Neretva: Preko vode do slobode

Čuvena rečenica iz čuvenog filma, čuvenog Veljka Bulajića o čuvenoj epopeji na Nertvi.

Kada ju je izgovorio glumac u ulozi bolešću izbezumljenog borca Boška iz "odreda tifusara", plakali su odredi  gledalaca širom Jugoslavije, ali se u maramicu duvalo i u bioskopima svih zemalja gdje je prikazivan film, kandidovan za Oskara ‘69.

Boško nije stigao na drugu obalu, ali je hladna, podivljala i bučna rijeka savladana, a kažu da je preokret u ofanzivi nastupio tog 09. februara 1943.

Toga dana počeo je kontranapad partizana protiv združenih njemačkih, italijanskih i četničkih i ustaških snaga. 

Bitka na Neretvi odigrala se u okviru operacije Bijelo -  Fall Waiss - što je kodno ime za osovinsku akciju protiv Partizanske države ili Bihaćke republike -  slobodne teritorije u BiH.

Šest njemačkih, tri italijanske i dvije hrvatske divizije i veliki broj formacija, četnika i ustaša upućen je kako bi se zadao konačan udarac NOVJ. Za svaku kuću i za svaki prozor borilo se kod Prozora, Vakufa, Konjica... gdje je u  herojskim borbama ostao veliki broj partizanskih junaka. 

Pema nekim procjenama ukupno 150 000 fašističkih vojnika imalo je zadatak da se obračuna sa  malobrojnijim partizanskim snagama, uz koje je bila i Centralna bolnica. Glavni osovinski pravci napada bili su usmereni na Liku, Kordun, Baniju i Bosansku Krajinu.

Neprijateljsku operaciju osmislio je i predvodio general Aleksandar Ler sa generalima Rudolfom Litersom, italijanskim zapovjednicima - Marijom Riotom i Marijom Robotijem uz sasluživanje ustaša koje je predvodio Rafael Boban i četnika Dragoljuba Mihajlovića.

Premda četničke akcije, navode istoričari, u tom trenutku nijesu sjajno stajale kod Njemaca na berzanskoj ponudi izdajnika, italijanski generali su ih prosto obožavali, pa se njih 12 hiljada predvođenih Bajom Stanišićem, Pavlom Đurišićem, Zaharijem Ostojićem i ostalima zaputilo ka lijevoj obali rijeke, u namjeri da zadaju konačan udarac "crvenima".

No,"Crni" ne bi bili tako crni da, uz kolaboraciju i asistenciju fašistima, nijesu pribjegavali najcrnjim ratnim zločinima, klanjima, ubistvima, paljenjima...

I u toku borbi na Neretvi, po masakrima, zulumima i zločinima protiv čovječnosti mogli su se takmičiti sa 7. SS divizijom "Princ Eugen", zbog kojih će i jedni i drugi, uz ustaše, domobrane odgovarati nakon Drugog svjetskog rata.

Četnici Pavla Đurišića, zabilježeno je, kasne na Neretvu iz Crne Gore zbog pokolja i pljačke muslimana u Sandžaku i istočnoj Bosni.

Josip Broz Tito sa Vrhovnim štabom i generalima Kočom Popovićem i Pekom Dapčevićem komanduje Prvom i Drugom proleterskom i Trećom udarnom divizijom. Njegovi borci su opkoljeni, malobrojni izmučeni glađu i tifusom, a uz sebe imaju i oko 4.000 teških ranjenika, čija je bezbjednost jedan od prioriteta i po njima Četvrta neprijateljska ofanziva dobija ime Bitka za ranjenike.  

Prema nekim povijesnim izvorima, udar na partizane tokom prvih mjeseci 1943. preduzet je i da bi se spriječilo savezničko iskrcavanje na Jadranu.  

Borbe su vođene od kraja januara do početka aprila i sve strane pretrpjele su strahovite gubitke. Najporaženije, ipak, izlaze italijanske i četničke jedinice.

Tito pribjegava lukavstvu i naređuje dizanje u vazduh mostova između Mostora i Konjica, što zbunjuje protivnika i odvlači ga na desnu stranu rijeke. Iz neprijateljske mišolovke jedinice Narodno-oslobodilačke vojske spašavaju se prelaskom na lijevu obalu preko improvizovanog pontona.

Preživjeli su svjedočili da su talasi bili puni tijela, crveni od krvi sa obje strane, a one koje voda nije mogla odnijeti, ostajali su zakačeni za grane i drveće u koritu slavne rijeke.

Preko vode do slobode - bila je vizija i vizija je ostvarena.