Deset sekundi koje su razorile Crnu Goru

Datum, sat i minut koji niko neće zaboraviti. Deset sekundi petnaestog aprilskog jutra 1979. godine, i nakon  skoro četiri i po decenije, urezane su u lično i kolektivno sjećanje, kao da su se juče dogodile. Svi pamte zloslutni huk koji je najavio katastrofalni zemljotres u 7 sati i 20 minuta, raspuklo tlo, domove pretvorene u razvaline, žrtve i jauke, potonule gatove, čemprese u moru, strah za bližnje i osjećaj ljudske nemoći da se suprotstavi tektonskim ćudima i bijesu nadmoćne prirode.

Jačina zemljotresa koji je pogodio Crnu Goru i Albaniju bila je 7 stepeni po Rihteru, odnosno 9 stepeni po Merkalijevoj skali, a epicentar je bio u moru između Ulcinja i Bara, na 15 km udaljenosti od obale i 50 kilometara južno od Titograda.

U zemljotresu je poginula 101 osoba (i još 35 u Albaniji), 1700 je povrijeđeno, oko 80 hiljada stanovnika crnogorskog primorja ostalo je bez domova, razaranje i oštećenja pretrpjeli su svi primorski gradovi i oko 250 naselja u zaleđu, uništeni su hoteli, škole, bolnice, ustanove, putna infrastruktura, porušeni ili oštećeni vrijedni  kulturno-istorijski spomenici... Ukupna šteta procijenjena je na 4,5 milijardi tadašnjih američkih dolara.

Zemljotres je zatekao u Crnoj Gori i jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita, koji je boravio u vili “Galeb” u Igalu. Istog dana obišao je postradala područja i uputio  apel svim republikama i pokrajinama da pomognu crnogorskom narodu da savlada posljedice nesreće.“Ja mislim da svakome mora biti jasno da solidarnost koja se kod nas uvijek pokazivala, naročito u ovakvim situacijama, i ovoga puta mora doći do punog izražaja”, poručio je Tito.

Dok se tlo još slijegalo od zemljotresa, uz solidarnu pomoć svih jugoslovenskih republika i međunarodne zajednice, počela je sanacija porušenih gradova i druga poslijeratna obnova Crne Gore, koja je potrajala mnogo duže nego što se očekivalo. Posljedice potresa koji je trajao deset sekundi, liječene su više od deset godina. Stihija je ostavila neizbrisiv trag u sjećanjima, ali su velika odricanja i novčana ulaganja, kao i svijest o vrijednosti vlastitog kulturno-istorijskog identiteta, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća ljepoti stvaranoj vjekovima vratili stari raskoš i sjaj.