CRNOGORSTVO – Od Njegoša do naših dana (6)

Piše: Vladimir Jovanović

„Za ‘zelenaše’ je razdoblje između dva rata bilo ZLO DOBA ‘SRPSKE OKUPACIJE’ CRNOGORSKE NACIJE”, ocjenjuje 1986. Miloš Aćin-Kosta, četnički emigrantski autor.

U uslovima izloženosti progonima, zabranama, ucjenama i zastrašivanju od vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, CRNOGORSKA STRANKA predvodi proces okupljanja i zastupanja nacionalnih snaga CRNOGORSTVA. Bilo je moguće da se utemelji tek 4. oktobra 1925, na osnivačkome skupu u Podgorici. Nazivu stranke je neslužbeno pridodata odrednica „federalistička” – CFS. Njeno glasilo nekoliko godina je list „Crnogorac”, a 1930-ih, neslužbeno, neđeljnik „Zeta”, koji u tiražu od 3.000 primjeraka u Podgorici izdaju braća, Mitar i Stevan Vukčević, a glavni urednik je Jovan Vukčević.

Prvi i formalno jedini predśednik CFS, Mirko Mijušković, „s najvedrijim raspoloženjem je čekao [1918] oslobođenje i ujedinjenje”, ali su, kako veli, „nerazumnošću, svirepošću i bezglavošću onih koji su ih vodili, uvrijedili svakog ozbiljnog i misanog čovjeka, pravog patriotu, i izazvali ih protivu sebe, a osobitno stare crnogorske junake i razočarali moje drugove i mene”.

Mijušković, koji je radio kao profesor, zapisaće da početkom 1922. traži da bude penzionisan, „pošto sam dao jednu oštru izjavu sa svojim punim potpisom protivu kleveta i uvreda, koje su se bacale preko naše štampe na crnogorsko oružje, državu, njene upravljače, na Kralja [Nikolu] i Dinastiju [Petrović-Njegoš]”.

„Prvih izbora nijesmo ni mogili istaći svoje kandidatske liste, iako smo imali sa sobom ogromne biračke mase”, veli Mijušković. „Kasnije, pak, kad smo se na izborima javljali, vlasti su činile sve da na njima ne prodremo. Imputirali su nam krivice, podmetali veleizdaju, presrijetali nas po putovima i uopšte smetali da ni jednih izbora NIJESMO MOGLI ODRŽATI NI JEDAN JAVNI POLITIČKI ZBOR”!

I prije formiranja stranke, „federalistički” kandidati su sa svojim, personalnim listama, na izborima 18. marta 1923. osvojili u izbornoj jedinici Crna Gora 24,3 odsto glasova ili 2 parlamentarna mandata (od 7 mogućih), a na izborima 8. februara 1925, podržani od 25,7 odsto birača, dobijaju 3 mandata.

Uzevši u obzir i rezultate i okolnosti, uključujući parlamentarne izbore iz 1927, CFS očituje se pojedinačno najjačom političkom snagom u Crnoj Gori. Karakteristika tih izbora je da „stranke na vlasti (radikali i demokrati u koaliciji; radikali ili demokrati pojedinačno) nikada nijesu uspjele zadobiti većinu”.

Rad CFS, kao i svim partijama, zabranjen je diktaturom od 6. januara 1929, a obnovljen po njezinome ukidanju. Na parlamentarnim izborima 1938, posljednjim u Kraljevini Jugoslaviji, stranka osvaja 2 mandata.

Pisani program CFS, navodi Mirko Mijušković, bio je „s južnoslovenskom ideologijom i federativnim uređenjem države”. Među njenim članovima posigurno je bilo i onih koji su se za to zalagali. Ali, većina u CFS okupljena je crnogorskim nacionalizmom. Izuzev pomenute, višegodišnje zabrane, stranka je jedini dozvoljeni, legalni politički subjekt CRNOGORSTVA u otadžbini.

Dugoročno, Crnogorcima prijeti srbizacija. Po okupaciji 1918, ne samo da je i pojam Crne Gore izbrisan, nego su uveli Srbi u crnogorske škole nastavni plan Srbije iz 1899, a primjenjivan je Zakon o školama Srbije iz 1904. godine. Na snazi su, „sve do unifikacije školskog zakonodavstva decembra 1929, kada su donijeti jedinstveni nastavni planovi za čitavu zemlju” iz kojih su, međutim, „izostavljeni sadržaji vezani za istoriju Crne Gore, dinastiju Petrović-Njegoš i u cjelini su okrenuti ka brisanju svega što se vezivalo za državnu, istorijsku i svaku drugu posebnost Crne Gore”.

Uzimajući u obzir cenzuru štampe, te mogućnost krivičnih progona za stavove koji bi se kosili sa državnom ideologijom o „troimenom plemenu Srba, Hrvata i Slovenaca”, odnosno o „jugoslovenskoj naciji” – u ove fikcije su svrstavali i Crnogorce – tek od sredine 1930-ih u povodu rasprava o konstituisanju Banovine Hrvatske, tu-i-tamo se pojavljuju napisi sa studioznijim odgovorima na pitanja: što je crnogorski nacionalizam, koje mu je porijeklo, što su mu obilježja i kuda u novim uslovima stremi?

Iscrpjevši se u opisu nesnosna stanja u Crnoj Gori, „federalisti”, poslanici CFS, „našli su se u klopci centralistički uređene države”. „Naime”, primjećuje dr Šerbo Rastoder, „i da su osvojili svih 7 mandata u izbornom okrugu Crna Gora, federalisti bi u Skupštini od 312 poslanika i dalje činili političku manjinu koja ne bi mogla promijeniti ništa”.

Starija garda, utemeljivači CFS, uglavnom su za doba Kraljevine Crne Gore bili ministri, brigadiri, poslanici. Bez obzira što su neki bili i opozicija i samome gospodaru Nikoli I, njihovi neprijatelji u novim okolnostima Kraljevine SHS/Jugoslavije ih difamiraju kao arhaične političare motivisane jedino staračkim žalom za izgubljenim pozicijama.

Na primjer, Marko Daković 1926. piše da je Nikola I, kao knjaz, „htio etatizirati skup plemena i bratstava”, navodno „sa jakim [srpskim] nacionalnim instinktom, i učiniti ih odanim crnogorskim ciljevima, koje je Dinastija istakla, a koji su se svodili na očuvanje ličnoga prestiža i njegove Dinastije”, pa je Dinastija „donekle i uspijevala u tom smislu”, najprije utičući na harizmatične političare i brigadire, koji se u statusu umirovljenika uglavnom potom okupljaju u CFS.

Dinastija Petrović-Njegoš, ocijenjuje Daković, „svoju okolinu, i one ljude na koje je mogla imati utiicaja, i duhovno i politički [je] odvojila od šireg [srpskoga] nacionalnoga shvatanja, i svela im osjećanja, misli, i težnje u USKI PATRIOTIZAM CRNOGORSKI”.

„CRNOGORSTVO je”, tvrdi Daković, „za njih postalo prvo ideja i program, pa docnije kod njihovih predstavnika i lukrativna profesija”.

I Nikola Đonović, advokat iz Beograda, porijeklom iz Crmnice, autošovinista, aludirajući 1936. na osnivače CFS i njihovo, „petrovićevsko” CRNOGORSTVO, piše da „bacaju sve na CRNOGORSTVO, podgrevaju tradicije i omamljuju ljude radi svojih ličnih i parti[j]skih ciljeva”.

Petrovići-Njegoši, katastrofom istorijskoga zločina, nestaju s pozornice, ali CRNOGORSTVO traži nove odgovore i protagoniste za svoj opstanak. Od sredine 1930-ih ponešto splašnjavaju cenzura u štampi i sankcionisanje „verbalnoga delikta” na javnim mjestima (ne i sloboda održavanja političkih skupova). Pa srpski istoričar, dr Vasa Čubrilović, užasnut, svjedoči da je „u ljeto1936. godine, odmarajući se na Durmitoru, čuo kako studenti pokreću pitanje CRNOGORSKE NACIJE”.

Na scenu stupa grupa mlađih intelektualaca, bliskih „federalistima”. Raspravljaju u javnosti o crnogorskome nacionalizmu na jedan moderniji način, osobito na stranicama „Zete”. Njihove nalaze, te predočene činjenice, inkorporirali su docnije crnogorski komunisti u nacionalnu politiku KPJ. Ali, ne sve, već samo neke.

„Pitanje o posebnom statusu ‘crnogorskoga jezika i o njegovom izdvajanju iz srpskoga postavljeno je nekoliko godina pre Drugoga svetskog rata’”, saopštava 2005. srpski lingvista dr Dragoljub Petrović. Taj zahtjev, „koliko znam, prvi je formulisao Bogić Noveljić”; ali, došavši na vlast, crnogorski su komunisti „prešli ćutke preko Noveljićeve ideje, jer je, po svemu sudeći, nisu ozbiljno ni shvatili”.

Bogić V. Noveljić, rođen 1907. u Crncima – Piperi, diplomirao je na Učiteljskoj školi. Uvođenje ekavice u Crnoj Gori sprovodi se preko administracije, medija, ponajviše u školama; udžbenici su mahom ekavski, a „glavna odrednica ovoga perioda bilo je uklanjanje razlika između crnogorskoga i srpskoga jezika i utapanje prvoga u drugi”. U članku „Brisanje crnogorskog književnog jezika” iz 1937. Noveljić se tome usprotivio:

„Udžbenici za sve naše škole, sa možda malim izuzetkom, nabavljaju iz Beograda. Ovi su, dakako pisani ekavskim knjiž[evnim] izgovorom. Da ekavski izgovor, učenicima koji van škole govore čistim ijekavskim, čini ne male poteškoće nije potrebno dokazivati”.

Noveljić piše da je na djelu „presađivanje ekavskoga izgovora u naš domaći”, a da oni svršeni crnogorski gimnazijalci koji odlaze na studije u Beograd „silom okolnosti potpuno usvoje ekavski knjiž[evni] izgovor”.

Nakon formiranja Hrvatske, te najave formiranja banovina Srpske i Slovenačke, tj. preustrojavanja centralističke Kraljevine Jugoslavije u (kon)federaciju, oglasio se Akademski klub „Njegoš”, koji u Zagrebu okuplja studente i druge mlađe Crnogorce, „federaliste”.

Ljekari, dr Nastadin Zečević i dr Filip Šoć, advokat dr Savo Bašović, Nikola Tatar i drugi su 17. novembra 1939. objavili kako su „CRNOGORCI U SVAKOJ PRILICI, KAD JE BILO MOGUĆE, POKAZIVALI DA ŽELE ZA SVOJU DOMOVINU POLOŽAJ JEDNE DRŽAVNOPRAVNE JEDINICE, koja bi bila ravnopravna sa svim ostalim jedinicama u državi; stoga oni neće primiti nikakvo rješenje o državnom preuređenju, ako se ovi njihovi opravdani zahtjevi ne bi uvažili, odnosno, ako im se ne dade prilika da na potpuno slobodnim izborima dadu povjerenje ljudima koji će znati pravilno braniti i zastupati njihove zahtjeve i interese”, tj. „POLOŽAJ CRNE GORE [ĆE] ZAVISITI OD VOLJE SAMIH CRNOGORACA, koje niko neće moći nadglasavati”.

Vučeta G. Drljević, rođen u Morači, diplomirao na Pravnome fakultetu u Beogradu – bio je kao brilijantni student nagrađivan, advokat u Kolašinu, istim povodom piše: „CRNOGORSKI NAROD ne protivi se zavođenju jednakog državnog uređenja u Hrvatskoj, Slovenačkoj i Srbiji, kao i u drugim krajevima naše države, ali je ODLUČNO PROTIVAN AKO SE NJEMU, IZ BILO KOJIH RAZLOGA, OSPORAVA POLITIČKI POLOŽAJ JEDNAK OVIMA”.

Milivoje V. Matović, rođen 1901. u Blatini – Donje Lipovo, Kolašin, diplomirao na Trgovinskoj akademiji, jedan je od najplodnijih autora iz redova crnogorskih nacionalista. „Matović se u javnom životu Crne Gore između dva svjetska rata”, ocjenjuje Borislav Cimeša, „afirmisao kao jedan od vodećih crnogorskih intelektualaca”.

„Mi Crnogorci”, pisao je Matović 1935. godine, „živimo u ovoj centralistički uređenoj državi već sedamnaest godina – GLADNI, GOLI, BOSI, PONIŽENI, OBESPRAVLJENI. Mi to nijesmo htjeli, to nam je silom nametnuto. Mi smo htjeli ovu, ali ne ovakvu državu. Jugoslaviju su htjeli i Srbi, Hrvati i Slovenci, ali ovi potonji nijesu htjeli i neće plemenski šovinizam, NEĆE SRPSKU PREVLAST I VIDOVDANSKI KAPITALIZAM”.

„Od toga NIKO U OVOJ ZEMLJI NE TRPI VIŠE OD NAS CRNOGORACA. Zato što smo bili ekonomski nemoćni, politički nezreli a do srži iskreni i u svome nadanju naivni, žrtvovali smo sve, dali i pristali na sve, bez pogodbe. Nešto silom, nešto dobrom voljom, sa praznom nadom”.

„Priznati se mora”, nastavlja Matović, „da OVU DRŽAVU SAČINJAVA VIŠE NARODA I ZEMALJA. Ti narodi su vjekovima živjeli svojim osobenim životom: nacionalno, ekonomski, kulturno i politički u svojim zemljama. Takvim SAMOSTALNIM ŽIVOTOM ŽIVJELA JE I CRNA GORA, SLOBODNA I NEZAVISNA, VIŠE OD OSTALIH. Njen narod izgradio je za to vrijeme svoju posebnu istorijsku, kulturnu i političku individualnost u tolikoj mjeri, da se i DANAS NJENI STANOVNICI OSJEĆAJU POSEBNIM NARODOM CRNOGORSKIM”.

„CRNOGORSKO PITANJE”, veli Milivoje Matović, „postoji i ekonomski I NACIONALNO”.

„JUGOSLOVENSTVO SE POKAZALO U OBLIKU JEDNE NACIJE KAO FIKCIJA; i postalo je državno-politički problem ravnopravnosti udruženih zemalja i nacionaliteta u međusobnim odnosima. Taj problem je danas manifestacija PRAVA SVAKE ZEMLJE I SVAKOG NARODA DA ŽIVI SVOJIM VLASTITIM ŽIVOTOM I DA BUDE GOSPODAR U SVOJOJ KUĆI koju će izgrađivati prema svojim mogućnostima i potrebama”…

(Ovo je sadržaj emisije „Dopunska iz istorije", koja je na programu Radija Antena M poneđeljkom od 17,30)

(Nastavlja se)

CITIRANA LITERATURA: Marko Daković, „O padu Crnogoske države i njene Dinastije“, „Nova Evropa“, XIII, 10–11, Zagreb, 1926, str. 318; Nikola Đonović, „Zahtevi Crne Gore privredni [i] politički”, Beograd, 1936, str. 93; Bogić Noveljić, „Brisanje crnogorskog književnog jezika”, „Zeta”, IX, br. 14, Podgorica, 1937, str. 3; Vučeta Drljević, „Naše državno preuređenje i federalizam”, „Zeta”, XI, br. 14, Podgorica, 1940, str. 1; Miloš Aćin-Kosta, „Draža Mihailović i Ravna Gora: Brisani prostor 1943”, Cirih-Vašington, 1986, str. 1661; „Prošlost Crne Gore kao predmet naučnog istraživanja i obrade: zbornik radova sa naučnog skupa”, CANU, Titograd, 1987, str. 516; Dušan J. Martinović, „Mirko Mijušković (1878-1948)”, „Portreti”, knj. 3, Cetinje, 1990, str. 230; Katarina Brajović, „Jezik i politika u Crnoj Gori: Razgovor sa Dragoljubom Petrovićem”, „Letopis Matice srpske”, knj. 477, sv. 3, Novi Sad, 2005, str. 458; Šerbo Rastoder, „Dr Sekula Drljević na parlamentarnim izborima u KSHS – Kraljevini Jugoslaviji”, „Naučni skup: Dr Sekula Drljević: Ličnost, djelo, vrijeme”, Budva, 2011, str. 23, 27, 47; Adnan Čirgić, „Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti”, Podgorica, 2011, str. 42; Borislav Cimeša, „Milivoje Matović: O crnogorskom nacionalnom identitetu”, „Crnogorski anali”, br. 3, Cetinje, 2012, str. 279-330; Novak Adžić, „Iz istorije Crnogorske stranke (1939-1941)”, „Crnogorski anali”, br. 10, Cetinje, 2016, str. 40…