Nastavak feljtona
Piše: Vladimir Jovanović
Narodnu skupštinu na Cvijeti 24. marta/5. aprila 1868, koja svojim odlukama dugoročno potvrđuje svojinsko pravo države, ali i prava upravljanja, korišćenja i raspolaganja sakralnim objektima i pripadajućim dobrima autokefalnoj Mitropoliji crnogorskoj – Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, sazvao je Gospodar, knjaz Nikola I Petrović Njegoš. Učesnici skupštine su „Gospoda Senatori, Gospoda Kapetani, Zastupnici naroda Crnogorskog”.
***
Utemeljen 1832, sa nadležnostima upravne i sudske vlasti, Crnogorski Senat, pored suđenja u svim vrstama sporova, imao je i funkciju de facto apelacionoga suda. Od Cvijetinske skupštine 1868. u opsegu su mu i poslovi vođenja državnih finansija. Izdavao je potvrde o vlasništvu, ovjeravajući vlasnička dokumenta i ugovore. Ko su, poimenično, senatori, kapetani, glavari?
CRNOGORSKI SENAT je 1868. u sastavu:
PREDŚEDNIK SENATA – vojvoda Božo Petrović;
POTPREDŚEDNIK SENATA – vojvoda Petar Vukotić;
SENATORI:
- vojvoda bjelopavlićki Risto Bošković,
- vojvoda ljubotinjski Petar F. Vujović,
- „glavni upravitelj topništva” vojvoda Mašo Vrbica,
- vojvoda cucki Miloš Krivokapić,
- vojvoda cetinjski Marko Martinović,
- vojvoda ćeklićki Đuro Matanović,
- serdar župski Živko Nikolić,
- serdar piperski Jole Piletić,
- vojvoda „i vojeni upravitelj” Ilija pop Plamenac,
- serdar martinićki Blažo Radović,
- vojvoda njeguški Ivo Radon[j]ić,
- vojvoda vasojevićki Miljan [Vukov] Rajević,
- serdar ceklinski Savo Jovićević,
- vojvoda drobnjački Đuro Cerović,
- tajnik (sekretar) Senata – Savo Ivanović.
***
Kapetani plemenski su, jednim dijelom, i neki od pobrojanih sentora; cjelokupan spisak, kako se onomad pisalo „GLAVARA U PLEMENA” pozvanih na Cvijetinsku skupštinu, sljedeći je:
KATUNSKA NAHIJA:
NJEGUŠI – vojvoda Ivan Radon[j]ić, serdar Milioš Perović, kapetan Lazo Perović;
CETINJE – vojvoda Marko Martinović, kapetan Lazo Delja;
ĆEKLIĆI – vojvoda Đuro Matanović, kapetan Stevan Matanović;
BJELICE – („vojvoda, mjesto upražnjeno”), kapetan Vukan Milić;
OZRINIĆI – vojvoda „i šef od Garde” Petar Vukotić, serdar i kapetan Stanko Vukotić;
CUCE – vojvoda Miloš Krivokapić, serdar Zekota Krivokapić, kapetan Nikola Banićević;
GRAHOVO – serdar Pajo Kovačević, kapetan Jovan Kovačević;
RUDINE – kapetan Golub Perović;
ZAGRAČ – kapetan Nikola Đurašković;
PJEŠIVCI – vojvoda Miluta Perunović, serdar Konstantin Mijušković, komandant Peko Nikčević;
ŽUPA [NIKŠIĆKA] – vojvoda i kapetan Jovan Bojović, serdar Živko Nikolić;
LUKOVO – kapetan Jevto Nikolić;
RIJEČKA NAHIJA:
CEKLIN – senator i serdar Savo Jovićević, kapetan Pero Jovićević, kapetan Mališa Ražnatović;
