Nastavak feljtona
Piše: Vladimir Jovanović
U zaključcima, tj. u odlukama crnogorske narodne skupštine od 24. marta/5. aprila 1868, na crkveni praznik Cvijeti, potvrđuje se da Cetinjski manastir („crkva Sv. Gospođe”), sa pripadajućim dobrima, ostaje dio državnoga imanja i prihodâ; s tim što je skupština, uz uslove koje propisuje i nadzire državna vlast (najprije, Senat Crnogorski, a od 1879. Državni savjet – ministarstva), „ovu imovinu predala upravi preosvećenog g. Ilariona [Roganovića] sadašnjeg Mitropolita crnogorskog”. Kako ćemo viđeti, obrazac primjenjen 1868. na Cetinjski manastir, važiće i za sve ostale manastire i crkve u jurisdikciji autokefalne Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve.
„Zaključeno je”, izvještava „Orlić – Godišnjak crnogorski” (Cetinje, 1869, str. 62-63) o ishodu Cvijetinske skupštine, „međutim još i ovo:
- da se ostatak prihoda [od dobara Cetinjskoga manastira] predaje na dobit u sigurne ruke;
- da odbor Senatski, kojem će se narodna blagajna povjerit, pregleda račune manastirske svako tri mjeseca;
- da besposredni odgovornik za dobra crkovna bude isti Mitropolit Ilarion, ili drugi, koji bi ga naslijedio;
- i na posljedku, da glava Crkve pod nikakvim izgovorom, bez znanja vlasti, ne može ništa kupiti, prodati, promijeniti ili darovati od onoga, što Crkvi prinadleži”.
***
„Financijalna reforma u Crnoj Gori godine 1868”, usvojena od Cvijetinske skupštine – na kojoj su, osim knjaza Nikole I Petrovića Njegoša i Duhovnoga Poglavarstva Crnogorske pravoslavne crkve, učestvovali „Gospoda Senatori, Gospoda Kapetani, Zastupnici naroda Crnogorskog” – daće, dakle, odlične rezultate u upravljanju crkvenom imovinom.
Osobito manastiri su raspolagali velikim pośedima – oranicama, baštama, vinogradima, voćnjacima, livadama i pašnjacima, šumama, izvorima, etc. Uz kontrolu države, čija su i svojina, davani su ti pośedi narodu pod arendu (zakup). Na taj način, uzevši u obzir da su poljoprivreda i stočarstvo za ogromnu većinu stanovništva jedini izvori prihoda, aktivirani su srazmjerno veliki resursi. Višak crkvenih prihoda, dobijen po osnovu arendi, osim za popravke hramova i izgradnju novih, većim dijelom je usmjeravan na izdržavanje i razvoj narodnih škola.
Crkva, uz pomoć, zašttitu i kontrolu države, uvećala je prihode, obezbjeđujući redovne plate, najprije monaškome, docnije i brojnijem mirskome (parohijskome) sveštenstvu; zatim, ustrojen je penzioni fond za sveštenike i đakone, njihovu siročad i udovice, te enormno uvećan broj novosagrađenih i obnovljenih crkava i kvalitet njihova održavanja. Drugim riječima, ekonomski ojačana, mogla se jerarhija Crkve posvetiti soteriološkoj misiji.
Autokefalna Crkva Knjaževine/Kraljevine Crne Gore, koja nakon Veljega rata, od 1878. ima dvije, a od Prvoga balkanskoga rata 1913. tri eparhije, sa uspjehom organizuje svoje nove episkopske katedre, nadzirateljstva (protoprezviterijate), konsistorije, te Sinod. Osobito je oživljavala crkveni život na područjima oslobođenim od Turaka, do tada pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije, đe su zatečeni uglavnom loše održavani manastiri i crkve, te ekstremno zapušteno stanje u malobrojnome sveštenstvu. Na primjer, prvi episkop novoustrojene Eparhije Zahumsko-raške, Visarion Ljubiša, izvještava o situaciji na području Pive, koje je priključeno jurisdikciji Crnogorske pravoslavne crkve:
„Kad sam bio u Pivi godine 1879. u posjeti kanoničnoj, uvjerio sam se, da NEKI SVEŠTENICI PIVSKI NE VRŠE SVEŠTENE DUŽNOSTI SVOJE, OSOBITO BOŽANSTVENU LITURGIJU, KOJU NEKI OD OVIH SVEŠTENIKA NIJESU NIKADA SVRŠAVALI U NJIHOVOM ŽIVOTU, PREMDA SU VEĆ I OSTARALI! NITI OVU ZNADU SVRŠAVATI” (Dražavni arhiv Crne Gore, MPCP, f.1, br. 4).
Evo nekih parametara o napretku crkvenoga života nakon „financijalne reforme”…
Kako smo viđeli (u prvome nastavku ovoga feljtona), bilo je 1868. u Crkvi Knjaževine Crne Gore oko 150 crkava, a dvije decenije kasnije, 1889, ukupno 298 crkava. U istome periodu povećan je sa 11 na 15 broj manastira; novi su bili manastiri Dobrilovina, Piva, Kosijerevo, te 1886. od Knjaza podignuti – Manastir Vranjina.
Nadzirateljstava je 1868. svega 5, a 1889. čak 17 (sa 169 parohija) i to:
- 8 nadzirateljstava u Eparhiji Cetinjskoj: Cetinjsko, Čevsko, Grahovsko, Bjelopavlićsko (na desnoj obali Zete), Lješansko, Zetsko, Riječko, Crmničko;
- 9 nadzirateljstava u Eparhiji Zahumsko-raškoj: Bjelopavlićsko („preko Zete”), Pipersko, Kučansko, Bratonožićsko, Vasojevićsko, Moračko-Rovčko, Drobnjačko, Pivsko, Nikšićsko.
***
„Hrđava uprava”, prema listu „Crnogorac” iz 1871. godine (br. 29, str. 2), postojala je u Crkvi do reforme iz 1868, „izuzimajući jedan jedini Cetinjski manastir, koji je bio u stvari rezidencija vladaocâ zemaljskijeh”. U citiranome članku, pod naslovom „Crnogorski manastiri”, oslikavaju se stanja prije i nakon „financijalne reforme”. U svakome slučaju, fakti i ocjene koje se u njemu prezentuju su prvoklasne istoriografske vrijednosti.
„Što se radilo sa silnijem blagom i kako se upravljalo, to sam Bog zna! Mogle bi se cijele knjige napisati. Tek jedino znamo, da masa naroda ne imadijaše nikakve koristi, moglo bi se prije reći, štete. Jedinu korist vukoše od tuda oni koji u manastiru živiše, a najveću starješine manastirske i njihov rod, a uz to još da pridamo po koga glavara, koji bi živjeli u prijateljskijem odnošajima sa upraviteljima tijeh svetijeh zadužbina”.
„A kakvu korist imadijaše ostali narod?” – pita se „Crnogorac”. „Nikakvu drugu, do samo tu, što je imao mjesto đe će se Bogu moliti, pa i kad dođe bogomolji, dođe vazda punijeh šaka, a rijetko kad praznoruk; i tad bi jedino imao pravo da zaište koru hljeba ako je nije u torbi sobom donio. Pa ako je narod dolazio manastiru da se Bogu pomoli i prilog preda, ‘braća’ su bila tako učtiva, da su mu redovno svake godine ‘vizitu’ vrćala; a pisalo se obično: brav, bilo ovčiji il’ koziji, runo vune, čela itd. Imućniji pisali su više puta i vola.
Za sve to narod naš imao je tu nagradu, da mu je ‘otac’, koji je došao u ‘pisaniju’, osvetio vodicu u domu ili na planini kod stada. Tako se je radilo do skora i ovđe u Crnoj Gori. Pošto su manastiri imali tako velike dohodke a samo nekolicina iste uživala, to sadašnji Gospodar Crne Gore namisli tome kraj učiniti. Još 1864. izda naredbu da se izmjeri i popiše zemlja nekih manastira, gđe je bila loša uprava, pa da se zemlja dâ narodu pod zakup, a kaluđerima odsjekom godišnja plata. Taj prvi opit pokaže se jako dobar i koristan.
Pošto se na Cvijeti 1868. godine na skupštini učini ona velekoristna reforma, gđe se, između ostaloga, sva uprava crkvena i prosvjetna preda u ruke Mitropolitu, pod nadzorom Knjaza i Senata, te iste jeseni krene sadanji preosvešteni gos. Mitropolit na čelu jedne komisije, da popišu sva pokretna i nepokretna dobra manastirska po državi, da svu zemlju dadu narodu pod zakup, a stanovnicima manastirskijem odsijeku godišnju platu i po gdješto zemlje u blizini za kuhinjske potrebe. Po povratku višespomenute komisije vidilo se iz protokola da dohodci svijeh manastira godišnje mogu iznijeti, pošto se trošak odbije, u najmanju ruku deset hiljada forinti u srebru. Uz to se ima primjetiti, da je učinjen takov raspored, kako će u buduće crkve i zgrade manastirske mnogo bolje i naprednije biti, i svakoj potrebi odma’ da se doskoči čim se ista pokaže, kako bi se kašnje veći troškovi izbjegli”.
„Kao što spomenuh” – nastavlja autor članka u „Crnogorcu”, potpisan inicijalima Š. K. – „iza svega može godišnje preteći preko deseth hiljada forinti a nadati se je, da će se dobrijem gazdovanjem kašnje dohodak povećati. Sad nam ostaje da kažemo čitaocima ovoga članka da se ova dosta znatna suma, koja se redovno godišnje predaje, ne raskiva ‘na nadžake, ni na buzdovane’, niti ko od nje nabavlja ‘bijesne hatove i lake karoce’, no se od iste plaćaju narodni učitelji i izdržavaju škole, koijeh broji danas Crna Gora – 35.
