CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana (2)

Feljton Antene M.

Piše: Vladimir Jovanović

„Споменикъ є вашега юнаштва,
Гора Црна и нѣна свобода”

(„Spomenik je vašega junaštva,
Gora Crna i njena svoboda”)

Njegoševi stihovi, iz 1847. godine, prema dr Jovanu Strikoviću, „odraz su odista njegovog realnog stanja ali i stanja u kojemu se nalazi CRNOGORSKA NACIJA”. Srpski autor, dr Krunoslav J. Spasić u temelju Njegoševih svjetonazora nalazi „CRNOGORSKU NACIONALNU TRADICIJU”. Njegošev nasljednik, knjaz Danilo — prema Pavlu Rovinskom — „proniknut je CRNOGORSKIM DUHOM do kostiju i do mozga, te predstavlja najtipičniji CRNOGORSKI KARAKTER”.

A kada narodni guslar pjeva o boju iz tek minuloga crnogorsko-turskoga rata 1876-1878, on poručuje:

„Dok ljudi kod gusala śede,
Pričaće se za Ostroške grede,
Đe tri paše udariše
Da pregaze CRNOGORSTVO naše”.

Samo za sebe, CRNOGORSTVO, sinonim slobodarstva, državotvornosti i nezavisnosti, za ondašnje Crnogorce je prirodni, a ne nametnuti moralni, društveni, kulturološki i politički poredak stvari i narodne svijesti. Nakon 1878, reformiše se crnogorska knjaževina: razdvaja se upravna od sudske vlasti, ustrojava se vlada; otvarane su škole, građene saobraćajnice, te stvoreni zameci razvoja privrede… Na tradicijama junaštva i čojstva, CRNOGORSTVO evoluira u savremenu naciju. „CRNOGORSKA NACIJA”, pisao je 1984. dr Ivan Beuc, „počela se, dakle, formirati u sedamdesetim i osamdesetim godinama 19. stoljeća, s uspostavom kapitalističkih odnosa”.

Čeh Jozef Holeček, panslavista, 1883. objašnjava da Crnogorci, „nemajući drugoga vaspitača osim narodne pjesme, postavili su sami iz sopstvenih pobuda za cilj svoga života dva načela: CRNOGORSTVO i čojstvo”. „Zaista, dostojno je pažnje i za psihologiju jednoga naroda veoma važno to što su Crnogorci, filozofirajući i stvarajući ideal savršenstva, došli do saznanja da je među ljudima najbolji onaj ko je najviše čovjek. CRNOGORSTVO i čojstvo — dopunjuju se”.

U publikaciji „Srpska crkva u Turskoj...“, objavljenoj 1912. u Beogradu, međutim, tvrde: „Uska gledišta CRNOGORSTVA se revnosno propagiraju sa Cetinja od 1869. godine“. Zbog čega baš od tada? Nije navedeno.

U vrijeme kada se u Beogradu objavljuju ovakve teze, CRNOGORSTVO se od strane srpskih elita i javno izjednačava sa „SEPARATIZMOM”. Novica Šaulić, porijeklom iz Crne Gore, autošovinista nagrađen poslaničkim mandatom u beogradskome parlamentu, 1924. piše: „SEPARATIZMA stvarnoga u Crnoj Gori nikada nije postojalo; njega je stvorio vladar crnogorski [knjaz Nikola] i okolina, a nacionalno nezadovoljstvo vještački je stvoreno i ubačeno sa strane u Crnu Goru”. Sa koje strane „ubačeno”? Nije otkrio.

„Letopis Matice srpske“ iz 1926, takođe netačno, tvrdi: „Pojam ‘CRNOGORSTVO’ kovanica je kralja Nikole“. Dvije godine kasnije, pomenuti Novica Šaulić, saopštava da je „kult CRNOGORSTVA”, navodno, Nikola I Petrović stvorio „protiv volje naroda”.

Međutim, stvari se nijesu oduvijek kod Srba tako sagledavale. Njihov pjesnik Stevan Kaćanski u slavu velike crnogorske pobjede za doba knjaza Danila I Petrovića u Bici na Grahovcu iz 1858. — prema dr Vladimiru Ćoroviću — piše „poluditirambični ‘Grahov Laz’, koji s opštim odobravanjem dopevava Laza Kostić”. „Od ove pobede”, veli Ćorović, „počinje pravi kult CRNOGORSTVA u srpskom društvu i omladinskoj književnosti”.

