PJEŠČANI SAT: Pekić - čovjek koji je umro prije smrti

02. 07. 2023.

“Čovjek, iako pada, mora mahati rukama. Uvijek, naime, postoji mogućnost da će na vrijeme, prije konačnog pada, naučiti da leti”.

Borislav Pekić

Rodio se u Podgorici, studenog 04. februara  i umro u Londonu, vrelog, drugog dana jula 1992. U međuvremenu Borislav Pekić je postao jedan od najznačajnijih književnika Jugoslavije u posleratnom vremenu. Njegovo stvaralaštvo opisaće i brojne književne nagrade - Ninova za "Hodočašće Arsenija Njegovana", 1970. Godišnja nagrada Udruženja književnika Srbije za sabrana djela 1985. i Njegoševa dvije godine kasnije za "Zlatno runo", Goranova nagradu za "Godine koje su pojeli skakavci".

Kao scenarista i dramaturg ostvarenja Zdravka Velimirovića "Dan četrnaesti" predstavio se je najprobirljivijoj filmskoj publici i kritici u Kanu, a romanima "Kako upokojiti vampira" i "Besnilo", uz već pomenuta djela, upisao se među najprevođenije stvaraoce bivše Jugoslavije. 

Bio je dopisni član SANU, rojalista i član Krunskog savjeta Srbije.

 Zbog političkih ideja je zatvaran i osuđivan, na kazne zatvora i gubitka građanskih prava. Emigrantske godine živio je u Londonu, a 1989. vraća se u Beograd kao jedan od osnivača Demokratske stranke. Dvije godine kasnije od nacionalista doživio je težak udarac. Poražen je od Vojislava Šešelja – protivkandidata u beogradskoj opštini Rakovica. Vreme čuda u godinama koje su pojeli skakavci.   

Za Pekića kažu da je bio distanciran i hladan, sa svima na vi, pomalo ciničan, uzdržano ljubazan, besprjekornih manira, urođene otmenosti.

U nekrologu u politici Slobodan Selenić je opisao njihov odnos: 

 ’Bili smo prijatelji dugo i ja znam da sam Boru veoma voleo (kako je lako bilo voleti ga!), a nikada nismo prešli na ti.

Hermetičan,enciklopedijski obrazovan,angažovan, autobiografske detalje pretvarao je u univerzalne istine u prijeporu  mita i realiteta. Istinu, kazivao je, ne treba tražiti u beskraju makrokosmosa, već u dubinama mikrokosmosa. U čovjeku samom. U tim dubinama nalazio je suštinu i istinu i ličnog Demijurga.

„Moja književnost je samo otisak moje predstave sveta, pa time i odnosa prema njemu i angažmana u njemu.“

Perfekcionista u poslu i boem u životu. Ostalo je zapisano da  3.500 stranica „Zlatnog runa“ prekucavao na pisaćoj mašini sedam puta.

Bio je opušteniji samo u društvu prijatelja. Mirka Kovača, Filipa Davida i Danila Kiša.

 ... Kad god me netko upitao kako to da jedan takav gospon i plemić s nama loče brlju, onda sam to i ja, najčešće pred njim, tumačio kao viši stupanj dekadencije i aristokratizma.

Mirko Kovač

Sa Mirkom je, prema riječima, Ljiljane Pekić, Borislavove životne saputnice, zbog političkih stavova od iskrenog prijatelja, preko gorkog neprijatelja, završio kao "prijatelj koji se slučajno desio".

Danilo Kiš posvetio je Pekiću priču “Krmača koja proždire svoj okot”, Borislav Pekić posvetio je Kišu roman Kako upokojiti vampira.

Danilovu smrt je oplakivao danima, pijući po kafanam dok mu nije ponestalo suza.

U Klubu književnika, toga dana, prišao mu je Jaša Grobarov, pjesnik slikar, takođe boem i napao ga riječima "Sram te bilo! Umesto da ti umreš, a ne Kiš koga sam toliko voleo.”  Pekić mu je bez razmišljanja odgovorio.

“Dragi Jašo ja sam već odavno mrtav – samo ti to ne znaš”

Za sve ostale, datum njegove smrti je 02. jul 1992.