Od kolike je važnosti i koristi ova nova uredba u crnogorskijem manastirima, dâ se lako pregledati. Da uzmemo prvo personal manastirski. Oni imaju svoju fiksnu platu, i to starješine godišnjih 400 f u gotovom novcu, a ostali najmanje po 200. Uz to, njihovo je što preko godine padne za čitanje molitava, masala, liturgija, bdjenija itd. Ovo se može uzeti u svojih 50-100 f na svaku glavu. Suviše imaju svoje vrtove i po komad livade za držanje konjâ. Za čovjeka samca, uzevši jedno sa drugijem, dovoljno je za življenje.
Dobiveno je, dalje, za narod koji je podigao te svete kuće to, što mu se jedno dvije hiljade sinova vaspitava i njihov učitelj plaća, te tijem prišteđuje ono, što bi inače sâm od svoijeh usta odkidao podmirujući učitelje i šaljući svoju đecu na stranu.
Pa, na pošljedku, dobili su i sami manastiri, jer narod, koji je i doslen priloge slao i ‘pisao’ manastirima, nadati se je da će u buduće još radije slati i pisati, videći, da ono što daje, opet se u njegovu korist obraća”.
***
Sljedeći izvor, koji, koliko mi je poznato, nije u istoriografiji citiran, ne svjedoči samo o tome da je crnogorska državna vlast imala posljednju riječ o crkvenoj imovini, već da je, pri iskrslim sporovima Crkve sa narodom oko te imovine, arbitriranje državnih vlasti bilo uz saglasnost sa Crkvom i uz pristanak njezina arhipastira. Radi se o članku autora potisanoga inicijalima P. J. D. – očigledno stanovnika sela Vražegrmci, blizu Manastira Ostroga, đe je od 1878. śedište Zahumsko-raške eparhije autokefalne Mitropolije crnogorske. Naslovljen „Vladarska milost Vražegrmcima”, članak je objavljen u „Glasu Crnogorca” (15. januar 1889, str. 2). U cijelini glasi:
„Vražegrmci, 8. januar – Pošto veliki dio nas Vražegrmaca drži zemlje Manastira Ostroga pod zakup i mnogi između nas i živi na istoj zemlji, i pošto je ova zemlja po dosta skupoj cijeni pod zakup nama data bila, Njegovo Visočanstvo Gospodar Knjaz Nikola, blagoizvolio je nama Vražegrmcima u toku prošaste [1888] godine u dva puta ukazati očinsku i bogatu Vladarsku milost, te je blagoizvolio početkom mjeseca novembra prošle godine, poslati Njegovo Visokopreosveštenstvo g. mitropolita Mitrofana [Bana, poglavara Crkve i administratora Zahumsko-raške eparhije] i člana Velikog suda g. Jagoša Radovića u Manastir Ostrog radi toga, da zemlju Manastira Ostroga, ponovo pod zakup dadu po vrlo umjerenoj procjeni i da je podijele najsiromašnijema Vražegrmcima.
Uslijed ove Visočanstvene naredbe i došli su u Manastir Ostrog 1. novembra [1888] pomenuta gospoda, te po Gospodarevoj naredbi zemlju Manastira Ostroga po vrlo umjerenoj procijeni ponovo pod zakup dadoše i najsiromašnijema Vražegrmcima podijeliše.
Pošto je sve uređeno bilo, Njeg. Visokopreosveštenstvo gosp. Mitropolit okupljenim Vražegrmcima u Ostrogu saopštio je ovu veliku milost našeg Gospodara. Vražegrmci, duboko tronuti osjećajima blagorodnosti naspramovakve milosti svoga uzvišenoga Vladaoca, sa dubokim usklicima viknuli smo iz tri puta: - ŽIVIO NAŠ VITEŠKI GOSPODAR KNJAZ NIKOLA, ŽIVO CIO VLADAJUĆI DOM PETROVIĆA!
Iza ovoga, nije prošlo ni mjesec dana, došla je naredba, da je Njegovo Visočanstvo, naš Gospodar, oprostio nama Vražegrmcima do 2.000 for[inti], koji smo za predprošlu 1887. godinu dugovali od zakupa Manastiru Ostrogu, i koju zbog poznate nerodne godine nijesmo još podmirili bili.
U znak vječite blagodarnosti za ovu veliku očinsku milost koju nama naš Gospodar svršetkom prošle godine u dva puta ukaza, skupili smo se danas, 8. januara [1889], kod saborne crkve u hramu Sv. Nikole na Boljinovcu, da se u ovom Božjem domu skupa skromno pomolimo Svevišnjem Tvorcu i Sv. Materi Crkvi za zdravlje našega Gospodara, a pri svršetku službe Božije bilo je blagodarenje”…
(Nastavak feljtona u poneđeljak 2. aprila)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR