Prvijenac crnogorskog novinarstva

23.01.1871.

„Svojijem junaštvom i neobičnijem požrtvovanjem za slobodu svoju crnogorski narod je čuven i proslavljen u cijelom svijetu. Besprimjerna borba njegova za zlatnu nezavisnost golijeh stijena svojijeh bješe do sada jedini način kojim se on dao čuti među braćom svojom i u tuđini“.

Ovako glase prve rečenice u prvom broju neđeljnika „Crnogorac“, koji je štampan na Cetinju na današnji dan prije 153 godine. U uvodniku na naslovnoj strani glavni urednik Simo Popović navodi da je cilj lista da strani svijet bolje upozna Crnu Goru, ali i da čitaocima približi prilike u svijetu. Najavio je da će „Crnogorac“ događaje u Srbiji „pratiti živo s bratskom ljubavlju“, kao i sve pojave u narodnom životu ostale slovenske braće.

„Gledaćemo da list 'Crnogorac' bude jednako vrijedan na ovome kao što je Crnogorac junak na bojnom polju. S takvom željom puštamo ovaj list u svijet“, poručilo je uredništvo 23. januara 1871. godine.

Tako je s velikim željama počela novinarska epoha u Knjaževini Crnoj Gori. Do februara 1873. godine štampano je 106 brojeva lista "Crnogorac". Tada je prestao da izlazi, jer je zbog oštrih tekstova protiv Austro-Ugarske i Turske, njegova distribucija zabranjena na teritorijama tih država. Dva mjeseca kasnije oko 700 pretplatnika ponovo su čitali nedjeljnik preimenovan u „Glas Crnogorca“. Ciljevi novine ostali su isti, kao i cijena pretplate koja je za Crnu Goru i Austro-Ugarsku iznosila godišnje 6 fiorina. „Na veresiju ne damo nikome lista“ naznačeno je u prvom broju „Crnogorca“, čiji je službeni vlasnik bio Jovan Sundečić.

U pedesetogodišnjoj istoriji prvog crnogorkog neđeljnika, čiji je posljednji broj štampan u Italiji 1922. godine, list je uređivalo 17 urednika.  Samo trojica su bili iz Crne Gore.  Od posljedica takve kadrovske politike crnogorsko novinarstvo se do dana današnjeg nije oporavilo.