LJUBOTINJ – vojvoda Petar Vujović, serdar Škrnjo Kusovac, kapetan Tomo M. Kusovac;
GRAĐANI – kapetan Miloš Ž. Knežević;
DOBRLJANI – kapetan Marko Pejanović;
CRMNIČKA NAHIJA:
BOLJEVIĆI – serdar Rade Plamenac, kapetan Pavić Perazić;
GLUHI DO – serdar i kapetan Jovo Vojvodić;
SOTONIĆI – kapetan Markiša Stanković;
BRČELE: – kapetan Marko Đonović;
PODGOR – serdar Butor Vukmanović;
SEOCA – kapetan Rade Popović;
DUPILJANI – kapetan Milo R. Vujović,
– Vojvoda „i komandant Crmničke nahije” Mašo A. Đurović;
LJEŠANSKA NAHIJA:
Od DONJE NAHIJE – serdar Ivan Vukčević;
Od GORNJE NAHIJE – kapetan Savo N. Radunović;
BJELOPAVLIĆKA NAHIJA:
PETRUŠINOVIĆI – vojvoda Risto Bošković, serdar Mato Bošković; kapetan Radoje Pajović;
PAVKOVIĆI – vojvoda Petar Đurović, kapetan Dragoje Damnjanović;
VRAŽEGRMCI – kapetan Boško Avramović;
MARTINIĆI – serdar Blažo Radović, kapetan Jovica M. Radović;
- „Komandant nad svom nahijom” Bajo Bošković;
PIPERSKA NAHIJA:
ZAVALA – vojvoda Risto Piletić, serdar Jole Piletić, kapetan Pero Piletić;
STIJENA – kapetan Ramo Marković;
CRNCI – kapetan Miloš Savović;
MORAČKA NAHIJA:
ROVCA – serdar Miro Vlahović; kapetan Petar Vlahović;
MORAČA – vojvoda i kapetan Šole Radović; komandant Milisav Mišnić;
USKOCI: serdar Began Treb[j]ešanin, kapetan Gruban Cerović, serdar Milutin Bašović, kapetan Živko Pekić;
VASOJEVIĆKA NAHIJA:
BRATONOŽIĆI – serdar Vuko [M. Premović] Pelevčanin, kapetan Vuksan Grujić;
BRSKUĆANI – vojvoda Marko Miljanović, kapetan Đole Milačić;
LIJEVA RIJEKA – vojvoda Miljan [Vukov] Rajević, kapetan Milun Novović;
KONJUHI – vojvoda i kapetan Lakić Rajević;
KRALJANI – kapetan Zarija Prot[ov]ić;
ZABRĐE – kapetan Zarija Bakić.
***
Narodni prvaci, dakle, okupiše se na Cetinju da na skupštini 24. marta/5. aprila 1868. odluče o „financijalnoj reformi” Knjaževine Crne Gore. Najvažniji izvodi beśedâ, potom, zaključci, tj. odluke Cvijetinske skupštine su citirani u „Orliću – Godišnjaku crnogorskome” (Cetinje, 1869, str. 60-64). Propratni komentari su od Jovana Sundečića, Srbina iz Hrvatske, urednika ove službene publikacije i sekretara Knjaževa.
„Dok mnogi vladari bogatih i prosvećenih zemalja, radije u sukob dolaze sa svojima narodima, nego li se sklanjaju da i za dlaku što od svojih prava ustupe; ili samo onda ustupaju, kad su ozbiljnim i jakim okolnostima nagnani i prisiljeni”, piše J. Sundečić, „Gospodar i vladaoc Crne Gore, knjaz Nikola I, sâm od svoje dobre volje saziva narodnu skupštinu na Cetinje i predaje narodnim zastupnicima jedno od poglavitih prava, koje mu bijaše utvrđeno, ne samo postojećim zakonom, nego još i neograničenim povjerenjem i odanošću njegova naroda.
Spomenuto pravo Gospodarevo sastojalo se u tom, da on dobrom državnim, kao vlastitim svojim dobrom raspolaže, bez da ikomu računa daje. Svak vidi od prvoga oka, da je na današnji dan ovakovo pravo, jedno od onijeh prava, koje se je samo velika i rodoljubiva duša, sâma sobom odreći kadra. Čin ovaj, daklen, zaslužuje da ga naša povjesnica točno zabilježi i na ugled našemu narodu donese. Na Cvijeti 1868. god. sazvao je knjaz Nikola I. narodnu skupštinu na Cetinje. Za ovu skupštinu dao je on priugotoviti SPOMENICU svijeh dobarâ svojih, državnih i crkve cetinjske”.
SPOMENICA – poslije 1918. uništena? – ostala je detaljnome sadržaju za nas nepoznata. Prema ruskome autoru, Pavlu A. Rovinskom, zna se da su za crkvenu imovinu, unijetu u SPOMENICU, od Knjaza, određeni da je popišu protođakon Filip Radičević i senator Risto Bošković i da je do kraja 1867. taj popis obavljen (up. „Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti”, knj. 4, Cetinje 2004, str. 134).
Nikola I prvi je govorio. „On je lično spomenutu skupštinu otvorio”, piše J. Sundečić, „vrlo važnim i patriotičkim govorom”. Knjaz je rekao:
„Gospodo Senatori, Gospodo kapetani,
Zastupnici naroda Crnogorskog!
Oduševljen čuvstvom otčinske ljubavi za MOJ DOBRI I JUNAČKI NAROD CRNOGORSKI; i želeći po mogućstvu sobstvenih silâ i primjeru mojih svijetlijeh predaka, dati mu znake svoje vazdašnje brige, za njegovo dobrostanje, i sve ono, što bi olakšalo njegovom napredku i prokrčilo mu put k izobraženju: našao sam za dobro skupiti vas, da obratim vašu pažnju na sadanje stanje financije zemaljske, tražeći podporu u vašem znanju, kako da uredimo njeno upotrebljenje, na način, koji bi odgovarao potrebama zemaljskim i običaju, kojega su već usvojili svi narodi izobraženoga svijeta.
Ja sam sedmi vladaoc i gospodar crnogorski od moje poriodice. Ja, kao i svi moji predšastnici, upravljali smo državnim dobrima i prihodima onako, kao što bi upravljao jedan dobar domaćin kućni, bez da smo imali ikome davati račune o upotreblenju istijeh, mješajući u istu ćesu proizvod danjka zemaljskog, kapital i dohodak našeg ličnog i zemaljskog imanja. Ovaj način, koji je dosad imao svoje razloge, nije nigđe u upotreblenju kod narodâ, koji su od nas u prosvjeti odvojili: promislio sam, daklen, da je vrijeme, da se izostavi sadanji, a da se ustanovi drugi način uprave sa dohodcima zemaljskim”.
„Za tim je”, izvještava J. Sundečić, „Gospodar skupštini predložio:
1) da ona, na temelju podnešene joj SPOMENICE, odluči što je dobro crkve Sv. Gospođe na Cetinju, što je državno dobro, što pripada Knjazu, kao Gospodaru zemlje, i šta pripada njemu, kao njegovo vlastito dobro, kojim on po sopstvenoj volji raspolagati može;
2) da skupština izbere odbor, koji će u naprijed državnim dobrom upravljati”.
Kada se pominje crkva Sv. Gospođe, misli se na Cetinjski manastir, posvećen Roždestvu Presvete Bogorodice, čiji su ktitori, prvi Gospodar Ivan Crnojević (Ivan-beg), kanonizovani Sveti Ivan Pravedni, a naredni: mitropoliti Danilo Petrović i mitropolit Petar I Petrović Njegoš – Sveti Petar Cetinjski. Ozakonjenje statusa imovine Cetinjskoga manastira na Cvijetinskoj skupštini docnije se primjenjuje na sve manatstire i crkve sa pripadajućim dobrima u Knjaževini/Kraljevini Crnoj Gori. U zaključku beśede, Nikola I saopštava:
„Zastupnici naroda Crnogorskog,
Moja lijepa braćo!
