Ubistvo 21. oktobra 1918. u Barama Kraljskim: Rat protiv prisajedinjenja Crne Gore počeo dva mjeseca prije Božićnoga ustanka (2)

Piše: Vladimir Jovanović

„Rat je bio završen već odavno, ali mir još nikako nije mogao da počne. Ostalo je mnogo oružja skrivenog po kućama, a ljudi, koji su godinama učili da se ubijaju, sad više nijesu mogli da se odviknu od zanata. Tek bi se našao mrtav čovjek, u planini ili na putu, i nije se znalo ko ga je ubio, a poslije bi se našao drugi čovjek, ubijen u kućeru kod ovaca, i onda se znalo da je to onaj prvi osvećen”, a „metaka austrijskih i ne znam čijih ne, bilo je svuda pozakopavanih; pod svakim trnom, u duvarima, čim ti zatreba, mogao si da ih izvučeš odnekle”.

Tako glasi jedan od mogućih opisa prilika u Vasojevićima, ako ne i u čitavoj Crnoj Gori nakon 1918. godine. Mihailo Lalić, književnik, partizan i komunista, rođen je 1914. u Trepči blizu Andrijevice. U romanu „Zlo proljeće”, pri put objavljenome 1953, piše:

„U naviljcima otave jutrom smo nalazili ležaje gdje su komiti prespavali. Oni su dolazili kod naše kuće — strašni naizgled, a dobri ljudi u stvari. Bio je tu Todor Dulo, plećat i ćutljiv, i Vukalica Marković, omalen, koji je znao da podražava sve životinjske glasove, i Maričin otac, Sajko Doselić. Dolazio je Marko Bradarić — hvaljaše se da je mnoge Turke ubio, i onda Đoko Đošić, rumen, s grbom Kralja Nikole i Milonja Mimović, u žandarskoj bluzi, runjav kao medvjed, bradat, s fišektarima i noževima oštrim s obje strane”.

***

Kao i obično, Lalić u svojim djelima tu i tamo mijenja imena i-ili prezimena nekih od stvarnih ličnosti. Neke je pouzdano moguće identifikovati. U ovome slučaju, Todor Dulo je komita TODOR DULOVIĆ (1895-1923). Đoko Đošić, to je – ĐOKO RAČIĆ, docnije član Crnogorske /federalističke/ stranke (CFS), inače rođeni brat Puniše Račića. Na jednome drugome mjestu, opisujući događaje iz 1941, Lalić piše da su „Đoko Đošić i njegovi separatisti sa zelenim džamadanima”.

U komunističkim dokumentima iz 1941. nalazimo podatak da je „petokolonaš Đoko Račić”, kako kažu, na čelu organizacije koja se „proteže na Beranski srez i obuhvata 250-300 članova – krilaša, koji su naoružani” („Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu naroda Jugoslavija”, III, knj. 1, Beograd, 1950, str. 151).

Nota bene: Đoka Račića su ubili komunisti.

Lalić pominje i VUKALICU MARKOVIĆA. On je, zaista, postojao pod tim imenom i prezimenom – bio je od poznatijih vasojevićkih boraca Za Pravo, Čast, Slobodu i Nezavisnost Crne Gore. Poginuo je 18. marta 1923. u borbi sa 

Srbima u Dolcu, sadašnjem predgrađu Berana.

Toga dana su bili parlamentarni izbori. CFS još nije mogla dobiti dozvolu vlasti da se registruje, ali je istaknuta neformalna „zelenaška” lista. U Andrijevičkome okrugu, uprkos progonima i nepostojanju opštega prava glasanja, treća je po snazi: dobila je 76 glasova, a unitarističke stranke – radikali 128, demokrate 125. Ostale liste ukupno ni desetak glasova.

Srpski agent Jovan Đonović tada je u ovome dijelu Vasojevića dobio 4 (četiri), a još čuveniji komunista, utemeljivač KPJ u Crnoj Gori, takođe srpski agent Jovan Tomašević – 1 (jedan) glas. Na nivou Crne Gore, „zelenaška” lista je bila druga po snazi.

Oružane napade, na dan parlamentarnih izbora 1923. izvele su komitske grupe u Vasojevićima – u selu Buče kod Berana i u Velici kod Plava. Reaguju srpska žandarmerija i vojska. Srpski izvori navode da je u kontranapadima, između ostaloga, povlačeći se iz pravca sela Buče ka Dolcu ranjen, pa zarobljen, Vukalica Marković, ucijenjen od Ministarstva unutrašnjih dela iz Beograda na 10.000 dinara. Potom je Marković preminuo – ili su ga ubili, etc.

***

A ko je Lalićev komita MILONJA MIMOVIĆ, koji Vasojevićima krstari sa Vukalicom Markovićem?

I ovom prilikom unekoliko pisac mijenja prezime stvarne ličnosti – to je, zapravo, komita MILONJA MIŠOVIĆ, koji je 21. oktobra 1918. u Barama Kraljskim, dakle oko dva mjeseca prije Božićne pobune, ubio Obrena Radunovića, učitelja, pristašu prisajedinjenja Crne Gore Srbiji.

Sveštenik Mirko Vujisić iz Kolašina – inače, učesnik tzv. Podgoričke skupštine – piše da je Radunović ubijen u Barama Kraljskim jer „čim je neprijatelj napustio Crnu Goru, pokojnik je počeo propovijedati ideju ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i o odbacivanju dinastije Petrović sa crnogorskog prestola; takav rad pokojnikov osudio je Milonja Mišović” (vidi prvi dio ovoga feljtona, link dolje).

Datum toga ubistva je osobito interesantan i iz sljedećega razloga: 21. oktobra 1918. u obližnju Andrijevicu pristiže delegacija srpske vlade, praćena jedinicama srpske vojske i četnicima Koste Pećanca.

Svetozar Tomić, načelnik Crnogorskoga odseka Ministarstva inostranih dela Kraljevine Srbije – koji će biti glavni organizator tzv. Podgoričke skupštine – zapisaće da se iz Đakovice „pošlo 19. okt[obra] za Andrijevicu; kako se išlo konjima i peške, to se tek 21. stiglo na Andrijevicu”.

Agitacija isti dan započinje. Sazivaju zbor u Andrijevici za dva dana kasnije. Nije nemoguće da su, po prispjeću u tu varoš, 21. oktobra 1918, Srbi poslali u Bare Kraljske Obrena Radunovića da agituje.

„Izuzevši nekoliko oficira”, piše Tomić, „ceo ostali narod u Gornjim Vasojevićima bio je za unioniste; za 23. okobar zakazan je zbor na Andrijevici, na kome će unionisti, prvi put na teritoriji Stare Crne Gore, izaći pred Crnogorce i izložiti svoj program”.

Malo dalje, Tomić sebe hvata u raskorak s prethodnim tvrdnjama. Na stočnoj pijaci u Andrijevici 23. oktobra 1918, „skupilo se 500-600 ljudi, većinom seljaka i školovanih omladinaca”, a na anticrnogorske parole govornika, „ljudi se na zboru malko uskomešaše”.

Sada se ispostavilo da za unioniste nijesu listom svi Gornji Vasojevići „izuzevši nekoliko oficira”. Tomić, naime, piše da je uočeno da na zboru „glavari i većina činovnika behu potpuno odsutni; neki su se izvinuli starošću, neki slabošću, a neki datom vojničkom zakletvom” („Desetogodišnjica ujedinjenja Srbije i Crne Gore”, „Bratstvo”, knj. XXXVIII, Beograd, 1929, str. 143-144)

Milonja Mišović, međutim, niti je glavar, niti je činovnik. Potiče iz jednoga maloga vasojevićkoga bratstva sa izvjesnim doprinosom u dramatičnim zbivanjima oko pokušaja hapšenja i odmetanja brigadira Radomira Vešovića iz juna 1916. – od kada i započinje komitski pokret protiv austrougarske, a zatim, ispostaviće se, i srpske okupacije Kraljevine Crne Gore…

***

Ali, vratimo se, zasad, Mihailu Laliću, njegovome „Zlom proljeću” i opisu zbivanja u Vasojevićima nakon 1918. godine. Kroz lik naratora, on unosi podatke ili „podatke” iz svoga djetinjstva, reminiscencije na Milonju Mišovića i Vukalicu Markovića. Čuo je, tako, da jednoga jutro u blizini sela „zapucaše puške dolje kod groblja; poslije rekoše da su izginuli neki žandarmi”.

„Sve selo je išlo da ih vidi, i mene stric povede da vidim kako leže i čekaju uviđaj — kao da je to neophodno prije nego ih spuste u zemlju. Bjehu rastureni: dvojica kod jaza, pa jedan na ledini kraj groblja i još jedan u potoku. Taj posljednji ležaše lijevom stranom lica uza zemlju; oko usta i niz bradu bješe mu se zgrušalo malo krvi i pocrnjelo, kao neka krasta, ali ja ipak prepoznah u njemu onog stranca što je dolazio da preko nas dozna za Vukalicu. Stric me mrko pogleda i zaprijeti da nikom ne zucnem o tome”.

Uslijedili su i pretresi kuće njegova oca:

„Otada nas komiti ne posjetiše do snijega, ali su žandarmi dolazili: jednom ispred zore, pa dva puta u večernje sate, pa u ponoć, pa više puta preko dana. S naperenim bajonetima ulazili su u izbu — misleći, valjda, da su naša goveda naoružana, a ovce ratoborne. Jednoga primoraše da se penje na tavan, a taj, odrastao čovjek, drhtaše od straha i branjaše se plačnim glasom: da on ne može da se penje tako visoko, jer ima ženu i djecu. Mene su gledali strašnim očima, te posumnjah da me možda smatraju za prerušenog komitu.

Otac im je uporno dokazivao da je on, za vrijeme crnogorske države, bio klubaš, i da su ga zatvarali zato što je bio za ujedinjenje. On je imao i dokaze za tu stvar, ali mu narednik reče da su se mnogi klubaši pokajali i razočarali, pa su sad baš oni najgori. Otac tada ućuta i više nije pominjao svoje mučeništvo. Stric Tajo gledao ih je mrkim pogledom. Upitaše ga što i on ne ide u komite, a on im odgovori da zasad ima prečeg posla i da mu šuma neće pobjeći”.

Nešto kasnije, otac otvori kafanu. Svraća u nju svakojaki svijet, muvaju se kontrakomiti i špijuni. „Žandarmi bjehu najteži — jer oni su uvijek nešto raspitivali i nešto zamjerali i gledali da im piće dođe džabe i da im mi budemo zahvalni što su ga popili. Otac se najprije čuđaše, a onda zateže i, kad bi nešto naručili, vikaše na njih: ‘Pare na astal!’”

Iz nekih čitaocu neobjašnjivih razloga, sada, nakon što otvori kafanu u Ravnima (izmišljen naziv sela), literarni Joko Tajović – otac iz „Zloga proljeća” se okuražio, ne samo u nastupu prema žandarmima.

„Uopšte, bila je to godina svađa. Jednom u rasvit studene zore ču se nekakav vrisak i tanak glas kao iz procijepa dozivaše sa okuke nečije ime. Bješe to cika i lelek i nešto jezivo i nečuveno. Ravnjani zagalamiše, i otac, bos po slani, potrča s prekraćenom puškom Čađom prema klisuri iz koje počinje ravnica. Odozgo i iz lugova trčahu drugi — neki s koljem, neki polugoli, kako su ustali iz postelje, svi bosi. Oni se ubrzo vratiše, a među sobom vođahu plavskog kiridžiju, jednog stasitog momka, izmučenog i izranjavljenog. Napao ga komita MIMOVIĆ, tu na putu, i htio da mu odere kožu, onako živom, i već počeo odozdo s čela, a kad je video da naši dolaze, pustio ga i povukao se u potok. Kiridžiju položiše na klupu i ispraše mu rane rakijom. Tragovi konopa kojim je bio vezan još mu se poznavahu po rukama. Bješe se uplašio, nije mogao ništa da jede, ali kad se razdani — ipak pođe za svojim konjima niz Pusto polje”.

„U nedjelju uveče”, nastavlja Lalić, „kad je krčma bila puna momaka i djevojaka iz Ravni i kad su već dugo pjevali ‘Oj Jovo, Jovo, zaplet' kolo, Jovo’ i odgovarali ‘Oj Maro, Maro, zaplešće se samo’ — upade MILONJA MIMOVIĆ s nekim nepoznatim društvom, s puščerinama i fišektarima.

Dva prozora su bila otvorena zbog vrućine — poče iskakanje i pola sobe se odjednom isprazni. Moj otac bješe skoknuo u sobicu — ponadao sam se da će umaći — ali on se zbog nečeg opet pojavi, postidio se valjda.

MIMOVIĆ ga gledaše priškiljenim okom:

‘Što se ti, Joko Tajoviću, miješaš u moje stvari?’

‘A ti — što napadaš sirotinju?’, odgovori otac muklim glasom u kome je bilo straha i nekakve nezgodne drhtavice.

Počeh da se stidim za njega”…

(Nastavak u srijedu 7. novembra)