BORBA MARE BOGDANOVE: I Crna Gora danas ima ono "ali"...

Na samom početku Drugog svjetskog rata Mara Laković, samouka žena iz crnogorskog Cetinja, ostala je udovica s četvoro djece i u okupiranom se gradu angažovala kao „pozadinka“ koja održava veze s partizanima, da bi nakon rata odselila u vojvođansko selo Lovćenac i nastavila svoju borbu i umalo završila na Golom otoku.

Priča o ovoj hrabroj ženi ovih je dana ispričana široj javnosti i to putem dokumentarnog filma "Borba Mare Bogdanove".

Film su snimili Milica Bogdanović i Dragan Koprivica iz podgoričkog Centra za demokratsku tranziciju, u saradnji s Media Solution produkcijom, a u okviru projekta "Evropski horizonti 1917.-2017.". O intencijama svoga filma kažu sljedeće.

„Kroz borbu 'malog čovjeka' željeli smo da prikažemo kako su ljudi s jugoslovenskih prostora kroz antifašističku borbu spoznali neke nove vrijednosti, osvojili mnoga prava i slobode te pokazali da žene ne znaju samo rađati, već i učiti, plesati, pa čak, i pucati. Htjeli smo podsjetiti nove generacije na koji su način osvojena ova prava koja mi danas uživamo, ali i kako je svako pravo i svaka sloboda uvijek polje borbe“, objašnjavaju za Lupigu Bogdanović i Koprivica.

Kažu kako su inspiraciju za ovu priču pronašli u knjizi "Orlov krš - 100 godina života jedne crnogorske porodice" poznatog Nebojše Bate Tomaševića (1929. – 2017.).

On je kao golobradi dječak postao ilegalac i partizan, a kroz svoju knjigu opisao je tadašnju Crnu Goru, ali i sudbinu svoje porodice, njene uspone i padove, od pogibije starijeg brata, takođe ilegalca, preko sestre Stane koja je bila prva veleposlanica socijalističke Jugoslavije, pa sve do tragične avionske nesreće u kojoj je poginulo više od polovine fudbalera Manchester Uniteda, a Tomašević nekako preživio.

Na istom mjestu je pisao i o pokretanju televizijske emisije Yutel, u čemu je lično učestvovao, o Motovunskoj izdavačkoj grupi koja je obuhvatala oko 120 svjetskih izdavačkih kuća, ali i o borbi za izgradnju pravednog i modernog društva te, na koncu, i o raspadu Jugoslavije.

U mnoštvu likova koje Tomašević spominje u „Orlovom kršu“ Milici Bogdanović i Draganu Koprivici „za oko je zapela“ upravo Mara Laković, koja je Tomaševiću bila uzor u partizanskom pokretu, jer je njena priča ustvari proživljena priča žena na ovim prostorima.

„Iako je ona rođena oko 60 godina prije mene, njena priča mi je bliska jer u njoj prepoznajem djeliće života žena iz moje porodice i iz mog okruženja. Osjećali smo da bi ta priča o antifašističkoj borbi i ženama koje su kroz tu borbu osvijestile svoju ulogu u društvu i porodici mimo onoga što je nametala patrijarhalna sredina, mogla pokrenuti građanke i građane da makar razmisle o tome dokle smo to nakon 70 godina stigli i kako se odnosimo prema onome što je u Drugom svjetskom ratu izboreno. Zapravo smo htjeli podsjetiti da antifašizam ne pripada prošlosti već da je on budućnost Crne Gore i da bismo bez te borbe bili osuđeni na razne nacionalizme koji priželjkuju suživot između vjera i nacija. Htjeli smo i objasniti da se u antifašističkoj borbi nisu osvajali samo bunkeri, gradovi i sela, već mnoga prava i slobode za koja se mi i danas borimo“, kaže Milica Bogdanović.

