PJEŠČANI SAT: 25. maj, dan jedne mladosti

25. 05. 2023.

Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, uz novogodišnji program i svečenu paradu za Dan armije, jedan od nezaobilaznih spektakala u kalendaru JRT-a i njegovih gledalaca, bio je prenos predaje štafete Josipu Brozu Titu.

Spektakl koji je, bukvalno, vezivao milione, (Jugoslavija ih je imala dvadesetak) uz ekrane i isčekivanje kakvo li će čudo omladinci napraviti „ove godine“.

Nosili su je pionir, radnici, vojnici, studenti...a ime poslednjeg, počasnog nosioca, znalo se nekoliko mjeseci unaprijed. Javnost je, putem radija i televizije iz večeri u veče, pratila njihovu putanju i kretanje. 

Trema je drmala auditorijum - kako li će, zaboga, istrčati do vrha stadiona JNA, kako li će izgovoriti čestitku i ko će Drugu Titu praviti društvo u svečanoj loži. Po tome su iskusni znali ko je te godine "zglajzao"i da li je tačno ono što se tako glasno ćuti.

- Silno junački, bravo joj/mu ga, niđe ne zastade, - odahnuli bi na kraju i nosilac i primalac i gledaoci uz višeminutne aplauze privilegovanih sa lica mjesta. Odahnuli, jer poslednji, najbolji, najnagrađivaniji, najperspektivniji...omladinac, simbolički i faktički prenosio je želje najvećeg broja Jugoslovena za dug život i opstanak na vlasti doživotnom predsjedniku SFRJ.

Uslijedilo bi njegovo obraćanje. Pamtimo riječi zahvalnosti, obećanja, najave, upozorenja i izazove, aplauze koji prekidaju govor, poneku suzu. Sve bi na kraju poravnila fraza da zemlja koja ima takvu omladinu za budućnost ne treba da brine. Slijedi odjavna špica uz repeticiju najboljih detalja. U Dnevniku 3 kratak siže sa proslave, izazovi na Bliskom istoku, meteo i kraj programa.

Sjutra bi osvanuo 26. maj i već prvi dan za pripremu narednog Dana mladosti.

I tako od 1946. do 1987.

Prvu štafeta Titu je uručena u Zagrebu 46. Nosilo ju je, trasom dugom devet hiljada kilometara, 12 i po hiljada ljudi. Čuvalo, i tri puta više. Deceniju kasnije, trčalo se ne 9 hiljada, nego 90 hiljada kilometara, a milion i po ljudi duže ili kraće trčalo je izazovniju ili ravniju dionicu, noseći poklon Predsjedniku. Čuvalo i dežuralo u počasnoj straži, još toliko. Uz folklor, muziku, pjesmu, ples i dobar provod. 

Do 1957. kada je ustanovljena savezna štafeta, svaka Republika, veći grad, čak i preduzeće, Brozu su poklanjali svoju, pa ih je u njegovoj kolekciji, fantastičnih 22 hiljade. Danas su dio kolekcije Muzeja istorije Jugoslavije u Beogradu.

Nakon Brozove smrti, uslijedile su zakletve: "I poslije Tita, Tito!" i najviše puta otpjevana i izgovorena rečenica u vaskolikoj Jugoslaviji - "Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo!"

Koliko je samo prevaranata, lažova, licemjera, foliranata, izgovorilo te riječi, potvrdiće se deceniju nakon njegovog odlaska. Poslednji put štafeta je nošena 87, a naredne godine zatvorena je i priredba u čast Dana mladosti.

Počelo je sa pričom da je "slet" prevaziđen, anahron, nepotreban, nesvrsishodan, neinteresantan, a završilo se najavama da će mu se iskopati, prekopati, preorati, grob i pobacati kosti iz "Kuće cveća".

Bratstvo i jedinstvo zamijenile su puške, noževi, levori, uziji, krateži, automati, sindžiri, vile, kose, grabulje i sve čime se  moglo nasrnuti na život, na moralni i tjelesni dignitet i suverenitet nacionalnog, ideološkog ili vjerskog neistomišljenika.

Štafetu su zamijenile kosti svetaca. Dizali su ih iz grobova da uzmu učešća u identitetskoj debati.  Širom su otvorena vrata  nemoralu, prostakluku, cinizmu, neukusu, egoizmu... U preduzeća su ušli makijavelisti i oportunisti, a u parlamente primitivci i šovinisti. 

Nažalost, nikada više nijesu izašli. 

Tako je završeno doba jedne i počela era druge mladosti.