Njegoševe riječi na samrti

Naš nenadmašni pjesnik Petar II Petrović Njegoš umro je na današnji dan prije 167 godina, u 10 sati ujutro.

Zahvaljujući njegovom remek-djelu Gorski vijenac, u kojem je na kratak i izuzetan način prikazao život i običaje Crnogoraca, okolni narodi su Crnogorce razumjeli kao zaseban i samosvojan narod, drugačiji od njihovih, pa su tako Crnogorci shvaćeni čak i u Beogradu i Novom Sadu, u konglomeratu etničkih grupa koje su zbog pripadnosti Srpskoj crkvi ponijeli ime - Srbi.

Gorski vijenac je takođe imao i uspješnu političku misiju, jer su Balkanci uspjeli sami, bez pomoći velikih sila, da u drugoj deceniji 20. vijeka proćeraju svoje viševjekovne tlačitelje.

Svi naši učesnici oslobodilačkih ratova 1876-1878 i 1912-1913 znali su bar neke stihove iz Gorskog vijenca.

Dnevna novina Pobjeda je 7. septembra 2005. godine u rubrici feljton objavila pismo Vuka Popovića Rišnjanina koje je on napisao Vuku Karadžiću, 20-tak dana poslije Njegoševe smrti. U pismu vrlo slikovito opisuje posljednje dane i trenutke života Petra II, izgleda kao da mu je sve pričao neko ko je bio neposredni očevidac.

Evo tog pisma popa Vuka Popovića Rišnjanina, koje je objavila Pobjeda prije 13 godina:

"Mili i mnogopoštovani Imenjače i Prijatelju! -
Mučno mi je žalosne glasove javljati, ali šta se ne može sakriti nije fajde ni kriti. Umrije nam vrli i divni vladika Crnogorski baš na ustavke Lučina dnevi u 10 sati izjutra. Na nekolika dana prije, teška ga je muka u prsima spopala bila, i kašljući veliku je krv ispljuvao.

- Po ovome mislili su mnogi da će mu bit na bolje, i on isti često im govoraše:

„Ne bojte se neću vam još umrijet”.

U oči Lučina dnevi bješe navalio da ide u Kotor, ali mu ne dade Pero i Đorđe. I on ih počne zaklinjati da ga nose ako će i na nosila. Tada i oni za povoljit mu opreme sve za put, i tek da s njim krenu u podne, ali puče tako zlo vrijeme da se nije moglo izić iz kuće.

Na Lučin dan osvane teško-mučan, pa sazove brata i senatore, i sa stolice stane im govoriti ovako:

„Mila braćo moja! Evo sam vam baš došao na ždrijelo vječnog doma! I viđu da ću umrijet, i teško žalim e ću vas ostavit e ćah još sad biti dvije godine živjet, i viđet ćaste kako ćah proslavit Crnu Goru, ali volja Božja ne dade! Ja sam vam sveđer pričao i kaživao kuđ sam išao i što sam vidio što sam radio i što sam stekao. Ja sam sve ovo činio za dobro i poštenje naše, i koliko sam mogao, svuđe sam vi naredio, i napravio, da ve neće bit stid. A sadah! Braćo poslušajte me što ću vi najposlije reći: Zaklinjem ve Bogom i Svetim Gospođom držte Pera za gospodara, i slušajte Đorđa. Zeko neka sjede na moju stolicu, te bude za toga. Vi živite u dogovoru i u ljubavi bratskoj, pa će tako i svi ostali Crnogorci. Ne gonite Brđane, niti ih puštite krvnicima Turcima. Ne nasrćite na ćesarevu zemlju ni na ćesareva čoveka.

- Od kokoške do glave, ko ukrade ili nasilice učini u ćesarevu zemlju nek se mušketa. Čuvajte se od zlijeh Turaka, i šnjima gledite da u miru budete, a ne puštite bogme niko da vas tare.
Držte se Rusije, i slušajte cara Rusiskoga, i biće vam svako dobro.
On će vam onu pomoć i u naprijed davat, ako vam je uzbasta uzderžat.
Učinio sam tri testamenta: jedan je u Beču, drugi u Peterzburgu, a treći kod konsula u Dubrovniku, i ovoga pošto umrem pročitajte narodu. U Beču su 100.000 f. u Peterzburgu 100.000, a kod Pera 58.000, koje sam sačuvao za potrebe naše, i vi ih ne tičite bez nevolje domaće i čuda.

Još vi preporučujem i amanet predajem kad umrem kopajte me na Lovćen kod nove crkve.”

- Pošto ovo izgovori stišaju se svi, ali serdar Đurašković zapita:

„A da Gospodaru kad ne bi narod šćeo Zeka na mjesto tvoje šta ćemo onda?”

- „Bogme serdaru, tada neka narod izbira drugoga”, odgovori mu vladika.