Na ideju je ovaj dvojac došao oko Nove godine i odmah krenuo u istraživanje, jer su podaci o Mari Laković u Tomaševićevoj knjizi bili poprilično skromni. Zahvaljujući crnogorskim kolonistima koji su nakon Drugog svjetskog rata naselili spomenuti Lovćenac saznali su da se tamo čuva pozamašna arhiva i da je Mara Laković preminula 1996., a da njena kćerka danas živi u Novom Sadu.

„Kad sam je nazvala i objasnila joj da bismo dio antifašističke borbe i emancipacije žena željeli prikazati kroz borbu njene majke, nije mogla vjerovati. Samo je rekla: 'Ovo je neka namještaljka'“, prisjeća se Milica Bogdanović.

Potom su se bacili na posao i od prvih kadrova do emitovanja dokumentarca koji sadrži i neke igrane djelove te traje gotovo 40 minuta, prošlo je tek nekoliko mjeseci.

Dvojac odgovara i kako se na antifašističku borbu danas gleda u crnogorskom društvu.

„Kada vidimo što se događa u drugim zemljama bivše SFRJ, po pitanju antifašističkih vrijednosti, u Crnoj Gori situacija i nije tako loša. Trinaestojulski ustanak, simbol antifašističke borbe u Jugoslaviji postao je Dan državnosti Crne Gore. Većina političara, makar deklarativno, u svojim govorima ističe značaj antifašističke prošlosti. Obilježava se Dan pobjede nad fašizmom, zabranjuju se pokušaji izgradnje spomenike ratnim zločincima“, pobrojavaju tvorci ovog filma.

No, i u Crnoj Gori, postoji onaj „ali“.

„Međutim, već nekoliko se godina insistira na toj nekoj mantri o 'nacionalnom pomirenju' kao uslovu za razvoj društva, za demokratizaciju ili ekonomski prosperitet. Svakodnevno se servira koncept po kojem nam niko ništa neće moći ako se 'pomirimo', 'saberemo' i mislimo isto. Za vlast je priča o pomirenju navodno preduslov boljeg života, a za opoziciju preduslov za smjenu Mila Đukanovića. Manjina koja smatra da je podjela prirodna i normalna i koja ne prihvata ovaj koncept proglašava se ili 'destabilizatorima države' ili 'saradnicima režima', pa se ljudi ne usude javno da govore o tome da se zalažu za jasnu podjelu na one koji su antifašisti i one koji su profašisti. Od te histerije pomirenja, ponekad kao da smo slijepi i na opasne konzervativne trendove koji ne zaobilaze ni naše društvo“, kaže Bogdanović, a odmah potom nam i pojašnjava o kakvim se to trendovima radi.

„To su direktne ili indirektne priče o zabrani ili ograničenju prava na abortus, promocija 'porodičnih vrijednosti', prenaglašavanje važnosti porodice u odnosu na pojedince. Takođe, vjerske organizacije su zadnjih godina dobile pojačanje u vidu raznih pojedinaca, pokreta i stranaka koji se, primjera radi, udruženi protive usvajanja Zakona o istospolnom partnerstvu i nerijetko u medijima dobijaju primat u odnosu na LGBT zajednicu ili institucije koje predlažu taj propis. Rame uz rame s njima su i 'antivakcinaši' i 'načitani' retrogradni pojedinci koji su nakon web portala i društvenih mreža, malo po malo, počeli osvajati prostor tradicionalnih medija i širiti vjerovanja koja vrijeđaju zdrav razum. To je iz dana u dan sve primjetnije i neophodno je da građanke i građani koji takve pojave primjećuju počnu reagovati i tome se odlučno suprotstavljati. Mi se ovim filmom suprotstavljamo, ne samo konzervativnim i nacionalističkim strujama u našoj zemlji, nego i tom nametnutom konceptu pomirenja kojim se relativizuje istorija“, zaključuje koautorica "Borbe Mare Bogdanove" i poručuje – „naša obaveza je da nastavimo to raditi jer ako Crnoj Gori oduzmete antifašizam, od nje će ostati ništa“.