Izrazivši vam danas svoju stalnu namjeru i iskrenu želju, da se promijeni dosadanji način uprave i rukovođenja državnog imanja i prihoda, i upoznajući vas sa svakom pojedinom stvari, koja tome prinadleži, zaklinjem se ovđe svečano pred vama, sabrana Gospodo, da nigđe ništa – po mojoj duši i sreći – zatajao nijesam, u koliko se do danas opomenuti mogu što je državno. Za ovim izjavljujem, da ću se po sad, bolje no ikada truditi za dobrostanje moga naroda, i da neću nikad, ni najveći lični interes, najmanjemu državnome, predpostaviti”.
Onda je riječ dobio Đuro Cerović. Ovaj vojvoda i senator će 1879. u tek ustrojenoj, prvoj Vladi Knjaževine (Državnome savjetu), biti ministar finansija. „Orlić – Godišnjak crnogorski” piše:
„G. Đuro Cerović odgovorio je u ime cijele skupštine na ovu besjedu, zahvalivši srdačno Gospodaru, na otčinskom staranju, koje ima za sav narod crnogorski, da uzvisi njegovo blagostanje, i što (Gospodar) nastoji da mu narod korača putom, koji vodi napredku i izobraženju; završivši svoj govor ovako:
‘Vaša Svjetlost, preko nas izraz duboke i iskrene blagodarnosti našega naroda, za sva ona dobra, koja su Vaši đedovi i Vi činili od onog doba, odkad je proviđenje Božije nas, upravi Vaše obšteljubljene porodice, povjerilo’”.
„Skupština pristupivši po tom k svome poslu, razlučila je imovine po prijedlogu i želji svog veledušnog Gospodara”, zapisaće J. Sundečić. „O imovini Kneževoj, kao njegovom ličnim vlastništvu ovđe ne treba napominjati: to su lične i kućevne stvari; no samo ću važnije navesti, što je skupština riješila da se ima smatrati imovinom crkve Sv. Gospođe i imovinom države”.
U nastavku izvještaja o odlukama Cvijetinske skupštine, navodi se:
„Imovini spomenute crkve [Cetinjskoga manastira] po priznanju skupštine, pripale su sve zemlje, i vaskolik meteh, kud hrisovulja Ivan-begova piše, izuzimajući ono, što su kome darovali dosadanji poglavari rečenoga hrama. Sve zemlje date u prilog istom hramu. Ribolovi: Volač, Karuč, Kaluđerovo oko, Šuvica i sedmi dio Graba. Tri mlina na Skali. Prihod proizvoda pisanijeh vladikom Nikanorom u Rusiji, što se nahodi u ruskoj banki, i od koga godišnja dobit iznosi po 130 ces[arskih] dukata. I najposlje 1000 ces. dukata na godinu, koji su još od Pavla II. Ruskog Cara Manastiru cetinjskom u prilog određeni.
Ovu je imovinu [skupština] predala upravi preosvećenog g. Ilariona [Roganovića] sadašnjeg mitropolita crnogorskog, a da se on na sljedeća obavezuje: Isplaćivati sebe i svu duhovnu poslugu manastirsku, učitelje i sluge manastirske. Izdržavati trošak na cijeli vjeroispovijedanja. Izdržavati o trošku manastirskom dvanajest pitomaca, dok mjestnu školu na Cetinju svrše. I obdržavati čistoću i napredak svega Manastira i zgrada njemu prinadležećih”.
Slijede četiri ključna, taksativno navedena zaključka o crkvenoj imovini, usvojena od narodne skupštine na Cvijeti 1868, a kojima se potvrđuje da ona ostaje svojina države…
(Nastavak feljtona u petak 30. marta)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR