CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana (1)

Novi feljton Antene M.

Piše: Vladimir Jovanović

„Na prvom mjestu dolazi sâmo životno načelo države. Ima ga svaka država; mora ga imati i Crna Gora.

Crnoj Gori je životno načelo – CRNOGORSTVO. Bez toga, Crna Gora ne bi mogla živjeti, tj. ne bi mogla biti Crna Gora.

Izgubivši to, ona ne bi morala materijalno propasti, u njoj bi ostale ove iste stijene i krši, možda još zaodjenute šumom i zelenilom, ona bi se mogla još proširiti, u njoj bi moglo biti i više naroda, bogatijeg i prosvjetljenijeg – ali to više ne bi bila Crna Gora, kad u njoj ne bi bilo CRNOGORSTVA“.

Tako 1884. piše list „Glas Crnogorca“.

Vjerovatno je koincidencija, da upravo do 1884. riječ nacija znači samo „skup stanovnika provincije, zemlje ili kraljevstva". Od tada, od 1884, nacija znači „država ili političko tijelo koje priznaje vrhovni centar zajedničke vladavine", „teritorija uzeta u cjelini koju konstituiše ta država i njeni pojedini stanovnici". Naime, takva se definicija, naveo je britanski istoričar dr Erik Hobsbaum, pojavila u Rječniku Španske kraljevske akademije iz 1884, a utoliko značajnije što u romanskim jezicima, kakav je i španski, riječ nacija je domaća, a u drugim jezicima, đe je koriste, ona je posuđenica.

Serija napisa „Glasa Crnogorca“, označila je, u izvjesnome smislu, simboličnu prekretnicu za percepciju CRNOGORSTVA u političkoj i intelektualnoj srpskoj eliti. Nakon brilijantnih vojnih operacija Knjaževine Crne Gore u oslobodilačkome ratu 1876-1878, ojačavši teritorijalno i demografski, te dobivši službena priznanja nezavisnosti i od onih država koje su je smatrale do tada samo de facto suverenom, CRNOGORSTVO su srpski političari i intelektualci sve više sagledavali kao neprijateljsku doktrinu, prepreku svojoj zavjetnoj politici – stvaranju Velike Srbije, što će se 1918. i ostvariti pod imenom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije).

Vodeći srpski intelektualac prve polovine 20. vijeka, dr Slobodan Jovanović – a bio je 1942-1943. i premijer – relativno davno prije nego je stvorena jugoslovenska država, veli da će se Srbi suočiti sa dva najžilavija otpora svojoj projektovanoj hegemoniji. Jedan od njih je – CRNOGORSTVO, imenuje ga kao – partikularizam. Te još 1901, dakle 17 godina prije stvaranja Kraljevine SHS, sa stranica „Srpskoga književnoga glasnika”, procjenjuje:

„Imaćemo, između ostaloga, da računamo sa hrvatskim separatizmom i CRNOGORSKIM PARTIKULARIZMOM”.

Ako, na osvitku 20. vijeka, to tvrdi Jovanović, što je, svodeći bilanse, o CRNOGORSTVU saopštio Dobrica Ćosić – vodeći srpski intelektualac druge polovine stoljeća? U svojoj knjizi „Piščevi zapisi 1993-1999”, iz 2008. godine, Ćosić veli:

„Crna Gora Mila Đukanovića konačno se odrekla srpstva… Srpski narod što pre da se spasava od CRNOGORSTVA, kao faktora trajne destrukcije”.

Do takvoga zaključka stiglo se nakon neuspješnih pokušaja da se CRNOGORSTVO apsorbuje kroz bezbroj sofističkih poduhvata srpske istoriografije, publicistike i književnosti, te diplomatskim, političkim, vojnim, policijskim i kvazireligioznim instrumentima i djelovanjima. Još 1862, srpski književnik Jakov Ignjatović za takav eksperiment dao je svojevrsni predožak, najprije u eseju, docnije u poemi „Crnogorstvo”, preimenovanoj u „Slava Crnogorstva”. Tu se ispisuju i ovakvi spletovi besmilica:

„Ako je Srbstvu za njegova petostoletna stradanja tuđinstvo krv zamutilo, srce ojedilo, um zanelo – Crnogorac mu krv čisti, srce popravlja, um bistri; jer je Crnogorstvo čisto Srbstvo, a Crnogorac kalem Srbstva… Al’ kad se Crnogorstvo u Srbstvo prelije, zar će nestati Srbstva? – Neće… Kad se Srbstvu prava izvojuju, Crna Gora će se u veliko Srbstvo preobraziti; i što je Crnogorac danas, to će onda biti svaki Srbin, a to je pravi Srbin. Iz Crne Gore procvetaće Srbstvo, a Crna Gora ostaće ipak seme Srbstva”.

Međutim, da CRNOGORSTVO, Srbima postaje, najprije sumnjivo, potom i opasno u novoj konstelaciji, nakon 1878, čak iako se na Cetinju i te kako paralelno i srbovalo – svjedoče brojni izvori.

Milovan Đilas piše 1945. da „u drugoj polovini 19. vijeka Obrenovići, počinjući s Mihailom, već ispoljavaju tendencije da ‘pripoje’ Crnu Goru“, dok je „kralj Nikola isticao svoje Srpstvo – radi Prizrena, Kosova, Hercegovine“, tj. radi ekspanzije Crne Gore, „iako je u to vrijeme već bio POODMAKAO PROCES FORMIRANJA CRNOGORACA KAO NACIJE“.

O, kako se kaže, „glupim pamfletima i deklamatorskim apoteozama kojima je CRNOGORSTVO obasuto“, već 1886. godine piše srpski časopis „Javor“. „Brankovo kolo“, još jedan srpski časopis, za stanje društvene svijesti u crnogorskoj knjaževini, 1906. navodi da je „i suviše impregnisano ‘CRNOGORSTVOM’“.

Krajem 19. i početkom 20. vijeka paralelno teku procesi formiranja i crnogorske nacije i srpske nacije. Dr Niko S. Martinović piše 1958. da tada postaje „CRNOGORSTVO, kao istorijska kategorija I NACIONALNI POJAM“. Prema dr Mijatu Šukoviću, počinje „iskazivanje NACIONALNOG CRNOGORSTVA”.

Obišavši Crnu Goru, ruski plemić Dmitrij Golicin Muravlin, objaviće 1898. u Petrogradu o tome knjigu. U njoj piše:

„Na putu u budućnost, na putu dostizanja blagodeti civilizacije, pred Crnom Gorom stoji zadatak: borba. Oružje je i CRNOGORSKA NACIONALNOST i CRNOGORSKA ISTORIJA”.

Simo Šobajić (1878–1916), trgovac iz Nikšića, srpski agent, osuđeni veleizdajnik u Bombaškoj zavjeri, ogorčen, zapisaće:

„CRNOGORSTVO i CRNOGORCI formirano je u narodu sve jače kao ZASEBNA CJELINA, kao NARODNOST i kao NADMOĆNOST i PREVLAST“.

Ovakve ocjene su u osnovi utemeljene. Moguće ih je provjeriti i kroz druga zapažanja savremenika sa lica mjesta, iz Crne Gore. Među ostalima, objavljuje ih, 1888. godine, hrvatski časopis „Vienac“:

„Sav život je tu osnovan na temelju junaštva, na temelju CRNOGORSTVA; u potonje vrijeme primiješalo se je malo jevropejstva, te je to unekoliko ugladilo dosta suvi, vojnički život crnogorski. Ali, ako taj jevropejizam ne pođe još dalje i dalje, on do sada nije Bog zna koliko oštetio karakter CRNOGORSTVA“.

Jedan drugi hrvatski časopis, sada tipične unitarističke orijentacije – „Jugoslavenska Njiva“, tvrdiće 1922. da „CRNOGORSKI PATRIKULARIZAM počinje tek od Nikole Petrovića“. Tvrdnja je, kao što ćemo viđeti, na mnogim mjestima u literaturi i prije i kasnije ponovljena – ali to ne znači i da je tačna.

Nevelika grupa crnogorskih emigranata, okupljena u Beogradu pod nadzorom tajne službe srpske vlade, nagrađena za svoj autošovinizam novcem iz dispozicionih fondova, objaviće 1898. godine „Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma“, tipičan anticrnogorski pamflet. U njemu se obraćaju knjazu Nikoli:

„A šta je i šta znači to Vaše izmišljeno ‘CRNOGORSTVO’”?

I daju ovakvo objašnjenje:

„Visočanstvo! Govore neki ljudi, razumije se, naivni, da Vi ne mrzite kralja Aleksandra [Obrenovića], no samo kralja Milana [Obrenovića]; a mi im na to odgovaramo: da mrzite i jednog i drugog, i to ne, kao privatne ljude, već prosto kao srpske kraljeve; — upravo zato, što, dok je Njih i Srbije, Vama i Vašoj ideji o ‘CRNOGORSTVU’ nema i ne može mjesta biti”.

Međutim, niti sa Nikolom počinje CRNOGORSTVO, niti ga je on „izmislio”.

O CRNOGORSTVU, još 1833, piše Petar II Petrović Njegoš. Naravno, to su znali i autori „Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma“. Za Njegoša, na istome mjestu, pisali su da je: „vampir pod mitrom”, „mitronosni krvolok”, „krvožedni mitronosac”, „franzavi krvnik”, „odvratni mitronosac”, „krivokletnik”, „vjerolomni mitronosac”, „okrorjeli zlođej”, „glava pod mitrom bez časti”, „najsramotniji hrišćanski sveštenik”, „sramni izdajnik”, ali i – „SEPARATISTA”.

„Visočanstvo, zašto da ne budemo iskreni, i zašto da ne priznamo i javno ono što radimo tajno, tj. da je Vaš dom”, obraćaju se Nikoli u tome pamfletu, „počeo sistematski još od doba Petra II raditi, da na uštrb srpskih interesa postavi temelj onome UBITAČNOM SEPARATIZMU, koji se tek sad počeo sa svom svojom nagotom ispoljavati u Vašoj osobi”.

Njegošev „ubitačni separatizam” tu, dakle, izjednačavaju sa CRNOGORSTVOM. U pjesmi „Zarobljen Crnogorac od vile” („Зароблѣн Црногорац од виле“), napisanoj 1833, a objavljenoj 1834, Njegoš ispisuje:

„Од Ловћена ЦРНОГОРСТВА вила“;

„Из просуте крви ЦРНОГОРСТВА“.

Sima Milutinović Sarajlija, Srbin, jedan od učitelja Njegoševih, 22. septembra 1845. iz Beograda mu se obraća:

„Vaš vladiko i GOSPODARE CRNOGORSTVA ozbilski počitatelj Simeon Milutinović”.

Ali, drugi Srbin, Dušan S. Nikolajević, Njegošu prigovara upravo prećerano CRNOGORSTVO. Piše Nikolajević 1923. u knjizi „Njegošev Gorski vijenac”:

„Pesnik Crne Gore neosporno je veliki duh, ali pod lokalnošću, pod CRNOGORSTVOM“.

Njegoš je, dodaje Nikolajević, „idealizator CRNOGORSTVA“.

Sekula Dobričanin, porijeklom Moračanin, međutim, za takav Njegošev stav ima razumijevanje. Veli 1935. sljedeće: da je Njegošu „CRNOGORSTVO bilo najbliže srcu, jer je na njega neposredno upućeno, jer mu je zvanično služio“.

