Ubistvo Šćepana Mijuškovića - stotinu godina od zločina

Dvadeset i prvog dana februara, prije stotinu godina, srpski žandarmi, predvođeni Milanom Kalabićem, nakon zvjerskog mučenja ubili su crnogorskog majora i kapetana Šćepana Mijuškovića. Uhapsili su ga sa grupom patriota i rođaka i odveli u stanicu. Nakon bjesomučnog batinanja izdahnuo je i Šćepanov brat od strica Stevan.

Zločin su pokušali prikrititi, a pokojnika dodatno uniziti bacanjem njegovog tijela u jamu na Trebjesi.

Bila je to odmazda za odanost Crnoj Gori, za nepokoravanje srpskom kralju, nepristajanje na aneksiju, na izdaju i na okupaciju Crne Gore.  

Kapetan Mijušković bio je junak Balkanskih ratova, zapovjednik Pješivačkog bataljona i jedan od organizatora Božićnog ustanka, protivnik ujedinjenja i oficir privržen svojoj zakletvi, zastavi, epoletama i državi.

Rođen u domu crnogorskog oficira Milutina Mijuškovića, koji je poginuo u borbi s Turcima, Šćepan se često iz bitaka vraćao uglavnom sa odlikovanjima i ranama.

Rođen je 1872. u Pješivcima, u Knjaževini Crnoj Gori. Školovao se na Cetinju gdje je završio vojne škole  i proveo veći dio života u bitkama, rovovima i jurišima. Od Liješa i Skadra, do Bregalnice i Drine. 

1910. dobio je čin kapetana. Godinu kasnije, čin komandanta Crnogorske vojske.

 U srpsko-bugarskom ratu 1913. godine Šćepan je komandovao Čevsko-bjeličko-pješivačkim bataljonom. U jurišu kod Preseke njegov kombinovani bataljon zarobio je oko 600 neprijateljskih vojnika. Otprilike na svakog vojnika u bataljonu došao je po jedan zarobljenik! Ali, najteže je tek predstojalo. Kao kakva kobna prepreka, ispred već izmorenih ratnika bijaše se ispriječila krvava Bregalnica. Bugari su nadirali sve snažnije, a nekim četama Šćepanovog bataljona ponestalo je municije. Borce je zbog toga počela da hvata panika i obraćali su se majoru pitajući šta da rade.

- Braćo, nema odstupanja: dočekajte ih bajonetima! – odgovorio je Šćepan.

- Mnogi nemamo ni bajonete, propali su pod Skadrom i na drugim bojištima – dobaci neki ratnik.

- Onda, junaci moji, udrite kundacima...!

 (Vlado Mićunović “Krvava misija Milana Kalabića u Crnoj Gori”)

Zbog iskazanog junaštva, srpska kruna je odlikovala crnogorskog oficira. Na njegovim reverima zasijalo je odličje Karađorđevića, samo nekoliko godina prije nego što će ga vezanog, po tim istim grudima udarati cokulama, pendrecima i vrećama pijeska.

Šćepan je prvi put sa grupom oficira, istomišljenika utamničen u podgoričkoj Jusovači, gdje je robijao nakon Božićne pobune.

Naime, po povratku iz Prvog svjetskog rata iz mađarskog logora, Mijušković se pobunio jer je shvatao farsu ujedinjenja, progon Gospodara i gubitak imena svoje države. Nije ga mogla zavarati okupatorska ponuda. Odbio je položiti zakletvu tuđoj vojsci, kao i čin i primanja iz beogradske kase.

„Na vjernost domovini može se samo jednom zakleti, neću da se kunem stotinu puta!... Već sam ostario: želim da posljednje godine provedem mirno – govorio je stari major.“

 (Vlado Mićunović “Krvava misija Milana Kalabića u Crnoj Gori”)

Mijušković je potpisnik Izjave oficira iz 1920. kojom se dokazuje neustavnost i ništavnost odluka Podgoričke skupštine iz 1918. 

Nakon izlska iz tamnice živio je u Nikšiću, ali pod stalnim podozrenjem i nadzorom vlasti, koja ga optužuje za održavanje tajne veze sa komitama.

Žandarmi su 21. febrauara ponovo uhapsili Mijuškovića i sa grupom oficira i rođaka pritvorili u žandarmerijsku kasarnu. Zvjerstvo i brutalnost kojima su ih podvrgli otkriveno je nakon obdukcije, 72 dana pošto je Šćepanovo tijelo pronađeno. Sadističko iživljavanje zabilježio je prema  svjedočenju jedinog preživjelog Alekse Mijuškovića.

 - Napunite mi jednu kesu pijeskom, a ti Pero uzmi lampu iz kuhinje i nosi je pod ''volat'' – naređivao je komandir nikšićke žandarmerijske čete kako da se obave pripreme za nastavak mučenja. Čim su otključana vrata tog ''podruma'' koji je ranije služio kao četni zatvor, Kalabić veselo viknu:
- Dobro veče, kume majore! – Prilazeći bliže izmučenom Šćepanu koji ležaše na pločniku, zlikovac ciknu:
- Dig'se!
Šćepan tihim, dostojanstvenim glasom reče da ne može.
- Svuci kabanicu! – derao se dalje Kalabić.
Major pokuša da svuče crnogorsku oficirsku kabanicu, ali ne mogade od bola.
- Okrenu mi se tada – priča najmlađi od zatočenih Mijuškovića – i blago me prekori: ''Pomozi mi, jadan, sinko, pomozi!''
Čim su mu skinuli kabanicu, baciše ga ponovo na pločnik. Kalabić naredi:
- Udrite ga!
Priđe mu Đurđević i poče da ga tuče bijelom kesom, u kojoj bijaše dva-tri kilograma sitnog pijeska. Ovaj način mučenja odabrali su jer udarci kesom pijeska po tijelu ne ostavljaju tragove. Udarali su ga sprijeda, u leđa, sa strane, u bubrege...

Ubijte me muški, junački – samo ne ovako!
Šćepanove riječi još više pomamiše Kalabića koji se kao zvijer ustrijemi na starca, poče da mu psuje majku crnogorsku i ''leb koi si jeo i ko ti ga je davao''! Poput pomahnitale aveti, pri oskudnoj svjetlosti škiljave petrolejke, Kalabić tada zgrabi iz Đurđevićevih ruku kesu s pijeskom i, zadihan, iz sve snage poče da udara već onemoćalog komandira, da, valjda, pokaže svima kako se to radi.
- Ovako se bije! – urlao je.
Sav uzrujan, udarao je bjesomučno po Šćepanu, sa svih strana.
Majorovo ječanje postajalo je sve tiše. Pucala su rebra, jedno po jedno. Otpao je prvo jedan, pa onda i drugi bubreg...

Zločin je otkriven nakon 72 dana, a pobješnjeli sadista Milan Kalabić jedva da je odgovarao. 

Istog dana nijesmo ga mogli izvaditi, pa noću postavismo svuda naokolo straže. Gotovo čitavo naše pleme bješe došlo naoružano da bar tada ne dopusti da Kalabićevi žandarmi otmu majorov leš. Da su došli, Trebjesu bismo u njihovoj i našoj krvi okupali!

Sjutradan kad izvadismo unakaženog Šćepana udari strašno nevrijeme. Dva puta je grom gađao u dolinu pored nas, koja od tada dobi ime Šćapan do... – priča jedan od učesnika u akciji vađenja.
Izvršen je potom i sudski uviđaj. Medicinski stručnjaci tačno su konstatovali kako je i kada nastupila smrt. Sve je do detalja razjašnjeno, ali... Kalabić je imao izuzetno jaku zaleđinu!

Bosanskom Srbinu Milanu Kalabiću suđeno je tek 1930. Okružni nikšićki sud odredio mu kaznu od 18 godina, ali su ga beogradske vlasti pomilovale 1932. Iste godine odlikovan je Karađorđevom zvijezdom. 

Njegov sin Nikola Kalabić, po zlu poznati četnički vođa, naslijedio je očevu bestijalnost i političke svjetonazore.