Kako navodi dr Mladen Leskovac, srpski pjesnik Laza Kostić — koji je 1884. pozvan na Cetinje, a „knjaz Nikola je morao gledati u njemu doduše glasovitog književnika koji bi se, verovatno, mogao dobro iskoristiti, ali istovremeno, čemu kriti, pomalo i očajnika i probisveta; među ‘izvanjcima’ on je ponekad rado prizivao i takve” — doživljava „veliku, epsku lepotu klasičnog CRNOGORSTVA”. Jedan drugi Srbin, Milorad Medaković, sekretar Njegošev i Danilov — objavljeno je 1906. u Beogradu — knjigom „Život i običaji Crnogoraca“ iz 1860. „uzdiše za starim CRNOGORSTVOM“…

Srbi, intelektualci i političari — dakle, nakon 1878. — prepoznaju da CRNOGORSTVO nije tek izraz slave crnogorskoga junaštva, rudimentarni folklor koji će lako apsorbovati u svoj velikosrpski imaginarijum, već i za njih neprihvatljiv embrion crnogorske nacionalne svijesti.

Jedan od sistematičnijih obrazloženja CRNOGORSTVA nalazimo u napisima lista „Glas Crnogorca“. Objavljeni su 1884. godine. Izričito se navodi da je „CRNOGORSTVO životno načelo Crne Gore”.

„Mi se spremamo da Crnu Goru preobrazimo, da iz vojničke države načinimo modernu državu, da od stare Crne Gore načinimo novu”, piše „Glas Crnogorca“. Ali, postavlja i pitanje: „Nećemo li tijem u njoj ubiti CRNOGORSTVO?”

„Tu zaista dolazimo na jednu vrlo važnu tačku, s kojom moramo na čisto izaći prije no što se dalje maknemo. Ima dosta ljudi, koji drže, da Crna Gora može opstati ili samo onakva kakva je bila u prošlosti ili nikako. Ovi ljudi drže, da se CRNOGORSTVO samo s tijem stanjem slaže, a sve drugo, čime bi se zanovio državni život Crne Gore, da bi ubilo u njoj CRNOGORSTVO, dakle i nju samu. Zato su oni i protivni i novijema školama te se zavode u Crnoj Gori, i novijema putovima te se otvaraju u njoj na sve strane, i novijema uredbama u upravi državnoj i pravosudstvu, i uopšte svijema ‘novotarijama’, kojijeh nije bilo u staroj Crnoj Gori”.

„Ljudi, koji tako misle i čije misli mi nikako nećemo da uzmemo na laku ruku” — nastavlja „Glas Crnogorca“ — „imali bi pravo u dva slučaja:

prvo, kad bi CRNOGORSTVO, dakle ŽIVOTNO NAČELO NAŠE DRŽAVE, već samo po sebi stajalo u opreci s generalnim pojmom zdravoga napretka;

drugo, kad bi se državni život preustrojavao onako na slijepo, čisto po tuđem kalupu, primajući sa strane svašta, bez razloga, bez razbora, bez ispita — e da li se sve to slaže s životnim načelom naše države, s današnjim stepenom razvitka njenoga, s potrebama i ciljevima našega naroda. Uvjereni smo tvrdo, da ni jedan od ta dva slučaja ne stoji”.

„Što se tiče CRNOGORSTVA, ono nije samo junaštvo nego i čojstvo (humanost). U njemu su, dakle, dva elementa, koji, samo kad su u slozi, sastavljaju ideal CRNOGORSTVA”, navodi „Glas Crnogorca”. „U drugom svijetu, za čovjeka je dovoljno i samo čojstvo; u Crnoj Gori, hoće se, istina, za potpuna čovjeka — i junaštvo. Ali, bez čojstva, ni u Crnoj Gori ne valja junaštva, niti se cijeni mnogo. U pojmu čojstva leži pojam napretka, uljudnosti, kulture i civilizacije. Kad je, dakle, ono sastavni dio CRNOGORSTVA, onda se od njega ne može i ne smije odlučiti [razdvojiti], niti u suprotnost s njim dovoditi ni sve ostalo što pripada ili služi zdravome napretku, umnom prosvjećenju.

Kad CRNOGORSTVU pomaže čojstvo da bude potpuno i savršeno, ovo će mu u toliko više pomagati, što samo bude potpunije i savršenije; a i samo će biti u toliko potpunije i savršenije što se više bude snažilo i krijepilo zdravim napretkom ostaloga svijeta.

Po tome: nauke, škole, prosvjeta, napredak opšti u cijelom državnom i narodnom životu, ukratko — kultura i civilizacija, ne mogu ubiti CRNOGORSTVO, ali ga mogu i moraju još većma uzdići i osnažiti, ako se bude išlo: da se, pod imenom kulture i civilizacije, u Crnu Goru samo ono unosi što je zdravo i jedro i što je za nju pogodno”.

„Tu smo došli do druge tačke, koja nam se čini još važnija od prve, jer, ako nam je lako bilo dokazati da se CRNOGORSTVO svojim osnovnim pojmom nimalo ne opire napretku — nego da se baš lijepo slaže s njim – mnogo je teže pouzdano odabrati i odlučiti šta valja a šta ne valja za CRNOGORSTVO od svega onoga što vidimo da se u svijetu pronosi pod sjajnom firmom kulture i civilizacije”, piše „Glas Crnogorca“, te dodaje:

„U tome, doista, leži najteži zadatak i — najviša odgovornost današnjega naraštaja našega, a naročito mjerodavnih u njemu faktora; jer, doista, ako se pri tom ne budu dobro oči otvorile, nego se prihvati i usvoji svašta što prvo pod ruku dođe, onda će se zbilja dogoditi ono što neki zloguci proriču, samo što to ne bi bila civilizacija, pod kojom bi se oštetilo CRNOGORSTVO, nego namet njen – nadricivilizacija”…

Da pogledamo: kako su Srbi, konkretno, reagovali na citirane teze?

„Tekstovi o CRNOGORSTVU na stranicama ‘Glasa Crnogorca’”, pisao je dr Đorđije Borozan, „u Beogradu su dočekani kao grom iz vedrog neba, iako se u državnoj ideologiji Petrovića CRNOGORSTVO od ranije moglo prepoznati kao NACIONALNA IDEOLOGIJA. Naime, CRNOGORSTVO je doista bilo prisutno za sve vrijeme Petrovića, od vladike Danila do odlaska s političke scene kralja Nikole, koji ga je široj javnosti programski učinio poznatim iz više razloga, od kojih su, svakako, najvažniji onovremeni zahtjevi i shvatanja ovog državnika koji je sopstvena i iskustva svojih prethodnika pretočio u političke, nacionalne i državne vizije Crne Gore”.

Simo Matavulj, srpski književnik od 1881. do 1887. boravi u Crnoj Gori. Kada je već Crnu Goru bio napuštio, 1901. godine — zapisaće:

„Oni famozni članci [u „Glasu Crnogorca“] o CRNOGORSTVU nemilo odjeknuše u srpskom novinarstvu”. Razlozi su, veli Matavulj, u ovome:

„Tvrdilo se da je CRNOGORSTVO pojam i organizam zaseban, koji ima sve uslove opstanka i razvića, bez potrebe da se oslanja na drugo što; dakle, Crna Gora, kroza svoj službeni organ, odricala se svoje istorijske misije“, pa, kako kaže, „svi znatniji srpski listovi digoše graju“.

Međutim, Matavulj — navodi se u jednome osvrtu o njegovoj djelatnosti — prethodno je „stekao i naklonost Knjaževu, svojim predanim radom”, „a i svojom lojalnošću i prihvatanjem službenih pogleda na CRNOGORSTVO i Crnogorce“, te je „naučio da piše što ne misli, a ne piše što misli — kao diplomate, i primio službenu teoriju o CRNOGORSTVU kao zasebnom pojmu, koji ima sve uslove posebnog opstanka i razvića“…

(Ovo je sadržaj emisije „Dopunska iz istorije", koja je na programu Radija Antena M poneđeljkom od 17,30)

(Nastavlja se)

CITIRANA LITERATURA: „Горскiй вiенацъ. Историческо собитiє при свршетку XVII вiека. Сочиненiє П. П. Н. Владыке Црногорскога”, Beč, 1847; Josef Holeček, „Černá Hora v míru: doplněk kreseb ‘Za svobodu’”, knj. 2, 1883, str. 187; „Glas Crnogorca“, Cetinje, 29. januar 1884, str. 1; Simo Matavulj, „Bilješke jednog pisca“, „Letopis Matice srpske“, Novi Sad, 1901, str. 67; „Arhiv za pravne i društvene nauke“, knj. 2, br. 1, Beograd, 1906, str. 1; „Srpska crkva u Turskoj...“, Beograd, 1912, str. 30; Novica Šaulić, „Misao”, knj. 16, sv. 7, Beograd 1924, str. 1639; „Letopis Matice srpske“, knj. 309-310, Novi Sad, 1926, str. 334; Novica Šaulić, „Crna Gora”, Beograd, 1926, str. 8; „Zadarska revija“, 1/3–4, Zadar 1952, str. 6; Jovan N. Striković, „Putevima Njegoševe psihoanalize”, Cetinje, 1980, str. 159; Ivan Beuc, „Povijest država i prava na području SFRJ”, Zagreb, 1984, str. 105; Mladen Leskovac, „Srpske književne teme“, Novi Sad, 1988, str. 299; Krunoslav J. Spasić, „Njegoš i Francuzi”, Zaječar, 1988, str. 425; Vladimir Ćorović, „Istorija Srba”, knj. 3, Beograd, 1989, str. 103; Đorđije Borozan, „Istorija i propaganda”, „Istorijski zapisi”, br. 1-4, Podgorica, 2006, str. 325…