Srpska književnica, Isidora Sekulić, da bi napisala „Njegošu knjigu duboke odanosti”, objavljenu 1951. u Beogradu, kako kaže boravi „u svoje vreme dosta nedelja u Crnoj Gori: da pozna zemlju; nagleda se i nasluša ‘CRNOGORSTVA’, što bi rekao Sima Sarajlija; da uđe koliko više može u istoriju Crne Gore”. Zapisaće:

„Ako reducuramo stvari na prikaz CRNOGORSTVA, ‘Šćepan Mali’ izlazi vrsta dopune ‘Gorskom vijencu’. U ‘Gorskom vijencu’ je prikazano CRNOGORSTVO uz visoku vitešku poeziju. U ‘Šćepanu Malome’ prikazano je CRNOGORSTVO bez patetike, s realnošću i psihologijom svakidašnjice”…

O CRNOGORSTVU, dakle, raspravlja „Glas Crnogorca“ iz 1884. godine. CRNOGORSTVO, odrednica savremene crnogorske nacije, prema tim člancima, postoji stoljećima.

„Nevredimo ohranivši CRNOGORSTVO od svijeh bijedi i napasti kroz tolike vjekove”, piše „Glas Crnogorca“, „stari su nam naši sačuvali i predali i Crnu Goru. Oni su to učinili mačem u ruci. Oni su zalagali glave svoje i prolijevali krv svoju, da održe dušu svojoj državi, a sdržavši joj dušu održali su i nju samu.

CRNOGORSTVOM je dakle održana Crna Gora. Mi smo je naslijedili.

Čime ćemo je mi održati i predati u našljedstvo svojim potomcima?

U prvoj liniji opet – CRNOGORSTVOM!“…

(Ovo je sadržaj emisije "Dopunska iz istorije", koja je na programu radija Antena M ponedjeljkom od 17,30)

(Nastavlja se)

CITIRANA LITERATURA: „Пустиняк цетински. Списао у Црной Гори на Цетиню 1833 године “, Cetinje, 1834, str. 34, 39; J. Ignjatović, „Crnogorstvo“, „Javor“, br. 7, Novi Sad, 1862, str. 103-104; „Glas Crnogorca“, Cetinje, 29. januar 1884, str. 1; „Javor“, Novi Sad, 1886, str. 61; „Vienac“, br. 20, Zagreb, 1888, str. 126; Glavni odbor crnogorske emigracije, „Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma“, Beograd, 1898, passim; Slobodan Jovanović, „Spoljašnja politika Srbije u 19. veku“, „Srpski književni glasnik“, knj. 4, Beograd, 1901, str. 472; „Brankovo kolo za zabavu, pouku i književnost“, br. 12, Sremski Karlovci, 1906; „Jugoslavenska Njiva“, VII/1, Zagreb, 1922, str. 323; Dušan S. Nikolajević, „Njegošev Gorski vijenac”, Beograd, 1923, str. 25; Simo Šobajić, „Crnogorci“, Beograd, 1928; M. P. S. „Književni rad kralja Nikole“, „Srpski književni glasnik“, knj. 4, Beograd, 1934, str. 572; Sekula Dobričanin, „Petar II Petrović-Njegoš – Vladika Rade kao teokrata, rodoljub, vaspitač i mislilac“, Niš, 1935, str. 29; Milovan Đilas, „Članci 1941–1947“, Beograd, 1947, str. 221; Isidora Sekulić, „Njegošu knjiga duboke odanosti”, Beograd, 1951; Niko S. Martinović, „Valtazar Bogišić: Istorija kodifikacije crnogorskog imovinskog prava“, 1958, str. 273; „Odnosi Srbije i Crne Gore u XIX veku (1804-1903)”, Beograd, 1987, str. 108; Eric Hobsbawm, „Nations and nationalism since 1780: Programme, myth, reality”, Cambridge University Press, 1990; „Bibliografski vjesnik“, Cetinje, 1998, str. 132; Knez Dm. Golicin (Muravlin), „Kraj sinjega mora: bilješke sa puta po Crnoj Gori i dalmatinskoj obali…”, Podgorica, 1999, str. 67; Dobrica Ćosić, „Piščevi zapisi 1993-1999“, Beograd, 2008, str. 214…