Pri ovome razgovoru prispije mu i starac otac s Njeguša i nazove:

„Dobar večer Gospodaru! Zla mi večer”.

Vladika mu odgovori:

„Dobro došao Tomo! I milo mi je da si došao, nijesi me nikad na put spravljao, a sad oćeš”.

Zatim se raziđu u plač, i odmah pišu đeneralu kako je na samrti, i đeneral sjutri dan pošlje mu protomediga, ali ga ne zastane živa. Sjutri dan osvane još u težoj muki, ali ga bistra pamet nije nikad izdavala, i zato se mirno ispovijedi i pričesti, pa najposlje s razširenim rukama ove riječi izgovori:

„Bože i Sveta Troice pomozi mi!

Bože i Sveta Gospođo predajem ti na amanet sirotnu Crnu Goru!

Sveti Arhanđele Mihaile primi moju grješnu dušu"!

I odmah prostre se na stramac svoga strica Svetog Petra i ispušti duh!”

Obučen je bio u najljepšoj odeždi što mu je ruska carica poklonila bila, i tako u divnom arhijerejskom odjelu nakićen, prućen prosve crkve u odru, s otvorenim očima i zasukatim brcima izgledao je kažu kao živ, i mirisao kao ruža ili kao Svet! Đorđe je nad njim strangušao, i na naručja ponijeli su ga. S ovijem je njeke useljene o sebi u narodu misli protivne, dobro uništio i izgladio. Žalostna njegova mater nije ga zatekla živa, i kad je čula blizu manastira jauk i kukanje, rekne:

„Nije mi umroo ne! On je meni živ!”

A kad ga ugleda mrtva poviče:

„Kako mi te Bog ukrasio, mimo ikog slavo moja! ah lele! Falaj da je Bogu!”

Pa se obrne put sina Pera i rekne mu:

„Nemoj mi se Pero ti zaklati, neka gleda majka tebe, nek se sestre s bratom kunu, da nijesu bezbratnice!”

Iz Brda došlo je bilo do 400 ljudi, i preko polja Cetinskog jednogrlice kukali su:

„Kuku nama kruno naša! Lele nama za vijeka! Naš je svijet poginuo! Sunce nam je potamjelo! Krila su nam salomjena!” Ovako ga je svak tužio kao da je svakom iz srca bio. Pleme Erakovića sve se ošišalo, sve je u crno zamotano, - i izvan plemena vidim ovuda mnoge izgrebene i koža da im visi niz obraze. Oni svi i ovde po gradu i na pazaru jauču i nariču:

„Ah žalosti bež lijeka! Lele nama bez čobana! Mnogo li se nam ukide! i umali i ukrati! Poginu ni vid očinji!” i.t.d.

Oni svi vele: „da je Svet, i da je živ, a Svet po zemlji išao, i kad su ga ljubili poznali su ga po ruci mekoj kao pamuk da je Svet.”

U neđelju večer, treći dan po smrti ukopali su ga na Cetinje u crkvi u grob Svetog Petra u onoj lijepoj odeždi. Tako je ktio Pero i Đorđe. Na pogrebu bilo je preko 100 sveštenika, i do 4000 duša. Svakome su popu dali po cekin, prostom čoveku po cvanciku, za ručak i večeru; glavarima po dvije, a Primorcu po tri. Glavare iz svakog plemena priustave da čuju tastamenat, i pošto se pročita, prvi je Đorđe poljubio Pera u ruku, čestitajući mu novo gospodarstvo, a za tim svi ostali redom. I s ovijem dade Đorđe svemu narodu lijepi izgled. Tastamenat je bio po volji svakome, samo jedna odluka vladičina: da dobit na 100.000 f. što su u Beču, ima se davati ocu materi i dvjema udatim sestrama, dok su živi, ne bi mnogijem mila, govoreći:

„Ono nije njegovo nego naše”, kao i za Zeka što je rekao: da bude namjesto njega, ne bi im po ćudi, i rekoše:

„Nećemo Zeka božja ti vjera, e nema se šta viđeti pred kraljevima”.

Što nijesu ga saranili na Lovćen, kako što je preporučio, svijesno su promislili: da ne bi počem tamo u pustinji, po nagovoru krvnika glavu mu kagođ posjekao i ponio, ili ko od čobana naši ili njihovi, s njega ono odjelo svukao; ali su ugovorili: da poslje treće godine kosti mu prenesu tamo, i kuću ograde da u njoj stoje ljudi.

- Dakle sva je prilika da ćemo i na Lovćenu imati do nekoliko godina i manastir i sveca!...
Čujem da je ostalo od vladike u rukopisu nekoliko u komadiće umotvorni njegovi djela.
Dosta se siromah trudio, i sa svom ljubavi podnosio jada i čemera, a na svoje zdravlje slabo je pazio, i zato može se reći, da je prije reda i vremena skončao svoju lijepu mladost!

Laka mu zemljica bila! i vječna pamet!"