Nesvakidašnji životni put Milene Vukotić, započet 22. aprila 1847, određen je dok se kao šestogodišnja djevojčica igrala na kamenoj potki rodnog Čeva. Tada je po porodičnom dogovoru utanačena vjeridba najmlađe šćeri uglednog crnogorskog vojvode Petra Vukotića s dvanaestogodišnjim Nikolom Petrovićem Njegošem, sinovcem knjaza Danila. S nepunih deset godina ostavila je djetinjstvo u roditeljskom domu i krenula na Cetinje da ispuni svoju sudbinu. U zgradi Biljarde, u porodici budućeg muža, u vrijeme Nikolinog školovanja u Parizu, provela je četiri godine pripremajući se za knjaževske odore, sticala obrazovanje, učila strane jezike i gospodske manire.
Krajem oktobra 1860. pred oltarom Vlaške crkve, s tradicionalnim nevjestinskim velom, i zvanično je zakoračila na istorijsku pozornicu. „Čudan je bio taj par, ona od nepunih 14, a ja tek navršio 19 godina“, zapisao je knjaz Nikola u svojim Memoarima, sjećajući se tihog i skromnog vjenčanja, u uskom krugu vladarske porodice, zbog korote nakon ubistva knjaza Danila u julu iste godine.
Plemenitu dušu mlade crnogorske knjaginje otkrivaju portreti na kojima se smjenju mladost, zrelo doba i godine života provedene za cetinjskom dvoru. Godine bdjenja uz kolijevke dvanaestoro đece – devet šćeri i tri sina, ispunjene radošću u punoj kući Petrovića, ali i tugom zbog četvoro djece koje joj je bolest zauvijek otela iz krila.
U zemlji slavnih bitaka i uzvišenih pogibija, njena vladarska i ženska misija bila je borba za život. Tiha, nenametljiva i stamena, Milena je više od šest decenija bila stopanica, vjerna sjenka i pouzdan oslonac posljednjem crnogorskom suverenu. Njihov skladan vladarski brak, 50 godina nakon dolaska na presto, proslavljen je zlatnom svadbom, uz pozdravne salve iz 101 topa, u avgustu 1910, u vrijeme svečanosti povodom proglašenja Crne Gore za kraljevinu. Kao uzdarje za ljubav i odanost, Milena je pored kraljevske, u stihovima kralja Nikole, ovjenčana i titulom carice.
Bajkovita slika stvarnosti na crnogorski način, okončana je u januaru 1916. u jeku Prvog svjetskog rata, kada je vladarska porodica bila primorana da zauvijek napusti Crnu Goru. Ispunjavajući zavjet sa oltara „i u dobru i u zlu“, kralj Nikola i kraljica Milena već u poznim godinama dijelili su Bordou, Parizu, Kap Antibu izgnaničku muku, vodeći uzaludnu bitku za Crnu Goru.
Poslije Nikoline smrti u martu 1921, Milena je preuzela vršenje kraljevske vlasti kao namjesnica maloljetnog kralja Mihaila. Dvije godine kasnije, 16. marta 1923. sklopila je oči na Azurnoj obali, u tuđoj zemlji, daleko od rodnog Čeva i prijestonog Cetinja. Nakon sahrane u ruskoj crkvi u San Remu, prošlo je još šest i po decenija do prenosa zemnih ostataka kraljevske porodice na Cetinje 1989. godine.
Vladarski vijek prve i posljednje crnogorske kraljice u minulih pet vjekova ne može se mjeriti velikim djelima i riječima, ali može dobrotom i plemenitošću kojom je zavrijedila poštovanje crnogorskog naroda.
Prije mjesec dana navršio se vijek od smrti Milene Petrović Njegoš, bez pomena i cvijeta na grobu, jer Srpska pravoslavna crkva skoro tri i po decenije drži zaključane kripte crnogorske kraljevske porodice u dvorskoj crkvi na Ćipuru, prisvajajući i kosti crnogorskih vladara.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR