoga polja ova je CRKVICA oku na pogledu, a SVAKE GODINE NA PETROV-DAN SLUŽI SE U NJOJ SV. LITURĐIJA I PREKAĐUJE SE GROB SPOMENUTOG SLAVNOG MUŽA“.
Protođakon F. Radičević će zapisati: „CRKVICA se na Lovćenu sagradila u dužini 5 metri, a u širini 3,5 metra, posvećena Sv. Petru Cetinjskome. U njoj se sv. služba drži svake godine 29. juna”…
(Nastavak feljtona u četvrtak 1.marta)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR